Nisam vjernik. Gore vidim samo nebo, i vjerski praznici mi, osim što ih s radošću čestitam prijateljima-vjernicima, ne znače mnogo.

Ipak, jedan davni katolički Božić mi se zauvijek urezao u pamćenje. Za njega je, naime, vezano moje prvo pijanstvo. Skupilo se nas pet šiljokurana, “malih maturanata”, dočepali pletarice crnog i napili k’o letve. Sedam dana nisam išao u školu!

Kasnije sam dobio izvjesnu averziju na vjerničko praznovanje. Pred rat su mi postali, i do dan-danas ostali, nedragi oni – a ima ih masa! - koji su s dolaskom “demokratije” prevrnuli ćurak naopako, pa ih sad više ne možeš istjerati iz bogomolja. Smučila mi se sva ta pompozna, prenaglašena čestitanja – međusobna dokazivanja?! – za i oko vjerskih praznika.

No, otkad živimo na Zapadu, upravo taj Božić za mene opet kao da dobija neku ugodnu patinu. Jer, ovdje je slobodnih dana znatno manje nego nekad u Jugi, a o “spajanju” slobodnih dana u 24-satnoj ekonomiji nema ni govora.

Zato je upravo katolički Božić – onaj drugi niko ne spominje, Rusija ovdje nije rado viđen gost – rijetka prilika da se familija okupi oko sofre. Skupa najede i napije, popriča, zapleše… Tada napokon vidiš djecu, vječito zauzetu poslom i karijerom, obično u drugim, udaljenim gradovima.

Elem, iako je za mene Nova i dalje najveći praznik, moram priznati da se ovih dana i ja drugačije osjećam.

No, i dalje me silno nervira potrošački stampedo u pretprazničkim danima… Jeste li, recimo, vidjeli one strašne scene iz australijskog šoping-centra u kome su se dijelili baloni s nekakvim poklon-ceduljicama? U silnoj gužvi i grabeži koja je na startu akcije nastala, zamalo da nije bilo mrtvih glava!

A nije uvijek bilo tako. Kad smo prije četvrt vijeka došli u Holandiju, nedjeljom su sve radnje bile zatvorene. A da rade za Božić i Novu – pa to bi bilo svetogrđe!

Kasnije su supermarketi počeli raditi jedne nedjelje u mjesecu, pa dvije, da bi se to uskoro pretvorilo u - svake nedjelje. Nakon toga više ni drugi dan Božića nije bio svetinja.

A danas supermarket u mom kvartu radi sve, baš sve praznične dane. Nema odmora dok traje potrošačka pomama! Uostalom, Holanđani su odvajkada poznati kao dobri trgovci.

A u Njemačkoj, tu, “preko plota”, radnje i dalje ne rade ni nedjeljom, ni prvog i drugog dana nakon Božića. Slično je i u Belgiji.

Svaka im čast! Kao da će svijet pogoriti ako radnje 48 sati budu zatvorene!

Dobro, znam da sam ja staro gunđalo. Ali zar nije suština i ovog, kao i gotovo svih vjerskih praznika ljudsko milosrđe? Ako ste ikada zavirili u svete knjige, znate u ime čega i kako su one nastale. Većini je bit suosjećanje sa slabijim, bolesnim, potrebitim. Zato mi se doslovno gade ova silna glad i trka za materijalnim stvarima, tim više što se u mom krugu prijatelja zadnjih dana i sedmica razbolio značajan broj dragih ljudi. Uz to, neki imaju ozbiljnih egzistencijalnih problema: bez posla i stalnih prihoda, jedva nekako "krpe“ kraj sa krajem. Nije da i drugim danima ne mislim na njih, ali to se, u ovim danima veselog preobilja samo od sebe nekako pojačava.

Ima još nešto. Otkad mi je noga zauvijek otišla, na svijet gledam drugim očima. Iako, nemam neki mentalni problem, niti smatram da sam od tada nešto manje vrijedan. Ako je ono malo amputirane noge cijeli GS – jebaji ga! Svaki hendikepirani čovjek je mnogo više od njegove/njene fizičke ili mentalne mane. Volio bih da se toga sjetite svaki put kad vidite moje nove kolege po sudbini.

Upravo zato me sve više fasciniraju manje validni ljudi koji se, u granicama mogućeg, trude da nastave s normalnim životom. Da rade, izlaze, voze auto, pa čak i da se bave sportom…Lijepo veli jedna holandska poslovica: sve je između dva uha. Iako vrlo osjetljiva stvarčica, duh je naprosto nesalomljiv.

Zato ću ovo malo pretprazničko pisanije završiti mudrim riječima nizozemskog paraolimpijskog šampiona, handbikera i trijatlonca Jetze Plata. On je rođen s nedovoljno razvijenim nogama, ali se brzo sav predao sportu i došao do vrha. Učestvovao na olimpijskim igrama u Londonu, više puta vozio maraton (42.195 m!), postao evropski i svjetski šampion, pa se čak, eto, počeo uspješno baviti još jednim sportom! San mu je da u paralimpijskim igrama 2020. u Tokiju osvoji zlata i u handbike-u i trijatlonu.

No, Plat je sam sebi zadao još jedan plemenit zadatak: da utiče na način gledanja javnosti na osobe sa hendikepom. Njima ne treba sažaljenje, nego razumijevanje, prilika da budu društveno korisni. Kako to reče jedan drugi paraolimpijac: “Mi nismo za žaljenje. Moje oružje je humor. Na primjer, kad u supermarketu stojim pred policom sa slasticama, ljudi mi stalno prilaze i nude pomoć. Znam da imaju dobre namjere, ali me to strašno nervira. Zato reagujem protupitanjem: ‘Da. Šta mislite, da li da uzmem puding od čokolade, ili od vanilije?”

Ako to nije čudesna snaga duha…

Zato, molim vas, i prije i poslije praznika: mrva srca, puno takta, i što manje greed-a, gramzivosti.

Ostalo će doći samo od sebe.

Goran Sarić, Prometej.ba