Progres je nepravda koju svaki naraštaj učini onome što mu je prethodilo, Cioran.

Film Hrvatskog narodnog preporoda Gorana Devića svjetsku premijeru je imao prošle sedmice na ZagrebDox festivalu. Autor se ponovo vraća rodnom Sisku i kroz sedam dana bilježi život zgrade izgrađene prije 60 godina za radnike Željezare Sisak, izuzetno važnog industrijskog giganta Jugoslavije.

Film otvaraju arhivski kadrovi željezare i rađanja grada koji je iznikao na desetu godišnjicu radničkog samoupravljanja i smjestio se između šume i fabrike. Ako krenete tamo, izaći ćete na stanici Sisak predgrađe, iako novo radničko naselje u tim godinama postaje urbano središte. Dok gledamo arhivske snimke, mislimo o ljudima koji su prvi naselili zgrade i u kojima su raskrštavali s ruralnim i tradicionalnim načinom života, te postajali građani, radnici, stahanovci, čisteći se od svoje poniznosti i razvijajući proletersku svijest. Obuzeti crno-bijelim kadrovima, očekujemo nastavak priče u Makavejevom maniru, no Dević nas brzo vodi u vrijeme postsocijalističke distopije i upoznaje s ljudima koji sada žive u jednoj od zgrada u ulici Hrvatskog narodnog preporoda.

Većina stanara su penzioneri u trećoj životnoj dobi i sjećaju se fabrike i bolje prošlosti. Sliku Tita na zidovima su zamijenili križevi i krunice, iako je inventar ostao isti. Kroz sedmicu suživota sa stanarima iz ulaza broj 2, otkrivamo pojedinosti iz njihovih života. Strahovi koji njih muče i problemi s kojima se susreću su tako tipični za treću životnu dob na čitavom posttranzicijskom Balkanu. Penzije koje su zaradili u fabrici nisu dovoljne za normalan život ili starački dom, a prodati stan s kojeg se vidi dimnjak željezare znači i simbolički raskrstiti s nečim što se zvalo život dostatan življenja. Nostalgija koja obuzima ove ljude je žaljenje za socijalnim i radničkim konstruktom, a ne ideološkim, no i dalje je to potencijal za formiranje desnog političkog iskaza, budući da imamo generaciju kojoj je nešto oduzeto, a ne postoji alternativa i ideja boljeg sutra. Za njihovu melankoliju treba izmisliti neku novu riječ, kako je A. Matošević lijepo definisao stahanovsku melankoliju.

Generacija koja je stasala nakon udarničke koja je prva naselila Sisak predgrađe, su oni koji nisu odgojeni da stanu na svoju stranu, njima nisu prenesene ideje radništva i solidarnosti, koje možda danas i ne bi bile primjenljive, u vremenu neoliberalnog kapitalizma. Mnogi od njih su otišli da budu gastarbajteri u Njemačku i druge evropske zemlje, ili s roditeljima, u stanovima koje je napravila fabrika, svjedoče promjeni svijeta, a svijet je ono što vidiš s prozora, kako Semezdih Mehmedinović jednom kaza. Taj vrli novi svijet je brži, nemilosrdniji, sa manje empatije i više ambicija koje je teže ostvarivati nego ranije. U tom svijetu se ništa ne podrazumijeva. On ima drukčija pravila, drukčije afinitete za umjetnost, ljepotu, slobodu; stvara muziku koju starije generacije ne razumiju, iscrtava murale po zgradi, koje jedan dio stanara odobrava kao promjenu koja se vidi s prozora, dok drugi ne žele takve promjene u ulici Hrvatskog narodnog preporoda. U tom svijetu nema mjesta za sentimentalnost, stanovi se olako prodaju i postaju dom ljudima koji su došli iz dalekih krajeva, imaju drukčije navike, rituale, odjeću i odnos prema prostoru. No važna poruka koju nam Dević ovdje šalje jeste da svijet zaglavljen na procjepu između starog i novog nije posve izgubio ljudskost, jer jedan od protagonista koji na nadlaktici ima istetoviranu svastiku novim sustanarima i sustanarkama koje dolaze u burkama drži vrata dok se oni, vukući kofere, useljavaju u zgradu.

Pripremajući se za film, ekipa je pronašla arhivske materijale u kojima se postavljalo pitanje hoće li projekat zgrade uspjeti stvoriti istinsku zajednicu ljudi, a zaključak je da film dijelom pozitivno odgovara na to pitanje. Šteta što se ova teza ne može primijeniti na čitav zajednički prostor i što u Crvenom soliteru u Prijedoru i još na bezbroj drugih mjesta nije bila i ostala ovakva atmosfera. No, kako je Daša Drndić zapisala, gradovi otkrivaju i skrivaju onoliko koliko im je čovjek voljan prići i ono što u gradu traži čovjek uglavnom i nađe, a ono pred čime zatvara oči ostaje skriveno, potisnuto ili zaboravljeno.

Prošlogodišnji potres je oštetio zgradu i u njoj sada nema stanara. Šta će se dalje dešavati u ulici Hrvatskog narodnog preporoda, možda ćemo doznati u budućnosti.

Goran Dević napravio je opservacijski dokumentarac o jednom ulazu koji funkcioniše kao proširena porodica, koja je osnovna ćelija društva. Ili su te zakonitosti barem nekada važile. Budući da je ostavio otvoren kraj, što je generalni nedostatak filma, na nama je da domaštamo šta se sve moglo dogoditi na broju 2 u ovoj zgradi, ali i da se zapitamo ko su ljudi koji žive oko nas.

Vanja Šunjić, Prometej.ba