Srušiti gipsane bogove prošlosti

 

 Za Milu Stojića metafizika je vjernost ovom svijetu i odgovornost za ovaj svijet, točnije rečeno, vjernost onim vrijednostima koje život na ovom svijetu čine smislenim, lijepim, uspjelim i sretnim životom. Te vrijednosti možemo imenovati. To su za Stojića solidarnost, ljubav prema bližnjem i ironija. Solidarnost ne samo s ljudima koji pate, nego i solidarnost sa svakim živim bićem (sa svakim Božjim stvorenjem) na ovoj zemlji i solidarnost s cijelim ovim planetom koji se zove Zemlja, i s cijelim svemirom (to nas podsjeća na Tina Ujevića i na sv. Franju Asiškog). Ljubav prema bližnjemu uključuje zahtjev da se prema svakom čovjeku kojega sretnem ponašam kao bližnji, onako kao što se Samarijanac u Evanđelju pokazao bližnjim neprijatelju svoje nacije i svoje vlastite religije. Biti, dakle, bližnji svakom čovjeku, osobito svom neprijatelju (to, zapravo, znači praktično nasljedovati Isusa). Takav način ponašanja pretvara ovaj svijet mržnje i nasilja u svijet nesebične i ponizne ljubavi. Stojić prakticira ironiju upravo u sokratovskom smislu. Sokrat se svojim sugovornicima predstavlja kao neznalica i pokušava svojim pitanjima osloboditi svoje sugovornike od njihove sigurnosti, od njihova sigurnog znanja. Cilj je ironije da sugovornici uvide kako je njihovo znanje nesigurno, da zapravo uvide svoje neznanje. Upravo uviđanje vlastitog neznanja je pretpostavka istinske spoznaje, istinskog traganja za istinom. Ironijom dovodimo u pitanje uobičajenu paradigmu mišljenja i djelovanja i tako postajemo otvoreni za traženje istine. Istina je jedna, istina sve nadilazi i sve povezuje u jednu zajednicu. Karl Jaspers je rekao: “Istina je ono što nas povezuje“ (Wahrheit ist, was uns verbindet).

 

U svojoj poeziji Stojić ostaje vjeran spomenutim vrijednostima i tako pliva protiv struje u formalnom i državnom smislu. On je, dakle, protiv duha vremena, protiv stare metafizike kao projekcije i lažne utjehe, jasnije rečeno, protiv svijeta utemeljenog na metafizici laži, ali se njegova poezija ne iscrpljuje u pukom proturječju staroj metafizici, u pukom protivljenju tami, jer pukim proklinjanjem tame tamu još više uvećavamo. On je toga svjestan i zato on u svojim pjesmama slavi svaki sitni proplamsaj ljubavi i ljepote na ovome svijetu bez obzira na to gdje se to i kod koga se događa. Tim malim čudesima je toliko ushićen da se nekim čitateljima to može učiniti patetičnim i bolećivim. Ali nije tako: u ovome svijetu mržnje i nasilja svaki proplamsaj ljubavi i ljepote je pravo čudo koje nas obavezuje da ga slavimo i nasljeđujemo.

            Zagovarajući metafiziku kao odgovornost za ovaj svijet, Stojić nemilosrdno i dosljedno demaskira i destruira metafiziku kao projekciju (pod tim mislim i na religiju kao projekciju i na cijelu kulturu kao projekciju), kao lažnu utjehu, kao infantilnu iluziju, kao opijum siromašnih i obespravljenih. Razotkriva državne i religijske institucije kao institucije moći (čime nas podsjeća na Kranjčevića) i pokazuje kako su iskrivljeni (perverzni) politički i religiozni pojmovi i predodžbe negacija čovjeka i Boga, negacija čovjekove slobode i Božje slobode (čime nas podsjeća na Nietzschea i Krležu). To se jednostavno može izraziti ovako: Kada bilo koja politika, religija ili kultura opravdava gaženje slobode i ljubavi na ovome svijetu obećavajući ostvarenja te slobode i ljubavi o one strane ovoga svijeta, onda je to za Stojića proizvođenje zla i nasilja na ovoj zemlji, onda je to za Stojića dokaz da je “deva odavno prošla kroz uši iglene“ (pjesma Matej 19, 24), jer moćni i bogati ne žele ući u Božje kraljevstvo, tj. u kraljevstvo slobode, ljubavi i ljepote, onda je to dokaz da na komemoracijama žrtvama “šljam (na njihovoj) krvi pjeva aleluje“ (taj stih Stojić preuzima od njemačkog pjesnika G. Benna), onda to proizvodi “zimu u srcima“ (pjesma Dravograd).

 

             Lažna božanstva

            Stojić pokazuje kako je cijela povijest čovječanstva puna lažnih božanstava, božanstava smrti, božanstava koja zahtijevaju mržnju prema drugima i ubijanje drugih, da je “povijest kao rezultat nagomilanih predrasuda“. Zato nas Stojić poziva da razlupamo “iluzije o slobodi i bogatstvu“, taj opijum naroda, da porušimo “gipsane bogove povijesti“ i da shvatimo “da smo najbliži oblacima“ i “najbliži našim krvnicima“.

            Navodim sada stihove iz pjesme Povijest doslovno:

                        Cvala je povijest kao rezultat nagomilanih

           

Iz navedenih stihova očite su dvije istine koje nas oslobađaju od laži: najbliži smo svojim krvnicima, koje pozivaju na bratstvo i sestrinstvo svih bića u svemiru, ne samo na bratstvo s prirodom, s oblacima, koji su naša braća i sestre po stvorenosti, jer smo i mi dio svemira, dio prirode, dakle prirodna bića, nego i na bratstvo s našim neprijateljima, jer oni koji se nalaze u uzajamnom neprijateljstvu ne shvaćaju da su isti, da se samo isti sukobljuju, da se različiti dopunjuju i tako obogaćuju. Svatko tko se bori protiv svoga neprijatelja, na kraju postane svjestan da je on slika i prilika svoga neprijatelja; vrijedi i obratno. Tako Stojić razgrađuje glupost i zlo uzajamne mržnje i uzajamnog ubijanja. Jednako je neslobodan i onaj koji vlada i onaj nad kojim se vlada, jednako su ovisni jedan o drugome, dakle jednako neslobodni. Vladavina nad prirodom i vladavina nad ljudima vodi u uzajamno uništavanje, u sveopću propast. Kada krvnik i žrtva postanu slobodni ljudi, prestat će uzajamna mržnja i ubijanje.

            Stojić u pjesmi Budapest piše kako voli šetati imperijalnim metropola, “čije ime podsjeća na stalnu prisutnost kuge“. Pest na njemačkog znači kuga, što Stojić uzima kao dokaz da su imperijalne metropole nastale na varanju i u ubijanju, na kugi koju uzrokuju vlastoljubivi ljudi. Voli gledati trgove koji pokazuju da slava kratko traje, da je nad vremenima kratkotrajne slave “orao mrcinaš raširio krila“, “jer lijepo je ništa drugo nego početak strašnog“ (taj stih preuzima od Rilkea).

 

            Isus više voli muslimane

            U pjesmi Molitva Stojić moli Isusa da nas zaštiti od onih koji njega štite, od onih koji njega brane, od onih koji ga brane od mladića koji u očaju hule na Isusovo ime, da nas zaštiti od onih koji trguju Isusovom mukom, od onih koji sažalijevaju Isusa zato što je umro mučeničkom smrću, od onih koji su mladim ljudima ukrali budućnost. Moli Isusa da nas zaštiti od pljačkaša narodne muke, od onih “koji tvojim imenom ušutkivaju gnjev ljudi koji pate“. Isus nije htio ovakav svijet, nije htio da u ovom svijetu vladaju mržnja, tlačenje i ubijanje. Stojić zna da Isus više voli muslimane sirote Bosne, nego katolike bogatog Rima, da više voli mladiće i djevojke koji ga iz očaja vrijeđaju, nego krvnike koji mu podižu zlatne oltare. Pjesmu Molitva Stojić završava sljedećim stihovima:

                        bio si neprijatelj svećenika i farizeja

 

            U pjesmi Chicago Stojić tvrdi da ne može napisati pjesmu o Chicagu, što, zapravo znači da ne može izdati svoju savjest, svoju dušu, svoj unutrašnji imperativ, da se ne može klanjati kapitalističkom božanstvu koje se zove Milijun:“A bili smo ravnopravni mravi pred kapitalističkim božanstvom koje se zove Milijun.“ Time Stojić pokazuje da se današnje čovječanstvo klanja idolu najniže vrste, da je današnje idolopoklonstvo gore od idolopoklonstva na početku povijesti čovječanstva. Nekada se čovječanstvo klanjalo zlatnom teletu, a danas Milijunu. Biti protiv duha vremena, živjeti kontra struji današnjeg vremena, znači biti za čovjekovu slobodu, osobito za čovjekovu temeljnu slobodu: slobodu savjesti.

            Sva zla i nasilje ovoga svijeta izazivaju kod Stojića melankoliju, ali ga ta melankolija ne vodi u rezignaciju, nego u nostalgiju, tj. u čežnju za ljubavlju i ljepotom. Svaki proplamsaj ljubavi i ljepote na ovom svijetu raznježi Stojićevu dušu i istodobno budi svijest o prolaznosti svega i budi čežnju za nepoznatim svijetom. Upravo ti proplamsaji ljubavi i ljepote omogućuju Stojiću da osjeti “ciničnu ravnodušnost svijeta“ i “sintaksu smrti“ (Ljubavi moja). Ti proplamsaji ljubavi i ljepote “govore o nepoznatom svijetu u koji čovjek odlazi“ (Ljubavi moja). U svijetu koji zabranjuje ljubav svaki čin ljubavi je pravo čudo:

                       

                                   (Na Šantićevim večerima poezije).

 

Time Stojić ističe da je kod nas križ kao religiozni simbol (a religiozni simbol nas povezuje u ljubavi s drugima i asolutno Drugim) pretvoren u simbol pripadnosti, u simbol koji nas vodi u sukobe s drugima. Živimo u svijetu u kojem su religiozni simboli svih religija pretvoreni u simbole političke, nacionalne, religijske, kulturne ili neke druge pripadnosti, jasnije rečeno, u svijetu u kojem su religiozni simboli pretvoreni u idole, u negaciju religioznosti, u negaciju Boga i čovjeka. To je totalna perverzija: križ kao simbol ljubavi je pretvoren u negaciju ljubavi. Corruptio optimi pessima. Kada se ono najbolje iskvari (pervertira), onda je takva korupcija (iskvarenost) najgora.

 

            Istinsko kajanje

            U ovoj knjizi Stojić se stidi zla i zločina koje smo mi ljudi počinili, koje je cijelo čovječanstvo počinilo. Tako kod njega dolazi do izražaja ono što je Emmanuel Lévinas zastupao da je odgovornost za drugoga primarna odgovornost, da je čovjek jednostavno odgovoran za sve, za cijelo čovječanstvo. Stojić se stidi i za ono što sâm nije počinio, a to mi u kršćanstvu nazivamo kajanjem. Da bismo raščistili s prošlošću, sa zlima koje smo počinili u prošlosti, moramo se pokajati. Kajanje je jedini način na koji se možemo osloboditi od tereta prošlosti i tako se otvoriti novom životu u budućnosti. Kajanje spada u samu bit religioznosti. Ali to se kajanje ne može narediti i nametnuti. Istinsko kajanje se ne može dogoditi u relaciji s nekom apstraktnom idejom ili u relaciji s nekim apstraktnim Bogom. Istinsko kajanje može nastati samo u relaciji sa Živim, koji nam je bliži od naše najbliže unutrašnjosti, koji nam je istodobno viši od naše najviše uzvišenosti, koji nam je najbliži i istodobno najdalji, koji je nepojmljiva Tajna.