Dese se ponekad neke iznimno bizarne i nadasve neočekivane kombinacije koje nas natjeraju da pogledamo nešto dva puta, da budemo sigurno da smo dobro pročitali to što piše. Jedna takva kombinacija je i ovaj film – Comrade Kim Goes Flying, romantična komedija čija je radnja smještena u Pyongyang, a koji je nastao u koprodukciji Demokratske Narodne Republike Koreje (Sjeverne Koreje), Belgije i Velike Britanije.

Film je stvaran 6 godina i pušten je u javnost 2012. godine sa premijerom na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu i postao hit u DNRK zbog manjka propagande, u poređenju sa većinom drugih filmova nastalih u DNRK. S obzirom da je koprodukcija tri zemlje, na njemu su radila tri režisera, Kim Gwang Hun iz DNRK, Nicholas Bonner iz Velike Britanije i Anja Daelemans iz Belgije.

Radnja filma je smještena u glavni grad DNRK- a Pyongyang i selo blizu Jungdong rudnika. Glavni lik je Kim Yong Mi (drugarica Kim), mlada komunistkinja koja je upravo završila neku školu i dobila posao rudara u Jungdong rudniku. Iako nastavlja stopama svoga oca koji je također rudar, njen san, još od djetinjstva, je da leti kao akrobata na trapezu u cirkusu u Pyongyangu.

Nakon što dobije priliku da ode u Pyongyang kao dio građevinskog tima na jednu godinu, pokuša postati akrobata kroz audiciju. Nažalost, pokret koji je htjela napraviti je, zbog njenog straha od visina, nauspješan i ona gubi šansu za ostvarenjem tog sna. Zbog toga je ismijava akrobata Pak Jang Phil koji je u potrazi za nekim ko zna da izvede taj pokret jer je njegova trenutna partnerica odlučila da se umirovi. On kroz to ujedno postaje i ljubavni interes drugarice Kim.

Kim, da bi mu se osvetila i pokazala da bi bila izvrsna akrobata bez obzira šta on misli, odlučuje da trenira i da postane bolja akrobata na tlu, a u međuvremenu da prevaziđe svoj strah od visina. U tome joj pomažu i njen šef u građevinskom timu, kao i cjelokupni građevinski tim.

Film je veoma dobra romantična komedija, barem uzevši u obzir da je ovo prvi pokušaj (i uspjeh) romantične komedije sa vanjskim finansiranjem koje nije bilo pod ikakvom kontrolom vlade DNRK jer je film prošao montažu i postprodukciju negdje u Kini i Belgiji. Ali i pored tog opravdavajućeg faktora, film je smiješan, kako sa svojom, ponekad pretjerujućom glumom, tako i sa nekim apsurdnim scenama, kao i onima koje odišu onim što bi stranci mogli okarakterizirati jedino kao pro-DNRK propagandu, pošto i te scene imaju neki svojevrsni šarm.

Pored toga, priča je donekle inspirativna, ali i bizarna po svom sastavu jer je o snovima jedne djevojke koji ne trebaju na neki način da poboljšaju društvo kao takvo ili da budu opće dobro. Osnažujući film za djevojke DNRK-a sa individualističkim tendencijama bi mogla da bude najbizarnija stvar od svih do sad navedenih. Na samom posteru je napisano „Whoever you are, wherever you are, anything is possible”, što bi bio čisti apsurd većini ljudi, kada je u pitanju zemlja porijekla. Da li je to dobro ili loše? Odgovor je komplikovan.

Jasno je da moderna kapitalistička društva imaju mnogo problema i da je djelomično sve to izazvano idejom potrage za srećom, potrebe za stalnom srećom i 24/7 zabavom, standardima ljepote koji idu do ekstrema i potrebom sa prihvatanjem i asertacijom svakoga ponaosob. Da li je onda rješenje toga kolektivizam umjesto individualizma, socijalizam umjesto kapitalizma? Možda, a možda i ne. Današnja tolerancija između ostalog nalaže da nema tačnog i netačnog mišljenja, bolje ili gore kulture ili sistema jer je sve jednako vrijedno. Jednakost kao sistem – horizontalni sistem vrijednosti. Da li je to tačno, ostavit ću za neki drugi put, ali je definitivno na Zapadu moderno tako misliti. To bi značilo da onda i individualizam i kolektivizam imaju svoje prednosti i mane. Dok kolektivizam rješava neke ili sve od mogućih problema koje stvara kapitalističko individualističko društvo, u isto vrijeme stvara i svoje probleme. Ukratko, nema savršenog sistema ili društva. Ali, nije li, onda, logično da neki sistem ima više prednosti nego mana, a samim tim i više prednosti a manje mana od drugog sistema? U tom slučaju se trebaju prebrojati sve prednosti i mane i odrediti njihova vrijednost da bi se moglo reći da je neki sistem bolji od drugog i da je dobro ili loše što bi činjenica da ovaj film postoji moglo dovesti do individualizacije DNRK-a, kao i otvaranja zemlje ka ostatku svijeta. Ali to prebrojavanje bi automatski obesmislilo prethodnu tvrdnju da nema ništa bolje ili gore, u korist vertikalnog sistema vrijednosti.

To otvaranje je, pak, nesumljivo pozitivno jer olakšava život ljudima koji žive tu, a ujedno olakšava drugima da dođu tu. No, pogledajmo zašto je DNRK tako zatvorena zemlja. Jedan od najvećih razloga za to su Sjedinjene Američke Države, tačnije, njihov imperijalizam, a kroz njih i internacionalne trgovinske sankcije protiv DNRK-a. No, glavni razlog je upravo to što DNRK ne želi da potpadne pod kontrolu SAD-a kao što je to slučaj u južnom dijelu Koreje, u Republici Koreji. Samim tim, dok SAD ne prestane sa intervenističkim pristupom, DNRK nema razloga, a većinski, ni mogućnosti da svojevoljno ostvari otvaranje zemlje ostatku svijeta. To je ono što bi porodica Kim, kao i oni koji brane DNRK rekli.


Ovo je deveti tekst u rubrici Sedma умјетност

Sam povod Hladnog rata je bio u američkom i ruskom imperijalizmu. Korejski rat je u potpunosti izazvan od strane SAD-a nakon što su prognali legitimno i demokratski izabranu vlast Koreje na sjeverni dio korejskog poluotoka. Sjeverna Koreja je odlučila da zauzme Južnu Koreju i da ponovno ujedini Koreju, na što su se Amerikanci umiješali. To je ono što nas historija uči o tom konfliktu koji i dan danas ide jer mirovni sporazum između Juga i Sjevera Koreje nikada nije potpisan, samo primirje. Ipak, DNRK je sada legitimna zemlja koja ima svoj suverenitet i pravo na održavanje istog. Da li to opravdava to što mnogi ljudi tamo nemaju šta jesti? Ili to što su zatvorske kazne užasne i izvršavane u modernim ekvivalentima gulaga, a sve kroz vrednovanje Velikog Vođe kao neko božanstva? Ne. Ali, mi nemamo konkretne dokaze da je išta od toga doista istinito. Veliki dio onoga što se u javnosti zna o DNRK je propaganda, poput nekih tvrdnji kao npr. to da ljudi u DNRK vjeruju da su tu jednorozi ili da je Kim Il Sung izmislio hamburger. Obje te tvrdnje su nastale od strane medija. Dok se zemlja ne otvori više i dok ne budemo mogli da imamo bolji i precizniji uvid u to kakav je stvarno tamo život, ne možemo mnogo o tome ni reći. To se, nažalost, vjerovatno neće nikada desiti zbog zatvorenosti i izolacionističke politike koja je postala prirodno stanje DNRK. No, kada bi porodica Kim bila svrgnuta s moći ili kada bi Amerika prestala provoditi takvu vanjsku politiku, postoji šansa za neko minimalno otvaraje zemlje jer bi DNRK, napokon, izgubila svog najvećeg neprijatelja.

Na kraju krajeva, ukoliko je hronična nestašica hrane istina, uvijek se može sve ponovno vratiti na SAD i poslušnu međunarodnu zajednicu, što ono koji su u korist DNRK i rade. Ta međunarodna zajednica je nametnula trgovinski embargo i to porodica Kim maksimalno iskorištava kao dokaz svoje „Svi nas mrze“ politike. Ukoliko bi se te sankcije ukinule ili ublažile, to bi, kontraintuitivno, dovelo i do delegitimizacije vladavine porodice Kim jer više ne bi mogli da se koriste tim retoričkim argumentom u svrhu samolegitimizacije. To bi sigurno dovelo i do još više poboljšanja u zemlji, bilo kroz svrgavanje Kimova ili kroz prisilu da prestanu sa svojom dosadašnjom politikom.

Da se vratim na film. Premda film ima mnogo scena koje bi neki stranac koji je protiv DNRK mogao da protumači iz ovog ili onog razloga kao propagandu, npr. cijelo gradilište pokušava pomoći drugarici Kim u njenom treningu, ili to da cijela tvornica pokušava da napravi opremu za vježbanje gimnastike, film je i dalje jako smiješan u nekim trenucima, a u drugima je zanimljivo gledati tu audiovizuelnu produkcijsku vrijednost i prezentaciju koja izgleda i zvuči kao neki film iz Jugoslavije iz 80-ih sa zrnastim izgledom slike.

Te scene sa gradilištem ili tvornicom su ujedno i neka tačka otpora individualističkim idejama filma. Dok je na jednu stranu to film o djevojci koja ima san kojeg želi da ostvari, i premda taj san nije ništa kolektivističke prirode, ipak se kolektivizam postiže u zajedničkom radu na ostvarenju tog njenog sna. Može se reći da je to film o ostvarenju individualističkih želja kroz kolektivističke napore. To bi samo po sebi mogla biti jedna, u moru namjernih, slučajna, društvena kritika.

Priča je naivna i ispričana je naivno, sa glumom koja odgovara toj naivnosti, ali sa momentima pretjerivanja koje je tu postavljeno namjerno i korišteno na dobar način. Nakon svega, ovo je i dalje jedna romantična komedija i nema mnogo, tačnije, nimalo namjernog političko-društvenog komentara, tako da bi nekim ljudima mogla biti dosadna ili glupa, upravo zbog svog žanra. U isto vrijeme, film je toliko sretan i aktivan da mi je teško zamisliti da bi ikome mogao biti dosadan. Upravo je to jedan dio pretjerivanja – glavna glumica se skoro uvijek, u skoro svakoj sceni u kojoj treba da bude iole sretna, smije od uha do uha, što je i samo po sebi dodatno smiješno ponekad, a ponekad jednostavno zanimljivo za gledati.

U svakom slučaju, i onima koji vole tu tematiku, a i onima koji vole preporučujem da pogledaju ovaj film, ako ništa, barem zbog svoje nadasve bizarne prirode – komedija iz Sjeverne Koreje, i to još romantična komedija!

(Faris Bukvić, Prometej.ba)