Karakteristika iranskih filmova je stvaranje priče na platnu od jedne banalne i naizgled totalno neznatne stvari te povezivanje toliko životno običnih dešavanja u dramu. Gledajući film najčešće žudimo pobjeći od realnosti, od svakodnevnih problema, relaksirati se. Želimo pogledati nešto što nas neće asocirati na nas, film s temom koja je općenita, koja ne zadire toliko u srž. Oko nas postoji toliko uobičajenih sitnica koje su nam toliko svakodnevne da im i ne pridajemo posebno mjesto u razgovoru s drugima, ne činimo od njih 'Markove konake', a iranska filmografija baš inzistira na takvom sadržaju za film praveći spektakl. Takav je slučaj i s filmom „Children of Heaven“, „Djeca raja“ na našem jeziku, a originalni naziv je „Bacheha-Ye aseman“. U 88 minuta filma uzrok i posljedica radnje su Zahrine izgubljene cipelice i Alijeve 'starke' (platnene patike s plastičnim đonom). Redatelj filma je Majid Majidi, a film je snimljen 1997. godine.

Radnja filma se odvija u siromašnom predgrađu nekog grada, glavni likovi su brat i sestra, devetogodišnji Ali i mlađa sestra Zahra, oni žive s ocem, majkom i bebom u stanu koji je zapravo jedna prostorija, i dnevni boravak i soba, ovisno koje je doba dana. Dok Ali odlazi kupiti kruh i krumpir, on usput odnosi i sestrine pokvarene cipelice obućaru na popravak, nakon popravka odlazi u pekaru pa zatim u 'zelenjaru'. Vani ostavi cipelice s kruhom pa mu u prolazu cipelice odnese čovjek koji skuplja otpad misleći i za cipelice da su otpad. Pri izlasku iz 'zelenjare' Ali ne može naći cipelice i tužan odlazi kući. Sestri govori da su cipelice nestale te ih ode potražiti, ali bezuspješno. Nakon teškog dana i pranja tepiha majka im se razboljela, a otac je ljut i viče na Alija jer nije majci pomogao. Otac za obitelj zarađuje služeći čaj vjernicima nakon molitve te tu noć sitni šećer koji mu je poslao imam preko Alija. Zahra mu donosi čaj a on traži šećer, a ona mu kaže da uzme taj šećer koji sitni, ali neće jer kaže da to pripada džamiji i da su mu ga dali u povjerenju. Poslije toga Ali i Zahra počinju „razgovarati“ pišući po Zahrinoj bilježnici kako ih roditelji ne bi čuli. Zahra je ljuta zbog cipelica, a Ali joj govori da ocu ništa ne kazuje jer će ih oboje istući a cipelice ne može kupiti jer nema novca. I dogovore se da svaki dan ona ide u Alijevim 'starkama' u školu jer je prva smjena, a on će nju čekati pa nakon što ona završi i on će ići u 'starkama' u školu. Mjesto sretanja je bilo prije kuće u jednoj uličici, Ali u papučama čeka sestru te nakon toga slijedi postupak zamjene obuće. Zahra trčeći dolazi do Alija, Ali još bržim korakom odlazi u školu...


Ovo je deseti tekst u rubrici Sedma умјетност

„Children of Heaven“ je obiteljska drama s elementima humora. Film prikazuje djetinjstvo, prikazuje ne baš bezbrižno i slatko ušuškano djetinjstvo. Kako ljudi vole mitove, tako su danas naviknuti i na mit o sretnom i bezbrižnom djetinjstvu. Posebno preko utjecaja medija, društvenih mreža te poznatih zvijezda od svijeta glazbe do svijeta sporta gdje preovladava slika bezbrižne dječice, predstavljajući taj život kao raj. Međutim taj raj nema nikakve veze s „Children of Heaven“. Ponekad i danas slušamo priče svojih roditelja kako se prije ušivala poderana odjeća, imovinska situacija nije dozvoljavala stalno kupovanje nove odjeće, obuća se čuvala, ako se podere odnesi bi se obućaru jer se nije imalo novca za kupovinu nove obuće. Baš kao i u filmu.

Zahra i Ali su djeca raja, nevina dječica koja vide da nije u redu što njihov otac nema novca pa ne spominju svoj problem, sami ga nastoje riješiti. Vide na svoj način ekonomske probleme u obitelji, vide nedostatak novca i siromaštvo. Ne želeći ništa spominjati ocu, na inicijativu Alija oni stvaraju dogovor koji poštuju do kraja. Peteročlana obitelj koja živi u jednoj prostoriji, bolesna majka od posla, djeca bez obuće, otac je jedini koji donosi novac u kuću. Prikazan u filmu kao vjernik i pošten čovjek on traži način kako da zaradi novac i zarađujući novac prvenstveno misli na potrebe obitelji, uopće ne dolazi u dvojbu da li učiniti nešto suprotno njegovim ubjeđenjima. Vjerodostajan do kraja. Njegov sin Ali jedan je od boljih učenika u razredu, radišan i odgovoran prema školskim obavezama. Zahra sve vrijeme dok je u školi samo gleda u obuću drugih djevojčica, očigledno tužna zbog gubitka sebi dragih cipelica. Pokazujući ljubav prema bratu i obazrivost prema situaciji u kojoj se nalazi njezina obitelj, Zahra neće brata izdati svojim roditeljima, jer može dobiti i batine, ali i natovariti dodatni teret svom ocu na ionako brigama pretovarena pleća. Alija neprestano njegovi prijatelji zovu na igranje nogometa, a on svakodnevno odbija govoreći da ne može jer mu je mama bolesna. Iako je mama bolesna, glavni razlog je sačuvati 'starke' kako za sebe, tako i za sestru. On kao devetogodišnjak se odriče svog užitka, žrtvuje se za Zahru. Ne razmišljajući o problemu, ne analizirajući ga jer je dijete, pristupa mu osjećajem, osjećajem kojeg su mu usadili otac i majka, osjećajem suosjećanja i empatije, nevine dobrote. Nije bahat, nije ljut, nije bezobrazan, već strpljivo i ljubavlju, dječjom neiskvarenošću trudi se učiniti najbolje što može, žrtvuje se za druge, ali ne zbog osobnog probitka niti na bilo čiju štetu. Vrlina svojstvena najčešće djeci, ali vrlo rijetka kod odraslih van četiri zida vlastitog doma.

Kada bismo 'starkama', izlizanim i ofucanim, dali ljudske osobine i usporedili ih s djecom i ocem našli bismo mnoštvo poveznica. Usprkos što su poderane, skoro raspadnute one trpe i žrtvujući se žele biti od pomoći koliko god mogu. Zadnje atome snage ulažu u pomoć drugom pri tome ne gledajući svoju korist. Ranjive, siromašne, gaženjem razorene i dalje ustrajavaju u svojoj namjeni. Odustaju od igre, žure svaki dan u školu po dva puta, idu i u školu za djevojčice i u školu za dječake. Izlizane, ali s razlogom izlizane 'starke'. Vizuelno nemaju ništa za ponuditi, ali itekako nude. Isto tako Ali čini zbog sestre i otac zbog obitelji. Sebe i daju, sebe i bogate.

Djeca su nevina stvorenja, ljudska bića bez grijeha na svijetu, iskrena, zanimljiva, nekad dosadna i bezobrazna, raznih osobina, ali zajedničko obilježje djeci je: nisu zlobna. Raj, ne onaj prezentiran od strane mainstreama, ne materijalni raj izobilja i prekomjernog užitka bez odgovornosti. Ne taj, nego raj iskrenih ciljeva i dobrote koji usprkos zahtjevima života, žrtvi, patnji i teškoći, ostaje takav. Ne raj u materijalnom smislu, nego raj čistoće dobrih i iskrenih namjera, osobni raj. Unižavanje sebe poradi drugog, ali ne unižavanje kojim padamo na samo dno ljudske egzistencije uništavajući ljudskost, nego kojim se izdižemo iznad svojih sebičnih potreba, kojim nadilazimo čovjekovu prirodu. Takav raj nam nude „Djeca raja“.

(Danijel Rajić, Prometej.ba)

4.8.2017.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.