Polazeći od činjenice da se u mitovima odražavaju bitni konstitutivni elementi zajednica u kojima su oni nastajali i razvijali se, u ovoj ćemo se tematskoj cjelini općenito pozabaviti nekim socijalno-kulturnim elementima kao bitnim karakteristikama antičkih nordijskih društava. Poznavanje društveno prihvaćenih običaja, zakona i fenomena kao i mentaliteta starih Nordijaca, neophodan je preduvjet ispravnog razumijevanja njihove izuzetno bogate mitološke tradicije. Stoga ćemo se, poštujući logičku utemeljenost ove postavke, u narednom izlaganju nastojati upoznati prije svega s antičkim nordijskim društvima i njihovim sastavnim elementima kao što su obiteljski odnosi, položaj žena, bogoštovlje, fenomen osvete, itd. Saznanja do kojih se dođe na ovaj način u velikoj će mjeri olakšati shvaćanje i interpretiranje pojedinih mitskih događaja i figura o kojima će kasnije biti govora.

Zahvaljujući činjenici da su nordijski narodi imali slabe i malobrojne kontakte s Rimskim carstvom i narodima unutar njega, oni su kroz dulji vremenski period uspjeli očuvati temeljne karakteristike svoje arhaične kulture. Upravo zbog stoljetne izoliranosti i slabe izloženosti stranim kulturnim utjecajima, očuvane su sve one posebnosti antičkog nordijskog društva i kulture, što je na poseban način vidljivo u tzv. 'protonordijskom jeziku' koji moderni filolozi, zajedno s gotskim, općenito smatraju najbližim starom germanskom jeziku. Ipak, od VI. i VII. stoljeća počinju se javljati mnogobrojne sličnosti s anglosaksonskom kulturom, što daje pretpostaviti moguće intenzivnije dodire između ova dva naroda. Tako, primjerice, čuvena anglosaksonska epopeja o Beowulfu[1] nordijskog je porijekla što navodi na zaključak da je riječ o jednoj od mnogobrojnih nordijskih herojskih legendi ili o pripovijesti skandinavske matrice prevedene na anglosaksonski jezik. Sve u svemu, kultura na području nordijskih zemalja ostaje homogena barem kroz period od VI. do XII. stoljeća, a neki njezini elementi ostaju nepromijenjenima sve do XIII. stoljeća.

U pradavna vremena nordijska društva nisu imala definiranu svećeničku klasu kao što je to, primjerice, bio slučaj s keltskim druidima. Svećenička je služba, barem kad su u pitanju obiteljski obredi, pripadala glavi obitelji, dok je s obzirom na plemenske ili javne rituale prelazila u ruke plemenskog vođe ili kralja

Kad je riječ o antičkom nordijskom društvu, ono je općenito bilo podijeljeno na dvije velike staleške kategorije: slobodne i neslobodne. Slobodni su bili zemljoposjednici nazivani 'böndir' ('bóndr' u jednini), u čijem se vlasništvu nalazila velika kuća (koja se zbog svog izduljenog oblika zvala “duga kuća”), obradivo zemljište te pašnjaci za ishranu domaćih životinja. Ovi su ljudi imali pravo nositi oružje, pravo i dužnost boriti se u ratovima i govoriti na tzv. 'thingovima', odnosno javnim skupštinama. Individualno bogatstvo bondra obično je bilo određeno brojem grla stoke i veličinom njegovog imanja. Među slobodnima posebice su se isticali plemići koji su mogli biti ili izuzetno bogati i utjecajni böndir ili mali lokalni vladari ('jarlar' ili 'hersir'). Jarlar su se često borili jedni protiv drugih, na svojim su dvorovima imali 'skalde' (pjesnike) koji su recitirali poeziju i ratnike koji su uz njih bili vezani zakletvom i novcem. Prije nego se razvila figura pravoga kralja, u nordijskim su zemljama jarlar bili oni koji su vladali. Hersir je bio plemić nižega ranga u odnosu na jarla, odnosno vladar nad manjim teritorijem. Međutim, ova je razlika vjerojatno nastala tek s rađanjem nordijskog tipa feudalizma, stvaranjem centralizirane monarhije i piramidalnog sistema vazalstva. Kralj ('konung') je bio na istaknutom položaju među plemićima i obično je to bio jarl koji je posjedovao više zemlje ili brojniju osobnu vojsku. U početku je imao i svećenička zaduženja, ali je njegova vladarska uloga postupno rasla sve dok nije poprimila snažnije političke karakteristike.

Što se tiče svećeničke službe, treba naglasiti da ona kod nordijskih naroda nikada nije bila jasno definirana. To su opazili već stari kroničari počevši od Julija Cezara koji u djelu „O galskom ratu“ („De bello gallico“) opisuje običaje i navike germanskih naroda koje je uzeo u službu kao plaćenike u ratu protiv Gala kao i germanskih plemena nastanjenih duž rijeke Rajne. Cezar primjećuje da Germani, za razliku od Kelta, nemaju “specijaliziranih” svećenika, nego da se u ovoj ulozi međusobno izmjenjuju vođe, plemići ili pak neki od slobodnjaka. Rimski povjesničar Tacit djelomično potvrđuje Cezarovu tezu, iako pojašnjava da u svakom plemenu postoje “gataoci” koji obavljaju određene obrede proricanja. Protivno tomu, kršćanski kroničari donose informaciju da su nordijski narodi imali svećenike pa čak i hramove. Ostaje, dakle, pitanje koji su od ove dvije vrste izvora vjerodostojniji. Čini se da odgovor leži negdje na sredini.

Izvor fotografije na kojoj su prikazani rituali štovanja nordijskih bogova: wikimedia.org

U pradavna vremena nordijska društva nisu imala definiranu svećeničku klasu kao što je to, primjerice, bio slučaj s keltskim druidima. Svećenička je služba, barem kad su u pitanju obiteljski obredi, pripadala glavi obitelji, dok je s obzirom na plemenske ili javne rituale prelazila u ruke plemenskog vođe ili kralja. U tom kontekstu, potrebno je skrenuti pozornost na činjenicu da u germanskim jezicima obično postoje samo dva termina kojima se označavalo kralja: 'kuningaz' i 'rik'. Prvim se terminom vjerojatno označavala njegova sakralna funkcija vođe i figure “oca naroda”. Prema lingvističkim istraživanjima, čini se da on potječe od germanske riječi 'kunja' (rod ili pleme)[2] što bi se možda moglo prevesti kao “onaj koji potječe” ili “prvi od roda”. To bi značenje imalo smisla ukoliko se ima u vidu činjenica da predaja iz vremena seoba ili barbarskih osvajanja mnoge vladare neposredno povezuje s božanstvima. Tako je, primjerice, mitski danski kralj Skjold potomak Odina, dok švedski kraljevi iz dinastije Inglinga potječu od boga Freya, itd.

Druga se kraljeva funkcija definirala riječju 'rik' koja je vjerojatno indoeuropskog porijekla.[3] Njome se označavala vojna funkcija vođe. Prema nekim novijim studijama, antička su nordijska društva imala dvije vrste “kralja”: jedan je bio zadužen za upravljanje i javni poredak ('rik'), dok je drugi služio kao starački autoritet, model mudrosti, ali i svećenik ('kuningaz'). Ove su se dvije uloge vremenom sjedinile u jednu. Još je i danas u germanskim jezicima ostao antički termin 'kuningaz' kao riječ kojom se označava kralja.[4]

Neslobodni su bili robovi ('dral'), obično osiromašeni seljaci prisiljeni na rad i bezuvjetno služenje nekom slobodnom čovjeku, ali su mogli biti i žrtve pljačke i razbojničkih upada. Tijekom vikinškog razdoblja, Nordijci su bili utjecajni trgovci robovima, posebice onima slavenskog porijekla, koje su uglavnom prodavali Arapima i Bizantincima. Položaj je roba ovisio isključivo o velikodušnosti njegova gospodara, budući da je bio smatran robom i nije imao nikakvog zakonskog prava. Ubojstvo se roba obično nadoknađivalo njegovom protuvrijednošću u novcu. Općenito je jedan zdrav muški rob vrijedio tri puta više od djeteta, jedanput više od žene i dva puta više od starog roba. Robovi koji su bili u službi nekog plemića obično su bili skuplji. U nekim je slučajevima rob mogao otkupiti svoju slobodu ili biti oslobođen od strane gospodara. Ponekad je ropstvo bilo posljedica neisplaćivanja nekoga duga pa bi dužnik postajao rob vjerovnika sve dok mu prisilnim radom ne bi isplatio dug.

Što se tiče nordijskih obiteljskih zajednica, one su često bile brojne, a svi su njihovi članovi zajedno živjeli u velikim kućama. Otac je obitelji službeno imao vlast nad svima, a njegova je žena imala zadatak brinuti se za kuću. Prema nekim sagama, može se zaključiti da je vjerojatno postojala ravnopravna raspodjela dužnosti između supružnika. Muškarci su imali pravo uzeti sebi slobodne priležnice ('frilla'), ali je autoritet legitimne supruge ostajao neupitan. Djeca su smatrana legitimnom samo ako su rođena od zakonite žene, iako su u nekim izuzetnim slučajevima i djeca priležnica mogla ostvariti određena prava i koristi (posebice ako je riječ o djeci kraljeva i dinastijskim razlozima). Ipak, ovi su motivi često izazivali unutarnje borbe između polubraće. Djeca robova, pa makar im otac bio i gospodar, i dalje su smatrana robovima. Najmoćnije su obitelji imale sklonost dodjeljivati sebi slavne pretke poput legendarnih junaka pa čak i nadnaravnih bića. Krvna je veza bila snažna i osvećivala se nepravda nanesena nekoj obitelji, čak i krvlju. Zakon je priznavao mogućnost krvne osvete, ali su ubojstva uglavnom bila kažnjavana novčanom nadoknadom ili protjerivanjem krivca. Krvna se veza mogla proširiti i na nekoga tko nije član obitelji kao što je, primjerice, prijatelj ili sudrug u pustolovinama. Ova se veza nazivala 'felagskapr' i za života je obvezivala kao i krvna veza.

U starim je nordijskim društvima bila raširena praksa podizanja i odgajanja vlastite djece kod neke druge obitelji, što se označavalo nordijskim terminom 'fostri'. Na taj su se način posebnim sponama povezivale dvije različite obitelji, a veza koja je ujedinjavala neku osobu s vlastitim 'fostrifodom' (adoptivnim ocem) bila je jednake naravi kao i ona s biološkim ocem, ako ne i jača. Ukoliko je postojao, veliku je ulogu u odgoju djeteta igrao ujak koji je često uziman i za adoptivnog oca. Osoba se obično smatrala odraslom oko petnaeste godine života. Očinsko je naslijeđe potpuno pripadalo prvorođencu, dok su mlađa braća drugdje mogla potražiti sreću i steći vlastiti posjed, raditi za brata dok to budu željeli ili pak upustiti se u vikinške pothvate i putovanja te na taj način pokušati nešto ostvariti. S obzirom na sklapanje brakova i osnivanje vlastite obitelji, u nordijskim je društvima postojala praksa ugovorenih brakova. Roditelji su donosili odluku o tome je li njihovo dijete spremno za brak i tko će mu biti budući supružnik. Međutim, realizaciji ovoga dogovora pristupalo se samo pod uvjetom da se o njemu pozitivno izjasne kako mladić tako i djevojka. Ukoliko se jedno drugom ne bi svidjeli, bračni je dogovor otpadao.

Posebnim se događajem smatralo rođenje djeteta što je u sebe uključivalo i neke specifične prakse i obrede koje ćemo ovdje ukratko spomenuti. Iz nordijskih se saga izvlači zaključak da je postojala praksa slična krštenju novorođenčadi, odnosno davanje imena praćeno škropljenjem vodom. Riječ je o obredu koji mnogi znanstvenici smatraju zajedničkim mnogim indoeuropskim narodima. Nakon rođenja, dijete se postavljalo na očeva koljena koji je potom odlučivao hoće li ga zadržati ili ne. Ukoliko bi ga priznao, savjetovao se sa suprugom koje će mu ime dati nakon čega se glava novorođenčeta škropila vodom. U protivnom slučaju, dijete se ostavljalo u šumi i prirodi se prepuštalo da obavi svoj surovi posao. Kod starih nordijskih naroda (a na Islandu i dan-danas) bilo je uobičajeno korištenje patronima, odnosno prezimena izvedenog iz imena oca ili nekog pretka. Tako je, primjerice, Sven, Haraldov sin, bio poznat kao Sven Haraldsson ili Erik, Olafov sin, kao Erik Olafsson, itd. Što se tiče ženske djece, za njih se koristio termin 'dottir', “kći”, pa je tako Torhild, Erikova kći, nosila ime Torhild Eriksdottir. Tomu se obično nadodavao i 'heiti', odnosno nadimak vezan za neku osobu i ono što je ona predstavljala. Tako su nastajali nadimci poput “Rašljobradi”, “Ljepokosa”, “Crni”, itd. Nadimci su, pored toga, mogli biti i sarkastični kao u slučaju norveškog kralja Erika Krvave sjekire koji je postao poznat pod tim nadimkom jer je jednog za drugim pobio svu svoju braću. Pomoću njih se isticao i neki tjelesni nedostatak kao u slučaju danskog kralja Haralda Plavozubog koji je tako nazivan vjerojatno zbog toga što je posjedovao zube mrtvaca, koji, kao što je poznato, poprimaju plavkastu boju. Isto tako, nadimcima se mogao označavati i društveni prestiž: “Pobjednik”, “Snažni”, itd.

Stari su nordijski narodi posebno cijenili sjekiru tako da su ih u nekim područjima Europe običavali nazivati 'ascomanni', odnosno “ljudi sjekire”. U obrazovanje je plemića često bilo uključeno i poučavanje 'skaldskapa', odnosno umijeća sastavljanja stihova i bavljenja poezijom koja se i nazivala skaldskom poezijom

U društvenom je životu nordijskih naroda središnju ulogu igrala gozba koja je za svaku obitelj predstavljala jedan od malobrojnih načina uspostavljanja i održavanja odnosa s drugim obiteljima i sklapanja saveza ili bračnih dogovora kao i prikupljanja najnovijih vijesti i informacija. Gozba je bila regulirana strogim normama društvenog općenja, koji su postupno postajali strožiji prema važnosti gospodara kuće i/ili gostiju. Središnjom se smatrala figura uglednijeg ili poštovanijeg gosta koji je sjedio s domaćinove desne strane. Domaćin je, pak, sjedio na čelu stola, obično na najljepšoj stolici. Pilo se iz šupljih goveđih rogova što je bilo uobičajeno i za druge germanske i keltske narode. Pijenje je posjedovalo snažne društvene konotacije tako da su bračni ugovori često potvrđivani činjenicom da su dvije osobe “pile iz istoga roga”. Isti je običaj bio smatran primjerom dubokog prijateljstva i uzajamne odanosti.

Obitelj se u kući običavala okupljati oko najstarijih članova koji bi usmeno pripovijedali drevne predaje. Cjelokupna kultura i običaji prenošeni su, naime, usmenim putem kroz pripovijedanja nekog djeda, skalda u službi nekog plemića ili čovjeka od zakona ('logsagumad') koji je napamet recitirao lokalne zakone pri otvaranju skupštine. Runsko se pismo rijetko koristilo, i to prije svega za urezivanje natpisa u slavu ili sjećanje na nekog mrtvaca. Malobrojni primjeri korištenog runskog pisma odnose se ponajviše na imena ili na kratke zabilješke. Vjerske je obrede poglavito vodio otac kao glava obitelji, a oni su varirali od mjesta do mjesta. Obrede javnog karaktera, koji su imali ravnomjeran ritam, predvodio je kralj ili ljudi izabrani zbog svoje mudrosti i utjecaja u zajednici, koji su u tom slučaju dobivali naslov 'godar', što znači “božji čovjek”. Na Islandu je ova titula vremenom postala institucija sastavljena od grupe ljudi koji su stvarno vladali ovim otokom.[5] Treba istaknuti da su i žene imale važnu ulogu na magijsko-ritualnom području, poglavito kad je riječ o vračarskim praksama i liječenjima. Proročica (völva) ili vještica / šamanka ('seidrkona') imala je istaknutu ulogu u društvu i od nje je tražen savjet u slučaju potrebe. Ponekad su čarobnice ili proročice putovale od kuće do kuće, nudeći svoje usluge.

Budući da su bili ukorijenjeni u ratničku kulturu, stari su se Nordijci još od malih nogu vježbali u korištenju oružja i tjelesnoj spremnosti. Smatralo se važnim imati zdravo i snažno, ali i okretno i brzo tijelo. Plemići su se učili koristiti mačem i štitom, dok su se siromašniji zadovoljavali sjekirama, kopljima i strijelama s kojima su se trenirali u lovu i sječi drveta. Stari su nordijski narodi posebno cijenili sjekiru tako da su ih u nekim područjima Europe običavali nazivati 'ascomanni', odnosno “ljudi sjekire”. U obrazovanje je plemića često bilo uključeno i poučavanje 'skaldskapa', odnosno umijeća sastavljanja stihova i bavljenja poezijom koja se i nazivala skaldskom poezijom. Riječ je o veoma starom nordijskom književnom žanru koji je posebno cvjetao u IX. stoljeću s pjesnikom Bragijem Boddassonom (čije je ime možda kasnije divinizirano). Ukratko rečeno, radi se o sastavljanju manje ili više dugačkih stihova različite metrike u ovisnosti bilo o autoru bilo o obrađivanoj temi. Stil je obično uzvišen i bogat retoričkim figurama, posebno tzv. 'kenningarima', odnosno metaforama karakterističnim za skaldsku poeziju, koje na slikovit način izražavaju neki termin pomoću mitoloških slika i/ili alegorija. Za ilustraciju možemo navesti kenning za more koje može biti definirano kao “put kitova” ili za bitku za koju se često koristi izraz “šuma kopalja”. Sposobnost se sastavljanja stihova smatrala božanskim darom (Odin je bio zaštitnik skalda), te je veliko poštovanje bilo iskazivano onomu tko je znao sastavljati i razumijevati stihove. Islandski se autor Snorri Starluson, koji je također bio skald, uvijek zalagao za poznavanje skaldske poezije zbog čega je napisao svoju čuvenu „Proznu edu“, jednu vrstu priručnika za skalde kako bi nove generacije upoznale nordijsku mitologiju, retoričke oblike i metriku.

U okviru nordijskog društva važnu je i višestruku ulogu imao lov. Njime se osiguravala prehrana, prakticirao se mentalni i tjelesni trening, a za plemiće je mogao biti zabava i mogućnost prestiža. Smatra se da su još u vikinškoj epohi bile raširene metode lova s psima i sokolovima. Lovina je poglavito bila divljač (jeleni, srne, veprovi, losovi i sobovi), zečevi i divlji kunići, ptice i krznene životinje (medvjedi, vukovi, hermelini, lisice, lasice, itd.) koje su osiguravale unosnu robu za trgovinu po južnim zemljama iz kojih su Nordijci donosili začine, skupocjene tkanine i drugu robu kojom su oskudijevali. Što se tiče ishrane, ona je bila dovoljno raznolika, sastavljena od mliječnih proizvoda (mlijeko, sir, maslac), jaja, suhog i šumskog voća, crvenog i bijelog mesa, ribe, žitarica i različitih vrsta kruha. Kvaliteta i kvantiteta obično su ovisili o mnogim faktorima: područja (zbog klime), raznolikosti životinja prisutnih u određenim krajevima (zbog mesa i raspoloživosti ribe) i osobnog bogatstva (zbog veličine vlastitog zemljišta ili broja grla stoke u posjedu).

Kao što se iz ovoga letimičnog pregleda temeljnih društvenih običaja i odnosa moglo naslutiti, antička su nordijska društva poglavito utemeljena na ratničkom i patrijarhalnom mentalitetu koji na sebi svojstven način diktira način shvaćanja svijeta i čovjeka. Budući da pojedini aspekti ovoga mentaliteta kao i fenomeni u kojima se on očituje imaju neposredan upliv na mitološku koncepciju, nužno je produbiti neke teme u cilju dobivanja jasnije slike o vjerovanjima antičkih nordijskih naroda. Upravo će se te teme obrađivati u narednih nekoliko tematskih cjelina.

Preveo i priredio: Miroslav Jurešić


[1] „Beowulf“ je epska poema nepoznatog autora koja je napisana na anglosaksonskom (ili staroengleskom) jeziku. Vjerojatno je nastala oko polovice VIII. stoljeća. Sa svoja 3182 stiha predstavlja najdulju anglosaksonsku poemu koja je do nas došla putem jednog jedinog rukopisa poznatog pod nazivom „Cotton Vitellius“ (čuva se u British Museumu). Naslov „Beowulf“, po imenu glavnog junaka, spomenutoj je poemi pridodan tek u XIX. stoljeću.

[2] Usp. s engleskim terminom 'kin' koji ima isto značenje.

[3] Usp. latinski 'rex', keltski 'rig/rix', vedski 'raja', staronordijski 'rikr', gotski 'reiks'.

[4] U tom je kontekstu dovoljno usporediti suvremenu englesku riječ 'king', švedsku 'konung', norvešku 'kong', njemačku 'König', islandsku 'konungur' kao i neke starije primjere poput anglosaksonskog 'cyning' ili nordijskog 'konungr'.

[5] Tek se kasnije, možda pod keltskim, ali i kršćanskim utjecajem, formirala posebna svećenička kasta unutar koje su godari nastavili igrati glavnu ulogu. To se dogodilo vjerojatno zbog toga što se pomoću jedne kompaktne cjeline željelo suprotstaviti crkvenim redovima obraćenika, kao što se i pomoću kasnijeg običaja gradnje poganskih hramova nastojalo na prikladan način odgovoriti na gradnju kršćanskih crkava. Jednom riječju, bio je to očajnički pokušaj stvaranja čvrstog otpora drevnih nordijskih vjerovanja novoj širećoj religiji.



[Ovo je drugi nastavak iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]