Ilustracija: Caroline Maggs/shado-mag.com

Horvat, Srećko: Poetry From The Future, Why a global liberation movement is our civilization’s last chance, Allen Lane/Penguin Random House, UK, 2019, 176 str.


Ako biste sudili knjigu prema njenim koricama, u ovom slučaju prema njenom naslovu, pomislili biste da se radi o nekoj poeziji, i liberalnom piscu. Samo naravno ukoliko ne znate da se radi o Srećku Horvatu, i da je naslov knjige referenca na Karla Marxa (Osamnaesti brimer Luja Bonaparte).

Kratka knjiga filozofa, aktiviste, autora mnogih knjiga i jednog od osnivača Pokreta Demokratija u Evropi (DiEM25), nasuprot naslovu, nije knjiga o budućnosti, ili za budućnost, već upravo suprotno – knjiga namijenjena za sad (Now) i ovdje, neodoljivo podsjećajući na Rage Against The Machine i njihovo poznato: What better place than here, what better time than now? Jer, kako nam i autor govori, apokalipsa se već događa, sad i oko nas (str. 106-108).

Uragani, zemljotresi, požari, autoritarni desničarski režimi od Turske do Sjedinjenih Američkih Država, skretanje udesno u većini Evropskih zemalja (Austrija, Mađarska, Italija, Poljska, Njemačka), veliki broj raseljenih, sa 68 miliona ljudi koji bježe od rata ili progona širom svijeta, novi zidovi i nove granice, logori za djecu, brodovi sa izbjeglicama kojima se odbija prilaz našim obalama, sa hiljadama koje se utapaju u Mediteranu, mikroplastika u našim okeanima, na Antarktiku i na švicarskim planinama, klimatska promjena i šesti val izumiranja, obnovljena prijetnja nuklearnog rata i globalno geopolitičko prestrojavanje, novi razvoj u umjetnoj inteligenciji i prema kolonizaciji Marsa (str. 9) su upravo stvari koje nam se dešavaju danas, i koji autora tjeraju na promišljanje, i na (poziv na) akciju.

Počinjući sa poglavljem “The First Sound from Occupied Europe”, i vraćajući nas u Drugi svjetski rat, tačnije u 1944. godinu, autor nas, što je veoma bitno u vremenu historijskog revzionizma, podsjeća na slavne davne jugoslovenskog partizanskog otpora i organizacije. Jer kako i sam kaže, “ko zna koliko borbi iz prošlosti već jesu, i biće zaboravljene, od originalnih zvukova, do iskustava i sjećanja” (str. 5). Referirajući se ovdje na Waltera Benjamina, autor Horvat nas podsjeća na historijsku borbu partizana “ne da bi razumjeli kako je stvarno bilo” već da razumijemo “neispunjene potencijale – potencijale koji su još uvijek relevantni za našu sadašnjost i ključni za izgradnju bolje budućnosti.” (str. 5). Zbog turističke “okupacije”, fašističke okupacije, pitanje onda nije “kako će izgledati budućnost Evrope: već je više traumatično od toga. Što ako je budućnost već ovdje?” (str. 13). Stoga autor kroz cijelo djelo šalje poruku da “odlučno NE” starom svijetu/poretku (kao u slučaju partizanskog NE naci-fašističkoj okupaciji, i Titovog NE Staljinu), “mora slijediti još odlučnije DA” (str. 14).

Od “Prvog zvuka iz okupirane Evrope” i 1944. godine, autor nas vraća u sadašnju (okupiranu) Evropu, kroz poglavlje “The Sounds of Occupation” (bosanski: Zvuci okupacije). Kroz lično iskustvo, popraćeno mnoštvom izvora, autor nam na primjeru Hamburga i G20 sastanka iz 2017. godine, a referirajući se na italijanskog filozofa Giorgia Agambena, ukazuje na stanje demokratije danas, i na to kako “zaštićena demokratija uopšte nije demokratija”.I postavlja jedno od najvažnijih političkih pitanja našeg vremena: “Jesu li nasilni protesti zaista tako nerazumljivi? (…) Nije li takvo nasilje tipično reakcija na strukturalno nasilje sistema koji na prvom mjestu stvara uslove poniženja, eksploatacije i očaja?” (str. 28). I poučen dešavanjima u Hamburgu, daje odgovor da “tri trenutna modela otpora globalnom kapitalizmu i rastućem fašizmu: alter-samiti, javne demonstracije, nasilni protesti - više nisu dovoljni”. (str. 29).

Naravno, autor ovdje ne biva defetistički nastrojen i isključiv prema ovim oblicima otpora, čak nasuprot, autor smatra da “ova tri modela otpora ostaju ključna za jedan poseban razlog koji se može nazvati politička subjektivizacija” (str. 32). Ali jednostavno nisu dovoljna. Autorovim riječima to bi zvučalo ovako: “Tokom masovnih demonstracija, ljevica i dalje pjeva pjesme otpora iz dvadesetog stoljeća. One jesu lijepe i bitne pjesme koje se ne bi smjele zaboraviti, ali ako želimo stvoriti istinski novi politički subjektivitet, trebamo nove pjesme. Metaforički i doslovno.” (str. 34).

Na ovom mjestu ćete se možda ponovo zapitati, pa zašto onda “Poezija iz budućnosti”? Zato jer, referirajući se na film “Arrival”, u kojem umjesto sadašnjosti koja vodi ka budućnosti, to je obrnuto: budućnost djeluje na sadašnjost, mijenjajući koordinate onoga što je moguće, stvarajući potencijal za različite ishode situacije koja se činila određenom. Autor vidi da “upravo to sporo otkazivanje budućnosti nosi potencijal za stvaranje alternativne, istinske budućnosti: nešto potpuno drugačije od ovog stalnog propadanja, ovog kontinuiranog stanja izuzetka i sporog samoubistva ljudske civilizacije.” (str 57.)

Postavljajući ponovo pitanje “šta ako apokalipsa nije nešto što dolazi, nego je već tu”, autor poručuje “Make Margaret Atwood Fiction Again!”. Ukoliko niste upoznati, Margaret Atwood je autorica poznata po distopijskom djelu “Handmaid’s Tale” (bosanski: Sluškinjina Priča), napisanom 1985. godine, koje je ponovo postalo poznato ekranizacijom 2017. godine, nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Riječima autora: “Ako smo prije 2017. godine svi živjeli u onome što se u psihoanalitičkim terminima može opisati kao 'fetišističko poricanje', onda od izbora Trumpa živimo u nečemu što bi se moglo opisati kao 'apokaliptični fetišizam'.” (str. 54)

Kako smo već naglasili, djelo “Poetry from the future” nije samo odlična političko-filozofska analiza, već i jedan aktivistički pledoaje za sadašnjost i budućnost, pa nam autor u dijelu knjige “The sounds of liberation” (bosanski: Zvuci slobode”), ponovo kroz lična iskustva, kao filozofa i aktiviste, i izgubljenih borbi koje su obilježile noviji period, poručuje da nam je za budućnost bitna “hope without optimism” - nada bez optimizma. Jer niko više nije izolovan od utjecaja globalnog kapitalizma i rastućeg fašizma, i šta trebamo je “globalni oslobodilački pokret” (str. 121) kako nam poručuje i podnaslov ove knjige. Jer ako “novac ne poznaje granice” (str. 121) onda i novi, globalni oslobodilački pokret mora “biti društvo koje želimo izgraditi” (str. 125), “onaj koji bi radio preko granica i iznad nacionalnih identiteta” (str. 130). Naravno, primjećuje autor da “dok se ljudi međusobno povezuju suočavajući se sa zajedničkom prijetnjom (smrtonosni uragani, ratovi, teroristički napadi, izbjeglička kriza, ekološke katastrofe ili totalno uništenje čovječanstva) još uvijek nema osjećaja globalne zajednice.” (str. 134), te ispravno uviđa da “upravo stvaranjem onoga što ćemo izgubiti, mogli bismo na kraju spriječiti kraj.” (Str. 135). To znači “stvoriti pukotinu u sadašnjosti, poremećaj u nametanju kapitalističke temporalnosti, ritam moći.” (str. 137).

Ako je na Visu "svaki kamen dokument otpora", tako je i danas upravo ovo djelo dokument otpora. Ako je partizanski otpor u Jugoslaviji bio "prvi zvuk iz okupirane Evrope” u Drugom svjetskom ratu, onda je taj zvuk danas upravo Horvat. Jer ovaj čovjek zna za šta se bori. Divno je biti njegov drug i biti u mogućnosti pomoći mu.

Minel Abaz

Sarajevski žurnal za društvena pitanja