Ples oslobađa. Kažu to ljudi koji plešu rekreativno ili profesionalno, oni koji plešu valcere po određenim pravilima u otmjenim bečkim dvoranama i oni koji vikendom odlaze na šumske rave partije plesati bez pravila. Kažu to oni koji kukove moraju držati ukočene dok plešu tango i oni koji bez gibanja kukova naprosto ne mogu plesati sambu. Kažu to i sufije koji plešući padaju u trans u izoliranim predjelima Srednjega Istoka kao i baptisti s juga Sjedinjenih Američkih Država koji slave Boga senzualnom ritmikom. Ples oslobađa zato što je sastavni dio svadbenih veselja u gotovo svim kulturama kao što je i sastavni dio žalovanja na pogrebnim povorkama u New Orleansu.

Ples je poučan. Dok plešete u skupini ljudi, bitno je da ostavite drugoj osobi dovoljno mjesta i tako njemu ili njoj ne ograničavate slobodu kretanja. Od drugih se također očekuje da se tako odnose prema vama. Dok plešete, dio ste mase i osjećate se kao da pripadate negdje, dok ste u isto vrijeme sasvim svoji i upravljate svojim tijelom kako god hoćete. Ples je, uz religiju, a ponekad zajedno s njom, konstanta ljudske civilizacije od svojih prapočetaka. I baš kao što nagon za nekom višom silom ili smislom vjerojatno neće nikada nestati iz ljudskih duša, tako ni duboko usađeni plemenski zov na ples neće nikada nestati iz ljudskih društava i zajednica.

Ako ste kojim slučajem prolazili ulicama Sarajeva u petak navečer, moguće da ste pomislili da vas je neka čudna sila odnijela kroz vrijeme i prostor pa ste se našli na ulicama Berlina ili neke druge europske ili svjetske metropole. Plesalo se skroz uzduž Titove ulice, sve od Velikog Parka pa do Vječne vatre. Osim brazilske zastave koja je visila s jedne zgrade nasred Titove, nismo nigdje primijetili niti jednog nacionalnog znaka. Dok je domaći dečko Solomun iz Travnika vrtio svoj deep house i techno, plesali su zajedno pripadnici triju konstitutivnih naroda, heteroseksualci i homoseksualci, lijevi i desni, stari matori i mladi parovi, djeca, migranti, turisti, amfetamizirani, metamfetamizirani, alkoholizirani, naduvani, čisti i nečisti, grešni i bezgrešni.

Nešto ne valja u cijeloj ovoj priči. Policija naime nije zabilježila niti jedan incident na možda najmasovnijem partiju ikada u nekom centru glavnoga grada u nekoj od balkanskih država? Pitaju se mnogi, kako to? Je li to policija nije radila svoj posao? Zar nitko nije nanjušio negdje u blizini barem jednog iz suprotnog tabora i poželio mu reći štogod? Pa okej, kad već nikom nije poletila šaka, kako im moral dopušta da plešu na mjestu gdje su tisuće poginule? Kako mogu da plešu dok Amazonija gori? Kako to ne izlaze na ulice kad treba protestovati? Kako to da plešu dok ljudi jedva spajaju kraj s krajem?

Previše je bilo simbolike u Sarajevu u petak navečer. A kad je previše simbolike lako je ogresti se u patetiku i zato je bolje ne dužiti. Grad je slobodan onda kada ljudi na otvorenom plešu bez straha. Onda kada ne moraju drugima objašnjavati razloge zašto plešu. Jer razlozi za ples često nisu racionalne naravi već su čisti osjećaj. Tamo gdje gori simbol oslobođenja, tamo je Sarajevo još jednom oslobođeno. Tamo je u inat svima onima koji bi zabranjivali, ograničavali i naređivali, u noći s petka na subotu, lansiran jedan veliki odjeb. Kada vas idući put netko uvrijedi ili vam zaprijeti, kada vam netko spomene mater balijsku, ustašku ili četničku, ili vam pak oduzme prednost u prometu, sjetite se vječne vatre ljubavi i vječnog beata koji gori u svima nama, duboko dišite i zaplešite. Nemojte puno razmišljati, sjetite se da ne možete spasiti svijet, ali da možete postati bolja osoba čim zaplešete s vremena na vrijeme. I svijet će odmah postati bolje mjesto.

Goran Stanić, Prometej.ba