Film Jama u režiji Albana Ukaja imao je premijeru na Sarajevo Film Festivalu u kategoriji kratkog filma.

Radi se o izuzetno vrijednom ostvarenju iz više razloga.

Prvi je što na originalan način tematizira suočavanje s prošlošću. Da bih to objasnilo, ukratko ću prepričati sadržaj filma.

Grupa umjetnika (režiser, snimatelj i glumica) pokušavaju da snime film o jednom ratnom zločinu. Sarajlije će poznati da se radi o Kazanima, ali to mjesto može biti shvaćeno i kao univerzalni topos, mjesto bilo kojeg zločina. Glumica sjedi na stijeni i gleda na grad, okreće se prema kameri, oči su joj pune suza. Režiser od nje traži neki poseban pogled.

Snimatelj ima problem s opremom i, generalno, sa svim – žedan je, piša mu se, ne želi da mu ime bude na špici filma jer može imati problem s ocem koji je visoki politički funkcioner... Glumica također nije načisto s tim šta tu radi. Prigovara režiseru zašto je odabrao taj zločin za temu, a ne neki drugi. Film je osuđen na propast. Odjednom ugledaju čovjeka u pidžami koji ih posmatra. Plaše ga se. Na sva njihova pitanja čovjek šuti i gleda u njih. Snimatelju ispada kamera. Uzima je čovjek i snima njih troje uplašene. Ostavlja kameru. Režiser je uzima i snima čovjeka koji sjedi na stijeni i gleda na grad, okreće se prema kameri s pogledom kakav je režiseru trebao. Pogled istovremeno pun i ljutnje i tuge. Ljutnje na šutnju grada o zločinu i tuge za žrtvama.

Cijela priča smještena je između dva pogleda, onog glumice i pogleda čovjeka. Pogleda glume i pogleda ljudskosti. Čovjek je upravo to, čovjek, tako ga zovu i akteri u filmu. Na upečatljiv način film nam govori da na zločin moramo gledati ljudski, tu ne smije biti glume. To što je čovjek u pidžami, metaforički govori da sa mišlju o žrtvama trebamo i lijegati i ustajati se.

Drugi razlog zašto je film dobar jeste autoreferencijalnost kroz autoironiju. Film upućuje na samu filmsku umjetnost ironizirajući je. Stvaraoci filma su tu najmanje zbog žrtava, oni nisu saživljeni sa temom, neiskreno joj pristupaju. Možda je u temi u najvećoj mjeri režiser, ali i on ima djelimično ambiciju lične promocije. Film, kao i bilo koje drugo djelo, mora biti ono o čemu govori, a to, pogotovo kad su filmovi s ratnom tematikom u pitanju, najčešće nije. Filmovi s ratnim temama nerijetko nisu ni u kakvoj drugoj službi nego propagandističkoj.

Treći razlog zašto film smatram dobrim jest što problematizira naše čuveno „ali“ kad govorimo o zločinima. Nema „ali“. Jedan zločin ne smije služiti za relativizaciju drugog, što se kod nas, najčešće, ne poštuje.

Četvrti razlog, posljednji, ali nipošto manje vrijedan, jest sama poetika filma. Kratki film, iako spada u filmsku umjetnost, bliži je poeziji nego dugometražnom filmu i Jama je školski primjer te teze. Neophodno je u jako kratkom vremenu (Jama traje desetak minuta) reći što više o zahtjevnoj temi suočavanja s prošlošću. Onda u igru ulaze pjesnička sredstva, zgusnutost izraza, simboli, metafore, ironija, čime Ukaj izuzetno dobro vlada. Posebno je zanimljivo što u početku gledalac ne shvata ironiju. Suočavamo se s lošom glumom, mislimo da ćemo dobiti još jedno moraliziranje o tome šta je zločin, kako se trebamo prema njemu odnositi i sl. Međutim, pogled na kraju filma u izvedbi Izudina Bajrovića tačka je na cijelu priču koja joj u zanatskom smislu daje smisao, a suštinski je čini besmislenom. U zanatskom smislu to znači da je sve što smo prethodno gledali ustvari s ciljem bilo takvo, i loša gluma i moraliziranje. Suštinski ih čini besmislenima jer taj pogled prokazuje kao besmisleno svako bavljenje žrtvom ako to nije istinsko saživljavanje s njom ko god da je ona.

Amer Tikveša

Prometej.ba