Protivno općeraširenom uvjerenju da su bile nevažni subjekti bez ikakva prava u srednjovjekovnim patrijarhalnim zajednicama, žene su u okviru antičkih nordijskih društvenih struktura uživale veliki ugled. Koliki su bili ovaj ugled i poštovanje najbolje pokazuje činjenica da je i žena imala potpuno pravo tražiti i dobiti razvod od vlastitog supruga kao i sva materijalna dobra koja su stekli tijekom zajedničkog života, što je bilo nezamislivo za onodobni mentalitet drugih europskih naroda. Iako ne postoje točne i sigurne informacije o tome koja je bila uloga nordijskih žena tijekom ratova (u smislu da ne postoje arheološki nalazi koji bi bili u stanju potvrditi ovu pretpostavku, barem u periodu neposredno prije X. stoljeća), poznato je ipak da je njihova duhovna uloga (a samim tim i materijalna, imajući u vidu da za antičke nordijske narode nije postojala podjela između duha i materije kao ni između svetog i profanog) bila veoma važna.

U tom kontekstu treba promatrati i božanske figure valkira (staronordijski valkyrja, množ. valkyrjur) koje su igrale veoma važnu ulogu u nordijskom mitološkom shvaćanju kao niža ženska božanstva koja su služila vrhovnom bogu Odinu. Sam termin dolazi od staronordijskog kirja su kjosa što znači “izabrati” i valr što znači “poginuli” pa bi se s obzirom na to riječ “valkira” mogla prevesti kao “ona što odabire poginule”. Njihova se primarna uloga sastojala u pomaganju, osiguranju pobjede ili odabiranju odnosno skupljanju ratnika koji su poginuli na bojnom polju kako bi ih dovele pred Odinovo lice. Međutim, iako je sama po sebi bila veoma važna, njihova se uloga ipak nije iscrpljivala samo u ovoj zadaći. Naime, slične furijama, valkire su se pojavljivale i na bojnom polju u ratnoj opremi kako bi pomogle izabranim junacima. Prema nordijskom mitološkom vjerovanju, kada bi neki junak tijekom borbe ugledao neku od ovih božanskih ratnica, on je mogao biti siguran da se njegov zemaljski život bliži kraju. Nakon smrti valkira bi ga kroz podzemni svijet odvodila pred lice Velikog Oca, a zatim bi ga sačekala na njegovom konačnom odredištu u Valhali nudeći mu kao dobrodošlicu rog napunjen božanskom medovinom. U ovoj ulozi valkira može se naslutiti sva važnost uloge žene ne samo kao ratnice, nego i kao vođe i “sredstva” preobrazbe. Naime, prema nordijskoj drevnoj koncepciji, s ovom ženskom božanskom figurom zaključuje se ovozemaljski ciklus muškarca, ali se s njome događa i njegovo ponovno rođenje nakon što ga provede kroz podzemni svijet.

Valkire predstavljaju i djeliteljice spoznaje na što posebno upućuje čuvena Sigfridina pjesma. Sigfrida, poznata i pod imenom Brunhilda, bila je valkira koju je oslobodio legendarni junak Sigurd, spasivši je iz njezinog zatočeništva. Kao znak zahvalnosti za ovaj njegov junački čin, valkira ga je poučila tajnama svetih runa. Autorica Gianna Chiesa Isnardi u svojoj knjizi Nordijski mitovi navodi da su valkire božanske figure koje određuju sudbinu junaka u bitci kao ekstremnoj situaciji u kojoj je stavljeno na kušnju cjelokupno značenje i smisao ljudske egzistencije.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 13. tekst

Prema jednom stihu, valkire su Odinove “posvojene kćeri” (oskmeyjar) i duhovne supruge junaka koje otključavaju vrata Valhale. One posjeduju i prenose nebeske tajne, simbol su objave božanskog zbog čega se često nazivaju bijelim i blistavim kćerima juga koje se ponekad javljaju u obličju labuda. [1] U modernoj su umjetnosti valkire prikazane kao naoružane prelijepe djevojke na krilatim konjima, s kacigama i kopljima. Ipak, u staroengleskom jeziku izraz valkyrie horse bio je sinonim za vuka iz čega se zaključuje da su umjesto na krilatim konjima ove božanske ratnice jahale u čoporima vukova koji su obilazili leševe junaka poginulih u borbi. Budući da je vuk bio životinja na kojoj su jahale, valkire su se pojavljivale u obličju gavranova koji su nadlijetali bojna polja kako bi se hranili mrtvim tjelesima. S obzirom na to, čopori vukova i gavranovi koji nadlijeću polje nakon bitke shvaćani su kao način na koji su valkire odabirale junake. Osim toga, one često pristupaju četama označenim simboličnim brojevima. Njihovo se božansko svojstvo očituje i u činjenici da znaju jahati zrakom i vodom.

Kao Odinove kćeri, valkire imaju dvostruko lice ratničke razjarenosti u bitci i ljupkost bijelog labuda kao izuzetno blistave ptice i životinje u koju se one pretvaraju. Algiz je runa valkira čiji grafički prikaz podsjeća na labudov otisak i koja simbolizira ponovno rođenje i povratak u središte, što je u savršenom skladu s njihovom zadaćom božanskih ratnica. Ljepota je valkira tolika da podsjeća na gracioznost bijeloga labuda. Prikazivane su kao žene rijetke tjelesne ljepote i privlačnosti s bijelim rukama i bujnom kosom. Njihov se tjelesni izgled savršeno uklapao u njihovu vještinu rukovanja oružjem, nemilosrdnost, odlučnost i nutarnju snagu koja odlikuje svakog ratnika dostojnog ovoga imena. Valkire su, dakle, zamišljane ne samo kao duhovne, nego i kao tjelesne vođe i supruge legendarnih junaka.

Valkire jašu, John Charles Dollman (1909.)

Mnoge se valkire javljaju kao glavni likovi u nordijskim mitovima. [2] Tako se čuvena Brunhilda, valkira spoznaje, javlja u legendama o junaku Sigurdu kojega je poučila upotrebi runa nakon što ju je on spasio. Osim nje, poznata je i valkira Svava čija je sudbina bila tijesno povezana s legendarnim junakom Helgijem. Prema autoru Poetske ede, ona se ponovno rodila u liku Sigrun. Valkira Trud kći je boga Thora i božice Sif, Modijeva sestra te Magnijeva i Ulova polusestra. Trud je bila obećana patuljku Alvisu pod uvjetom da on iskuje oružje za bogove. Kako bi spriječio vjenčanje svoje kćeri s jednim patuljkom, Thor je smislio lukav plan. Rekao je Alvisu da zbog svojih malenih dimenzija treba dokazati svoju mudrost. Patuljak je pristao na njegov zahtjev pa mu je bog počeo postavljati pitanja što se oteglo sve do izlaska Sunca. Budući da se patuljci pretvaraju u stijene istoga trenutka kada se izlože sunčevoj svjetlosti, Alvis se okamenio pa se Trud nije morala udati za njega. Trud se spominje kako u Poetskoj edi, gdje se jedna od pjesama od kojih je sastavljena naziva Alvisove riječi, tako i u Prozonoj edi Snorrija Starlusona.

Nije posve jasno mogu li se valkire na neki način povezati s disirama, ženskim duhovima zaštitnicima kojima su se u jesen prinosile žrtve (disarblot) u posebnim hramovima koji su bili njima posvećeni (tzv. disarsalr). Disir su bili duhovi zaštitnici neke obitelji ili klana, ali i pojedinaca. One su vjerojatno zaostatak drevne matrijarhalne religije koja je prethodila prodoru “naroda ratnih sjekira” kako su bili identificirani indoeuropski osvajači (usp. Asi ili Asen). Premda je u ovom periodu stanovništvo i štovanje Vana bilo poglavito zemljoradničko, ipak se ne može isključiti aktivnost ratničkog tipa ovoga naroda, što dokazuje i mitski rat između božanskih obitelji Asa i Vana. Budući da se društveno uređenje ovoga naroda temeljilo na matrijarhalnoj strukturi, vrlo je vjerojatno da su postojale upravo žene čija je aktivnost bila ratničkog tipa. Odatle uvjerenje da su žene ove vrste, utjelovljene u figurama valkira, bile prisutne i u narednom periodu u kojemu je prevladavalo štovanje Asa te da su postale dijelom ne samo općenitijeg ratničkog aspekta, nego i onoga duhovnoga.

________

[1] Prema predaji, čovjek koji bi uspio ukrasti valkirino labuđe perje dobio bi u njoj vjernu ženu sve dok ga ona ne bi ponovno našla. Tada bi se ponovno vratila u Asgard.

[2] Navest ćemo nekoliko njih na čelu s njihovom kraljicom Reginleif: Hrist (Ona koja izaziva drhtanje), Skogul (Bijesna), Hild (Ratnica), Randgrind (Štitonoša), Geirahod (Bitka kopljima), Heryotur (Postrojavanje četa), Gjol (Bučna), Mist (Magla), Skuld (Udarac), Gun (Rat), Skegyold (Stjegonoša), Trud (Snažna), Hlok (Odjekujuća), Gondul (Čarobni štap), Geyronul (Kopljonoša), Rangrid (Uništavateljica štitova).

.