Sarajevsko naselje Hrasno, poznato po dvadesetospratnicama sa po jednim ili dva lifta


Sinoć sam se preko mobitela družio s jednim kolegom koji je rođen i odrastao u Rimu. Nažalost, u ovo vrijeme Covida 19, osuđeni smo na onlajn druženja. Kada odemo na Zapad, ako nismo s drugim Jugoslovenima, mi s Balkana se uglavnom družimo s Grcima i Talijanima, ako ih ima oko nas - ipak, najbliži smo, koliko god neko pokušavao ispasti otvoren prema drugim kulturama. Ja sam već deset godina u Holandiji, i pokušavao sam otići na piće i sa Nigerijcem, Kinezom, raznim Holanđanima, ali uglavnom nije uspijevalo jer se nakon određenog broja tema više nema o čemu pričati. Meni se uglavnom ne da razgovarati o vremenu, holandskim navikama i drugim temama kojim ovdje ljudi ugušiše. Čak imaju i naziv za to, "koetjes en kalfjes", što u bukvalnom prevodu znači da pričamo o kravicama i telencadima - Holanđani u jeziku jako vole umanjivati stvari, a na naš bi se to moglo prevesti kao "trice i kučine". Dakle, pričamo ni o čemu.

Tipična slavenska šala - koja možda i nije šala, zenička Lamela i park Kamberovića Polje


Tokom našeg onlajn druženja, moj drug Gabriele mi je poslao neku sliku s plaže na Filipinima i tu sam prvi put vidio da ima ogromnu tetovažu preko prsa, i to u nijansama ljubičaste, indigo plave, roze i ne znam ni ja kojih sve boja. Upitam ga, zašto si pobogu napravio toliku neman na sebi, na šta mi reče kako je to uradio u Bugarskoj, bilo je veoma jeftino, a majstor za tetovaže je bio odličan. Ne kaje se, a i dalje mu se sviđa ta kombinacija tri slike. Rekoh mu da meni izgleda malo kičasto, tačnije bugarski, na šta smo se obojica odvalili smijati. Pitao sam gdje je to radio u Bugarskoj, a reče mi da je sletio u Sofiju, ali onda produžio do Čirpana, mjesta između Plovdiva i Stare Zagore. Ono što mu je zapalo za oko su zgrade, sve ružnija od ružnije, i nije mogao da shvati kako je moguće da je nešto toliko ružno.

Tu me upitao zašto smo mi u socijalističkim zemljama gradili takve zgrade, na šta nisam imao odmah spreman konkretan odgovor. Razmislio sam o svemu, poslao mu brdo prelijepih fotografija socijalističke arhitekture, ali nisam dobio oduševljenje s njegove strane. Više su mu se svidjele slike Prokoškog jezera i Vijećnice, snimci trebevićke žičare i neke "malo ljepše" stvari nego snimak drona Alipašinog Polja u 4K rezoluciji.

Na moju opasku kako su te zgrade nekad toliko sive i ružne da postanu prelijepe, samo mi je odgovorio „come on, man“, ili prevedeno na naš jezik „daj ba, jesi li normalan“. Osjećao sam se tužno jer ne uspijevam prenijeti svoje oduševljenje.

Danas cijeli dan razmišljam o socijalističkoj arhitekturi, i ne mogu dokučiti šta to ima u tome da je nama toliko prihvatljivo i čak lijepo. Ako uzmemo za primjer recimo Sarajevo, Beograd ili Zagreb, kao naša tri najveća grada, svaki od ovih gradova ima austrougarsku i socijalističku gradnju, kao i onu iz vremena Kraljevine. Bude tu čak i ostataka turske arhitekture, i realno sve prije socijalističke gradnje je mnogo veće, bolje dizajnirano i oku ugodnije. I pored toga, ako mene pitate gdje bih najradije živio u Sarajevu, uvijek ću vam reći da su to Dobrinja ili Alipašino Polje, iako sam život proveo u ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji. U drugim gradovima bih takođe birao zgrade koje nisu austrougarske, pa bih u Beogradu vjerovatno završio negdje na novobeogradskim blokovima, u Zagrebu van centra grada, a u Prištini bilo gdje - taj grad je cijeli izgrađen na takav način, i u njemu se vjerovatno nalazi vrhunac socijalističke gradnje - prištinska biblioteka.

Biblioteka u Prištini. Autor fotografije: Mirza Softić


Kako bih vidio imam li još istomišljenika, i je li socijalistička arhitektura ustvari lijepa samo meni ili i drugima, postavio sam pitanje na Fejsbuk fan stranici Dobrinja, koju inače uređujem s jednim prijateljem. Okačio sam sliku tipične dobrinjske zgrade i pitao ljude da se lajkom, srcem i wow emotikonom izraze i kažu svoje mišljenje. Od njih 147, čak 132 se izjasnilo da im je ovakva arhitektura lijepa. Sedam je reklo da im je to prije ružno izgledalo, ali su navikli pa im je postalo lijepo, dok je samo osam ljudi kazalo kako ovakva zgrada nikad nije bila lijepa. Pretvoreno u procente, 94,5% ljudi uživa gledajući u ovakav jedan blok betona.

U komentarima su ljudi takođe izražavali oduševljenje, te su dodali kako je Dobrinja planski građena, te je lijepom čine i zelene površine kojih ima napretek. Nisam siguran da li bi se isto izjasnili i da su u pitanju Alipašino Polje, Švrakino Selo ili Grbavica. Ipak, sjetimo se da su neka od ovih naselja i opjevana, tako da bi rezultati možda bili veoma slični. Konkretno, Grbavica važi za jedno od najkonfuznijih naselja u gradu, i kruži priča kako se na svjetskim arhitektonskim fakultetima izučavala kao primjer kako ne treba graditi jedno naselje. I danas se po internetu mogu naći izvori o tome, iako nigdje ne piše koji su to tačno fakulteti izučavali Grbavicu, ali vjerujem da priča nije daleko od istine. Moj drug Žanko, inače čovjek odrastao na Grbavici, se nikako ne bi složio s ovom konstatacijom o lošem naselju. Kaže kako su oni u to vrijeme imali apsolutno sve na Grbavici, školu, pijacu, dom kulture, igrališta, biblioteke, kino, prodavnice i stadion. Bilo je zelenila koliko hoćeš, a falio je jedino pravi park, ako ne računamo Vraca, koja su bila na nekoliko koraka od Grbavice. Žanko kaže kako je 80-ih godina imao priliku putovati u Čehoslovačku i Poljsku, te da je naša gradnja bila mnogo kvalitetnija. Budući da danas živi u Holandiji, imao je priliku vidjeti i ovdašnju radničku arhitekturu, i kaže kako su naše zgrade bile kudikamo kvalitetnije, zidovi deblji, a ne možeš čuti komšiju ni do sebe, a kamoli onog tri sprata iznad.

Iako je meni kao Željovcu Grbavica definitivno prirasla srcu, kad sam 2015. godine tražio da kupim stan, uvjerio sam se koliko su ti stanovi propali. Većina koje sam pogledao su ili stradali u ratu ili poslije rata, rijetko su obnavljani kako treba, a fasade su i danas u očajnom stanju. I pored toga što se sve raspada, naši ljudi inače sve niže od M. Dvora vole nazvati novogradnjom. Tako sam tada obišao i cijelu Dobrinju, i ušao u jedan stan od 65 kvadrata u glavnoj dobrinjskoj ulici. Vlasnik je ponovio riječ "novogradnja" barem dvadeset puta tokom mog trominutnog obilaska. Zgrada je sagrađena krajem 70-ih ili početkom 80-ih godina, i kad sam mu rekao da joj ima haman 40 godina, nikako nije mogao da shvati da to apsolutno više nije novogradnja. Tražio je 150.000 KM, pa sam stekao utisak da ustvari i ne želi prodati stan. Pored njega, naišao sam još na barem deset ljudi koji kao prodaju stanove, a Boga mole da ih niko ne kupi, valjda svjesni da prava "novogradnja" danas izgleda kao neimenovane zgrade na Stupu, gdje su vlasnici koristili najgore materijale i zbili zgradurine jednu do druge, pa s komšijama možete na kafu čak i na 15. spratu, bez da izađete iz stanova. Ako se socijalistička gradnja u svijetu izučava i naziva brutalizmom, onda se postsocijalistička gradnja s pravom može nazvati nadbrutalizmom, gdje su i više nego brutalno poredali zgrade jednu do druge, u stanove postavili laminate i daske na WC šolje koje će se raspasti pod 90 kg, a svo drveće maknuli sa lica zemlje, kao u Rambovoj pjesmi "Beton".

Stadion Grbavica i grbavičke visokospratne ljepote. Autor fotografije: Mirza Softić


Ako ste mislili da se šalim sa nazivom brutalizam, prevarili ste se. U svijetu se zaista ovakva arhitektura tako naziva, na šta mi je ukazala moja prijateljica Kosana Marković, inače arhitektica nastanjena u Roterdamu. Kosana mi kaže kako lično nije ljubitelj takve arhitekture, ali da je jedini odgovor zašto se tako gradilo taj da se željelo sagraditi što više stambenih jedinica u kratkom vremenskom periodu, i to uglavnom oko fabrika, pa je poznato kako su neki gradovi ustvari tako i nastali. Iako je naziv brutalizam nastao u Švedskoj, socijalističke zemlje su mnogo više prigrlile taj stil, najvjerovatnije zbog toga što je bilo jeftinije, a efikasnije. Jedan od naših primjera su recimo Banovići, gdje stari dio grada ne postoji, ili Zenica, čije se austrougarske zgrade broje prstima jedne ruke. Takav način gradnje sam uporedio s kućama u redovima, tzv. rijtjeshuizen (rij - red, rijtje - mali red, rekao sam kako Holanđani vole umanjivati stvari, huizen - kuće), kakve su tipične za Holandiju, ali moja sagovornica misli kako su te kuće ustvari mnogo praktičnije od naših socijalističkih betonskih nemani, posebno zbog bašte, ali i činjenice da ipak imaš kuću samo za sebe. To što je između drugih kuća ne mora biti toliki problem, osim ako imate komšiju kretena, ali su takve situacije u zgradama još vjerovatnije. Pa i pored toga, kada ugledam "rijtjeshuizen" negdje u Holandiji, dobijem blagi napad anksioznosti jer su takva naselja uvijek veoma sterilna i u njima nema ništa. Najgori primjer takvog naselja sam vidio kada sam prijateljima pomagao pri selidbi, a oni su useljavali u jednu takvu kuću. Sve kuće su bile blijedo žute boje, a preko puta njih se nalazila umobolnica, iz koje su svako malo puštani bolesnici, doduše oni neagresivni. Iako možda nisu opasni, često bi urlali ulicom, pričali sami sa sobom ili se čak i skidali. Većinom su bili muškarci. Prva prodavnica od njih je bila udaljena 20 minuta biciklom, a jedini trag bliže civilizacije je bila benzinska pumpa do koje možete doći ako preskočite ogradu i ubacite se na autoput. Na kraju dana smo raspalili roštilj, a ja sam jedva čekao da idem kući. Zamišljao sam svoju Dobrinju, ili svoje drugo najdraže sarajevsko naselje, Alipašino Polje, sa svim svojim lokalima, restoranima, pijacom, punim šetalištima, dječijom grajom, zanatskim radnjama, pekarama, granapima, Merkatorom na pet minuta hoda, itd.

Dobrinjski brutalizam u bojama. Autor fotografije: Mirza Softić


Pitao sam još neke prijatelje šta misle o socijalističkoj arhitekturi, i uglavnom su se složili u mišljenjima kako je to bio brz način da se dođe do velikog broja stanova. Moj drug Harun je dodao kako taj način ne samo da je bio jeftin, nego nas je time država pokušavala ubijediti da je moćna. Opet, jedna druga prijateljica, takođe arhitektica i to starog kova, završila arhitekturu u Sarajevu 80-ih, rekla mi je kako su recimo Banovići, i pored toga što nisu imali starog grada, u njenoj mladosti bili jedna od najljepših sredina za život u BiH. Za razloge je navela to što su tamo uglavnom živjeli mladi parovi s djecom, tako da su vibracije uvijek bile pozitivne. Sakupljali su se u domovima omladine i kafanama kojih nije manjkalo. Većina tih parova su bili u naponu snage, a radilo se o inženjerima rudarstva, ekonomistima, ali i drugoj, slabije plaćenoj radnoj snazi. Slično je bilo i u Bugojnu, gradu koji takođe ima nekoliko naselja tipičnih za ono vrijeme. Danas se taj vajb u Bugojnu može osjetiti samo ljeti, kada dođe dijaspora, jer grad više nije ni sjena onoga što je nekad bio, kada je to bila jedna od najbogatijih opština u Jugoslaviji, i grad sa najviše individualnih objekata u odnosu na broj stanovnika.

Banovići - Fotografija preuzeta sa YouTube snimka Triton produkcije


Za kraj, pitao sam prijatelja Anesa Osmića, koji je dosta mlađi od mene, da li bi radije živio na Grbavici ili u centru Sarajeva, na šta mi je odmah rekao da Grbavicu ne bi mijenjao. Sve mu je, kaže, dovoljno blizu što mu treba, a mišljenja je kako je u socijalističkoj arhitekturi bilo divnih stvari, te je naveo robne kuće kao primjer. I stvarno, kada pogledate stare slike "Sarajke", "Boske" ili zeničke robne kuće "Beograd", ne možete se oteti dojmu da tu ipak ima nešto lijepo. Jedna od teorija koju je propagirao moj pokojni drug Saša, inače komunista koji je dio života proveo u Amsterdamu, je ta da su nas zapadnjaci ustvari ubijedili kako je takva gradnja ružna, i da to uopšte nije tako. Kao primjer je naveo Wibautstraat ulicu u Amsterdamu, koja je građena u vrijeme dok je na vlasti bila Socijalistička partija, i koju su liberali kasnije proglasili najružnijom ulicom u gradu. Saša mi je još prije nekoliko godina rekao da je to ustvari najljepša amsterdamska ulica. Sve više i više vjerujem u njegovu tezu jer me i samog spopadne neka lagoda kada hodam Wibautstraat ulicom, i očima mi godi svaki betonski blok koji ugledam.

Otvaranje zeničke robne kuće "Beograd" - fotografija: Fejsbuk stranica "ZENICA - Stare slike i pričice"


Zato i pratim, između ostalog, Fejsbuk stranicu Slavorum, koja svakim danom na jedan vrlo duhovit način prikazuje život Slavena širom svijeta. Iako se mi ustvari na svoj način šalimo, ima nešto u tom brutalizmu koji nikome od nas nije stran. Pored Slavoruma, na internetu se može naći još mnogo prelijepih fotografija, poput recimo slika novobeogradskih blokova gdje motiva za fotografiju nikako ne nedostaje.

Jedna od knjiga koja mi je došla do šaka ovih dana je i "Het Oostblokboek", što u prevodu s holandskog znači "Knjiga o Istočnom Bloku", autora Hellen Kooijman i Guide van Eijcka. Oni knjigu opisuju kao putovanje stazama komunističke prošlosti, te o njoj kažu da je to praktičan vodič o opipljivoj zaostavštini komunizma u Istočnoj Evropi. Autori pozivaju ljude da dođu i vide ostavštinu naše arhitekture, a posebno obraćaju pažnju na spomenike, poput mosta na Neretvi ili kruševskog Makedonijuma. Neke od spomenika kroz šalu nazivaju NLO-ima, ali cijelo djelo je pisano u pozitivnom svjetlu, što govori da i zapadnjaci nekad mogu vidjeti nešto više u toj našoj betonskoj kulturi.

Nakon što sam uvidio da nisam jedini kojem su ove stvari lijepe, zaključio sam da je Saša definitivno bio u pravu. Nas su pokušali ubijediti u ružnoću betonskih nemani, a mi smo se ustvari istorijski najviše razvili živeći u njima. Sve prije toga je uglavnom bio mrak.


Mirza Softić, Prometej.ba