(Vernes Subašić: “Herbarium žuč”, Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2022.)


Drugu knjigu poezije (prva mu je objavljena kao rukopis koji je na natječaju “Slovo Gorčina” 2019. godine dobio prvu nagradu) mladi pjesnik Vernes Subašić strukturno-kompozicijski je zamislio kao herbarijum: svaka pjesma, u oba ciklusa, ima kao naslov naziv jedne biljke – u prvom su to mahom šumske biljke ili stabla (otud naziv ciklusa “Dendropoetika”), a u drugom pjesnik sakuplja za svoj herbar “Nisko raslinje”, ukrasne ili ljekovite cvjetne biljke; njihovi listovi ili cvjetovi stoje u likovno efektno urađenom orisu, odmah iznad naslova svake pjesme. Osamdesetak pjesama ukupno ravnomjerno je raspoređeno u ta dva ciklusa i mahom su to kraći tekstovi, sa desetak ili petnaest stihova u prosjeku; pjesama koje prelaze na iduću stranu ima svega nekoliko.

Ovako nepretenciozan i “skroman” početak teksta možda mi se i sam od sebe “oteo”, a možda ima u tome i određene tendencije: naime, ako bismo iz ove Subašićeve knjige htjeli izvući dvije riječi u kojima bi se najbolje odražavao smisao ili sukus cijelog projekta – onda bi to bile najvjerovatnije riječi nepretencioznost i redukcionizam. A možda je i to što su obje ove riječi stranog porijekla (latinske) odveć pretenciozno s naše strane: možda je ipak jednostavnije i primjerenije započeti interpretaciju i prosudbu njegovog “Herbarijuma…” prostom konstatacijom – da ovaj pjesnik to što bi “htio reći” krije kao zmija noge, te da pritom sebi samom ne daje, nego oduzima riječ. Šta to zapravo znači? Subašić se u većini ovih tekstova vrlo labavom asocijativnom “zakačkom” dotiče slika, prizora, sjećanja, osvjetljenja, situacija, relacija, iskustava, susreta… koji su sami po sebi fragmentarni, osobni, intimni, na sebe svedeni i uopće ne spektakularni niti značajni, uopće ne s bilo kakvim od-sebe-namećućim-se metaforičko-simboličkim ili alegorijskim potencijalom: ako je to nekakav presjek intimne povijesti pjesničkog subjekta, onda je on urađen kao niz “fleševa”, blijesaka, prosijanja koji ni u sadržinskom ni u izražajno-frekventnom smislu ne nose u sebi ništa monumentalno, usudno važno, spektakularno, nezaboravno, niti imaju neki osobito naglašen potencijal primjenljivosti, samjerljivosti, povezanosti sa tim nekim općim ili univerzalnim ljudskim iskustvom. Marginalnost ovdje nije samo stvar pozicioniranja pjesničkog subjekta ili “hvatanja vizure” koja je po sebi rubna, ne tako značajna niti privlačna ili prepoznatljiva za druge i koja kao takva predstavlja bitnu odliku postmoderne izražajnosti uopće – Subašić je sa ovom knjigom skrajnutost, reduciranost, jedvazamjetljivost, iščašenost, spram bilo čega i iz bilo čega na čemu bi mogla ili trebala počivati neka opća slika Svijeta kao Cjeline, pokušao razviditi kao obilježja Humanuma ovdje i danas, kao ontički okvir (krnji, dakako, i raspadajući-se okvir) toga što, navodno, živimo kao Život, kao ljudski život.

Žestina, oporost, jedvaprogovorljivost (ili tvrdorjekost), lapidarnost, jednokratnost, ironija, često i jed (valjda zato nije slučajno u naslovu baš ta riječ uz herbarijum), odustajanje od pjeva, srezanost, skučenost, hladnoća i jednostavnost izraza – pjesnik kao da se svim tim ograđuje, suzdržava, brani od Pjesme (od pjesme kao moguće ili pretpostavljene esencijalizacije, sublimacije i orkestracije punine, ostvarenosti, zaokruženosti… bilo čega): krhotinska priroda bitka, oštrobridost tih fragmenata, zašiljenost tih na-sebe-same-svedenih komadića stvarnosti nije samo stvar neke moguće ili prijeteće diskvalifikacije sjećanja na Puninu Bića (onoga Anamnesis!), nije to nešto na što smo spali iz-bilo-kog-razloga: to jest ta zbilja, to jest taj svijet, to jest taj život u svojoj suštini, u startu, u temelju, u srži oduzet od bilo kakve cjelovitosti ili smislenosti koju bi mogao zvati svojom!

„od kuće pobjegosmo/ u obližnju grabovu šumu/ s namjerom da se ne vraćamo// sendviče koje smo ponijeli/ progutali smo do podne/ u prvi sumrak/ želudac/ već se/ vratio/ kući//a kod kuće nisu ni opazili/ moj prvi bijeg/ u nepovrat“ („Grab“)

U tekstu pod naslovom „Breza“ to jednokratno-zašiljeno spajanje nespojivog donosi se još izravnije i provokativnije: ne samo kao paradoks o nepovratnosti onog od čega si jednom (pa bilo to i prvi put) pobjegao – već sada i kao ironijsku kondenzaciju ograničenosti i besmisla ljudskog postojanja (sa odustajanjem od besmrtnosti duše zarad prozaičnih dnevnih potreba i ciljeva):

„naši stari su vjerovali/ da u lišću breze stanuju/duše mrtvih predaka// po drevnom ruskom receptu/ pepeo brezovog lišća/ zgodno uklanja dlake// palili su i mrvili pretke/ žene depilirajući noge/ muževi dlakava leđa“.

Pjesma „Platan“ žestoka je demistifikacija/depatetizacija onog banalnog, paušalnog, nezrelog, prizemnog izjednačavanja pojma sreće (kao ispunjenosti ljubavlju) i sretne okolnosti obradovanja (kao dobitka), koje se u narodnom sujevjerju između ostalog najavljuje time što je ptičji izmet pao na tebe:

„drvoredom šetaju ljubavnici/ za ruke se drže/ zastajkuju/ razmjenjuju sluz// s platana opalo lišće/ skupljaju u raznobojni akvarel/ kite se kao vojnici u rovovima// da bi dočekali najavljenu sreću/ kad vrana odašilje sadržaj utrobe/ na pomno uređene frizure“.

Kad čitamo ovako srezane stihove, čini nam se kao da neka sila s mukom jedva izvlači riječ iz čvrsto stisnutih pjesnikovih usta: pritom, nije riječ o sili s kojom se sam autor identifikuje, koja iz-njega-samog djeluje – sasvim bi se lako moglo zamisliti da pjesnik ne reda ove stihove kako bi došao do pjesme, već kako bi odustao, pobjegao od nje! Snažan dojam „fleš“-strukturiranosti ovih iskaza upućuje nas prije na zaključak da ovako posložen govor nema to neko svoje vektorsko usmjerenje, nema svoje „ka“ – prije bismo mogli zaključiti da iskazano u ovim tekstovima tek provocira neku sasvim neizvjesnu mogućnost pitanja-i-odgovora, nego da bi ono samo htjelo predstavljati tu neku zapitanost-i-odgovorenost. Ni pjesnika samog ni pjesničkog subjekta nema u ovim stihovima ni toliko da bi se bar nagovijestili u svojoj egzistentnosti ili kakvoći: naravno da je duh autorski budan i naravno da „dežura“ nad ovim nizovima riječi i slova – ali pitanje je koliko je uopće to duh koji stvara, kreira, uspostavlja određenu konstelaciju, frekvenciju, dinamiku riječi. Prije bi se moglo reći da je to duh koji kvari postojeće, ustaljene, udomaćene u govoru sintagme i izraze – na taj način što traži i pronalazi najjednostavnije i najefektnije mogućnosti denunciranja smisla i značenja riječi i stvari, na taj način što u bolnu svezanost dovodi ono što se nikad dosad nije u vezu dovodilo, ono što je nedvojbeno nespojivo. Nekad je to do paroksizma dovedena supostavljenost jedno prema drugom Prirode kao in ordine zadatog i zapravo čudesnog božanskog okvira samoobnavljanja života i ljudske prirode kao bezglave destrukcije vlastitog i svakog drugog života (kao, naprimjer, u pjesmi „Lipa“):

„sjedi čovjek na grani/ s testerom u ruci/ gleda cvjetove/ lipe// najezdu pčela/ izbjeći ne može/ došle su/ po dojavljeni polen// čupa žaoke iz tijela/ reže granu/ propeleri lete uokolo/ on pili, pili: zZzZzZzZ/ a pčele sve ljuće:/ zzzzzzzzzz// ubodi nesnosni/ otpili ruku/ otpili noge/ prije grane/ otpili i glavu// ruku s testerom/ savi u laktu/ i odvoji je posljednju/ od tijela// osta/ trup/ ličinka“.

Nekad je to, opet, takođe do paroksizma dovedeni nesporazum, iščašenje, iskliznuće između unutrašnjeg toka svijesti pjesničkog subjekta i ambijentacije u kojoj se pritom zatiče (kao u pjesmi „Difenbahija – ili nemogućnost čitanja u bašti kafane Kod braće Trogrlića“) – nesporazum, iščašenje, iskliznuće koji ne vrednujući stvarnost pjesničkog subjekta kažu sve što se o njoj još ima reći (kao o medijumu u kom osim raspuknutosti i razbijenosti nema nikakvih drugih učinaka na bilo šta od onog što postoji):

„bašta, pepeo// tek posle shvatili smo/ da je moja dijareja bila/ posledica straha// na ulici galama

policija, osiguranje/ slomljena karambolka// jedino su neke puzavice/ nalazile plodotvorne sokove/ za svoje destruktivne pipke// konobarica ruši saksiju/ difenbahija otkriva/ svoje golo korijenje/ kao prosuti mozak// ovaj slepi kolosek,/ rekoh li,/ ubijao je i poslednje naše iluzije// gungula s ulice/ neki čovjek viknu/ lopove!/ na zatamnjena stakla// policija, lisice,/ pognuta glava// uzimaju me za ruke/ i ljube me ustima suvim/ smrdljivim od tamnih taloga// mladići blizu mene/ pričaju o svojim pijanskim/ avanturama/ jednom su silovali psa// lûk njegove životne avanture/ zatvarao se kao zamka// za suprotni stol sjeda/ nešto ljupko// sklapam knjigu“.

Svojevrsni simultanizam u kom se do besmisla slijedi i provodi „intertekstualno prožimanje“ napisanog i zbivajućeg (rečenice i iskazi iz Kišovog romana Bašta, pepeo i posve nasumično smjenjivanje događaja oko pjesničkog subjekta koji nastoji, u kafanskoj bašti, čitati tu knjigu) – ne dovodi nas niti nas može dovesti ni do kakvog zaključka, ni do kakve poente; između redova mi registrujemo to „rimovanje“ lirsko-refleksivnih fragmenata pisca koji provodi suptilnu literarnu sublimaciju uspomena iz vlastitog djetinjstva odnosno mladosti i krhotina stvarnosti u kojoj pjesnički subjekt pokušava čitati tu knjigu – ali to sa-zvučanje (ta bliskofrekventnost) ostvaruje na nas estetski učinak upravo rogatošću, bodljikavošću, drastičnošću n e s p o j i v o s t i tog što je u tekstu stavljeno jedno uz drugo. Drastičnost i neočekivanost činova („silovanje psa“), usporedbi („golo korijenje difenbahije kao prosuti mozak“) i analogija („životna avantura koja se zatvara kao zamka“ i „nešto ljupko“ što sjeda za susjedni stol pa zato pjesnički subjekt napokon sklapa korice knjige) – sve nas ovo naprosto osupne silinom estetskog učinka, iako je riječ o oslikavanju haosa, nesklada i nespojivosti: evo izvrstan primjer kako ono nabacano, ružno i drastično u ostvarenoj estetskoj sklopljenosti elemenata izraza mogu proizvesti umjetnički lijepo – i od tog što je zapravo nakaradno, strašno, odurno u svojoj na-sebe-svedenosti.

Subašić se u još nekoliko pjesama poslužio tehnikom intertekstualnog sražavanja ili umrežavanja sadržaja tekstova isamih imena ili citata nekih poznatih pisaca: Amin Malouf (u pjesmi „Cedar“) ili jedan distih Bukovskog (u pjesmi „Paprat“) ili par stihova Matoša (naravno, u pjesmi s naslovom „Maćuhica“) – proizvodeći utisak neke vrste „nadređenosti“ banalnog i besmislenog nad onim što je (imenom ili djelom) već potvrđena, nesporna vrijednost. Nisu, dakle, ni imenom ni djelom Bukovski, Malouf ili Matoš tu da bi „pojačali“ dojam o literarnoj učitanosti, referentnosti ili postmodernističkoj „nabrijanosti“ autora – već da bi u srazu s njima više došli do izražaja to iskliznuće, iščašenje ili rastrojenost svijeta koji se svojom „svjetskošću“ zapravo „lažno predstavlja“ (jer je definitivno razbijen u krhotine). O nespornoj vještini građenja pjesničkog teksta na poseban način govori i jedan od tekstova produženog daha („Majčina dušica“) – gdje je autor uspio samu pjesmu vješto komponovati kao dijalog između pjesničkog subjekta i starice koja samotna živi u planinskom selu, dramatski izvanredno efektan dijalog koji mnogo toga govori o nekim bitnim stvarima, kategorijama i osjećanjima, koje smo tako lako skloni predrasudno, ideološki, stereotipno usvajati, tumačiti ili shvatati (pripisujući nekorektnost, izopačenost ili čak blasfemičnost svemu onom što je izvono i autentično, samo zato što je drugo i drugačije):

„jednom smo pričali o bogu/ rekla je da ga voli i pokazala prstom/ ka gore,/ a gore je bio vrh na koji sam išao// hoćeš da ti čitam svete knjige?/ jednom sam je pitao baš tako// neću ja da se bojim, sinko moj/ nikog se ja ne bojim/ samo ljudi hoće da ih se bojiš/ ni vukovi to ne žele, sinko/samo ljudi, oni žele da ih se bojiš/ čitaj ti meni nešto božije// nano, moliš li se ti svom bogu?// neću ja da se molim, sinko/ nikome se ja ne molim/ samo ljudi hoće da ih se moli/ ni vukovi to ne žele, sinko/ samo ljudi, oni žele da ih se moli/ pitaj ti mene o bogu// bakice, postiš li kada, bakice?// postim sinko, obično zimi/ kada je dubok snijeg/ i pokrije sve bijelim, tada postim// a majko, postoji li onda za tebe bog?// on meni dođe tamo na onaj panj/ sjedne tu i gleda me/ gledam i ja njega/ i kaže mi: draga majko,/ treba li ti iscijepati ovaj panj/ uskoro će zima?/ ja mu tad odgovorim:/ ne treba, hvala/ jer ako ga iscijepaš/ više ni dolaziti nećeš/ jer nećeš imati na šta da sjedneš“.

Ovo je tekst koji će vjerovatno izazvati konfliktne reakcije u vezi onog „šta je pjesnik htio da kaže“ (kao što je to, nažalost, već bio slučaj i kod nekih provokativnijih stihova iz prve njegove knjige); ja, međutim, ovu pjesmu čitam kao svojevrsnu (re)interpretaciju čuvene Rabijine molitve (ako se uopće može i „smije“ sravnjivati nepismena starica sa jednom od najumnijih žena i prvom koja je imala status sufije) – jer se radi o vrlo približnom energetskom, duševnom i duhovnom postavu. Snažan efekat estetskog zaokruženja postiže se konstrukcijom „nesporazumnog“ dijaloga – u kojem, međutim, samo na prvi pogled strana koja daje odgovore „promašuje“ smisao pitanja: pjesnički subjekt je itekako pronicljive i snažne odgovore dobio, iz čijeg sadržaja i redoslijeda kojim su dati možemo mnogo toga naslutiti o tome šta napokon jesu izvorna religioznost i posvećenost Bogu... u samima sebi utemeljene, a ne u dogmi.

Za jedan ovako mali jezik i za jednu ovako fragmentiranu i marginaliziranu sredinu veliki je događaj kad jedan mlad pjesnik koji im pripada napravi (kao tek drugu po redu) o v a k o konzistentnu i duhovnopoetički otvorenu knjigu. Nažalost, o tome niko neće ni pokušati odgovorno i kompetentno govoriti i suditi: poezija nikom živom u ovom i ovakvom svijetu ne treba (iako jeste ono jedino što još može spasiti taj i takav svijet).


Željko Grahovac, Prometej.ba