Pred početak 28. Sarajevo Film Festivala prijatelj mi je ispričao zanimljivu anegdotu, kako je za vrijeme Festivala najbolje otići na more, a onda čitati lijepe vijesti iz Bosne i Hercegovine. Sticajem okolnosti, ove godine nisam u Sarajevu i Festival pratim kroz medijske naslove koji se kao i inače bave time ko je, u kakvoj haljini i sa kime prošetao crvenim tepihom. Iznenađenje su ove godine političari, koji su prije no što noge umoče u blato pod šatorima sa janjetinom i hedijama od dvadeset maraka za vrijeme predizborne kampanje, odlučili da svoje bolje polovine i svečane frakove prošetaju crvenim tepihom. Ako bi za vrijeme kampanje mediji pisali o filmovima, umjesto o političarima, mislim da bi našim građanima/kama makar dijelom sačuvali mentalno zdravlje. I to je onako baš skroz Sarajevo.

Propuštena je prilika da se priča o velikim holivudskim imenima koja su pohodila Festival, kao i tome kako su naši susjedi Hrvati apsolutni pobjednici SFF-a u svim kategorijama, jer je stasala generacija filmskih djelatnika i djelatnica koji znaju svoj posao i naučili su da kroz velike koprodukcije obezbijede sredstva za svoje filmske projekte.

Poznavajući moj filmski senzibilitet i znajući da ću barem dio Festivala željeti pokriti i iz tuđine, kolege su mi prvo poslale Svjetla Sarajeva Srđana Pekića i Skroz Sarajevo Nenada Đurića. Ovaj drugi sam prvi pustila i odmah me kupio uvodom u kojem piše da familiju čine braća, bendovi, prijatelji, fanovi. I jedan grad je jedna familija. I to je skroz Sarajevo.

No, šta je za autora Nenada Đurića skroz Sarajevo i otkud ideja da ispriča priču o sarajevskom bendu Skroz, otkrivamo zahvaljujući njegovoj velikodušnosti i tome što je sa nama podijelio dio scenarija.


Mjesto na nemjestu

(SKROZ Sarajevo)

Sarajevo je, po mnogo čemu, globalni urbani fenomen. A čovjek iz Sarajeva - jeste ili nije - Sarajlija, bez obzira na faktičko mjesto rođenja, življenja i smrti. U Sarajevo se, ako ti se hoće, lako može doći, može se iz njega lako i otići, ali mu se ne može uteći, jednom kada te zapazi. Zauzvrat tom bremenu, Sarajevo napose pripada ženskim i muškim Sarajlijama – njima i samo njima. To ima veliki značaj, a zapravo ne znači ništa. Svi su ostali iskreno dobrodošli. Uprkos svemu kroz šta je prošao u svojoj historiji, Grad u kotlini uvijek ostaje nesebično otvoren za sve koji ga kao gosti ili emisari posjećuju ili mu se nakon dugog odsustva vraćaju. Vrata ostaju otvorena i onima koji ga zauvijek napuštaju i iz njega odlaze (za slučaj da se predomisle). Mirno u njemu mogu spavati i oni koji tu trajno borave mada mu nisu iskreni prijatelji i - niti ga vole niti ga razumiju.

Sarajevo je, istodobno, najsiromašnija i najpristojnija evropska prijestolnica. Može biti da je i jedini glavni grad bez prepoznatljivih gradskih beskućnika. Baš zato svi koji u njemu žive dostojni njegovog unikatnog karaktera i svjesni njegove bizarne ljepote, moraju računati s tim da će ponekad osjetiti grč i bolnu težinu procesa što se kroz vrijeme ciklično ponavlja:

bahatost i zla namjera pojednostavljenih ljudi uvijek negdje iznova žude organsku pristojnost i fini manir Sarajeva prikazati kao karakternu slabost i licemjernu bezličnost svega što predstavlja živu tvar u njegovom vitalnom organizmu.


Nakon uvoda, željela sam da autor stane sa svojim lokal-patriotskim eksplikacijama, kako sve ne bi otišlo u patetiku. I stao je. Već pojavom Nedima Lipe u kadru, prvog menadžera benda i njegovog falšanja, vidimo da će to biti jedna vrlo spontana avantura bez rezova, previše ponavljanja i potrebe da se bude upeglan, uz besprijekornu filmsku tačnost.

Kroz biografiju grupe Skroz Đurić nas dinamično ali skladno vodi, izmjenjujući protagoniste koji u vrlo intimnom ambijentu, gotovo identičnom enterijeru uz prigušena svjetla frontmenu Adnanu Šaranu postavljaju razna pitanja prisjećajući se različitih detalja iz bogatog života benda, te kroz singlove i vješto umećući arhivske snimke sa koncerata i turneja. Iako u filmu ima mnogo inserata, stoje tako da zaobilaze svaku moguću reportažnost i ne skreću fokus sa glavnog narativnog toka.

U filmu se osim trenutne postave benda i bivših članova pojavljuju i prijatelji i fanovi koji prisjećajući se raznih momenata pričaju priču o grupi Skroz koja je počela 1990. godine, o ljubavi, životu, ovisnostima, roditeljstvu, politici, identitetima, ratnom i poratnom Sarajevu, PTSP-u. Važno je naglasiti da ovo posljednje nije u fokusu, pa nemamo još jednu priču o životu i muzici u opkoljenom Sarajevu, nego je postavljeno više kao linija koja se provlači, dajući odgovor zašto je jedna sjebana generacija koja je krenula iz sarajevske pop rock škole, uporedo sa nacionalizmom i bijesom koji su nasrnuli na grad, ovdje i sada takva.

Ponekad malo pretjerujući, ali sa stilom i šarmantno, u skladu manira stare škole, muzičari hvale sebe i grupu Skroz, svjesni koliko su mnogo postigli u odnosu na početnu koordinatu odakle su krenuli, rat, neimanje sredstava da se snimi prva ploča u državi koja je u raspadu i u kojoj turneje i promocije ne dolaze u obzir, pa u jednom momentu Sejo Sexon govori o tome kako je prvi album sniman u Amsterdamu, nakon čega je on materijale odnio Siniši Škarici govoreći gospodine Škarica, imate novu Nirvanu. To će naglasiti i Dino Šaran, kazavši da je prvi album grupe Skroz Nevermind i da mu je vatra što je mlađi brat imao album prije njega.

Mnogi protagonisti u filmu svjesno ili nesvjesno imaju potrebu da naprave paralelu između bendova Letu štuke i Skroz, a zajednički zaključak je da je da se Štuke više vole, a Skroz snažnije. Povlačeći generacijsku paralelu, Dino to poentira činjenicom da su Štuke ipak stara rok-pank škola, a da je mlađeg brata oblikovao i val hip-hopa i elektonike.

Donoseći nam niz duhovitih anegdota od toga kako su djeca padala sa galerije i zubima se zabijala ljudima u glavu, preko toga kako su Marina Meštrovića sa opremom vozali na sankama tražeći struju u opkoljenom Sarajevu, bacali se preko pojačala kad bi pala granata… reditelj Nenad Đurić priča priču koja je životna, bez patetike i slatke nostalgije. Nema tu onog mitološkog Sarajeva koje je bilo ljepše i u kojem je nekada bilo bolje, a onda baš sve loše, koje srećemo u filmu Srđana Pekića. Sve je beskrupulozno ogoljeno i sve je ovdje i sada.

Film otkriva i mnoge tajne o kreativnim procesima Adnana Šarana i tome kako su nastali neki od antologijskih stihova poput onog:

Jer ja sam agresivno nježan
Fašista plemenitog srca
Za mene ti ćeš uvijek ostat'
Duga na deponiji smeća

Ali i kako je nastao soundtrack filma Pictures of War kojim ova lijepa priča završava. Za fanove i savremenike ovaj film je dokument i podsjećanje o jednom bendu i jednom vremenu, a za novu publiku dovoljno intrigantno štivo da se zainteresuju za ovaj muzički fenomen.

Film Skroz Sarajevo premijerno je prikazan 14. avgusta na 28. Sarajevo Film Festivalu. Dramaturgiju potpisuje Almir Bašović, direktor fotografije je Admir Švrakić, a producent Omar Kuštrić. Pored Adnana Šarana i ostalih članova benda - Dejana Ostojića, Nedžada Mulaomerovića, Elvira Salčinovića i Nine Škiljića, u filmu se pojavljuju i njihovi brojni prijatelji, među kojima su Mirko Srdić aka Elvis J. Kurtović, Feđa Štukan, Dino Šaran, Enes Zlatar Bure, Marko Louis, Branislav Trifunović i drugi.

Vanja Šunjić, Prometej.ba