Film „Željezno nebo“ („Iron Sky“) finskog redatelja Tima Vuorensola u koprodukciji s Njemačkom i Australijom, pojavio se 2012. godine. On nam kroz sci-fi okruženje donosi političku komediju i satiru, ali to je istovremeno i akcijski film o vanzemaljskoj invaziji. U određenim aspektima uspijeva, u drugima baš i ne.

Film je koncipiran već davne 2006. godine, ali zbog novčanih problema nije završen sve do 2012. Na kraju, kada se pojavio, budžet je iznosio oko sedam i po miliona eura, što nije malo, a ogleda se i u veoma dobrim specijalnim efektima koji su mu te godine donijeli AACTA (Australian Academy of Cinema and Television Arts) nagradu za najbolje vizuelne efekte.

Radnja se dešava na Mjesecu i na Zemlji i okvirno je podijeljena na dva dijela. Prvi dio je tu da nas uvede u početak priče, 1945. godinu, kada je Treći Rajh izgubio Drugi svjetski rat, nekolicina nacista je u svojim svemirskim brodovima koji vizuelno dosta podsjećaju na vanzemaljske svemirske tanjire, pobjegla na tamnu stranu Mjeseca i tu se sakrili od ostatka ljudske rase da čekaju pravo vrijeme da se vrate na Zemlju i osvoje je u cijelosti kao Četvrti Rajh, što Treći Rajh nije uspio.


Ovo je šesti tekst u rubrici Sedma умјетност


Radnja je smještena u 2018. godinu i sve počinje s lunarnom misijom koju je organizovala trenutna predsjednica SAD-a kako bi prikupila koji dodatni glas za još jedan mandat. Zbog toga je poslala obične manekene, a ne prave astronaute. Jedan od njih je i tamnoputi maneken James Washington (Christopher Kirby) koji biva uhvaćen od strane nacista s Mjeseca jer su mislili da je on dio prvog vala neprijateljskih (zemaljskih) sila. Tu upoznajemo i ostale glavne likove, poput zemljologinje (earthologist) Renate Richter (Julia Dietze) i budućeg Führera Klausa Adlera (Götz Otto). Na Zemlji za to vrijeme, trenutna predsjednica SAD-a (očigledna parodija Sarah Palin) i Vivian Wagner (Peta Sergeant) razgovaraju o toj misiji.

Svaka scena je isprepletena humorom. I taj humor uglavnom ima za cilj ismijavanje prvenstveno nacista kao zaostalih i besmislenih idiota koji još uvijek na Mjesecu koriste kompjutere koji zauzimaju čitavu prostoriju, ali i ismijavanje Amerike zbog njene vanjske, ali i unutarnje politike, s referencama na 1984 George Orwella, i slično, kao i mirijadu drugih zemalja, poput Indije sa svastikom, Sjeverne Koreje s propagandnim gledanjem na Velikog Vođu, Rusije kao glupana, i tako dalje. Sve to kroz neki međunarodni okrugli sto, što se samo po sebi poigrava s teorijama zavjere da postoji neko tajno vijeće sastavljeno od najmoćnijih ljudi na Zemlji koje odlučuje o svim stvarima.

Neki su kritikovali film zbog toga što ismijava ne samo naciste, nego i druge zemlje. Uglavnom su žalbe zbog anti-američkih šala koje se mogu pronaći u filmu, i, nezačuđujuće, većina tih kritika su od strane Amerikanaca; mada u cijelom filmu nema nijedna direktno anti-američka šala, nego ismijavanje načina na koji se SAD odnosi prema vanjskim silama, ali i prema svojim vlastitim ljudima. Kao naprimjer, jedna šala u kojoj predsjednica SAD-a poludi zato što su skoro sve zemlje prekršile neki međunarodni pakt, nakon što je ona sama, prva pokazala kako su SAD također prekršile taj isti dogovor. I, kada su joj druge zemlje rekle kako je i ona prekršila taj dogovor, njen odgovor je bio „Mi uvijek kršimo dogovore, to je ono što radimo!“.

Drugi su ga kritikovali zbog toga što, kada se film pojavio 2012, Sarah Palin nije više bila toliko aktuelna, pa je bilo besmisleno da se pravi parodija nje. To je prihvatljiva kritika jer je istina da su malo zakasnili sa Sarah Palin, ali, u isto vrijeme, nije neki veliki problem jer film ne mora da kritikuje konkretne osobe koje su na vlasti u određeno vrijeme kada se taj neki film napravi, nego da kritikuje, općenito, samu zemlju, kao i Zemlju. Dakle, premda je ta kritika prihvatljiva, nebitna je.

Drugi dio filma je više akcijski i bavi se samom invazijom nacista s Mjeseca, a što je donekle najslabiji dio filma. Naime, sve do same invazije, nazvane u filmu Meteor Blitzkrieg, film se uglavnom bavio i poigravao idejom, šta kad bi pravi nacisti s Mjeseca došli da izvide situaciju na Zemlji i uzmu koji mobitel ili tablet sa sobom, natrag na Mjesec, a sve u svrhu pokretanja Götterdämmerung-a, najveće ratne mašine ikada. U drugom dijelu filma se to doista i desi, počinje Meteorblitzkrieg i sada ujedinjena vojna svemirska moć SAD-a i ostalih zemalja koje su naoružale svoje svemirske brodove, premda se to kosi s gorespomenutim dogovorom, trebaju da pobijede Klausa i njegove naciste sa Mjeseca. To nije veoma lako, s obzirom da su nacisti nadmoćni, i čak ni nekolicina atomskih bombi nije u mogućnosti da mnogo ošteti Götterdämmerung.

Iako su posebni efekti iznimno dobri i svi svemirski brodovi kao i sama borba izgledaju veoma dobro i ubjedljivo, sama činjenica da se fokus prebacuje s humora i dinamike među likovima na akciju čini da se film i radnja naočigled usporava i postaje dosadna. Akcijski dio filma bi trebao da ima sasvim obrnuti efekat, da izazove veću uzbuđenost, i, osim u dijelovima velike neizvjesnosti i 'otkrivanju' novih brodova, izgleda kao da radnja 'usporava'. Ali i bez obzira na to, radnja je i dalje prihvatljiva u drugom dijelu filma.

Pored prihvatjive priče i iznimno dobrih posebnih efekata, tu je i muzika koja je načisto wunderbar. Jasni su utjecaji Wagnera, kao kompozitora kojeg su nacisti voljeli slušati. Pored toga, primjetan je i industrijalni zvuk, što nije neobično, kada se uzme u obzir da je muziku za film odradila slovenska grupa Laibach. A industrijalni zvuk Laibacha ide ruku pod ruku sa vizuelnim izgledom nacista i njihove tehnologije i svega ostaloga, a to je dieselpunk izgled. Sve izgleda veoma sivo, glomazno i brutalno. I sve izgleda divno. Već sam rekao kako je Götterdämmerung iznimno veliki svemirski brod i dizajn samog broda je veoma dobar. Naspram modernih, slick zemaljskih svemirskih brodova koji izgledaju veoma futuristični, ali mali, Götterdämmerung je po veličini jednak nekom manjem gradu. Nije ni čudo da se zove Götterdämmerung, što znači sumrak bogova - njemačka riječ za Ragnarok (bitku za kraj svijeta) iz nordijske mitologije. Toliku moć ima da je uspio napraviti divovski krater na površini Mjeseca. Za razliku od steampunka koji se karakteriše zubčanicima i vodenom parom, kao viktorijansko doba s današnjim tehnološkim mogućnostima, dieselpunk se karakteriše iznimnim povećanjem svih tih zubčanika do tog nivoa da sve izgleda strahovito veliko i brutalno. I to je definitivno postignuto u ovom filmu. Nesumljivo je audiovizuelna prezentacija filma ispala veoma dobra. Ali dosta o tome.

Likovi su, uglavnom, dobro osmišljeni i dobro izvedeni, kako kroz dijalog u filmu, tako i kroz glumu. Većinom. Tu i tamo ima malih problema sa određenim likovima koji su, uglavnom, neznatni. Glavni likovi su James Washington i Renate Richter, zajedno sa Klausom. Oni su, uglavnom, ispali dobro.

Renate je nacistička zemljologinja (earthologist) i očigledno je kako iskreno vjeruje u nacističku propagandnu ideologiju mira kroz zajedništvo, barem na početku filma. Doista misli da su drugi ljudi, poput crnaca, inferiorni i subljudi i kada prvi put sreće Jamesa, ubjeđena je da je on niža vrsta.

Malo ironično je to da kroz čitav film James kao lik napreduje jako malo. Svaki put kada njegov lik ima neki pomak naprijed, desi se neki pomak unatrag. To i nije toliki problem jer je njegov lik već na samom početku filma bio poprilično dobar, i male promjene koje se dese u toku filma ga od običnog neznatnog manekena učine herojem koji će pomoći Zemlji u odbrani od nacista s Mjeseca.

Većina imena likova su neke reference ili igre riječima vezane za naciste, i film je općenito prepun referenci, što je samo po sebi humoristično. Na primjer, otac Renate je znanstvenik nacista s Mjeseca i veoma je star, pa tako i mal i pognut pa ga James zove mini Mengele; ili, kada Meteorblitzkrieg započne, Klaus kao Führer govori svojim vojnicima kako će invazija Zemlje početi u 05:45h i da će svaka bomba biti uzvraćena bombom, kao referenca na Hitlerovu najavu rata sa Poljskom koji je i započeo Drugi svjetski rat; i tako dalje.

Jedan problem sa humorom je to da veliki dio njega ipak zavisi od šok faktora i zbog toga se u većini šala ne može uživati više od jednom, tako da je malo besmisleno gledati film više od jedanput. Ali to nije kritika samog filma kao takvog, nego je to inherentni problem sa humorom općenito.

Da se film fokusirao samo na komediju i na satiru, a sa strane imao malo akcije, mislim da bi bio mnogo bolji nego što je na kraju ispao. To ne znači da film nije, i ovakav, poprilično dobar. Naprotiv, film uspijeva da nasmije gledaoce, a u isto vrijeme da dâ satiričnu kritiku nacizma, SAD-a i drugih, i dokle god ti gledaoci razumiju parodiju i ismijavanje ne kao napad već kao zabavu, nema razloga da ne uživaju u filmu.

Faris Bukvić, Prometej.ba