Psihoanalitička nostalgija

Ako očekujete puno dinamike i akcije, one izvanjske, film o kojem ću pisati nije za vas. Međutim, ako želite puno unutrašnje dinamike i ako ste spremni istinski zaroniti u svjetove likova koji se bave egzistencijalističkim temama, onda je to baš film koji trebate gledati. A, pogađajte sad, glavni razlog zbog kojeg bi neko trebao gledati ovaj film jest ako je ljubitelj utemeljitelja psihoanalize Sigmunda Freuda. Ja svakako jesam ljubiteljica psihoanalize, ali da budem iskrena, veća sam ljubiteljica jungijanske dubinske psihologije. Svakako je Facebook prepoznao svojim algoritmima moje interese i izbacio mi plakat za film „Posljednja Freudova seansa“ režisera Matta Browna i odmah sam se „upecala“. Prvo sam mislila da je u pitanju teatarska predstava koja se prikazuje u Americi jer su u fokusu dva lika. I zaista je ta drama 2009. godine dobila prestižnu njujoršku nagradu Off Broadway Alliance. Istražujući, našla sam da je Gradsko kazalište mladih Split obradilo taj komad u režiji Marka Torjanca i onda sam se prisjetila da sam baš tu predstavu u Sarajevu gledala 2017. godine u sklopu Sarajevske zime u Pozorištu mladih. Međutim, plakat koji je meni izbacilo plakat je za film, i budući da prethodnih mjeseci nisam imala vremena gledati filmove, ovo je bila jedinstvena prilika da to nadoknadim.

Time sam željela vjerovatno da se vratim u vrijeme osjećaja koje sam gajila prema psihoanalizi dok sam bila studentica psihologije. Sa smijehom se uvijek sjetim kako je na jednom predavanju profesor objašnjavao šta u Freudovoj teoriji o idu, egu i super-egu predstavlja „id“ u nesvjesnom kad je rekao: „Id kaže: „Želim da spavam sa ovom djevojkom.“. Profesor je u tom trenutku uperio rukama slučajno u studenticu koja je sjedila u prvoj klupi. Čim je to primijetio, on se ispravio, pa ponovio izjavu ali ovaj put ruke okrenuo u pravcu prozora gdje nije bilo nikoga. Čitava učionica se glasno smijala, i naravno, vrlo dobro sam zapamtila šta id predstavlja. Uglavnom, ostatak studija pamtim da je psihoanaliza smatrana zastarjelom i većinski nedokazivom, i to svakako ima smisla jer je psihologija napredovala. Ipak, ne može se poreći ogroman značaj Freudovog otkrića nesvjesnog, kao ni uticaja sadržaja potisnutih u djetinjstvu na razvoj odrasle osobe. Kao što rekoh, ja sam više ljubiteljica Junga, ako se mora birati rivalstvo Freud-Jung, budući da je Jung napustio Freuda zbog određenih neslaganja. Međutim, film koji sam gledala prije dosta godina, o odnosu Freuda i Junga, „A Dangerous Method“ Davida Cronenberga, nije me uopće fascinirao, štaviše, ostavio mi je osjećaj neke bljutavosti. Sa filmom „Posljednja Freudova seansa“ to svakako nije slučaj. Ne mogu reći da bih mu dala najvišu ocjenu ako bismo gledali kvantitativno, ali dovoljno je da je ostavio na mene neki utisak dubine i otvorio određena pitanja u meni.


Dinamika unutrašnjeg u filmu

Film „Posljednja Freudova seansa“ dobar je primjer kako je dovoljno imati dva dobra glumca i dobar dijalog, a isto smatram i za teatar. Previše skalamerija i akcije i eksperimentisanja često služe da „zamažu oči“ plitkosti i istinskoj praznini filma, a isto je i sa književnim djelima i teatarskim komadima. Sigmunda Freuda odlično glumi Anthony Hopkins, a drugi lik predstavlja profesora i kršćanskog pisca C. S. Lewisa kojeg, u skladu sa tekstom koji je dobio, odlično glumi Mathew Goode. Njihov susret u filmu je hipotetički, a činjenica je da je Freud zaista primio nekog profesora prije smrti u svoj kabinet. Da li je to bio C.S . Lewis, to ne možemo znati, ali bi mogao biti jer su živjeli u isto vrijeme. Radnja filma smještena je na sami početak Drugog svjetskog rata. Historijska je činjenica da nakon što su nacisti anektirali Austriju i u Berlinu javno spalili Freudove knjige, Freud se seli u Englesku gdje do same smrti, uzrokovane rakom nepca, liječi svoje pacijente. U filmu, u posjetu mu dolazi profesor C. S. Lewis, i film se većinom vrti oko njihovog razgovora o tome da li Bog postoji, o dobru i zlu, smislu života, a usputno kroz šalu i o seksu, ali uz sve to doznajemo mnogo ličnih aspekata i jednog i drugog lika. C. S. Lewis je napisao knjigu „Hodočasnikovo nazadovanje“ kao izvjesnu parodiju na knjigu John Bunyana „Hodočasnikovo napredovanje“ i poznato je da u toj knjizi ima lik Sigismunda Enlighenmenta koji predstavlja Freuda. Film je naravno, po samom nazivu, stavio u fokus samog Freuda, i to razumijem, ali svakako se nisam mogla oteti dojmu da nedostaje balans između likova i da svaka Lewisova opaska kao da služi da se Freudovi argumenti podebljaju.

Poznato je da je Freud bio ateista i koje je bilo njegovo mišljenje o religiji. Potražila sam knjigu „Nova predavanja za uvod u psihoanalizu“ na svojoj polici i našla sam da već tu piše o tome: „Religija je ogromna sila koja vlada najjačim emocijama ljudi.“ Od tri sile koje mogu osporiti položaj nauke, smatrao je Freud, religija je najopasnija. Umjetnost je po njemu gotovo bezazlena jer se ne usuđuje da ulazi u oblast realnost, a filozofija ne utiče na široke mase ljudi, dok religija utiče na široke mase i ulazi u oblast realnosti. To su neki dijelovi koje sam našla u knjizi, a u filmu lik Freuda ističe kako je religija napravila od svijeta jaslice i igralište dok on ljudima ima da kaže: „Odrastite više.“ Lik C. S. Lewisa je njegova suprotnost u tim stavovima, jer vjeruje u Boga, iako je i sam nekad bio ateista. Na njegovo vraćanje religiji uticao je razgovor sa piscem J. R. R. Tolkienom koji je bio njegov dobar prijatelj. U filmu saznajemo ponešto o odnosu obojice likova sa njihovim očevima, što je moglo poslužiti kao svojevrsna psihoanaliza i objašnjenje zašto jedan ima negativan stav prema Bogu, a drugi pozitivan.

Međutim, ono što daje dodatnu dubinu ovoj temi jest i samo vrijeme radnje, a to je Drugi svjetski rat. Prvi svjetski rat već se desio i ljudi su već radili strahote. C. S. Lewis je kao mladić bio u vojsci u Prvom svjetskom ratu. „Jedan od nas je budala”, kaže Sigmund o pitanjima koja leže u središtu filma: „Postoji li Bog? I ako je tako, zašto bi takav kreator mogao dopustiti zlo? Je li potonji dokaz ili negacija prvoga?“ Na prvu se čini da je samo Lewis taj koji iz ličnih iskustava i emocija donosi stav o Bogu, ali kroz film se uviđa sve više ličnih slojeva Freuda. Doznajemo da mu je španska gripa odnijela kćerku u dobi od 27 godina i da je njeno petogodišnje dijete koje je ostalo iza nje također poslije umrlo od tuberkuloze. I to je sigurno jedna od stvari zašto bi se moglo postaviti pitanje o zlu, ubijanju, umiranju nedužnih. Film ima dodatnu težinu baš zato što je smješten netom prije Freudove smrti, gdje je poznato da se on odlučio na smrtonosnu dozu morfija uz pomoć svog liječnika, nakon 16 godina borbe sa rakom nepca.

Svakako je značajno spomenuti da osim ova dva lika koji svakako jesu u fokusu filma, imamo lik Freudove kćerke Anne Freud koja se pojavljuje, a koju glumi Liv Lisa Fries. Za Annu Freud se smatra da je začetnica dječije psihoanalize. Film se bavi odnosom oca i kćerke i određenim poremećajem privrženosti koji su razvili, ali se bavi i Anninom homoseksualnošću i njenim odnosom sa partnericom Dorothy Burlingham koja je također bila psihonalitičarka. Nisam sigurna koji je bio cilj uvođenja ovih likova, ali sam istražila da su i ove činjenice sve tačne i iskorištene iz stvarnog života. Svakako je zanimljivo da su umetnuli i te likove, ali najviše zbog samog Freuda i njegovog odnosa prema kćerki kao i neriješenim ličnim pitanjima dok je s druge strane pomogao stotinama pacijenata.


Od pogreške do pogreške

Ono što mi se u filmu dopada jest da na kraju ipak ne daje striktno odgovor šta je „ispravno“, već gledatelja ostavlja sa svim saznanjima koje je stekao o likovima i zapravo fokus stavlja upravo na njihove dubine i nesvjesne sadržaje, rekla bih. Odnosno, film jest egzistencijalistički ali je poprilično i psihoanalitički, a to je baš ono što treba biti jer ipak prikazuje posljednje trenutke u životu utemeljitelja psihoanalize. Dopada mi se što Freud nije prikazan idealizirano, što je tako ranjiv, ljudski, a tome je naravno najviše pridonio i sam Anthony Hopkins svojom odličnom glumom. Lik Lewisa je po meni trebao još biti razrađen, te je trebalo biti više njegovog učešća u dijalogu, da bi film dobio još bolju nijansu. Ipak, sam Freud je prilično dobro prikazan, i sad kad sam se ponovo upoznala i prisjetila nekih dijelova njegovog ličnog života, osjećam ga još bliskijim. I zaista mislim da je neoprostivo zaboraviti Sigmunda Freuda koji nam je otkrio skriveni dio sante leda. Istina je da i danas pišu i govore o onome o čemu je on pisao prije stotinu godina, samo na drugi način. Tako bih uzela za primjer sad već planetarno popularnog liječnika Gabora Matea koji i sam kroz nebrojeno primjera pokazuje koliko je važno ono što doživimo u djetinjstvu i koliko su emocije i nesvjesni sadržaji zaista izvor i mnogih fizičkih oboljenja, a što je u psihoanalizi nazivano konverzijom, odnosno pretvaranjem psihičkih simptoma u fizičke. I tako je važno otkriće neophodnosti holističkog pristupa. Svakako je odlično što nauka napreduje i trebamo odbacivati zastarjele dijelove teorija, ali ne možemo da im ne odamo počast i značaj koji su imali i koje imaju i dan-danas.

Pretkraj filma Freud kaže Lewisu, misleći na konačnost smrti, „Ako si upravu, moći ćeš mi to reći. A ako sam ja upravu, niko nikada neće saznati." Lewis odlazi od Freuda i u vozu natrag vadi iz džepa knjigu sa posvetom u kojoj piše „Od pogreške po pogreške, otkriva se cijela istina.“ I upravo u toj rečenici sadržano je ono što sam film jest, nije pretenciozno otkrivanje istine, već otkrivanje niza grešaka. A kad si čovjek, nužno praviš greške. Istina je uvijek na pola puta između svih tih grešaka, ili u samom vrtlogu grešaka, kroz iskustvo koje život nudi. Niko ne može reći da poznaje čitavu istinu, pogotovo kad su u pitanju stvari koje izmiču razumu. Sve što možemo jest da prihvatimo da smo svi ranjiva i krhka ljudska bića puna mana i ožiljaka, i da se otvorimo za njihovo zacjeljivanje, i tad će se naša istina nama samima otkriti. I možemo da prihvatimo onog drugog ispred nas baš takvog kakav jest, baš potpuno drugačiji od nas, i nimalo krnjaviji. Jednaki smo, samo su unutrašnji putevi koji su doveli do tih vanjskih razlika bili drugačiji. Mržnja i zlo nisu nikakav odgovor, i glavni zadatak koji imamo kao ljudi je da nam se takvo šta više ne ponovi. A ponavlja se, nažalost.

Jasmila Talić-Kujundžić, Prometej.ba