Sveto književno trojstvo: Autor, Tekst i Čitalac nisu od velike pomoći za razumijevanje Đikićevog romana „Beara“ koji u podnaslovu nosi: „dokumentarni roman o srebreničkom genocidu“. Odgovor na nemogućnost pouzdanog i uobičajenog korištenja književnoteorijskih spoznaja u analizi Đikićeve knjige leži u „pogrešnom“ žanrovskog razvrstavanju ove knjige kao romana. Nesumnjivo, Đikić piše roman, ali ne kao fikcionalnu tvorevinu koja za cilj ima estetsku dopadljivost i podređenost fakcije pred imperativima književne fiksacije.

„Početkom 2014. godine, usred dovršavanja jednog kratkog romana, najednom mi se razbistrilo da je dokumentarizam, sasvim lišen fikcionalnog, ili s fikcijom kao ekscesom, s romanesknim elementima ugrađenim duboko u strukturu teksta i u pripovijedni pristup, zapravo jedini način da napišem zaokruženu cjelinu o Srebrenici.“

Sam autor rješava većinu neodumica u samom prologu (knjiga je organizirana od prologa, uvoda, prvog i drugog dijela, post scriptuma i epiloga) i vidljivo bira dokumentarizam kao sredstvo za ostvarenje cilja, a cilj je „pokušati razumjeti“...“pokušati prodrijeti u srce zločina, do motivacije onih koji su naređivali i provodili ubijanje...“ ne bi li se motivisanost objasnila nekim momentom u životima arhitekata genocida, kako Đikić objašnjava u nastavku.

Postavlja se pitanje kakav je to roman? Već od prologa, koji je nužan dio knjige, Đikić polazi od sebe da bi postavio pitanje drugima. Kako odgovor ne dobija, sam se probija kroz kaotičnost informacija, dezinformacija, neuvezljivog materijala, hetoregene smjese relevantnih i irelevatnih informacija da bi krenuo na putovanje pa tako autor postaje i karakter u romanu. Za razliku od „Zapisa iz mrtvog doma“, autor ovdje ne dolazi u posjed jedne priče sasvim slučajno, nasuprot, sam autor i njegov istraživački rad je garant za svoje djelo. Drugim riječima, gledano iz rakursa borhesovske metode u konstruiranju literarnog djela, autor ne dopisuje ništa svoje, dokumentarizam je u prvom planu, sve ostalo spada pod neizbježnost same činjenice da čin pisanja nosi svoje zakonitosti. Zato autor kao karakter nestaje i ponovo se pojavljuje u post scriptumu.

Stoga se sintagma „dokumentarni roman“ mora posmatrati tek uslovno, onako kako to autor objašnjava, s akcentom na dokumentarnost a romanesknost je inherentna tome kao medij u kojem se ostvaruje sama komunikacija. Autor je svjestan da događaji za vrijeme i neposredno pred masovna pogubljenja nude dramatičnost, sama selekcija materijala i njegova sintaksa već daju književno obilježje i jak simbolički kapital pa preostaje unizane rečenice faktografski impregnirati i pustiti da roman položi ispit „pred samim sobom“.

Moglo bi se učiniti da takav roman nije čitljiv i da predstavlja nabacanu arhivsku građu, što se pokazuje netačnim već nakon nekoliko početnih stranica, ukazujući se da autor vlada dinamikom teksta. Naime, u glavnom dijelu romana, s tek naznakom na kraju, nema sentimentalizma niti sugeriranih emocija. Autor tekstom vlada precizno. Podjela glavnog dijela na poglavlja označena brojevima doprinosi razbijanju jednoličnosti teksta, ali i još važnije, uvodi u roman inserte iz života Ljubiše Beare tako što se glavni narativni tok usporava i presjeca podacima iz mirondopskog, socijalističkog života Beare kada je bio vojnik u JNA stacioniran u Splitu u pomorskoj jedinici. Pored toga roman nudi i druge perspektive, od analitičkih komentara do esejizacije. Tako pojedine političke, kolektivne ili ideološke odluke komentarišu Viktor Ivančić i Ivan Lovrenović. Đikić je u svemu vjeran realnosti pa i kontekstualiziranje ondašnjih prilika daje iz perspektive stvarnih lica, koja su se bavila analizom društva, da bi napravio polazište za drugačije profiliranje. To profiliranje se odnosi na samog Bearu.

Autor poseže za komentarima Ivančića i Lovrenovića da bi oslikao političku, vojnu i javnu poziciju Ljubiše Beare ne bi li u tome prepoznao motivaciju i uzroke za njegove poteze. S druge strane, ukoliko se pokaže nedorečenim autor se referira, uvijek na dokument ili na svjedočanstvo, koji pobliže opisuju privatni život Ljubiše Beare. Često, da bi napravio sponu između privatnog i vojnog djelovanja, Đikić navodi i napominje da je kao član Uprave sigurnosti prošao obuku JNA i da je član izvodio slične akcije (primjer sa isljeđivanjem Albanaca) te da se strogoj hijerarhijskoj potčinjenosti naučio upravo tu. Da ne bi opravdao Bearu službom on navodi i druge časnike JNA koji nisu krenuli put nacionalizma i moralne izopačenosti, poput Slobodana S. i Vladimira Barovića. Slobodan S. je preuzeo drugu doktrinu, onu izraženu frazom bratstva i jedinstva, te odbio ubijati i živio povučenim životom u Zagrebu. Barović se glasno uprotivio odluci da se bombarduju hrvatski gradovi i izvršio samoubistvo.

Iako lišen sentimentalnosti roman je u pojedinim dijelovima teško čitati, prvenstveno što pobuđuje jake emocije. Kako to uspijeva autoru? Vjerovatno je čitajući dokumente i sam primijetio da pred zapanjujućim i monstruoznim podacima o intenzitetu ubijanja zastane i osjeti nelagodu. Vjerovatno je prenio iste podatke na papir računajući da će se stravičnost navedenih podataka oslikati jednako čitatelju i u tome je uspio. Na strani 56 nabrajaju se grupe ubijenih Bošnjaka podrinjskog kraja navodeći koliko je koja grupa imala članova. Autor ne daje skupni broj, ističe hronotop i dosljedno nas drži pred činjenicom da svakom rečenicom broj raste i da rečenica ne nedostaje. Sličan postupak se ponavlja poslije, u 14. poglavlju (94-106) kada se nabraja ko je sve znao za plan masovnog ubijanja. Skoro svaka rečenica na 12 stranica teksta počinje sa znao/znali i imenuje planere genocida čime se, bolje od bilo kojeg sentimenta i preciznije od samog broja ubica, daje razmjer i monstruoznost čina.

Autor tada obično prekida narativni tok s novim insertom iz djetinjstva ili ranije službe koji služi profiliranju Beare ponajviše, ali i ljudi oko njega. Vraćajući se na prolog, možemo saznati još jedan razlog biranja romana u žanrovskom smislu za predstavljanje tematike o Beari i Srebrenici. Naime, autor je svjestan da ovakav prilaz tematu Srebrenice može na neki način racionalizirati zločin. Stoga roman služi kao neka vrsta ograde od takvog pokušaja. Roman se bavi vjernom rekonstrukcijom događaja ne bi li odgonetnuo motive i razloge koji navedu čovjeka da do u tančine isplanira koncentraciju zarobljenih, transport, egzekucije, odvoženje i zatrpavanje u masovne grobnice. Nijansirano su prikazani i ostali likovi, psihopate su predstavljene tako, oportunisti se prepoznaju u svojim potezima. Đikić si ne dopušta niti generalizaciju niti zasjenčivanje teksta nacionalizmom.

S obzirom da roman prati život Ljubiše Beare i da čitanje dovodi u prisnu vezu tekst i čitatelja, pa posredstvom toga i pokušaj da se shvati logika glavne ličnosti romana, dovodi čitatelja u polje identifikacije sa glavnim likom. Taj aspekt bi se svakako mogao posebno analizirati sa književnoteorijskom pozadinom, ali ćemo ovdje tek spomenuti da roman stavlja i samog čitatelja pred izazov da se suoči sa vlastitim nazorima.

Glavni dio romana se završava a da nemamo, jer dokumenti to ne nude i ne potvrđuju, nijedno pokajanje glavnih vojnih lica pa shodno tome ni Bearino. Zato se post scriptum ostvaruje kao vrlo važno mjesto u romanu. Naime, u post scriptumu se opet javlja autor kao djelatni lik, završio je roman i pita se šta bi bilo da je roman pisao drugačije. Tada se u završnici romana ponovo javlja onaj borhesovsko-kišovski dokument, radi se o pismu vozača. Nejasno je iz teksta da li je i to faktografija iz nekog stvarnog pisma, neki stvarni događaj. Autor realistično prikazuje moguću situaciju. Anonimni vozač zarobljenih Bošnjaka, jedan mali kotačić u cijelom sistemu, dobija ime, onako kako bi mu autor dodijelio neko ime da bi ga oljudio. Đorđe. Ima i djecu. Borba protiv činjenice da je ubio Eldara, golobradog mladića i poznanika, na kraju biva izgubljenom i on se ubija uz ostanak spomenutog pisma. Na tom mjestu bi mogao početi novi roman, ovaj put sa više fikcije, taj roman bi odgovorio na psihološku motivaciju glavnog junaka onako kako nije bilo moguće, barem pouzdano, prepoznati neki dublji razlog u slučaju Beare. Đikić bira da stvori alternativnu mogućnost kroz lik vozača, potpomognutu ranijim izborima Slobodana S. i Vladimira Barovića, u kojoj se historija odigrava drugačije od onog kako se odigrala u Srebrenici u julu 1995. godine.

(Suad Beganović, Prometej.ba)