Sjećam se divova rođenih u početku, onih što su me nekoć rodili. Devet se svjetova sjećam, devet stupova i ogromnog stabla mjerača, što probija zemlju. U početku bijaše vrijeme kada, osim Ymira, ništa nije postojalo; nije bilo pijeska, niti mora, niti ledenih valova; Zemlja se nije raspoznavala, niti nebo u visini: bezdan je bio rastvoren i nigdje nije bilo raslinja.

U nordijskoj je mitologiji stalno prisutan vječni sukob između božanskih obitelji Asa i Vana s jedne strane, te rase gigantâ s druge strane. Stoga se sasvim logično nameće pitanje tko su bila ova naizgled tako zla bića, a opet tako važna za ravnotežu devet svjetova nordijskog univerzuma. Giganti se na staronordijskom nazivaju jotnar (jötunn u jednini) ili risi (i jednina i množina). Druge su varijante bile bergrisi, thursar (thurs u jednini) i hrimthursar, dok se gigantica mogla nazivati i gygr. Termin jotun najvjerojatnije proizlazi iz istog korijena kao i glagol “jesti”, pa se njegovo izvorno značenje može formulirati kao “lakomac” ili “proždrljivac ljudi”. Što se tiče termina risi on je vjerojatno srodan s glagolom to rise (uzdići se) i znači “osoba koja se uzdiže”. Inače, riječ jotun po prvi se put javlja u staroengleskom kao Yotun, a od nje potječu različite varijante poput Geottin, Eottan i Eontann.

Uvodni stihovi ove tematske cjeline, preuzeti iz nordijske poeme Viđenje proročice, pomažu boljem razumijevanju porijekla gigantâ i njihovog praoca Ymira. On je primordijalno biće od kojega su bogovi stvorili Midgard, od njegovih su kostiju načinjene stijene, od njegove krvi mora, a od mesa zemlja. Stoga on utjelovljuje cjelokupnu izvornu snagu prirode koja je nasilna, kaotična i divlja, a tako i njezini potomci. Oni, naime, predstavljaju primordijalnu materiju te istodobno sva neprijateljstva i poteškoće koje čovjek susreće u prirodi. Općenito im se pripisuje izrazita ružnoća snažno istaknuta mnoštvom tjelesnih deformiteta i svojstava kao što su pandže, ogromni zubi, tamna koža, izobličene crte lica i užasavajuća tjelesna veličina. Osim ovakvoga neljudskog izgleda, gigantima je često pripisivana i niska inteligencija i temperament koji se u nekim predajama često uspoređuje s temperamentom jednog djeteta.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 14. tekst

Postoji rasa mraznih gigantâ među kojima se nalaze Frosti (Led), Sner (Snijeg), Tori (Zima) i Drifa (Snježna mećava), kao i rasa ognjenih gigantâ koji žive na području Muspelheima gdje nalazimo Logija (Oganj), Surta (Crni), Elda (Vatra) i Hirokin (Vatrom smežurana), te rasa morskih gigantâ čiji je predvodnik Aegir ili Hler sa svojom suprugom Ran. Rasi zemljanih gigantâ, koja obitava u Jotunheimu na granici s Midgardom, pripadaju mnogi slavni neprijatelji Asa poput Farbautija, Lokijevog oca, Angrbode s kojom je bog prijevare dobio Hel, Fenrira i Midgarsku zmiju, Trima, kradljivca Thorovog malja, Tjazija i njegove kćeri Skadi.

Međutim, uloga rase gigantâ nije tako jednostavno i jasno određena, budući da oni nisu isključivo neprijatelji poretka koji su stvorili bogovi. Naime, giganti su mnogo puta tijesno povezani s bogovima kao njihovi očevi ili majke, a često i kao njihovi pratioci ili supružnici. Tako Skadi ulazi u krug bogova udavši se za Njorda, a Odin vodi ljubav sa giganticom Gunlod kako bi se dočepao medovine pjesništva. Osim toga, taj je isti Odin, zajedno s braćom Vilijem i Veom, sin gigantice Bestle, dok je Loki sin giganta Farbautija. Sve ovo što je do sada navedeno ima za cilj ukazati da je prisutnost gigantâ neophodna za postojanje devet svjetova nordijskog univerzuma te da su kaotične sile prirode bitne za očuvanje ravnoteže kozmosa. Štoviše, oni se moraju promatrati u istoj ravni s bogovima budući da će u vrijeme eshatološke bitke između sila dobra i sila zla upravo njihove snage odnijeti konačnu pobjedu nad silama reda.

Postoji i jedan poseban element koji pobija stereotip o gigantima kao nasilnim i zlim bićima. Naime, činjenica je i da su mnogi od njih bili mentori ili savjetnici bogova, budući da spadaju u najstarija bića na svijetu koja su u sebi sadržavala mudrost i iskustvo. Najistaknutiju potkrepu ove tvrdnje možemo pronaći u figuri giganta Mimira u čijem se vlasništvu nalazilo čuveno Mimirovo vrelo, izvor svakoga znanja i mudrosti. Postoji pripovijest o tome da je Odin u zamjenu za gutljaj vode s ovoga vrela dao ovome gigantu u zamjenu jedno svoje oko. Kada su kasnije sumnjičavi Vani odsjekli Mimiru glavu, sam ju je Odin uzeo sa sobom i balzamirao je kako bi pomoću nje mogao proširivati svoje spoznaje i mudrost te kako bi u trenutku odsudne bitke na koncu vremenâ mogao od nje dobiti dragocjeni savjet. Osim Mimira, po svojoj je mudrosti bio poznat i jedan drugi gigant imenom Vaftrudnir, protagonist čuvene poeme Vaftrudnirove riječi, o čemu nam svjedoče i sljedeći stihovi iz ove nordijske poeme:

Reče Odin:

“Savjetuj me sada, Frigg!

Imam veliku želju otići do Vaftrudnira.

Priznajem da sam željan razgovarati

o drevnom znanju s ovim sveznajućim gigantom.”

Ovdje se postavlja pitanje kako su završili giganti kada je u nordijskim zemljama došlo do širenja kršćanstva? Kao bića snažno ukorijenjena u pučkoj tradiciji i predstavnici jedne predominantne zbilje u negostoljubivom području s klimatske i geografske točke gledišta, poput sjeverne Europe, oni nisu mogli nestati za kratko vrijeme, posebice ako se ima na umu da obraćenje nije bilo spontano, nego često silom nametnuto. Stoga je razumno pretpostaviti da su giganti i dalje nastavili postojati, ali u izmijenjenom obliku i pod drugim nazivom. U tom su kontekstu trolovi i njihove ženske inačice flagde poslužili kao dostojna zamjena gigantâ, budući da su odranije bili sastavni dio nordijskog folklora. Još u predkršćanska vremena narod je u njih vjerovao i smatrao ih bliskim srodnicima stanovnika Jotunheima, koji su bili odvratni i zli samotnjaci opasni za čovjeka i nastanjeni u planinama ili na pustim stjenovitim hridinama. S obraćenjem su poprimili izgled demonskih i đavolskih bića čime se zadržala njihova zla priroda. Giganti su potom utjelovljeni u ove mitske figure koje su još uvijek sastavni dio nordijskog pučkog vjerovanja. Primjerice, u Švedskoj postoji jedna planina u nacionalnom parku Tivedenu pod nazivom Trolkyrka, što u prijevodu znači “Crkva trolova”, o kojoj kruži legenda da nijedan kršćanin ne može na nju kročiti, a da ne bude izložen smrtnoj opasnosti jer je to mjesto na kojemu još uvijek žive poganski trolovi.

[U nordijskoj narodnoj predaji postoji mnoštvo legendi i vjerovanja povezanih s ovim mitskim bićima. Tako se, primjerice, smatralo da giganti (ili trolovi) ne mogu podnijeti zvuk crkvenih zvona te da zbog toga moraju živjeti daleko od civilizacije, u udaljenim planinama i šumama. Kada se ponekad i približe ljudskim naseljima njihov je glavni cilj podizati veliku galamu, bacajući ogromne kamene gromade na crkve. Početkom XX. stoljeća švedska autorica Selma Lagerlöf u svojoj knjizi Čudesno putovanje Nilsa Holgerssona pripovijeda kako je u pradavna vremena neki gigant podigao dva ogromna grumena zemlje i bacio ih u Baltičko more stvorivši na taj način otoke Gotland i Öland, dok su se u nastalim udubinama formirala jezera Vänern i Vättern.]