Našu svakodnevnicu čini znatno veći broj stvari u odnosu na naše pretke i prosto životarimo tako, iz sata u sat, iz dana u dan, ne zamišljajući se nad sobom. Pa da, zašto zamisliti jedan dan bez mobilnog telefona. Zašto zamisliti jedan dan bez gomile odjevnih kombinacija u ormaru. Zašto zamisliti da nam djeca nemaju doslovno stotine igračaka. To je tako, zašto zamisliti dan gdje svuda idemo pješke, svojim vlastitim nogama.


Sreća se ne može kupiti

A da li je sve što imamo i podrazumijevamo tako, njemački film „100 Dinge“ („100 stvari“) Floriana Davida Fitza gledatelje navodi na pitanje. To je film u kojem se najbolji prijatelji Paul i Toni, ovisni o svojim telefonima, tabletama za rast kose, aparatima za kafu, patikama, odijelima, najednom nađu potpuno goli, bez parčeta odjeće, u svojim praznim stanovima. Kad dođu sebi od mahmurluka, prisjećaju se da su se noć prije opkladili da 100 dana izdrže bez svih svojih stvari i to tako što su sve stvari ostavili u skladište van grada, a svaki dan uzimaju nazad po jednu stvar. Film je po svom žanru komedija i zaista uspijeva nasmijati gledatelje brojnim scenama, pa tako naprimjer na samom početku filma prijatelji trče goli po snijegu u Berlinu do skladišta da uzmu prvi predmet natrag, neki komad odjeće, da pokriju golotinju. Iako komedija, ovo je film koji je u osnovi kritika konzumerizma. Toni i Paul imaju šansu da postanu milioneri zahvaljujući aplikaciji koju je Paul osmislio a koju je nazvao „Nana“. Ona ima mogućnost da se prilagođava svakom svom korisniku i glasom i njegovim potrebama, emocijama, razgovarajući s njim. Ali, kvaka je u tome da upravo zato zna tačno šta ponuditi svakom svom korisniku: šta da kupi, šta će ga učiniti „sretnim“. Paul se i sam šokira kad shvati da je upravo koristeći aplikaciju koju je napravio kupio čak 151 predmet i to sasvim bespotrebno, pa pita: „Ako sam kupio čak 151 stvar da bih bio sretan, šta to govori o meni?“, a Lucy, ženski lik s kojim se Toni u filmu dalje povezuje, i sama zamišljena, odgovara: „Da nisi sretan.“

Danas postoji cijela industrija zdravih, lijepih i nasmiješenih ljudi koji prodaju sreću kao gotov artikl. Finski filozof Frank Martela u svojoj knjizi „Divan život – šta našu egzistenciju čini smislenom“ kaže: „Nemojte da vas zavaraju ti lažni proroci. Nemojte žrtvovati sve dobro u životu u uzaludnoj nadi da ćete postati sretniji. Sreća je samo osjećaj. To je sve.“ Frank upozorava i na to da je „sreća postala sveta krava našeg vremena, ideal kojem svi trebamo stremiti.“ Sreća nije nešto čemu se treba i može stremiti, ona je nešto što dolazi usputno, u odnosu na autentični život koji živimo, u odnosu na rast iznutra, a to je rast koji se daljim korištenjem ne troši i ne nestaje. Sreća je usputna kad živimo usmjeren život, život s ljubavlju, a sama po sebi je nemoguća i besmislena, jer život nije crno-bijeli i patnju nije moguće izbjeći. Samim tim, sama ideja da je sreća cilj stvara jednu rupu i bezdan u duši koji samo traži još i još i tome nema kraja, to je začarani krug. Industrije nam serviraju ideju da moramo kupiti to i to, još samo to, još samo to, i bit ćemo sretni. Ako kupimo ovo, bit ćemo lijepi, a ako budemo lijepi, pa bit ćemo i voljeni, ne ide jedno bez drugog. Ali čak i kad smo voljeni, u ovakvoj utrci hrčka koji ide na točku koji vrti oko sebe, mi to nismo sposobni vidjeti. Mislimo da ima dalje, i dalje, i moramo kupiti još i još. Na toj našoj slabosti postoje čitavi algoritmi koji nam dok skrolamo po mrežama nude svakakve slatke stvarčice koje bi se baš mogle uklopiti sa našim ličnostima, ili tačnije, sa stvarima koje smo pretraživali. I sve to na mobitelima koji nam doista i nisu neophodni koliko mi mislimo da jesu. Nisu to nikakve teorije zavjere, to su činjenice današnjeg vremena. Otac psihoanalize Sigmund Freud smatrao je da se preovladavajuća orijentacija na imanje javlja u periodu prije dostignuća pune zrelosti te da je patološka ako ostane stalna. Time se da zaključiti da je današnje društvo u većini nezrelo, patološko, jer ako stvari koje imamo ili sve što smatramo da „imamo“ čini okosnicu našeg identiteta onda smo u velikoj gabuli. Kako kaže sociolog i psihoanalitičar Erich Fromm u svojoj knjizi „Imati ili biti“: „Ako sam ja ono što imam i ako je to što imam izgubljeno, ko sam ja tada? Niko, već poraženi, patetični dokaz pogrešnog načina života.“


Hrabrost je samo BITI

U filmu su uz doziranje humora i dubine prikazane krize i suočavanja sa samoćom bez svih stvari, bez svih distraktora koje podrazumijevamo u svom životu. Kako izdržati dan bez skrolanja, bez beskrajnog blejanja, prosto bivajući sami sa sobom, u svom praznom prostoru u sebi i oko sebe? Fromm smatra da većina ljudi smatra odviše teškim napuštanje orijentacije na imanje: „Svaki takav pokušaj izaziva veliku bojazan i osjećaje kao da se radi o napuštanju svekolike sigurnosti, kao da je čovjek bačen u ocean a ne zna plivati. Ne znaju da bi, kad bi se odrekli štaka vlasništva, mogli početi koristiti vlastite snage i samostalno hodati. U tome ih zadržava iluzija da ne bi mogli samostalno hodati, da bi se srušili kad ih ne bi podržavale stvari koje imaju.“ Pri tome se ne misli samo na posjedovanje stvari već na iluziju posjedovanja bilo čega u svom životu, svega čime lažno jačamo ego, pa bio to status, naše porodične uloge, sve što mislimo da „imamo“.

Naravno, mi nismo marionete niti je sve tako beznadno, da nema izlaza iz ovog konzumerističkog spektakla svuda oko nas. Mi smo ljudska bića sa iznimnim potencijalom i ono što je suprotnost modusu imanja, kako ga naziva Fromm, jest modus bivstvovanja. To je modus koji može napredovati kad se prestaje tragati za lažnom sigurnošću i graditi identitet prijanjanjem za ono što imamo, ustrajanjem na našem egu i našim posjedima. Imanje se upotrebom smanjuje a bivstvovanje se praksom razvija pa tako moć uma, ljubavi i umjetničkog stvaralaštva rastu procesom ispoljavanja. Iako ljudi imaju sigurnost imanjem, oni cijene viziju novog i one koji utiru nove puteve i imaju hrabrosti ići naprijed.

U samom filmu važan je i Paulov odnos sa bakom čije su sve stvari mogle stati u jedan mali kofer i koja mu kaže da je sreća kao voda: ako pokušavaš da je uhvatiš, ostat će ti samo zgrčeni prsti, jer će se voda neminovno izliti. Od konzumerističkog načina života ostaje samo grč, jedan lažni pokušaj hvatanja šakom koja ostaje prazna a samo traži još i još. Želi li Paul bakine stvari poslije njene smrti? Ili su one tad posve beznačajne bez nje, jer nje više nema? Fromm se u svojoj knjizi dotiče i odnosa smrti i želje za posjedovanjem: „Što se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, posebno vezanosti za ego, to je slabiji naš strah od smrti jer se time ništa ne gubi.“


Ogoljeni i voljeni

Film „100 Dinge“ dotičući temu konzumerizma i usamljenih duša sa rupama koje nikako da se popune ne može a da ne dotakne temu iskrenog prijateljstva i ljubavi. Tonijevo i Paulovo prijateljstvo iskušano je njihovim suočavanjem sa golim i stvarnim JA. Tu je i zaljubljivanje između Toni i Lucy i pitanje da li su oni dovoljni jedno drugom baš kakvi jesu, s istinom da niko od nas ustvari i nije dovršen ali da se možemo voljeti sa našim nedovršenostima, baš takvi kakvi jesmo.

Nakon gledanja ovog filma sasvim slučajno sam naišla na pripovijetku „Stvari“ u knjizi „Priče s ovog i s onog svijeta“, jednog od mojih omiljenih pisaca, Josea Saramaga. Dojmila me se ne samo jer je nadrealna kao i većina njegovih djela već zato što navodi upravo na promišljanje koliko smo dozvolili da nama upravljaju imanje stvari i imanje statusa koji se kod njegovih likova označava utisnutim zelenim slovima na dlanovima „A, B, C, D“ i tako dalje, od početka do kraja, po rangu. U toj prijepovijetki dešavaju se bizarne stvari, vrata grebu ljude, sofe su ranjene, nestaju predmeti, poštanska sandučad, stepenice u zgradama, bokali u vitrinama, a potom i same zgrade i ljudi koji ostaju potpuno goli, pa i bez prstenja na rukama. Šta drugo ostaje nego pokušati bombardovati s visine čitav dio grada kako bi se ljudi spasili od stvari. „Nismo imali drugog izbora, jer smo i mi sami bili stvari. Ali nikada više ljudi neće biti postavljeni na mjesto stvari“, kažu goli muškarac i žena bez ikakve oznake abecednog ranga na svojim dlanovima koji su odgovorni za sve.

Na plakatu filma „100 Dinge“ Paul i Toni su goli. U dijelovima filma u kojima se ogoljavaju iznutra goli su i izvana. Sve dok kao ljudi propitujemo i promišljamo sve što nam se servira kao istina i nužnost, ima nade da jednostavno BUDEMO.

Tako go stoji Čovjek pred sobom i pita se šta mu zaista treba, šta ima, a šta je zaista on. Ako dobije odgovor, kad dobije odgovor, onda raste tako, pišući, radeći, voleći, misleći i jednostavno – postojeći. Raste tako postojeći bez bježanja, iako se plaši da ne zna plivati, odriče se štaka vlasništva i posjedovanja i otkriva svoje snage. Goli čovjek bez štaka otkriva snagu svojih ruku i spreman je zaplivati. Možda će plivajući tako ogoljen otkriti neku novu obalu koju nikad ne bi otkrio da se držao lažne sigurnosti, da se držao onog što ima a što nikad nije bilo njegovo, što nikad nije bio on, Čovjek.

Jasmila Talić-Kujundžić, Prometej.ba