Stećci – zajednička baština bosanskohercegovačkih naroda
Piše: Ivan Tučić Stećci kao kulturni fenomen ovog područja predstavljaju ogromnu kulturnu baštinu, ne samo naroda i mjesta gdje su nastajali, nego i cjelokupne europske kulture. Š. Bešlagić ih definira kao „kamene nadgrobne spomenike raznovrsnih oblika, koji su kao općenarodni običaj klesani i postavljani širom Bosne i Hercegovine, kao i na susjednim područjima Srbije, Crne Gore i Hrvatske, počev od kraja XII. do kraja XVI. stoljeća“.
Prostorno gledajući, najviše ih je rasprostranjeno na području Bosne i Hercegovine, a kako navodi D. Lovrenović, „njihova se najnaprednija faza poklapa s političkim prostorom srednjovjekovne Bosne, što znači da su stećci kameni nadgrobni spomenici koji su karakteristični za područje stare Bosanske države“. Ovdje moramo imati na umu da se srednjovjekovna Bosna širila iz središta te inkorporirala teritorije s dugom tradicijom vlastite političke individualnosti, kao što je Hum, kasnije Hercegovina. Naravno, trebamo uvažiti činjenicu o prostranom području slavenskog jezika i pismenosti koje je obuhvaćalo ogroman teritorij od Jadrana preko Bosne do Drine i dalje na Istok, što je kulturološko „postolje“ stećaka. U jednom takvom vremenskom i prostornom obilježju trebamo pratiti umjetnost stećaka razumljivu svim narodima tadašnjeg slavenskog područja, zahvaljujući ponajprije jeziku kao integrirajućem komunikacijskom sredstvu, jer kao što veli D. Lovrenović: „Od Save do mora, od Cetine do Drine, i prema Istoku sve do Bugarske, putnika je posvuda pratio razumljiv, ćiriličnim slovima na stećak uklesan slogan: Ase leži“.
Iako, kao što sam rekao, predstavljaju ogromnu kulturnu baštinu, o njima se vrlo malo pisalo sve do prijelaza iz XVIII. u XIX. kad su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima BiH i Dalmacije. Najstariji poznati zapis o stećcima potječe iz 1530. i to iz pera jednog stranca, Slovenca Benedikta Kuripešića, a nakon njega od XVIII. slijedi cijela epoha istraživača koji su ponešto zapisivali o stećcima, ali sve te akcije bile su sporadične i prilično jednostrane. Ono što je važno spomenuti jest oživljavanje teze o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima od Engleza Arthura Evansa, a budući da je postao arheolog svjetskog glasa, znatno je pridonio da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Upravo ova Evansova teza doprinijela je širenju „lažne povijesti“ jer su mnogi arheolozi i historiografi prihvatili ovu njegovu tezu, kao npr. Ćiro Truhelka i Vejsil Čurčić, tako da je ona gotovo cijelo stoljeće presudno određivala način razumijevanja svijeta stećaka. U ovo je posumnjao 1899. tadašnji direktor Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hörmann, a upravo ova teza naslonila se na teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka. „Tako su stećci dani na poklon Muslimanima, naglašavajući njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, pridošlice“. (M. Wenzel)
Osim bogumilizaciji (bošnjakizaciji) bili su stećci izloženi naknadnim pokušajima da ih se ubilježi i u neke druge nacionalne „gruntovne knjige“. Tako su nastale tvrdnje o njihovom ekskluzivnom srpskom i hrvatskom karakteru. Što se tiče dokazivanja srpsko-pravoslavnog karaktera stećaka, 1891. bilježi Truhelka da je bogumilska teza „našla protivnike koji te spomenike proglašiše srpskopravoslavnim“. Nadahnut idejom dokazivanja srpskopravoslavnog karaktera šizmatičke Crkve bosanske, Vaso Glušac je i bosanske srednjovjekovne nadgrobne spomenike smjestio u isti idejni kalup, smatrajući ih „direktnim dokazima“ koji govore u prilog njegovoj tvrdnji. Pokušaj kroatizacije stećaka sustavno je započeo od 1918. objavljivanjem knjige „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara u kojoj cjelokupnu prošlost srednjovjekovne Bosne proglašava „derivatom“ hrvatske povijesti. U duhu svojih teorija smatra da „bogumilska rasa, koja vladaše u Bosni od 12. do 15. st. bijaše hrvatskog podrijetla, i čitavo područje zapadnog Balkana, u kome nailazimo na bogumilske stećke pripadaše nekada hrvatskom narodnom posjedu“. Teorija o hrvatskom karakteru bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika živa je, nažalost, i danas, a zastupali su je povjesničari poput Dominika Mandića i Franje Šanjeka.
Objašnjavati stećke kroz razne bogumilizirajuće teorije, jednako kao i tezom o njihovom srpskom i hrvatskom karakteru, vodi u još dublje nerazumijevanje ovog fenomena. Da bi se razumila ova pojava potrebno je vratiti se u njihov izvorni svijet u kojem su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne države, doživjeli svoj kraj. Samo u tom kontekstu možemo govoriti o nadgrobnim spomenicima ispod koji su ukapani pripadnici katoličke, pravoslavne, te Crkve bosanke. Ova interkonfesionalnost stećaka jedna je od njihovih najmarkantnijih crta koja ih, uz njihovu brojnost i raširenost, predstavlja kao pokazatelj visokog stupnja kristijaniziranosti bosanskog srednjovjekovnog društva.
Ono što krasi svaki stećak su njihovi oblici, reljefi i natpisi, čime najviše privlače pažnju stručnjaka i znatiželjnika. Što se tiče oblika dijelimo ih na ležeće i stojeće. Osnovni, najčešći, ležeći oblici su: ploča, sanduk s postoljem, sarkofag; a stojeći, stup i križ. Osim specifičnih oblika najvrjednije i najoriginalnije umjetničke odlike stećaka su njihovi reljefi. Njih možemo podijeliti u više grupa: bordure, astralni motivi, križevi, biljni motivi, simboli oružja, predstave životinja, scene s ljudskim i životinjskim predstavama, arhitektonski i ostali motivi. Pismo im je varijanta južnoslavenske ćirilice, koja je prilagođena ovdašnjim potrebama, zbog čega je opravdano da se naziva bosanskom epigrafskom ćirilicom, a donekle i bosančicom (Š. Bešlagić). U nekim tekstovima nalazimo lijepo izraženo narodnu mudrost i filozofiju, a neki od njih djeluju kao prava literalna ostvarenja.
U ovom kratkom prikazu želio sam na izrazito sažet način predstaviti jedan kulturni fenomen vrijedan pažnje, i također svratiti pažnju na ozbiljnosti ovoga fenomena kojeg smo kao i skoro sve kulturno dobro zloupotrijebili u jeftine, u ovom slučaju, nacionalne i religijske svrhe. Svrstavajući stećke uz bilo koju religijsku ili konfesionalnu skupinu, uništavamo njihovu stvarnu vrijednost i značenje, a samim tim i narod koji je na jedan doista zadivljujući način želio odati počast svojim najmilijima. Borimo se protiv tog zla!
Foto: Ivan Tučić