„Okupiran“ američkim filmovima (neovisno o kojoj produkciji je riječ) kako na TV-u, tako i u kinima, odlučio sam malo „prošvrljati“ internetom te potražiti filmove koji su bliže europskom i općenito našem podneblju, čija se radnja temelji na konkretnim ljudskim problemima svakodnevne kolotečine života, socijalne pravde, na problemima rata, žrtve, oprosta, općenito na problemima koji pogađaju čovjeka u današnjem dunjaluku, na današnjem vaktu i čovjeka u ratnom i postratnom vremenu. Lutajući internetom „naletim“ na nekoliko zanimljivih filmova sudeći po ocjenama na IMDb-u (Internet Movie database) i kritikama. Među brojnim filmovima neameričke produkcije za oko mi „zapne“ gruzijsko-estonski film Mandariinid koji traje svega 83 minute i koji je nominiran za najbolji strani film, kako za Globus, tako i za Oscara.

Radnja filma Mandariinid (Mandarine, preveden naslov na naš jezik) je smještena u malom estonskom selu u Abhaziji u kojem je nakon izbijanja rata ostalo dvoje ljudi. Ivo, čovjek koji pravi drvene gajbe za Margusove mandarine i Margus, čovjek koji se bavi uzgojem mandarina. U okolici živi i doktor Juhas. Odmah se postavlja pitanje otkud Estonci u Gruziji (ovom slučaju u Abhaziji, pokrajina u Gruziji koja je nakon rata priznata od Rusije, Venezuele, Nikaragve i Naurua te ruskih „patronata“ Južne Osetije i Pridnjestrovlja)? Na početku filma se krije odgovor. Estonska sela u Abhaziji osnovana su u drugoj polovici XIX. stoljeća. Gruzijsko-abhaski rat 1992. godine iz korijena je promijenio živote miroljubivih Estonaca. Većina njih se odlučila vratiti u matičnu zemlju. U opustjelim selima je ostao tek poneki stanovnik.

Osim spomenutih likova, pojavljuju se još dva lika kroz cijeli film koji s Ivom i Margusom kompletiraju radnju i naslov ovog tekst. Ahmed, musliman Čečen koji je kao plaćenik došao boriti se za Abhaziju kako bi prehranio svoju obitelj i Nika, kršćanin Gruzijac koji kao mlad napušta posao glumca u kazalištu i zaveden nacionalnim ponosom dobrovoljno kreće u obranu Gruzije. Film se jako brzo odvija, kroz brojne prepirke Ahmeda i Nike (u Ivinoj kući) koji s vremenom počinju jedan drugog „razumijevati“, ali uz nenametljivo i strpljivo Ivino posredovanje. Margus brine o svojim mandarinama i trenutno bukteći rat naziva „ratom južnog voća“ aludirajući na obećanje od strane majora da njegove mandarine neće propasti jer će po njih poslati vojsku. Estonsko selo nije na udaru ratnih dešavanja, uglavnom je usputno mjesto za sukobljene strane, iako u jednom momentu padne granata na Margusovu kuću te uništi kuću i mandarine.

Ahmed i Nika se zatiču u Ivinoj kući, nakon što Ivo praveći gajbe za Margusove Mandarine čuje detonaciju i pucnje iz oružja. Odlazi na mjesto incidenta (kod Margusove kuće) te zatiče kombi i džip, u džipu mrtvog Ibrahima (Ahmedov suborac), a na travi leži Ahmed u teškom stanju s minobacačem, kojim je pucao na gruzijski kombi. U kombiju su bila četvorica Gruzijaca. Margus i Ivo odnose Ahmeda u Ivinu kuću te ga smještaju u krevet, a Ibrahima i ostale idu pokopati. Pokapajući stradale, Nika (preživjeli Gruzijac) pođe pokazivati znakove života. Preživjelog Niku isto kao i Ahmeda odvode Ivinoj kući te ga smještaju u drugu sobu. Tu se zatim pojavljuje i doktor Juhan koji daje potrebne medikamente stradalima.

Ahmed saznaje za Gruzijca u istoj kući i govori Ivi da će ga ubiti jer su mu ubili prijatelja Ibrahima. Ivo se suprotstavlja kontraargumentom i kaže kako je Ahmed ubio Gruzijce. Ivo, Margus i Juhan odlaze skloniti kombi s puta, a džip dovezu pred kuću. Zanimljiva je scena kad kombi gurnu u provaliju, a Juhan se čudi što nije eksplodirao. Margus veli da se to samo u filmovima dešava, a Ivo odgovara: „Film ti je jedna velika prevara.“ Možda je i to razlog zašto sam počeo tražiti neameričke filmove, zbog te „prevare“. Drugi dan (sutra), Ivo se bavi svojim poslom i pri dolasku u kuću zatiče Ahmeda s nožem u ruci kako spava pred vratima Nikine sobe. Ivo mu govori ironično da je baš sveto ubijanje na spavanju, Ahmed kaže da će ga ubiti kad stane na noge. Poslije toga Ahmed govori da neće Niku ubiti u kući iz zahvalnosti Ivi što ga je spasio. U ovom dijelu se prvi put spominju i nacionalne pripadnosti među likovima u međusobnoj konverzaciji. Ahmed Ivi govori da starije ljude cijene u njihovom narodu te kaže da je Čečen, a u rat je došao kao plaćenik zbog obitelji i dobre plaće. Ivo otključava Nikinu sobu, a Ahmed daje časnu riječ da ga neće ubiti, jer bi prije umro nego je prekršio. I Ivo se slaže s tom tvrdnjom. Ahmed nazivajući se kavkaskim borcem jasno naglašava da kod Estonaca i kod Kavkazaca časna riječ predstavlja svetinju, a Ivo odgovara: „Estonac ili Kavkazac, to je sasvim svejedno.“ Tog dana za stol sjeda i Nika te Ivo upozna Niku s Ahmedom, Ahmed prijeti Niki da će ga ubiti čim iziđe iz kuće, a proviri li glavom, glavu će mu odsjeći. Ivo tu pokazuje smisao za humor i želi smiriti tenzije pa pita Ahmeda može li Nika pišati kroz prozor. Ahmed i Nika sjede na pročeljima stola, a Ivo kao mudri djed, mršav, visok, sa sijedom bradom sjedi u sredini kao mirotvorac. Istog dana Margus dolazi vidno razočaran jer vojnici nisu ispunili obećanje i došli po mandarine, a Ivo mu govori da je bilo glupo očekivati da se netko bavi mandarinama u ratu, Margus odlazi ljut... Ostalo pogledajte!

Film je praćen sjajnim soundtrackom koji izaziva smiraj i tugu u isto vrijeme (preporučujem da se svakodnevno sluša: https://www.youtube.com/watch?v=8S31PkEt4S8). Mandarine ostavljaju jak dojam na gledatelje, prvenstveno zbog ratne tematike (što nije strano za ljude na ovdašnjem prostoru) i zbog postupanja Ive koje se nama čini neprihvatljivim. Filmska radnja se kreće od mržnje ka oprostu, ali uz posredovanje dobrog djeda (kako kaže Ahmed za Ivu na početku filma).

Domaćin i mirotvorac, svojim stasom i izgledom Ivo se doima kao dobroćudni narodski čovjek koji nije uskoograničenih i isključivih shvatanja. Iako on uopće ne spominje svoju vjeru ipak možemo zaključiti da je kršćanin po posljednjoj sceni filma, svojim djelovanjem daje o sebi sliku kao čovjek male i nenametljive vjere, koja je duboko usađena u čovjeka, koja je vodilja u ljudskim odnosima neovisno o nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti (što Ivo jasno navodi u razgovoru s Ahmedom), koja temelje gradi na mirotvoračkom potencijalu religije (opraštanje i prelaženje granica). On nije strogi nepravedni mirotvorac koji mir nameće silom, strpljiv je i ustrajan u svom naumu uz dozu humora, iako u jednom momentu „bukne“ i sve smatra uzaludnim, posumnja u uloženi napor, nakon toga Ahmed i Nika opravdano osjećaju nelagodu smatrajući da su razočarali Ivu. Zdrava sumnja je bitna, navodi nas iznova na ponovno promišljanje, ne daje nam lažnu sigurnost te iluziju, odmiče nas od egoizma i narcisoidnosti, navodeći nas da propitamo svoje djelovanje i stavove. Temeljni razlozi zbog kojeg su Ahmed i Nika poštovali Ivu je njegovo spasavanje njih dvojice te karizma mudrog i životom iskovanog čovjeka koji od njih ne traži naglo, neiskreno pokajanje, prividni oprost, ekspresno izlaganje svoje strane priče, nego strpljivo čeka stvaranje povjerenja kroz upoznavanje i uklanjanje predrasuda. Nema iskrenog mira bez istine i ljubavi. Gledano iz prosječne ljudske perspektivne čini nam se nemogućim i sizifovskim brinuti o dvojici vojnika iz suprotnih tabora, različite nacije i religije, različitih motiva za rat, raditi na njihovom pomirenju bez nametanja uvjeta oko mira u želji da sami shvate svoje greške, pokaju se i prihvate jedan drugog kao „ogoljene do kože“, kao čovjek čovjeka.

Svjedoci smo danas na brzinu sklepanih i nepravednih mirovnih ugovora kojima samo treba žiška vatre pa da se pretvore u krvavije obračune no što su bili ili se prenesu u stanje konstantnog psihičko-socijalnog terora i rata nad ionako napaćenim te umorenim ljudima. Ivo kao olakotnu okolnost uzima mladost Gruzijca i lošu financijsku sliku Čečena, ne osuđujući ih, ali gubeći strpljenje kritikuje ih zbog rata i ratne euforije, svjestan da su između ostaloga zavedeni od strane političkih i vojnih glavešina te da nemaju sredstva za dostojan život. Iako Ahmed i Nika konstantno prigovaraju jedan drugom, vremenom jedan drugog sve više humaniziraju, ne vide neprijatelja, protivnika ili zvijer jedan u drugom. Ahmed se prisjeća da muslimani poštuju kršćane pa prije toga spominje Ivi časnu riječ, zadnjeg dana nudi svoj novac Margusu, obavlja molitvu, sve vrijeme zahvaljujući nenametljivom Ivi; Ahmed prolazi kroz katarzu shvaćajući da se izgubio, zalutao, da njegova djela nisu u skladu s njegovom religijom, čašću njegovog naroda. Nika je mlad i sigurno je u euforičnom i romantičarskom zanosu potaknutom od vlasti, „čuvara nacije i religije“, intelektualaca u službi vlastodržaca, pošao u rat. Ne znajući mnogo o ratu, ostavio je iza sebe i kazališnu karijeru. Preporučujem vezano za Niku i njegovu situaciju za pročitati knjigu Ericha Marie Remarquea Na zapadu ništa novo. „I dok su oni pisali i propovijedali, mi smo gledali bolnice i ljude na samrti; dok su oni služenje državi isticali kao nešto najviše, mi smo već saznali da je strah od smrti najjači. Mi nismo zbog toga postali ni buntovnici ni dezerteri ni kukavice – oni su vrlo lako izgovarali te riječi – mi smo voljeli svoju domovinu kao i oni, u svakom jurišu smo hrabri išli naprijed. Ali smo već umjeli da pravimo razliku i naučili se da gledamo. I vidjeli smo da od njihovog svijeta nije ostalo ni traga. Odjednom smo ostali strahovito usamljeni, sami smo morali da se borimo sa svima“, piše Remarque u prethodno spomenutom djelu.

Ivo je u Ahmedu, ne samo u Ahmedu, ali tu je najvidljiviji Ivin utjecaj, probudio izgubljene ideale i smisao za život. Ivo govori da je ovaj rat ničiji. Ahmed oslobođen mržnje i osvete, željan svoje obitelji sjeda u auto, Nikinu kasetu stavlja u kasetofon i napušta Ivu te film završava pjesmom s te kasete. Ivo je osoba uključivog identiteta, spreman prihvatiti drugačijeg bez predrasuda, za svoj identitet ne uzima samo jednu karakteristiku koja je često pogubna, ne samo za čovjeka koji sebe određuje na osnovu te odrednice (npr. religija ili nacija) nego se projicira i na druge stvarajući netrpeljivost (Amin Maalouf). Takav identitet zazire od razlika i teži nacionalnom ili religijskom čistunstvu, a toga nema i ne postoji. Ivin identitet je višeslojan, on je Estonac, kršćanin, živi u Gruziji, Ivo je prije svega čovjek, (ljude ili ljudina – kako bi rekli kod nas). U nevolji, ne gledajući tko je tko, pomaže potrebitima i sebe stavlja u nezgodnu situaciju ne čineći i ne pomišljajući na zlo u ratnom periodu, ne očekujući glorifikaciju sebe od strane Ahmeda i Nike. Podsjeti me ovo na emisiju B92 „Dobri ljudi u vremenu zla“, a Ivu bismo mogli nazvati dobrim čovjekom u vremenu zla.

Ivo na kraju filma pokazuje besmisao ratno-teritorijalnog natjecanja nacija i religija, besmisao stvaranja neprijatelja. Posebno je Ivo žalio mlade. Dobri čovjek u vremenu zla nadilazi nacionalne, religijske, etničke razlike, nadilazi neprijateljstvo tako što mu nudi iskrenog sebe, tako što strpljivo i nenametljivo radi bez trunke mržnje i želje za osvetom. Važno je težiti takvim idealima, primjenjivati ih u praksi i neumoriti se bez obzira na sve prepreke i stranputice na koje ćemo nailaziti.

Mandarine su film koji posebno trebaju pogledati ljudi na našim prostorima, ljudi koji su skloni mitologiziranju žrtava, ljudi koji su željni osvete, ljudi kojima su u ratu uništeni životi, ljudi koji su doživjeli tragediju gubitka voljenih osoba, a posebno bi naša djeca u školama trebala pogledati ovaj film.

Želio bih završiti riječima Aleksisa Zorbasa, lika iz romana Doživljaji Aleksisa Zorbasa Nikosa Kazatzakisa pa neka tako bude: „Bilo je vrijeme kad sam znao kazati: to je Turčin, to je Bugarin, a ono Grk. Kad bi ti, gospodaru, znao šta sam za domovinu činio, kosa bi ti se od groze naježila. Klao sam, krao sam, palio sela, silovao žene i cijele obitelji uništavao... Zašto, zašto? Zato što su bili Bugari i Turci. O ti huljo, o ti jadni nitkove! – tako se rugam samom sebi. Danas drukčije mislim jer sam upoznao ljude. Obično velim: To je dobar, a ono je zao čovjek! Ne velim: – To je Bugarin, a ono Grk! – Glavno mi je da li je taj čovjek dobar ili zao. Samo to pitam! Vjerujem da bih morao, jer sam stariji, tako mi kruha, što ga jedem, uopće prestati i s tim pitanjima. Što treba pitati da li je neko dobar ili zao! Žalim sve ljude. Želudac mi se podigne do grla kad ugledam čovjeka, ili kad znam da ga mogu uništiti. Tad velim samom sebi: – I taj jadnik jede, pije, ljubi i često je u nevolji, ima svog boga i vraga. I on mora jednoga dana drugome prepustiti svoje mjesto i nijem otići pod zemlju da ga rastoče crvi. Kako je jadan! Svi smo braća... Meso za crve...“

(Danijel Rajić, Prometej.ba)