Kao zaštitnik i pokretač oplođujuće snage proizašle iz muškog spolnog naboja, Frey je zbog ovoga svoga posebnog simboličnog svojstva bio povezan s analognim figurama prisutnima u euromediteranskoj tradiciji poput, primjerice, grčkog Prijapa [1]. Ova paralela svoje daljnje utemeljenje nalazi u zajedničkoj etimologiji ova dva božanska nomena, koja potječu od indoeuropskog korijena prij, što znači “ispruženi” ili “stršeći”. Osim toga, navedeni je korijen prisutan i u osnovi riječi prepucij [2], čime se opisuje određeno semantičko područje tijesno povezano sa spolnošću i plodnošću. [3] Kao veoma popularan bog, Frey je prisutan u mitološkim tradicijama mnogih germanskih naroda, često pod nekim drugim imenima poput Ing, Inus ili Yngvi. [4]


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 23. tekst

Frey je uživao veliku popularnost među vjernicima, posebice tijekom posljednjeg perioda poganskog doba. Njegov je kult bio veoma raširen nadasve na Islandu i u Švedskoj gdje se čak vjerovalo da su švedski kraljevi njegovi neposredni potomci. Tako Snorri Starluson u djelu Saga o Inglinzima, uvodu u svoju Povijest norveških kraljeva, pripovijeda da je Frey na zemlji ostavio sina imenom Yngvi (Ing) kako bi zapovijedao narodima Svithioda (Švedska) te da se nakon njegove smrti vlast obiteljski prenosila s koljena na koljeno. Zatim je kralj Olof Drvosječa otišao u Norvešku, razdijelivši na taj način ogranke dinastije. Običaj uzimanja božanstva za praoca kraljevske obitelji tipičan je za germanske narode. Mitski utemeljitelj danske kraljevske dinastije Skjold bio je Odinov sin, dok su se anglosaksonski kraljevi poganske epohe uvijek smatrali potomcima bogova Wodena i Saxneata (lokalno saksonsko božanstvo koje možda predstavlja plemensko jedinstvo).

Frey u pratnji svoga zlatnoga vepra Gulinburstija

Djevojke koje su željele privesti kraju svoje blaženo i neokaljano, ali sve besplodnije djevičansko stanje zazivale su “Dobročinitelja žena”, prelijepog Freya, pokretača mnogih sretnih veza. Još uvijek slobodne od kasnijih naslaga morala, koji je samo potiskivao primarne nagone, u posvećenim vremenima mlade su se žene masovno utjecale “Bogu punine”, što je bilo jedno od Freyovih imena. Tom su prigodom u podnožju kipova, koji su predstavljali boga s uzdignutim falusom ogromnih dimenzija, prisustvovale frenetičnim plesovima koji su oponašali vječnu tajnu prirode u cvatu te su, ponesene bjesomučnim ritmom zvonâ, pjevale radosne himne, prepuštajući se nesputanom promiskuitetu. [5] Zatim su nade u budućnost bogatu napretkom bile obnavljane krvavim žrtvama tijekom kojih je na žrtvenicima obilno prolijevana krv mnogih životinja. Izgovarajući tajne pomiriteljske formule, svećenici su posvećivali bogu meso ugojene svinje, veoma dobro poznajući božansku sklonost prema svinjskom mesu na trpezi. [6]

Frey s konjem kao životinjom koja je na poseban način njemu bila posvećena

Osim toga, postoje svjedočanstva i o konjima koji su, oslobođeni težine svakog jahanja, nesputani mogli trčkarati po livadama u blizini Freyovih hramova. Međutim, njih je očekivao žalostan udes, jer su sredinom zime, na veliki blagdan “Freyove žrtve”, zajedno s drugim životinjama bili glavne žrtve prinošene bogu. [7] Poznati po svojim reproduktivnim sposobnostima i žestokom spolnom nagonu, Freyu su kao bogu plodnosti često bili posvećivani konji. Obredne borbe između pastuha bile su nezaobilazan dio Freyovog kulta pri čemu su pobjednici ovih duela uvijek bili žrtvovani njemu u čast. Poznat je i pučki običaj balzamiranja konjskog falusa i obrađivanog s aromatičnim travama (u sagama poznat pod nazivom volsi), koji su žene držale u kovčežićima i milovale ga s osobitim štovanjem, pritom se moleći za sreću i plodne utrobe.

Rođen iz incestuozne Njordove veze sa svojom sestrom, Frey je bio živa slika estetskog savršenstva, skladni skup profinjenih tjelesnih crta. Nije slučajno što se govorilo da su na njegovom licu počivale zrake Sunca koje osigurava bujnost zlatnih klasova. Naime, poput svoga oca, i Frey je bio bog koji je davao plodnost i koji je upravljao izmjenom godišnjih doba. Njegova je prisutnost otklanjala mraz koji je uništavao ljudski trud. Međutim, on je bio i gospodar kiše kao neophodnog elementa obdarenog, poput sjemena, čudesnom oplođujućom snagom koja zemlju otvorenu plugom preobražava u majčinsku djeliteljicu bogatstava. Ipak, stari su Nordijci znali da sijanje, berba, žetva i sve ostale faze zemljoradnje u najvećoj mjeri ovise o miru. Bez trajne šutnje oružja, bez mira i sigurnosti na granicama, ničemu nije vrijedio svakodnevni trud ulagan u obrađivanje zemlje. Spajajući u sebi sve ove uzvišene molbe, Frey je bio i božanstvo koje je štitilo mir, braneći polja i svojom prisutnošću potvrđujući legitimnost posjeda. Njegove slike s besmrtnim uzdignutim falusom, fino urezane u drvu od stoljetnih stabala, zakopavane su na uzorana polja. [8] Drveni kipovi trebali su podalje držati štetne utjecaje sila zla, odgoneći zavisti i prijetnje susjeda, te protjerujući borbene pokliče na udaljena područja.

Za svoja putovanja, Frey se koristio veličanstvenom kočijom koju je vukao Gulinbursti, vepar s finim zlatnim čekinjama, neprocjenjivi primjerak koji su izradili najvještiji zanatlije. Ponekad, u jasnim noćima, kada je “Gospodar obilja” jahao svoju zlatnu životinju, zapanjenim se seljacima činilo da nebeski svod isijava najsnažniju i najprodorniju svjetlost, blagotvornu zraku koja prodire u zemaljsku utrobu. Na taj način, povezujući životinju, u njezinu domaćem ili divljem izgledu, s božanskim moćima, svinja i vepar simbolizirali su etonske sile plodnosti i rodnosti, božanstva koja treba štovati kako se ne bi izložilo njihovoj razornoj srdžbi.

Kao sin “Gospodara brodova”, Frey nije mogao a da ne posjeduje i svoju lađu, izvanredan brod obdaren čudesnim moćima. Moćni brod Skidbladnir nije poznavao hirove vjetra niti prisilne počinke zbog dosadnog zatišja, jer su u svakom trenutku i na svakom mjestu njegova jedra nadimali snažni udari vjetra koji su ga gurali ogromnom brzinom pa se činilo kao da leti na valovima. Osim toga, izgovarajući za to određene formule, božanski je brod postajao toliko malen da se mogao staviti u džep, spreman da u trenutku potrebe poprimi svoje normalne dimenzije. Freyov se dvor nalazio u Alfheimu, zemlji na kojoj su obitavali i svijetli vilenjaci. Imao je i troje slugu: Skirnira, Bigvira i Beylu.

Kao zaštitnik supružnika i zaručnika, s onu stranu službenih veza ljubavne strasti, Frey (kojega su neki zvali i Fricc, “Ljubavnik”) imao je burnu love story s giganticom Gerd, Gimirovom kćeri. Tek nakon brojnih pokušaja bog će uspjeti okruniti svoj ljubavni san. Međutim, ispunjenje njegove želje koštat će ga života, jer će u dvoboju sa Surtom, crnim gospodarom zlih sinova Muspelheima, Frey zažaliti za svojim mačem kojim je nagradio pomoć sluge Skirnira u osvajanju djevojke. Nemoćan, gotovo kao da izgubljeno oružje simbolizira gubitak seksualne slobode, ostavši čak i bez mača, Frey će jadno poginuti, isječen udarcima svoga neprijatelja, imajući u očima sliku ljubljene žene.

___________________

[1] Prijap je figura iz grčke i rimske mitologije, sin Dioniza i Afrodite. Drugi ga smatraju rođenim iz Afroditinog sjedinjenja s Hermesom, Aresom, Adonisom ili samim Zeusom. Hera mu je dala užasan izgled s ogromnim genitalijama. Prijap je gospodario nagonom, muškom spolnom snagom i plodnošću prirode. Nije bio prihvaćen među olimpijske bogove jer je pijan pokušao silovati Hestiju. Prijapov kult potječe iz vremena Aleksandra Velikog, a preuzeli su ga i Rimljani. Nadasve je povezan s dionizijskim obredima i orgijama. Njegov je kult bio usmjeren i na zaštitu stada, riba, pčela, vrtova. Njegova je životinja bio magarac bilo zbog njegove važnosti u seoskom životu bilo zbog neke vrste sličnosti između Prijapovog i magarčevog spolnog uda. Smatra se da je Prijap sam ustanovio obred godišnjeg žrtvovanja magarca u svoju čast. Prema mitu, on je jednom prilikom vrebao usnulu nimfu Lotidu, ali ju je iznenada probudilo revanje magarca, što je spriječilo Prijapa u njegovoj nakani. Kao neku vrstu okajanja za ono što se dogodilo, bog je naredio godišnje žrtvovanje magarca.

[2] Kožna kapica na muškom udu.

[3] Kao bog plodnosti, Frey je upravljao kišom i Suncem, te se zbog toga smatrao zaštitnikom usjeva. Bio je jedan od štovanijih, ako ne i najštovaniji bog u srednjovjekovnom nordijskom svijetu. Iako je uglavnom nemoguće sa sigurnošću reći koji je bog predstavljen pojedinim kipićima što su pronađeni pri arheološkim iskapanjima, znanstvenici se slažu da je bog s uzdignutim falusom upravo Frey, bog plodnosti.

[4] Snorri Sturluson smatra da je Frey, tj. Yngvi, izravni predak Inglinga, drevnih švedskih vladara.

[5] Kao bog plodnosti, Frey je često prikazivan s ogromnim falusom koji je zajednički atribut svih drevnih plodnih božanstava. Obredi njemu u čast vjerojatno su bili orgijastičke prirode i snažnog spolno-erotičnog karaktera. Prema jednom izvoru iz XII. stoljeća u Švedskoj se slavio drevni obred u Freyovu čast u kojemu se određena djevojka obredno združivala sa statuom ovoga boga i time postajala njegova zaručnica. Obred je vjerojatno obavljao muškarac za kojega se smatralo da je zaposjednut od strane boga. Ovdje imamo primjer ritualnog spolnog sjedinjenja koje se često javlja u svim arhaičnim društvima i kojim se oplođivalo zemlju i stvari koje su na njoj živjele. Mnogi kršćanski kroničari (među kojima i Adam Bremenski) izvješćuju da su pjesme u Freyovu čast bile opscene i “takve da se ne mogu ponoviti”.

[6] Kao sveta životinja, Freyu je često posvećivan nerast, odnosno neuškopljeni mužjak domaće svinje kao simbol obilja i zdravlja. U Švedskoj su pronađene kacige s dekoracijama u obliku vepra, koji potječu s konca brončanog doba, što može poslužiti kao dokaz tvrdnji da je ova životinja veoma rano bila smatrana životinjom koja daruje moć.

[7] Međutim, prema drugim izvorima, još su se užasnijim zločinima okaljale ruke svećenika koji su, potaknuti pretjeranom pobožnošću, svojim noževima prekidali mlade ljudske živote kako bi njihovom krvlju povećali plodnost zemlje.

[8] Prema nekim autorima, katolički obred “procesije svetog Erika”, nastao u Švedskoj u XII. stoljeću, neposredno je nadahnut nošenjem Freyove statue u poljima i na njivama. Sveti Erik je švedski kralj Erik Jervardsson koji je prvi napao Finsku u XII. stoljeću i započeo njezino osvajanje, praćeno obraćenjem Finaca na kršćanstvo.