Prije no što smo, nakon tri teška ljeta, poletjeli za domovinu, sanjam čudan san. Kao, nakon dugog odsustva, ulazim u restoran “Han”, onaj blizu kapije Fabrike metalne industrije “Igman”.

(Ta je, pretežno vojna fabrika, prava konjička “majka”. Od nje je još od ranih pedesetih prošloga vijeka zavisio, pa i sad zavisi, veliki broj konjičkih familija. Uvijek je bilo: jedna plata hrani najmanje četiri gladna usta!)

U kafani nastupi tajac. A onda jedan gost, ne ustajući sa stola, ćutke podiže ruku, i palac uvis. Drugi. Treći. Četvrti. I svi me gledaju srdačno, ravno u oči. Bez ijedne riječi.

Poslije me, na javi, stid. Što ti je sujeta!

***

D. otišla na pet-šest dana kod svojih. Ja je nagovorio. Pa ni ona tri godine nije bila u njenoj Slavoniji. Osim toga, to je lijep test za novog mene, sa “nogom i po”. Novi rukohvat uza stepenice, renovirano kupatilo, zgodna tuš-kabinica, postavljen novi, klizootporni laminat… Ako se tu ne mogu snaći, zašto sam onda i dolazio iz Zemlje Lala i Kanala?

Prva dva-tri dana prekodana sam tu, u prizemlju, na avliji i “košti” kod rodice i njenoga muža. Fini, blagi ljudi. Sjajno se zezamo, u hladu vinove loze. Nema bolje zaštite od hercegovačkog zvjezdana! Naveče dugo sijelimo, mezimo i pijuckamo, zaštićeni od tuđih pogleda. Sve je obraslo u gusto zelenilo.

Mada sam, prije dolaska, sanjao o dunjama, kajsijevačama, lózama i šljívama, sad zbog vrućine uglavnom “tučem” po gemištu. Prijatelj mi iz Slavonskog Broda donio pet litara đakovačkog traminca – najboljeg bijelog vina od Triglava do Makedonije!

Nakon druženja, praćenih tihom, prelijepom pjesmom i muzikom, samoga sebe, u praznom stanu, nagradim još jednom, predkrevetnom čašom. Šutke zurim u Suhi do, i milujem samoću.

A dolje, pred kućom, na još toplom betonu, leži veliki komšijski pas, Bóna. Najnježniji haski koga su moje oči ikada vidjele.

***

Jutro na Kurban-bajram ne mogu odmah u prizemlje, do prvog komšije. Malo nezgodno, ali već imam najavljenu posjetu.

(Ovim bi jutrom mati i ujna već u ranu zoru prve pokucale u prizemlje, kod komšija. Zasjele, počastile se baklavom i kafom, popile i još zamezile. I sve to uz brdo cigareta. Soba k’o pušnica! Kakva Unija, kakve trice! Ovom narodu sve možeš zabraniti, samo mu duhan i piće ne diraj!

No, rekoh, jutros mi dolaze važne gošće. I one su komšinice, ali još iz vremena kad sam s roditeljima stanovao u zgradi kod Pijace. Majka i kći Gačanin. Majka Fikreta, “Fićo”, decenijama bješe mamina koleginica, učiteljica u Osnovnoj školi “Zvonimir Belša Nono”. Uvijek se pazile, družile, i “kao usput” odgojile generacije i generacije Konjičana.

A njena kći Đena (Đeđa) je moja školska, gimnazijska drugarica. Sad radi u školi u kojoj sam i ja nekada radio. Još se sjećam ogromnog, kao manji ormar za odjeću velikog polifona u njihovom stanu prekoputa katoličke crkve. Đena mi reče da su ga prodali još 1980. godine, kad je njenom ocu trebalo kupiti aparat za dijalizu.

“Fićo” je u mladosti bila veoma lijepa žena, i to se još uvijek vidi na njenom licu. Iako pregurala osamdesetu, dosta je vitalna, pa se polako, ali sigurno, penje našim nezgodnim stepenicama. Vidiš kako i drugima dobro dođe moj rukohvat!

Na ulasku im oprezno čestitam praznik, izvinjavajući se ako ga ne slave. Jer, ranije nisu baš svi slavili vjerske praznike. Ima, srećom, ljudi koji su i u “demokratskim promjenama” ostali vjerni svojim načelima.

Pošto još nije vruće – rano prijepodne - sjedimo na maloj terasi i čavrljamo. Kao vrepci, kako je, u šali, govorila moja ujna. Padne i neka suzica, kad se sjetimo svih onih kojih nema na jutrošnjoj prozivki.

Na odlasku im, u sobi s knjigama, pokazujem veliku fotografiju koju sam za sitne novce kupio od poznatog konjičkog staklara Tunje Anđelića: Tito i Jovanka na Brionima s čuvenim glumcima, Elizabet Tejlor i Ričardom Bartonom. Muškarci u laganim ljetnjim košuljama, a žene u cvijetnim, širokim haljama. Tito, sve s kubom među prstima, “mjeri” koketnu Liz. Spustio pogled i, kao slučajno, gleda u raskošan dekolete.

Stari mangup!

***

Skoro će ponoć. Iz nekoliko kafića na kraju ulice, oko Srednje škole, trešti muzika. Ćirilica. Novokomponovano zavijanje i kukumavčenje. Narodnjačka glazba, kako ovu pošast u gorkoj šali naziva jedan moj poznanik. Ova dreka, eto, osvojila i moju kasabu. I, što je najgore, ne samo nju. Ne, pred njenom štiklicom, šljaštećom suknjicom i silikonskim grudima pali su i mnogo veći gradovi širom bivše Juge. Eh, i u tome smo isti, makar koliko se neki trsili kako oni “nipošto” nisu Balkan…

O tempora, o mores. U vrijeme moje mladosti, kad je granica između urbanog i ruralnog, čini mi se, bila mnogo jasnije i oštrije povučena, narodnjaci su zavijali samo po jeftinim kafanama i bircuzima. A u kafićima se skupljala gradska raja. Jedni su išli tamo gdje se slušao strani rock, a drugi na mjesta gdje je bilo i dosta domaće muzike, popa i rocka. Ali ćirilice – jok!

Nadam se da i danas, u Gradu, ima rokerskih sastajališta. Ali ovi ovdje, na dnu džade, su, svakako, jači i glasniji.

Ulica šuti, poslije vrelog dana, i ona iscrpljena. Baš kao i Bôna, koja, eno, i večeras bohti u uglu komšijske bašče. Pas drijema, a ja lajem na zvijezde. Turbo-folka.

***

Prije polaska na odmor, najveća briga su mi bile šezdeset i dvije stepenice, i dvije promocije. Basamake koje sa dna ulice, pokraj garaža vode do naših vrata, te sarajevsko i jezersko predstavljanje moje nove knjige, bolesničkih zapisa Tri hefte do neba, koju je ovog proljeća objavio Buybook iz Sarajeva.

Prvi problem smo riješli tako što smo dali da se napravi željezni rukohvat. Zapravo ga je trebalo postaviti davno. Naime, i mnogi stanovnici naših par kuća navrh tih basamaka su se u prošlosti bezbroj puta “rvali” s njima. Koliko li su samo psovki, u dugoj povijesti, “popile” ove sirotice?! Nego, trebalo je da moja noga završi u krematorijumu, pa da se njihovom dužinom, od dna do vrha, postave čvrsti rukohvati.

Tako je to kod nas, u svemu. Ništa ne poduzimamo sve dok nam ne dogori do nokata.

A predstavljanje knjige…

Imati promocije na mjestima kao što su sarajevski Atelje Figure i Ognjište Herzegovina lodges na Boračkom jezeru zacijelo nije nikakva kazna. Naprotiv! Međutim, ako godinama živite dosta povučeno – u krugu porodice i malobrojnih prijatelja – polako počinjete zazirati od izlaženja u javnost.

No, ova knjiga je nešto posebno. U njoj je opisana moja borba za život. I to doslovno, sa svim usponima i padovima. Zbog toga je – možda i više od drugih mojih naslova, zaslužila da je i ja malo “poguram”. Pogotovo stoga što već dugo ne živim u zavičaju. A zna se: daleko od oka…

Vlasnika Ateljea, Sašu Mašića je, izgleda, veoma zaintrigirala moja knjiga. Osim literarnog, Saša za to ima i jedan dodatni razlog: i njegov zet, poznati glumac Josip Pejaković, veliku muku muči s ekstremitetima. Nedavno mu je, kako čujem, noga u zadnji čas spašena od amputacije!

Izdavač i nekoliko starih prijatelja i poznanika spremno priskaču u pomoć pri organizovanju promocije. Sve ide dobro, a ipak, ne znam šta da očekujem. Hoće li doći pet ljudi? Deset? Petnaest? Znam ja šta je meni Sarajevo – grad moje mladosti, najlepših godina, studiranja. Ali, šta, i ko, sam ja Sarajevu?

Srećom, moj strah se pokazao bezrazložnim. Lijepa, dosta velika sala Ateljea Figure ispunjena skoro do posljednjeg mjesta. Puno znanih i neznanih lica, radio, televizija. Jedan prijatelj došao čak iz Olova da me vidi. Tu je i moj “virtuelni” drug, kolumnista Oslobođenja Pavle Pavlović. Došao da se konačno, nakon dugog dopisivanja, i lično upoznamo.

Kao da sam znao da će biti tako, pa sam k’a tica “izletio” na treći sprat!

Promocija na Boračkom jezeru, u Herzegovina lodges, je drugačija, ali jednako dirljiva. Ovog puta veče vodi Enver Kazaz, veliki prijatelj još iz studentskih dana. On je i u Sarajevu govorio o knjizi, dok je cijelu stvar tamo vodio Damir Uzunović, urednik Buybooka. A na Ognjištu lodges nas dvojica, stari vuci, uz muzičku pratnju dobrih poznanika koji već dugo žive u Švicarskoj, razgovaramo o mom iskustvu sa ruba života i smrti. Tako ja ovdje dobijam puno više prostora.

Atmosfera nabijena emocijama, ali ne i patetična. Za takvo što smo obojica odviše (samo)ironični. Enver postavlja dobra pitanja a ja fino raspričan. U jednom momentu Enver me zamoli da pročitam, po njemu – antologijsku, pjesmu “Ivica”. Pošto je ja nikako ne uspijevam pronaći, na koncu je on “izlista”, i lijepo izgovori:

*

Ivica

Sve se sužava: vrata, sto i krevet,

ova jazbina u kojoj trošim

beskrajne sate.

tijelo, vidik, vokabular…

Kako se kaže: kiša, fabrika,

planina, nebo,

galop,

predvečerje?

Kako se ono kaže: knjiga?

Kako, s uzdahom olakšanja: ne boli?

Male, jednostavne riječi,

A kao braboljci ispadaju iz džepa.

Pa se,

Vidjevši da si ih usput pogubio,

istim putem

po sjećanju,

vraćaš u tišinu,

širinu,

mrak.

Vrtlog prije jezika.

***

Veče je. Opet gledam Bônu kako se izležava na garaži. Druga dva komšijska cuka – mladi jazavčar, na maloj terasi prekoputa, i bijela pudlica, ko zna zbog čega zatvorena u omanji kavez na ogromnoj terasi lijevo - laju i kevću čim neko ili nešto prođe Potokom. (Stari, kolokvijalni naziv za našu ulicu.)

A (B)ona – ni da mrdne. Neće, valjda, da uludo troši kalorije!

Gledam je, uz smješak, kad, u jednom uglu garažne ploče, na mutnom svjetlu ulične lampe, ugledam nešto dugo, debelo kao uže. Zmija! Sto posto. Leži, nepomična, i ona, valjda, umorna od dnevne vrućine. I danas je bilo skoro četrdeset!

Zamrznem se, i s ove daljine. Volio bih pred sobom vidjeti dva velika vuka, nego omanjeg poskoka.

A ovo dolje kao da je smocelj, zmijurina koja se, vele, zna uvući u štalu, stegnuti kravu oko noge i isisati joj mlijeko iz vimena, od čega sirota životinja brzo ugine.

“Dragane, zmija!” viknem rodičinom mužu koji stoji na vrhu stepenica.

“Gdje”, upita on.

“Eno je dolje, na garaži. Vidiš?”

Dragan se dobro zagleda, pa napokon veli. “Vidim. Golema, jebote,” vikne u nevjerici.

Gmaz i dalje – ni mukaet.

“Ma nije, bôni nebili, nego sjena. Od ulične lampe, i one trešnje,” veli susjeda, i ona na našu galamu izjurila na terasu.

“Zar joj ne vidiš rep?” uporan sam ja, još uvijek se grčevito držeći za ogradu. Kao da bi me gmaz mogao zaskočiti i povesti sobom u dubinu.

Dragan oprezno siđe niza basamake, stane na par metara od onog mjesta, opet se dobro zagleda, a onda prasne u smijeh.

“Jes’ bogami, sjena! A i ja bih se zakleo…”

“Ah,” zeza nas komšinka, “i vi ste mi neke muškarčine!”

I ode žena svojim poslom.

***

Poslije odlične klope, sa lijepe terase restorana “Vidikovac” silazimo u grad. Ženi došla sestrična iz daleka, pa hoće da joj pokaže čaršiju.

Međutim, baš danas je u Konjicu “Sehara”, festival folklora koji svakog ljeta okuplja učesnike iz raznih zemalja Balkana i na hiljade posjetilaca, uglavnom iz Konjica i okoline.

Ne dâ mi se u gužvu. Tu sam kao na žeravici. Najradije bih ili odmah kući, ili preko Ćuprije, na drugu stranu Neretve, gdje je gužva sigurno manja.

Ali, noć je, slabo se vidi, a ćuprijski kamen gladak i strm. Tu sam se i dvonog znao okliznuti, a nekmoli na ovoj ortopedskoj plastici! Zato velim D. da ona sa sestričnom ode na onu stranu, malo joj s te strane pokaže Grad, a ja ću lijepo sjesti na jedan od golemih kamenih blokova na početku Ćuprije. Sjednem, i zentam. Možda ugledam nekog poznatog.

Ne. Sve nepoznata lica, po kroku im se – kao da uzbrdo hode! – vidi da nisu odavle. Uparađeni, skockani, dotjerani, kao za mise ili mevluda. A znoj kipti kao iz česme!

U masi, pogled mi se zaustavi na jednoj mladici. Visoka i vitka crnkica, u bijeloj haljini, sve sa širokim kaišom oko tankog pâsa. Oči – žeravice! Kao da mami đuvegiju.

I taman da odvratim pogled – star je moj herc za ovakve prizore! – kad joj s leđa priđe neki momčić, skoro dječak, i povuče je za kosu. A mala ni pet, ni šest, nego ga tu, nasred džade, šopi nogom u guzicu. Kao iz topa!

Srećom, eto ti mojih cura. “Molim te, vodi me na moju terasu,” procijedim, jedva ustajući. “A vi poslije jezdite i do Mostara, ako vam je volja.”

***

Jutro poslije sarajevske promocije, sa sestrom i zetom putujem za Hercegovinu. Sve preko brda: Igman, Bjelašnica, Visočica, do sela Bjelimići i Glavatičevo. I, na koncu, Boračko jezero, odakle ću pozvati taksi za Suhi do.

Zapravo mi se, nakon sinoćne gužve i uzbuđenja zbog načina na kome je dočekalo Sarajevo nije išlo okolnim putem, ali popustih kad vidjeh koliko je zetu stalo da me povede baš tuda, a ne uobičajenim putem, novom cestom preko Bradine.

I doista, put, što reče ona prijateljica, “vrijedan svake pare”. Prelijepi pejsaži, prizori od kojih zastaje dah. A i put sasvim dobar, svega nekoliko stotina metara makadama. Pravo iznenađenje!

Na Igmanu sam bio još davnih osamdesetih, na susretima Književne omladine BiH. Tada je još sve mirisalo na Vučka i Olimpijadu ’84. Poslije nam ostadoše samo jada, tuga i rat. Kad smo blesav narod, svi skupa zajedno.

Zato me sad, dok sjedim kraj zeta, i škljocam li, škljocam, silno raduje što je i ovdje, kao i u Konjicu, što oko vidi, ipak krenulo nabolje. Hoteli. Moteli. Apartmani. Prenoćišta. Lijepe planinske kućice. Svako malo kakav restorančić, planinski dom s klopom i krevetom.

Skrećemo, tako, i stajemo ispred jednog gorskog restorančića. Terasa s podom od grubo tesanih dasaka i lijepom hladovinom, astali prekriveni klasičnim kockastim stolnjacima. Gazda trči da nas dočeka, i odmah se izvinjava. Nema struje. Još. Dovešće mu je, kažu, za par dana. Ako ne slažu. Znate kakve su Sarajlije. Zato nema gotovih jela, samo neke salatice.

Što se mene tiče, može i krûška. Viljemovka. Zar i to nisu plodovi gorja?!

Poslije, kad se već spustimo u Bjelimiće, centru sela, kraj spomenika poginulim borcima Armije Bosne i Hercegovine, naletimo na dvije biciklistkinje u punoj sportskoj opremi, sa gomilom prtljaga u bisagama. Stale kraj puta. Jedna sve rastovarila i nešto prčka oko prednjeg točka. Zet izađe da pomogne, a sestra ode u radnju prekoputa, da vidi imaju li jaja i krompira.

Za desetak minuta – zet pomogao curama, pa sve sretne odjezdiše ka Glavatičevu – vraća se i sestra. S punim cekerom. “Zamisli, molim te, ženi baš nestalo krompira, ali me pita: ‘Koliko ti treba?’ ‘Jedno petkila,’ velim joj ja. ‘Sačekaj. Sa’ ću ja,’ I ode da mi ih nakopa. Vidi, još ima zemlje na njima,” trijumfalno će seka, gurajući zetu kesu pod nos.

Prije Boračkog se častimo najboljom pastrmkom na dunjaluku. Služi nam je dobri Memso, tata-mata za sve vrste pita, roštilj i ribu s tačkicama. Vjerujte na riječ: takvu nećete naći odavde do Kalifornije.

Ali, čekajte! Sve po redu. Prvo rakijica (ja, priznajem: dvije!), pa domaći sir i paradajz iz njegove bašče!

***

Pratimo sina i unuku na sarajevski aerodrom. Bili su nam samo četiri dana. Ali, to bjehu sati, i dani silne radosti. Na našu radost i veselje, sin baš htio da mu kćerka, nedavno napunivši godinicu, napokon vidi očevinu.

I tako se naša bejbi ovog ljeta našla u Suhome dolu. Našla, i snašla, kao da je tu rođena. Kao da je i ona, s ćaćom i strkanom, za Uskrs išla od vrata do vrata, i s košaricom u ruci od susjeda tražila obojena jaja. Davali su im ih skoro svi, bez razlike: katolici svakako, ali i većina pravoslavaca i muslimana. Ljudima, valjda, bilo neugodno da djecu ostave pred vratima praznih korpica. Šta ona znaju za naša prepucavanja oko Krsta, Križa i Polumjeseca?

Evo nas, danas, u aerodromskoj zgradi. Puna k’o oko. Bejbi nam nervozna, poremetio joj se redoslijed spavanja, pa “diže krov” na sebe. Probamo je umiriti, nosamo i vodamo. Ma kakvi. Samo bi vrištala i puzala. Cijeli hol suzama orosila, ljetnom haljinicom sve uglove prebrisala!

Jedva sam našao praznu stolicu. Kao i u Holandiji, od mlađih, čak ni kao invalid, ne možeš očekivati previše učtivosti. Većina ih je, sve sa sluškama na uškama, zagledana u one njihove magične ekrančiće. Ne bi, bogami, primijetili ni da zgrada gori, a nekmoli da kraj njih stoji neko sa plastičnom nogom.

Kao i kad smo slijetali u Sarajevo, hol pun Arapa. Muškarci su komotno odjeveni: majice, šorcevi, sunčane naočale, na nogama papuče ili japanke. A žene, uglavnom, u crnim burkama, često čak sa mrežicom preko očiju. I skoro sve te familije ka izlazu guraju kolica puna ogromnih kofera. Gdje li to idu, koliko ostaju u Bosni svi ovi ljudi? Čitam i čujem da su pokupovali najljepše komade zemlje, uglavnom oko Sarajeva, obično kraj vode, u bujnom zelenilu. Da na tim imanjima imaju čak i svoje zasebne škole, i džamije.

Para vrti đe burgija neće… Vlast tu, očito, ima solidnu materijalnu korost. A da li je to, sa strancima, na duže staze, dobro za našu zemlju? Koga briga! Čujem da se, poput Engleza i Nijemaca na Jadranu, i Rusa u Crnoj Gori, i ovi “naši” Arapi često ponašaju bahato. Misle, valjda, da novcem sve mogu kupiti. Da ih zbog toga domaće stanovništvo, bez razlike na vjeru i naciju, baš ne podnosi.

No, pustimo sad to. Ima ko o tome treba da brine. Naša curica se napokon umirila. Došlo je vrijeme rastanka. Zamišljeno ih gledam kako zamiču iza staklenih vrata koja vode ka njihovom avionu. Već mi nedostaju, najstariji sin i ta mangupica! Srećom, vidjet ćemo je već za par sedmica, u našoj Novoj Zembli.

***

Ovog ljeta sam puno prevodio i pisao. Čitanje mi, valjda zbog vrućine, nekako ne ide. Ipak, oduševila me je jedna knjižica, kratki roman Darka Cvijetića “Schindlerov lift”. Glavni “junaci” ovog malog, antiratnog, usudio bih se reći - remek-djelca su dva prijedorska solitera, Crveni i Plavi, te obližnja Taibova kućica. Knjiga na jezgrovit, ali silno potresan način govori o ratnim i poratnim sudbinama njihovih stanara.

Naveče, kao i uvijek, nakon sijela kod rodice, još malo sjednem na terasicu. Pijuckam gemišt, gledam u tamne obrise brda, i razmišljam o onom čudnom, “sujetnom” snu prije polaska.

Iz grada, umjesto muzike, gromko odjekuje tišina.

Autor: Goran Sarić, Prometej.ba