Izvor fotografije: screenshot; tekst s fotografije: „ovo je Božja kuća; zabranjeno za sve ljude druge vjere; vjeruj i ne sumnjaj“

Dupa Dealuri (Iza brda) je rumunjski film iz 2012. godine redatelja Cristiana Mungiua inspirisan romanima rumunjske spisateljice Tatiane Niculescu Bran koji dokumentuju Tanacu egzorcizam u kojem je Maricica Irina Cornici, mlada i mentalno oboljela časna sestra pravoslavnog samostana u Tanacu, u Rumuniji, umrla tokom egzorcističkog rituala svećenika Daniela Corogeanua uz pomoć još četiri časne sestre, zbog čega su nakon podužeg suđenja svi završili iza rešetaka zbog ubistva.

Radnja filma je smještena u Rumuniji, u nekom neimenovanom gradu i u samostanu sa crkvom na brdu gdje nema ni vode ni struje. Tu je život poprilično ruralan i da nema scena u koliko-toliko modernom gradu, ne bi bilo teško zamisliti da se radnja dešava u devetnaestom stoljeću.

Nakon što se Alina vrati iz Njemačke u Rumuniju, Vojčita je odvodi do tog samostana jer ona sada tu živi s obzirom da se zaredila dok je Alina bila konobarica u Njemačkoj. Saznajemo da su njih dvije bile zajedno u sirotištu i da je jača Alina branila slabiju Vojčitu od nasilnika. Može se nazrijeti i to da su njih dvije vjerovatno bile više od prijatelja, što je nešto čemu se Alina nadala vratiti, ali što joj je uskraćeno time što se Vojčita okrenula Bogu i samo Njega voli. Ili barem, Njega voli najviše. Mada Alina počinje da sumnja da se 'On' ne odnosi na Boga, nego na svećenika u tom samostanu kojem se sve sestre dive. Zbog toga nasrće na svećenika i napada ga kroz čitav film.

Sve počinje sa njenim ulijetanjem u crkvu u toku ceremonije, na što je svećenik zamoli da izađe vani i sačeka kraj ceremonije. Vani počne da prijeti da će se baciti u bunar i svi se okupe u nadi da je spriječe u čemu i uspijevaju. Ali, nakon što se smiri, svećenik joj u lice unese svoj križ i ona ga fizički napadne. Premda je imala neku nadljudsku snagu u momentu napada, plejada časnih sestara je ipak dovoljna da je savladaju. Nakon toga je vežu užetom od bunara i odvoze do bolnice.

Alina ostaje tako u bolnici nekoliko dana, a njen doktor je, u najmanju ruku, obični diletant i šarlatan koji, premda ustanovljava da Alina ima neku nepreciziranu psihološku bolest, kao i upalu pluća, odlučuje da je otpusti iz bolnice i pošalje na liječenje u samostanu zbog striktno birokratskih razloga. Naime, novo krilo bolnice se renovira pa nemaju mjesta za nju. Zašto se novo krilo renovira umjesto starog krila, ko zna?

Nakon toga, Alina se vraća u samostan i tu odlučuje da se u potpunosti pridruži samostanu zbog čega sav svoj novac daje samostanu, a svu odjeću razdijeli uokolo. Ali, nakon što je nema za večerom, zato što posti, svećenik pošalje jednu od sestara da je dovede jer ne može ona odlučivati kad će da posti – za to postoje pravila, ta se sestra vraća sva izbezumljena zato što je Alina otišla iza oltara u potrazi za nekom čudotvornom ikonom koja bi trebala da ispunjava želje. Zbog toga je svećenik istjerava iz crkve, a uskoro nakon toga je ključa u sobu na nekoliko dana, nakon čega je vežu za dvije daske, sasvim slučajno posložene tako da podsjećaju na križ i vrše posebnu liturgiju koja bi trebala da istjera đavla iz nje. Drugim riječima, egzorcizam. Misle da ju je đavo obuzeo jer se ponaša tako kako se ponaša, za što očigledno ne može biti odgovorna njena bolesna psiha, nego, đavo. Za te daske je vežu psećim lancima. A sve to na zahtjev i molbu Vojčite i Alininog brata koji i sam izgleda malo mentalno nerazvijen – retardiran.

Da rezimiramo, psihički bolesnu djevojku sa upalom pluća su psećim lancima zavezali za dvije daske i ostavili bez hrane i pića nekoliko dana na hladnoći. Pa, nije ni čudo da se, na kraju, nakon nekoliko dana, desilo ono što se desilo. Naime, to jutro je izgledalo kao da se 'oporavila', to jest, da ju je đavo napustio, ali nije htjela da pije ni vodu ni čaj, nego je samo htjela da vidi Vojčitu, što je ujedno i zadnje što uspijeva vidjeti jer, nakon što ju je vidjela i nasmiješila joj se, Alina kolabira.


Ovo je drugi tekst u rubrici Sedma умјетност

Dovode je, ponovno, u bolnicu i u toj bolnici upoznajemo jednu doktoricu koja odmah osuđuje časne sestre zato što su pomogle u vezanju Aline i što nisu Alinu doveli u bonicu ranije. Budimo iskreni, jesu, ali je doktor diplomu dobio na privatnom fakultetu. Doktorica u jednom momentu kaže „Bolje mi je da odem u pakao, nego da se vi molite za mene“ jer vidi kako su se barbarski ponijeli spram Aline u samostanu.

Nakon toga dolazi policija do samostana i ispituje svećenika o tome šta se tačno desilo, nakon čega traže da svećenik i još neke sestre pođu do stanice s njima, da daju izjavu. Ubrzo nakon toga se film završava.

Gledajući ovaj film, koji traje oko dva i po sata, dosta često sam se dosađivao. I to je nešto što film i pokušava da postigne. Toliko je dug film, ne zato što ima toliko događaja, nego zato što se svaka scena, svaki događaj 'otegne' malo, da bude bliže stvarnom životu. Što je definitivno nešto što bi mnoge ljude navelo da misle da je film loš i da su scene bespotrebno tako duge, dosadne i spore. I, dakako, to je i meni desilo prvi put kad sam gledao film. Ali, u naknadnim gledanjima, primjetio sam vrijednost toga. Sve to služi da donekle stvori što je moguće precizniju sliku o tome koliko je sve to zapravo trajalo.

Naravno, kroz moj opis filma, kao i kroz sami sinopsis, lako je zaključiti da je film protiv vjere, protiv fanatizma, da film napada vjeru kao takvu i želi pokazati zlo koje se može stvoriti iz te iste vjere, čak i ako su prvobitne namjere dobre jer je put do pakla popločan dobrim namjerama; ali ne. U filmu se uopće ne osuđuje vjera, nego se više na sve gleda sa neke distance, kao neki sporedni posmatrač, a ne cenzor i sudija. Jedina osoba koja donekle sve to osuđuje u filmu je doktorica pred kraj, ali i u njenom slučaju je to ljutnja zbog toga što su u samostanu uradili to što jesu, a ne neka opća mržnja spram religije.

Uzmimo, na primjer, lik svećenika. On je u tom samostanu glavni i svi ga poštuju. I on, sam po sebi, nije loša osoba. Nema zle namjere, nego, upravo suprotno. Glavni razlog zašto je prihvatio Vojčitinu zamolbu da riješi Alinu nečastivoga je to što je htio da pomogne. Njegov način je možda loš, ali razlog je, barem, častan. Kada Alina tek dolazi u samostan s Vojčitom, on joj dopušta da ostane tu s njom dok se ne snađe. Tokom večere, prve noći koju Alina provodi u samostanu, bez imalo zlobe je pita o tome kako joj je bilo u Njemačkoj, da li je išla u crkvu, i kada saznaje da u njenom mjestu, u Njemačkoj, nije bilo pravoslavnih crkava, odmah joj naređuje da dođe i da se ispovjedi sutra u jutro. Očigledno se, dakle, brine za nju i želi da joj pomogne. Onda, nakon što ga je fizički napala, kada je doktor preporučio da se liječi u samostanu, svećenik joj dopušta da ostane uz prijetnju da mora fino da se ponaša. Pa, čak i kad prekrši to pravilo, ponovno, i dalje je ne tjera odatle, nego joj naređuje da izgovori očenaš hiljadu puta, kao kaznu. Uopće je ne pokušava otjerati ili nešto takvo. Čak i nakon što mu izbije ikonu iz ruke i uzme da zvoni zvona da bi privukla njegovu pažnju, ključa je u svoju sobu. Naravno, to nije u redu, ali je barem donekle opravdano, nakon svega što je ona uradila. Čak i nakon što naredi Vojčiti da se spremi i da idu, dakle, obje, i dalje popušta njenim molbama da izvrši egzorcizam i da ostanu u samostanu. Neko takav nikako ne može biti opisan kao loša osoba. Čak i ako uzmemo to da su danima Alinu držali, lancima, zavezanu za daske, bez hrane i pića, ne može niko reći da je svećenik zloban. Praznovjeran, malouman, iznerviran, i šta već ne, ali zasigurno ne zao.

Lik svećenika svjedoči tome da film ne napada religiju, per se, niti želi da kaže kako su svi vjernici i vjera zli, nego, u najmanju ruku, želi da prikaže konzekvence lošeg, uskogrudog shvatanja vjere, kao i glupost praznovjerja. U jednom trenutku, nakon što Vojčita primjeti da ništa nisu dali Alini da jede, glavna časna sestra joj odgovara: „Sad ne smijemo da joj damo da jede. Ako bismo je nahranili, đavo u njoj bi postao još jači.“ I, kako nam taj odgovor glavne sestre nalaže, nije samo svećenik praznovjeran. Štaviše, same časne sestre su vjerovatno mnogo praznovjernije od njega što možemo da zaključimo iz par scena od kojih je najupečatljivija scena u kojoj se jedna od sestara, Antonija, onesvjestila jer je cijepala drva i vidjela crni križ na jednoj od cjepanica. Nakon što svećenik dođe, uzima cjepanicu i govori im da se ne bave lažnim znakovima. Kada ga pitaju šta će sa tom cjepanicom, nalaže im je zapale kao i sve ostale, nakon čega je baca na gomilu. Ali, upravo takva osoba, koja govori drugima da se ne bave lažnim znakovima na kraju pokušava da istjera đavla iz jedne obične djevojke koja ima psihičkih problema. U jednu ruku, to je kontradiktorno, u drugu, to je sasvim smisleno. Jer, dok s jedne strane sestrama govori da se ne bave 'glupostima', s druge strane on i sam vjeruje u neke stvari za koje se već zna da su besmislene, kao to da ikona može da ispunjava želje ili to da neko može da bude opsjednut đavolom i da se to može riješiti kroz neke rituale, bez da uopće pomisli da bi, možda, razlog njenog lošeg ponašanja mogla biti njena bolest.

Upravo je protiv takvih stvari ovaj film, protiv lažnih znakova, čudotvornih ikona, istjerivanja đavola, i ostalih praznovjernih varki, uskogrudog shvatanja.

Nakon svega ovoga, šta drugo reći nego da preporučujem ovaj film svim ljubiteljima evropskog filma, iako traje dva i po sata. A bilo je mnogo toga o čemu nisam mogao pisati u ovom tekstu jer bi bio previše dugačak, kao komparativni pogled na ovaj film i Mungiuov film „4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana“ ili osvrt na religijsku i političku situaciju u Rumuniji koja je veoma važna za ovaj film. No, nadam se da sam i ovako uspio bar donekle čitateljima približiti ovaj film i da će mu barem neki od vas dati šansu.

Autor: Faris Bukvić, Prometej.ba