Bogovi, ratnici i kraljevstvo mrtvih
Kao žensko biće, Hel postaje kći laži, nositeljica kaosa i nezaustavljive destruktivne naglosti te sjedište užasnog zakona koji je nerazumljiv običnom ljudskom umu. S druge strane, muška figura predstavlja ono što je racionalno, smisleni zakon i odvažnost u borbi. Ovaj prijelaz događa se u isto vrijeme kada i susret s kršćanstvom koje će u raznim mitološkim tradicijama, uključujući i onu nordijsku, ženska božanstva zamijeniti figurom Marije, majke Božje i temeljem spasenja od svakoga zla
Izvor fotografije: http://archanthis.org/ (Figurica valkire iz 800. godine)
Božanski grad Asgard
Božanski grad Asgard ograđeni je prostor na kojemu obitavaju bogovi Asi kojima vlada Odin. Budući da nijedan smrtnik nije mogao kročiti nogom u boravište bogova, samo se moglo zamišljati sjaj i bogatstva kojima je grad bio ukrašen. Netko je bio rekao da je jednog proljetnog dana vidio na nekom proplanku u središtu Zemlje monumentalnu utvrdu okruženu veoma visokim bedemima, vrletnim liticama i strahovitim provalijama što je onemogućavalo pristup nezvanim gostima, proždirući nerazborite oskrnavitelje koji su se usudili uznemiravati sveta božanstva. Neoprezni promatrač ostao bi mrtav pri pokušaju da vidi vrh božanske građevine, a njegove bi oči bile zaslijepljene Suncem koje je bacalo svoje zrake na ogromne crijepove od teškog zlata, koji su pokrivali krov božanske utvrde Asgard.
Utvrdu su izgradili bogovi kada su stvarali svijet pri čemu im je pomagalo mnoštvo pomoćnika koje su oni izabrali. Među prvim stvarima podigli su ogromni šator koji su pretvorili u radionicu gdje su postavili jednu peć. Ovdje su iskovali jedan čekić, par kliješta i nakovanj. Oni su bili prototipovi budućih zemaljskih alatki. U ovo drevno doba nije se koristilo jeftino željezo, već samo dragocjene kovine poput zlata, koje su služile izradi svih božanskih zaliha. S prvim iskovanim alatkama, bogovi i njihovi pomoćnici bacili su se na posao te su u središtu Asgarda, na mjestu zvanom Idavol (Polje stvaranja), podigli veličanstvenu građevinu, najveću u čitavoj božanskoj utvrdi, koja je nazvana Gladsheim što u prijevodu znači “Kuća radosti”. Unutar nje, između vitkih zlatnih stupova, izgradili su veliku dvoranu gdje su postavili trinaest veličanstvenih prijestolja na kojima su tijekom svetih zborova sjedila različita božanstva.[1] Ova su prijestolja bila ukrašena dragim kamenjem. Ipak, jedno se od njih isticalo po svojoj veličanstvenosti i savršenstvu jer je pripadalo Odinu, ocu i vladaru bogova. I za božice je bila podignuta jedna palača gdje su se mogle sastajati. Zvala se Vingolf što znači “Prijateljska terasa”.
Kao mitski raj određen za ratnike koji su slavno poginuli u boju, naglašen u wagnerovskim djelima sve do preobrazbe, Valhala prostorno sažima i egzemplificira mnoge arhaične ideologije, prije svega one koje pripadaju lovačkim kulturama
U Asgardu je svako božanstvo posjedovalo svoje palače i zemljište s karakteristikama koje su odgovarale njihovom vlasniku. Odin je boravio u Valaskjalfu, “Stijena odabranih”. Već samo ime podsjeća na užasnu aktivnost ovoga božanstva koje je gospodar poginulih u borbi i samoubojicâ koji su mu, objesivši se, posvećivali svoj život. Sa svog visokog prijestolja imenom Hlindskjalf on može vidjeti sve ono što se događa u svih devet svjetova i promatrati svaki kutak kozmosa. Balder, bog svjetlosti i nevinosti, živio je u Breidabliku (Širokogledu), najsvjetlijem od božanskih boravišta. Njegov sin Forseti boravio je u Glitniru, “Sjajnoj”, palači poduprtoj zlatnim stupovima s krovom od čistog srebra. Moćni Thor, najsnažniji od bogova, bio je gospodar Trudvangara, “Poljâ snage”, gdje se uzdizala palača Bliskirnir, “Svijetla”, koja je sa svojih 540 dvorana bila najveća u Asgardu. Njord, zaštitnik mornara, stanovao je u Noatunu, “Obitavalištu brodova” (luka), dok se Ul, strijelac bogova, kretao loveći lovinu dostojnu božanske trpeze u Idaliru, “Dolinama tisovine”, gdje je, osim divljači, nalazilo i odgovarajuće drvo za svoje veličanstvene lukove.
Na granicama Asgarda, u blizini Bifrosta[2], višebojne “Plamene duge” koja je povezivala božansku utvrdu sa svijetom smrtnika, uzdizao se Himinbjorg, “Nebeski dvor”, rezidencija Heimdalla, čuvara koji je imao zadatak bdjeti nad božanskim posjedima. Prelijepa Freya, božica ljepote i ljubavi, posjedovala je široko područje Folkvang, “Ravnicu narodâ”, u čijem se središtu uzdizala Semrumnir, “Palača sjedala”, koja je imala tisuće stolica predviđenih za polovicu ratnika koji su hrabro poginuli u boju (druga polovica ratnika pripadala je Odinu). Odinova supruga, lijepa Frigg, vladala je u Frensaliru, “Morskom domu”, dok je njezina suparnica Saga, koja je bez njezina znanja svakoga dana ispijala pehare medovine s Odinom, živjela u Sokvabeku, što u doslovnom prijevodu znači “Bujica koja se obrušava”. Asgard graniči sa zemljom svijetlih elfova, tajanstvenih stvorenja sjajnih kao svjetlost dana, za razliku od tamnih elfova, crnjih od uglja, koji su prebivali u mračnim ždrijelima Zemlje. Ipak, čini se da je ovo područje svjetlih elfova pripadalo božanskim teritorijima, budući da su ga bogovi darovali Freyu kada je dobio svoj prvi zub.
Raj za hrabre ratnike
San o pobijeđenoj smrti, poraženoj besmrtnošću stečenom vlastitom hrabrošću, u temelju je nordijskog shvaćanja Valhale, “Dvorane ubijenih”. Kao mitski raj određen za ratnike koji su slavno poginuli u boju, naglašen u wagnerovskim djelima sve do preobrazbe, Valhala prostorno sažima i egzemplificira mnoge arhaične ideologije, prije svega one koje pripadaju lovačkim kulturama. Neki znanstvenici smatraju da je Rimski koloseum bio povijesni referent koji su oponašali Nordijci u opisivanju sumorne građevine koju nastanjuju 'einheriar', “prvaci”.
U trenutku prije opasivanja oružja i pripreme za bitku, misao svakog ratnika bila je posvećena Valhali. Svatko je tjerao strah od smrti, koji je mučio i najodvažnije ratnike, tako što je zamišljao veličanstvenu građevinu koja se sjajna i nepristupačna isticala tamo gore na nebesima usred božanskog prebivališta Asgarda. Grede koje su podupirale ogromnu palaču bile su načinjene od naoštrenih kopalja najsmionijih ratnika, dok je krov bio pokriven blistavim zlatnim štitovima fino ukrašenim ratnim prizorima. Unutarnje je pokućstvo bilo načinjeno od odjeće vojnika koji su se, prezirući opasnost, borili u ratu do posljednjeg daha.
Međutim, samo najhrabriji ratnici, tzv. 'einheriar', što u prijevodu znači “prvaci”, mogli su proći jedne od 540 dveri Valhale. Kroz svake od njih moglo je rame uz rame promarširati oko 800 ratnika. Upravo u blizini jednog od ovih ulaza moglo se prisustvovati predstavi koju je davao jedan veoma vješt žongler, sposoban baciti u zrak sedam mačeva od teškog zlata i oštrih poput britve, te ih onda u letu uhvatiti. Međutim, glavna vrata određena za ratnike koje je izabrao sam Odin i koja je štitio, nalazila su se na zapadu. Riječ je o Valgrindu ili Dverima ubijenih, veličanstvenoj kapiji koja se hermetički zatvarala pomoću jedne magične formule. Prije nego prođu Valgrind, dostojni su pokojnici trebali preplivati rijeku Tund (Nabujala), prepunu podmuklih struja, čiji su valovi, lomeći se na oštrim stijenama, muklo odjekivali svud unaokolo. Osim toga, kapiju je čuvao jedan proždrljivi vuk, simbol ratne okrutnosti, te orao, moćni gospodar ptica grabežljivica koje su izvanredni ratnici.
U za njih namijenjenoj unutrašnjosti palače, prvaci su nailazili na ogromno dvorište u stanju da prihvati mnoštvo mrtvih iz bezbrojnih ratova vođenih od početka vremenâ. U dvorištu su se svakodnevno odvijale borbe između pravih-pravcatih zombija (naime, takvi su izgledali einheriari) koji su bili imuni na svaku ranu. Osim toga, prvaci su trenirali improvizirajući viteške igre na konjima kako bi se pripravili za najveću i posljednju bitku koja će se dogoditi na koncu vremenâ, kada će zajedno s Odinom biti pozvani da se bore protiv mračnih stanovnika Muspelheima.
Drugi važni stanovnici Valhale bile su valkire, odnosno “one koje odabiru poginule”. Nazivane su i “djevojkama sa štitom”. U nekim dijelovima sjeverne Europe smatralo se da preuzimaju oblik gavrana, a u drugim labuda ili čak oboje. Kao neranjiva i besmrtna ženska polubožanstva naoružana štitovima i kopljima, valkire su tijekom bitke jahale zrakom, uvijek prateći Odina i spremne da prikupe duhove hrabrih ratnika (slika lijevo). Dužnost je valkira i odlučivanje o ishodima bitaka, pri čemu se smatralo lošim znakom vidjeti gavrana prije početka borbe. Zanimljivo je spomenuti da je fenomen 'aurora borealis', polarno svijetlo, pripisivan valkirama jer se vjerovalo da se pojavljuje u trenutku kada bi one jahale u bitke, pri čemu su njihovi štitovi sjali na nebu. Međutim, u Valhali čudesne jahačice bile su peharnice prvaka kojima su donosile pehare napunjene pjenušavim pivom. Hrabre služiteljice Odinovih štićenika, koje su povremeno bile i njihove ljubavnice, imale su imena koja su podsjećala na ratnički duh. U nordijskim mitskim pripovijestima, najpoznatija valkira je Brunhilda, koja nije izvršila Odinovu volju već je učinila ono što je sama smatrala ispravnim. Zbog toga je bilo određeno da bude kažnjena zaljubljivanjem u prvog muškarca kojeg ugleda. Budući da kao valkira nije mogla podnijeti pomisao da se zaljubi u nevrijednog muškarca, preklinjala je Odina da joj promijeni kaznu. Otac bogova se na koncu smilovao i osudio je na san u dvorcu okruženom vatrom sve dok je ne probudi junak kojemu će poći za rukom da je oslobodi iz njezinog zatočeništva. Pritom će on biti i prvi muškarac kojega će ona ugledati i u kojeg će se zaljubiti. Odavde potječe priča o uspavanoj ljepotici Trnoružici, te jedan dio poznate „Sage o Niebelunzima“.
Premda su preminuli, ratnici su zadržali sav svoj ogromni apetit i neutaživu žeđ. Mnoštvo junaka svakodnevno hrani kuhar imenom Andrimnir, što u prijevodu znači “Čađavi”. On svakoga dana kuha vepra Sehrminira, obdarenog čudesnom moći da svaki put uvečer oživi, spreman da bude ponovno skuhan u ogromnom loncu Eldrimniru, “Plamenom”. Tako se u „Grimnirovim riječima“ (18), poemi iz „Starije ede“, kaže:
Andrimnir kuha
u Eldrimniru
Sehrimnira,
izvrsnu svinjetinu,
ali rijetki znaju
čime se pali ratnici hrane.
Osim piva, junaci su kao piće neprestano pijuckali medovinu koja je u mlazovima istjecala iz vimena Heidrun, divovske koze koja je, oslonjena stražnjim nogama na krov Valhale, brstila lišće bora Lerada, potomka Kozmičkog jasena. Naprotiv, božanski gospodar einheriara, uzvišeni Odin, isključivo je pio vino, slasni nektar pripravljen samo za njega.
Kraljevstvo mrtvih
Pusta i mračna topografija Helheima[3] podsjeća na slične krajolike prisutne u dalekim mitološkim tradicijama kao što je, primjerice, ona grčka. Međutim, nordijski tekstovi prikazuju složene mitske zaplete koji se odnose na tajanstvene stanovnike Helheima, povezujući ih u zajedničkoj tragičnoj sudbini koja će ih zadesiti kada se na koncu vremenâ budu borili protiv sila dobra.
Jedan od prikaza Hel – nordijske kraljice mrtvih
Užasavajući izgled ledenog krajolika obavijenog neprobojnom maglom žalosna je sudbina koja očekuje one koji su umrli od starosti ili bolesti ili pak one koji su se okaljali teškim zločinima poput ubojstva, preljuba i krivokletstva. Oni neće moći uživati u mesu besmrtnog vepra ili božanskoj medovini rezerviranoj za odabrane ratnike primljene u Valhalu, nego će počivati u labirintima Zemlje ispod devet svjetova, tamo gdje se nalaze dubine Helheima, kraljevsta mrtvih. Među vrletima i bezdanima, pomnjivo skrivena od ljudskih pogleda, nalazi se jedna mračna spilja kroz koju se ulazi u Helheim. Otvoreni procjep u stijeni, simbol drugog lica Majke Zemlje kao čuvarice mrtvih, zove se Gnipahelir, što znači “Stjenovita spilja”.
U blizini spilje može se čuti užasni lavež Garma[4], čudovišnog podzemnog psa snažnih čeljusti čije su grudi poprskane zgrušanom ljudskom krvlju, užasnim svjedočanstvom nesretnih pokušaja bijega.[5] Uostalom, kao što je dobro poznato, nitko ne može pobjeći smrti. Međutim, prema vjerovanju drevnih nordijskih naroda, ljudska je duša sasvim mirno mogla proći pored njega ako bi mu ponudila komad slatkog kruha umočenog u vlastitu krv. Gnipahelir je samo prva etapa jednog dugog putovanja prema dolje koje vodi na drugi svijet. Duž puta se pruža podzemna rijeka Gjol, što znači “Ona koja urliče”, čiji su šumovi prožeti jekom srceparajućih zaziva pokojnika. Međutim, ostaje još dosta puta, budući da treba stići do jednog mosta od teškog zlata koji predstavlja poveznicu s ulazom u Helheimove različite sektore kazni. Ovdje djevojka gigant imenom Modgud provjerava imaju li oni koji prelaze most karakterističan mrtvački izgled, te pazi da neoprezni, premda smjeli, znatiželjnici ne bi došli špijunirati tajne onoga svijeta.
Na kraju mosta, s druge strane rijeke, smještene su Helgrind, dveri Helheima kao posljednji istureni položaj kraljevstva mrtvih. Vrata čuva pijetao čije perje ima boju rđe što je kromatični simbol raspadanja životnog duha. Tamo će pijetao, kao podzemni vratar, svojim pjevom koji ledi krv u žilama probuditi čete mrtvih i gospodare Helheima, pozivajući ih na okupljanje za konačnu bitku u kojoj će se boriti protiv božanstava i stanovnika Valhale na koncu vremenâ.
Unutarnja geografija Helheima veoma je raznolika, te u svojim manifestacijama obuhvaća sve nijanse strave i užasa. Primjerice, prisutna je neka vrsta morske dimenzije imenom Nastrondir, “Obala mrtvih”, koja je predviđena za mučenje ubojica, krivokletnika i preljubnika. Okrivljene za te zločine ujedinjuje jeziva sudbina, budući da su njihova tijela izložena stalnom komadanju od strane užasnog krilatog zmaja Nidoga i mrcvarenju od strane mnoštva međusobno isprepletenih zmija. Kako bi došli do Nastrondira, nesretnici moraju preplivati rijeku Slid, “Užasnu”, kojom ne teče obična slatka voda, nego se njezini valovi sastoje od oštrica noževa i mačeva koji užasno ranjavaju ionako izmučene mrtvace. Osim toga, na paklenoj obali je pripravljeno mračno brodogradilište gdje se, uronjeno u smrad leševa, nalazi mnoštvo čudovišnih bića zauzetim odvratnim poslom čupanja noktiju s izmučenih tjelesa. Prljavi rožnati materijal koristi se za izgradnju broda Naglfar, odbojne lađe koja će prevoziti “Helinu djecu” prema mjestu konačne bitke sa silama dobra. Stoga je, prema starim nordijskim vjerovanjima, potrebno pažljivo rezati nokte kako bi se dalo što manje materijala za ovaj sablasni brod i na taj način odložila konačna propast svijeta.
Mračni krajolik Helheima upotpunjava i prisutnost Nidafjola, “Planine tmine”, čiji su vrhovi vječno okruženi mračnom bezobličnom maglom. Njih svakodnevno nadlijeće Nidog koji na svojim moćnim krilima prenosi osuđene na mučenje u Nastrondiru. Drugo mjesto užasnih patnji je Najgrind, “Dveri mrtvih” koje danonoćno nadzire čudovišni gigant Hrimgrimnir, “Mrazoglavi”. Ovdje Vilgemir, zla stvorenja ženskog spola i savjesne djeliteljice patnji i tuge, daju piti kozju mokraću nesretnim gostima, prisiljenima da na taj način neprekidno misle na slatku medovinu i pjenušavo pivo koje u Valhali poslužuju dražesne valkire.
Osim umrlih grešnika, okrivljenih za teška nedjela prema pravu devet nordijskih svjetova, u Helheimu se nalaze i neki “poznati” gosti koje su bogovi osudili na boravak u dubinama podzemnog svijeta zbog njihovih zločina. Na taj se način nastojalo spriječiti da oni počine druga gnusna djela. Na otoku Lingi, smještenom na sredini podzemnog jezera Amsvartnir, nalazi se okovan vuk Fenrir, praotac drugih proždrljivih vukova i glavni Odinov neprijatelj. Također i Loki, božanstvo koje je činilo zlo služeći se svojom lukavošću i smišljanjem prijevara, ovdje je zatočen u lancima kako bi ga se kaznilo zbog njegova najgroznijeg zločina: ubojstva boga Baldera, nevinog i blistavog Odinovog sina.
Međutim, središnja figura čitavog Helheima nesumnjivo je njegova kraljica Hel po kojoj je podzemni svijet i dobio ime.[6] Njezino se ime različito prevodi tako da ponekad znači “Skrivena”, a ponekad “Smrt”. Kraljica Hel je kći Lokija i nemani Angrbode, “Donositeljice zla”. Prema predaji, u trenutku kada je ona začeta svijet je po prvi put upoznao patnju, bolest i očaj. Kao jedinstvena pojava, ona ne pripada nijednoj rasnoj kategoriji nordijskog mitološkog svijeta. Zbog njezinog užasnog izgleda bogovi su je protjerali u najdublju utrobu Zemlje dodijelivši joj zadatak kažnjavanja umrlih zločinaca. Izgledom strašna, Hel ima kombinaciju mrtvačke i ružičaste boje kože kao ravnoteže između života i smrti, između oživljavanja i raspadanja. U teutonskoj predaji, koja joj je pridavala više važnosti od nordijske, postoje mnogi prikazi ovoga božanstva prema kojima izgleda lijepa i svijetla sprijeda, a tamna i stara odostraga. Često se javlja i kao biće koje je pola žena, pola drvo ili koje ima tijelo djevojke, a udove kostura. U nekim je regijama poznata i kao božica breze, Perchta[7] ili Gospa rođenja, a često ju se smatra i božicom sniježnih mećava. Osim toga, Hel je i čuvarica jabuka koje obnavljaju duše mrtvih. Njezin je pogled uvijek oboren prema tlu kako bi podsjetila na Zemlju, čuvaricu mrtvih, ali i davateljicu novih života.[8] Hel stanuje u Eliudniru, “Studensusnježici”, neudobnoj palači, duguljastoj i uskoj poput ogromnog lijesa, čija su vrata okrenuta prema sjeveru suprotno ustaljenom običaju drevnih nordijskih naroda koji su vrata svojih domova uvijek okretali prema jugu kao strani svijeta odakle dolazi sunčeva svjetlost i dobar udes. Isto tako, turobni su i sluge na njezinom dvoru: Ganglati (Mršavi) i Ganglot (Neuredna). Ovaj par slugu, bijedno obučenih u poderanu odjeću, postavlja stol s priborom koji ima izrazito aludirajuća imena. Primjerice, njezin tanjur zove se Hung (Glad), dok njezin nož, star i tup, nosi naziv Sult, što znači “Neimaština”. Osim toga, kao podsjetnik na zlokobne darove koje Hel šalje na Zemlju kako bi zadobila nove podanike, kapija njezine palače naziva se “Prijeteća opasnost”, njezin krevet “Bolesnička postelja”, pokrivači “Izvanredna nesreća”, a nakit koji stavlja na sebe “Rđa”.
Prema predaji, iako je kraljevstvo koje joj je Odin dodijelio bilo hladno i užasno, Hel je njime bila izuzetno zadovoljna te je iz zahvalnosti Ocu bogova darovala dva gavrana imenom Hugin i Munin, koji su postali njegovi nerazdvojni pratioci. Hel rijetko izlazi na površinu zemlje, a kada se to dogodi tada kroči cestama i prolazi kroz sela. Ako pritom očisti put grabljama tada će svi stanovnici toga mjesta preživjeti, a ako u rukama ima metlu tada će se svi naglo razboljeti i umrijeti od teških bolesti. Isto tako, postojalo je vjerovanje da se Hel ukazuje svakom čovjeku u trenutku smrti. Ako joj pritom kosa prekriva stranu lica u raspadanju tada će smrt biti laka i spokojna, a ako joj prekriva lijepu stranu lica tada slijedi teška i grčevita smrt. Osim toga, kao Lokijeva kći te sestra vuka Fenrira i Midgarske zmije, Hel je tijesno povezana sa silama zla na čiju će stranu, zajedno sa svojim podanicima, stati u eshatološkoj bitci na koncu vremenâ. Ova se povezanost očituje i u njezinu prijateljstvu s ognjenim gigantom Surtom, koji obitava u ognjenom kraljevstvu Muspelheim smještenom ispod Helheima. Štoviše, prema nekim predajama, koje potječu iz XI. stoljeća, Surt je i njezin muž, a iz ljubavi ovo dvoje čudovišta rodili su se mnogi ljudski poroci i nedostaci, posebice oholost i glupost. Upravo će Surt odigrati odlučujuću ulogu u konačnoj bitci na koncu vremenâ, budući da će, između ostalih, ubiti boga Freya i božicu Skadi, te će svojim plamenim mačem uništiti čitav postojeći svijet.
[Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]
_____________________________________________