„They Live“ (prevedeno na jezike koji su službeni u BiH „Oni žive“) je znanstveno-fantastični film redatelja Johna Carpentera iz 1988. godine, baziran na priči “Eight O'Clock in the Morning” Raya Nelsona. Film polazi od pretpostavke da su ljudi kontrolirani od strane bića koji ne potiču s naše planete, prikazujući ljude kao omamljene, opijene i totalno nezainteresirane za općedruštvene probleme. „They Live“ će posebno očarati ljubitelje teorija zavjere, a i same teoretičare zavjere kojih ne manjka u svijetu a u posljednje vrijeme i kod nas. Međutim, ovim tekstom ću se fokusirati na uspavanost suvremenog čovjeka.

Glavni lik, John Nada (Roddy Piper) dolazi u grad, tražeći posao odlazi na biro za zapošljavanje, ali ne nalazi posao. Ubrzo nailazi na jedno gradilište te ostaje tu raditi, upoznaje Franka i on mu govori o jednom utočištu koje je liči na „divlje“ i bespravno izgrađeno naselje. Preko puta tog utočišta se nalazi crkva te Nada u njoj primjećuje neke sumnjive radnje. Sljedeće noći dolazi policija te uništava utočište i vrši pretres crkve. Sutradan Nada obilazi utočište i odlazi u crkvu te uzima kutiju u kojoj se nalaze sunčane naočale (Hofmanova sočiva), kutiju skriva u kantu smeća, a sebi uzima jedne naočale. Stavivši ih na glavu i gledajući bilborde primjeti razliku od pogleda bez naočala i s naočalama. Gledajući bilbord (sa sunčanim naočalama) na kojem se reklamira ljetovanje na Karibima (prikazuje plažu i ženu) vidi natpis: Ženi se i razmnožavaj. Gledajući novac tim naočalama, umjesto vrijednosti novčanice vidi natpis: Ovo je tvoj bog. Posebno zanimljivo jest gledanje u ljude, gledajući u pojedine ljude s tim naočalama vidi zapravo neljudske likove, može se reći vanzemaljske ružne likove (iako se u filmu ne spominje taj izraz, mislim da se takvi nazivaju ljudima gušterima). Većina tih ljudi pripada eliti ili su policajci, želeći jasno istaknuti kontrolu ljudi od strane elite preko represivnih državnih aparata. Međutim, u tekstu se neću baviti tim ljudima gušterima, niti bilo kakvim teorijama zavjere, niti ih razotkrivati niti potvrđivati, smatram ih zanimljivim samo u vidu zezancije i šprdancije.

Radnja filma se odvija usred propadanja tvornica i gubitaka poslova, vlada jedno beznađe, ljudi se jedni drugima žale. Glavi pojmovi spomenuti u filmu, a koji su posebno bitni, jesu: kult pohlepe, iskvarenost ljudskog duha, uspavanost, ravnodušnost, egoizam, sebičnost, nedostatak empatije te poziv upućen ljudima na buđenje iz sna.

Promotrimo li spomenute pojmove, vrlo lako možemo zaključiti da film savršeno oslikava situaciju ne samo općenito u svijetu, nego situaciju i u našoj zemlji. I prije nego otkrije naočale Nada razgovara s Frankom, Frank mu preporučuje da se ne miješa u sumnjiva dešavanja u crkvi, i govori za sebe da mu je samo bitan posao i način da prehrani obitelj. Tu dolazimo do situacije karakteristične za nas, pri završetku škole (nebitno kojeg stupnja obrazovanja) prvi cilj je potraga posla i nakon toga (većinom) prestaje svaka naša aktivnost nevezana za naš posao, potpuno se utopimo u okruženje i uspavamo. Radno vrijeme postaje jedina preokupacija, a vlada nezainteresiranost za bilo što sem posla, obitelji i osobnog užitka. Kada slušamo priče, većinom je glavna tema posao, zarada, tipa: „daj ti meni posao, ne interesuje me politika ba, sve su to ista g...., ne vrijedi se bost' s rogatim...“. Ljudi ne posjeduju osjećaj društvene odgovornosti (rad na dobrobiti zajednice, upozoravanje na nepravdu kako u vlastitom poslu, tako i općenito u društvu). Međutim, prethodno navedeno sve stoji, ali poseban problem predstavlja i uvjetovanost od strane partije i bezbrojna ucjenjivanja od strane nacional-kapitalista. Preovladava strah kod ljudi, jer im kruh ovisi od partije i gazda. Ljudi će lako prodati svoje dostojanstvo u tako „uređenom“ sistemu jer i sami intelektualci (koji su dakako odgovorniji od ostalih ljudi ) su pristali na takav koncept „uređenja“ prihvativši biti u službi vladajućih.

Nezainteresiranost za društveno-političku situaciju samo pogoduje vlastodršcima, oni su uvijek u stanju mobilizirati svoje „ovce“ te na taj način opstati, nudeći privremena rješenja. Prešutni dogovor, a dobro bude i vlastodršcima i njihovim stalnim glasačima. Kao kad zgrada gori i vatrogasci ne uspijevaju ugasiti požar, ali ga koliko toliko drže pod kontrolom. Ljudi bombardirani negativnim vijestima i stalnim prepucavanjima političara jednostavno odustanu od bilo kakve želje za praćenjem političke situacije, ne shvaćajući da tako samo pogoduju političarima. Što više ljudi izgubi interes za kritiku, ovima je lakše zadržati svoje „ovce“ i baciti se na svoj „posao“. Bježeći od društvene odgovornosti, ljudi se uljuljkaju u svoj san, zatvore u brloge, a slobodno vrijeme posvete samo sebi i svojim bližnjima, pokazujući totalnu apatiju za bilo šta drugo.

Sem svega navedenog, kritikujući apatiju i uspavanost dolazimo i do pohlepe, egoizma i neprestane želje za novcem i moći. Zanemarujući opet društvo, ljudi čine sve kako bi na nelegalne načine iskamčili novac za bog više zna kakve potrebe, koristeći državnu kasu kao kravu. Muzu je dok ne crkne kako bi zadovoljili samo vlastite interese. Problem predstavlja odnos kapaciteta krave i apetita muzača, malo krave a puno pohlepnih i gladnih očiju. Ne želeći se uključiti u društveno-politički život, ljudi dopuštaju baš ovakav koncept političara. To je koncept korumpiranog političara, općeprihvaćena norma u našem društvu. Na spomen političara asocijacija su lopov, lažov, mafijaš, bandit. Ne izlazeći na ulice ni na prosvjede, ne izlazeći na izbore, postići se može samo ništa. Kriza se produbljuje, pitanje je vremena koliko je daleko dno pa da ga dotaknemo, a možda smo i rupa bez dna.

Kako je lijepo biti glup, kaže Bora Đorđević u istoimenoj pjesmi krizirajući ljudsku uspavanost i nezainteresiranost. Bertolt Brecht je savršeno opisao političku nezainteresiranost kroz pojam političke nepismenosti: Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da troškovi života, cena pasulja, ribe, brašna, stanarine, cipela, lekova, zavise od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći kako mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena deca, i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija.

Trenutno svjedočimo populariziranju tzv. treće politike, koja ne sadrži nikakvu ideologiju, kojoj nije problem vršiti stalne promjene stavova bez ikakve odgovornosti i jasnog političkog koncepta, podjednako asimilira i lijeve i desne ideologije, čineći nekakvu pomirbu, predstavljajući se kao mirotvoračka i ideološki neovisna, ciljajući na tobože nekakvo jedinstvo, ali bez dopuštanja proturječja. U tu tzv. treću politiku se svrstava i populizam koji neprestano nudi isprazne fraze. Te su fraze olako izrečene bez ikakve odgovornosti i nedostatka bilo kakvog razumijevanja do kojih posljedica mogu dovesti.

Uspavanost kao pošast suvremenog čovjeka je ozbiljan problem. Okupirani smo dnevnim tiskom koji većinom nudi površne informacije, koje se temelje na banalnim naslovima nad kojima se imalo razumna osoba grozi. Gledajući tv sadržaje, svjedocimo smo toliko bolesnih tv emisija. Među tim emisijama preovladavaju razni realityji kojima se ljudska privatnost toliko banalizira i postaje glavnom temom svakodnevne konverzacije na ispijanju kave/kafe/kahve. U nedostatku zanimljivosti u vlastitim životima i društvene neangažiranosti ljudi posežu za priprostim stvarima pod izlikom bježanja od mrskih političara.

Jedan od najžalosnijih problema je tzv. nebavljenje politikom i ljubav za neinformiranošću. Ljudi će rado psovati, pljuvati, živce gubiti čim ugledaju političku ličnost, rado će raspravljati uz pivu i u kafani o političkim temama (kafanski analitičari), ali kad treba pokrenuti nekakav projekt, stati uz nekog ugroženog, žrtvovati se za zajednicu, tad nastaje tajac: „a nemoj mene, znaš da ja nisam za toga, imam ja prečih poslova“. Najradije bi da se ne ističu nigdje, kako se ne bi zamjerili nekome, jer vođeni su parolom: „ko zna kad mi može on biti od pomoći“. Politički mentalitet našeg naroda je vođen parolom zlatna sredina. Šuti i ne ističi se nigdje u javnosti, a u pozadini svega skuplja se neprestana netrpeljivost ka vladajućima te se pod krinkom razumijevanja i shvaćanja razlika zapravo bježi od društvene odgovornosti u brloge uspavanosti.

Završavam dijalogom Franka i Nade u filmu:

– Imam posao i nemam ga namjeru izgubiti. Idem bijelom crtom. Puštam druge na miru i oni mene. Trebalo bi da i ti tako radiš.

– Bijela crta je nasred druma. Najgore mjesto za vožnju.

(Danijel Rajić, Prometej.ba)