Nedavno sam pogledao jedan film sa zanimljivom osnovnom idejom od koje se u samoj radnji filma moglo napraviti i više, ali je film svejedno ispao zanimljiv a ideja filma zaslužuje da se o njoj promisli. Radi se o filmu „Putnici“ (2016.) norveškog redatelja Mortena Tylduma, najpoznatijeg po režiji filma „Igra oponašanja“ (2014.). Scenarist je Jon Spaihts, poznat i po scenariju za film „Prometej“ (2012.).

Film „Putnici“ je neobičan žanrovski hibrid: duhovita znanstveno-fantastična romansa s neugodnim etičkim dilemama. Za jedan sf-film neobičan je i dominantno melankoličan, čak i romantičan ton filma. Takvo nešto je za mene kao fana sf-filmova bila neobična novost. Vizualni dojam filma je fenomenalan, ali ne zahvaljujući pretjerivanju s vizualnim efektima tipičnom za sve više novijih sf-filmova (među kojima su i novi nastavci Star Treka, sadržajno i stilski najveća moguća izdaja najdraže mi tv-serije), nego sjajnom izboru boja i oblika u dizajnu svemirskog broda Avalona na kojem se odvija cijela radnja. Svemirski brod Avalon je nalik na divovsku bušilicu koja se probija kroz svemir, a sastoji se od tri duga tanka modula koji se vrte oko zajedničkog središta. Pogon broda se zasniva na neprestanoj rotaciji oko vlastite jezgre.

Zanimljiva je funkcija Avalona: ne radi se o istraživačkom ili ratnom brodu, ili brodu koji evakuira ljude sa Zemlje poharane katastrofom - česte teme sf-filmova - nego o luksuznom svemirskom kruzeru. Zemlja je postala prenapučena i preskupa pa ljudi migriraju u kolonije na drugim planetima. Ta ideja nije novost, ona postoji još od 1869. kad je povjesničar Edward Everett Hale govorio o mogućnosti osnivanja ljudske kolonije izvan Zemlje u budućnosti i ta ideja otad postaje popularna tema u sf-djelima, a trenutno se realizacijom iste bavi SpaceX Elona Muska. Avalon prevozi 5200 putnika na planet Homestead II, najveći u nizu planeta sličnih zemlji. Kvaka je u tome što su udaljenosti između koloniziranih planeta i Zemlje ogromne, pa Avalon putuje 150 godina od Zemlje do kolonija. Za vrijeme putovanja putnici su u hibernaciji i bude se tek prije slijetanja. To praktično znači: odvažiti se na ovakvo putovanje znači zauvijek se oprostiti sa svima koje ste poznavali na planetu Zemlji, jer će svi oni kad se ponovno probudite biti već desetljećima mrtvi. Povratak na Zemlju bi prema toj premisi funkcionirao poput putovanja kroz vrijeme iz prošlosti u budućnost, što je još jedna neiscrpna sf-tema koja ne prestaje intrigirati ljudsku maštu.

Film počinje tako što se jedan od putnika, mehaničar Jim (Chris Pratt iz „Čuvara Galaksije“), uslijed kvara hibernacijske kapsule budi 90 godina prerano. (usp. početak sf-horora „Pandorum“.) Jim prvo pokušava popraviti kapsulu i ponovno zaspati, ali to je nemoguće. Zatim pokušava dozvati pomoć, ali otkriva da slanje poruke na Zemlju traje desetljećima. Situacija je bezizlazna: ne može natrag na Zemlju, a put do odredišta traje 90 godina. Zaplet „Putnika“ predstavlja čudnu inverziju „Marsovca“: u tom odličnom filmu Matt Damon zaglavi sam na Marsu i pokušava preživjeti na sve moguće načine dok ne dođe pomoć, a najveću brigu mu zadaju ograničeni resursi. Za razliku od njega, Jim ima dovoljno resursa da živi lagodno i umre kao starac, ali fizički i vremenski je nemoguće da ikakva pomoć dođe. Za razliku od Marsovca i Robinsona Crusoea Jim se nalazi u pokretnoj izolaciji, na brodu za koji bi Robinson dao sve da ga ugleda, no vrijeme potrebno da dođe do drugih ljudi je ono što čini njegovu izolaciju bezizlaznom i jezivom, što ukazuje i na tjeskobnost ograničenosti našeg životnog vijeka. Jim zatim pokušava izvući najbolje iz brodskog luksuza, ali ni to nije potrajalo. Ovaj dio filma s emotivnim scenama izolacije stavlja gledatelja u poziciju da se zamisli što bi učinio da se nađe na Jimovom mjestu. Koncept „zadnjeg čovjeka na zemlji“ nerijetko je tema romana i filmova, no „Putnici“ donose najzaoštreniju verziju tog koncepta: „čovjek sâm u svemiru“. Jim pušta bradu i ubrzo nalikuje na Toma Hanksa u „Brodolomu života“. Sve češće se opija u brodskom baru u kojem mu prisutnost androida Arthura donekle omogućava da ne priča cijelo vrijeme sam sa sobom. Film nudi odličnu priliku promišljati kako samoća i depresija utječu na izoliranog pojedinca. Na kraju ovaj svemirski Robinson Crusoe bez nade zamalo počini samoubojstvo.

A onda novi zaplet. Očajni Jim počinje posjećivati hibernacijske kapsule i u jednoj od njih ugleda prekrasnu spisateljicu Auroru. Jim čita njen roman i biografiju i doznaje sve o njoj. U glavi mu se javi misao da ju probudi. On zna da je to sebičan i neprihvatljiv čin, no očaj izolacije ga sve jače pritišće. Suočen s mogućnošću da živi do kraja života sam bez ljudskog kontakta, Jim nakon godinu dana samoće pravi očajnički izbor i budi Auroru. Na neki način Jim tim činom postaje i otmičar i ubojica: on je osudio Auroru da ostatak života provede s neznancem, da umre prije nego što dođe na njeno odredište iz snova Homestead II na kojem je željela napisati putopis, a onda se vratiti na Zemlju i s tim jedinstvenim putopisom postati poznata spisateljica. Da stvar bude moralno još uvrnutija, Jim koristi svoje predznanje o Aurori kako bi osvojio njeno srce (slično što u filmu „Groundhog Day“ radi Bill Murray s Andie MacDowell). Jim u tom trenutku filma izgleda kao jezivi stalker i seksist koji izabire jednu ženu i manipulira ju kako bi bio s njom, što je scenarij pogodniji za triler negoli za sf-romansu. Kritičari kažu, moglo se u scenariju omekšati sebičnost Jimovog izbora, npr. pronašao je oštećen dio broda koji može popraviti samo uz pomoć neke druge osobe, ali film je upravo htio da Jim napravit taj sebičan i nemoralan izbor a da gledatelji promišljaju što s tim? Može li očaj izolacije ikako opravdati ili bar učiniti razumljivim Jimovo ponašanje? U kojoj mjeri naše biološke datosti i socijalne okolnosti utječu na naše etičke i moralne izbore? Kao većina najboljih sf-filmova „Putnici“ je zasnovan na jednom jedinom filozofskom pitanju: Ako beznadno zaglaviš sam na pustom otoku, a imaš moć da još netko zaglavi s tobom, da li bi to učinio? To je jedan zanimljiv aspekt koji nedostaje u „Robinson Crusoeu“, „Brodolomu života“ ili „Marsovcu“: kad bi glavni lik imao moć da olakša svoju situaciju tako što će donijeti neku etički nemoralnu odluku, da li bi on to učinio i kako bismo na to trebali gledati?

Neki u filmu vide i elemente biblijske alegorije: najprije nastaje muškarac (film prema tome daje odgovore što je radio Adam u raju dok je bio sam: puštao bradu i opijao se od dosade), onda Bog uviđa da „nije dobro da čovjek bude sam“ i stvara/budi ženu. Dojma sam kako film prebrzo donosi zaljubljivanje Jima i Aurore, no film ipak ne zaboravlja kako je njihova veza nastala pomoću Jimove prijevare i voajerstva, iz njegovog predznanja o Aurori i odluke da joj prešuti kako kvar njene kapsule nije bio slučajan, čime ju je učinio svojom nesvjesnom taokinjom.

Uloga o kojoj se premalo priča u ovom filmu je ona Michaela Sheena, androida-konobara čijeg se britkog britanskog humora ne bi posramio ni Edmund Blackadder. Upravo taj android će uprskati romansu otkrivši Aurori da ju je Jim namjerno probudio. Aurora će pošiziti, izmlatiti Jima nekom šipkom i idućih nekoliko scena provesti što dalje od njega. Atmosfera u tim scenama podsjeća na kultni horor-triler „Isijavanje“ s Jackom Nicholsonom i duhom konobara s kojim razgovara o tome što učiniti sa ženom i sinom. Aurora je u situaciji da je jedna jedina preostala osoba s kojom mora živjeti do kraja života osoba koja ju je uhodila, lagala i oduzela joj život (kakav je sanjala). Što učiniti? Mogu li se oprostiti neoprostive stvari? Kakva je alternativa neopraštanju? U narednim scenama Jim se ulaguje Aurori i pokušava se iskupiti, pa tako između ostalog i presadi drvo iz hidroponičkog vrta u centar glavne brodske promenade.

A onda novi zaplet. U filmu se pojavljuje Gus (Lawrence Fishburne, veteran sf-filma) i kad ga Jim i Aurora sretnu na promenadi, on upita tko je to posadio drvo u njegovom brodu (muškarac, žena, drvo u sredini vrta i bradati lik koji ih kudi zbog drveta – opet elementi biblijske alegorije). No, Gus se u filmu nije zadržao duže od 6-7 minuta i ponovno su Jim i Aurora ostavljeni sami. Tih 6-7 minuta je bilo dovoljno da (1) Gus otkrije kako je i on probuđen uslijed kvara hibernacije, ali je taj kvar teži pa on umire; (2) da otkrije kako se brod počeo kvariti; (3) da u razgovoru s Aurorom za Jimov postupak izjavi: „Davljenik će uvijek povući nekoga za njim“. Udar asteroida je prouzrokovao sistematsko otkazivanje brodskih sustava, pa Aurora panično kaže „Nalazimo se na brodu koji tone“. Ovdje se možda radi o namjernom ehu „Titanica“ i filmova o rizicima umjetne inteligencije tipa „Terminator“ ili „Odiseja u Svemiru 2001“: neuništivi brod upravljan nepogrešivom umjetnom inteligencijom se počinje kvariti kad mali kamenčić probije zaštitno polje i zabije se u motor, a računalo ne zna kako popraviti kvar. Posljednji dio filma liči na filmove katastrofe i dovoljno je zanimljiv da gledatelja drži napetog do posljednjeg trenutka, iako sam od kraja očekivao više. Kraj, naravno, neću otkriti, ali otkrit ću jedan mogući kraj filma koji sam priželjkivao a nije se ispunio: pri spašavanju broda Jim strada (vrativši tako život koji je oduzeo Aurori), a Aurora ostaje sama u brodu i u zadnjoj sceni ju gledamo kako promatra jednu hibernacijsku kapsulu i bori se s mišlju da li da probudi nekoga ili ne. Tko voli filmove na temu „zaglavili na pustom otoku i što sad“ i koga zanima kako „Putnici“ zaista završavaju, neka svakako pogleda ovaj neobičan, zanimljiv i zabavan film.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba

2.4.2018.