Heimdall sa svojim moćnim rogom Gjalarhornom (izvor: britannica.com)

Kao božanska figura teške kvalifikacije i klasifikacije, te izvor brojnih i suprotnih tumačenja, Heimdall zauzima istaknuto mjesto u nordijskom panteonu, obavljajući u mitološkim pripovijestima ulogu čuvara Bifrosta, “Plamene duge” koja vodi prema božanskom gradu Asgardu. Mnogobrojne, ali zbrkane aluzije raspršene po arhaičnim tekstovima, navode na pomisao o širem spektru simboličnih područja pod njegovom zaštitom, za što ipak nedostaju nužna mitsko-obredna uporišta za njihovu točnu identifikaciju. Naziv Heimdall najverojatnije potječe od arhaične švedske riječi eimda što znači “predstraža”, zbog čega ovo božanstvo simbolično predstavlja pružanje otpora nagonima za hranom i pićem, snom i toplinom protiv kojih se svaki pravi ratnik mora boriti.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 25. tekst

Na krajnjim granicama nebesa, tamo gdje ljudsko oko više ne uspijeva razlikovati granice stvari, obuhvaćena sjajem bijele svjetlosti, uzdiže se Himinbjorg, “Nebeski dvor”, boravište Heimdalla, “Bijelog boga”, kako su ga običavali nazivati nordijski pjesnici. Uronjen u čistoću ove neokaljane atmosfere, daleko od ljudske buke i briga, bog je blaženo sjedio, ispijajući ogromne pehare medovine i njegujući Gultoppa, “Zlatogrivog”, svog izvanrednog konja s grivom od blistavih zlatnih kopči. Zlatna se kovina obilno nalazila i u ustima boga, dajući mu blještav osmijeh i epitet Gulintani, “Zlatnozubi”, pod kojim je bio poznat u čitavom Asgardu.

Iz svoje nebeske palače Heimdall je nadzirao “Plamteći put”, most Bifrost, višebojni lûk duginih boja pružen između neba i Zemlje, koji obični smrtnici opažaju samo nakon oluja i koji je bio jedini pristupni put u božanske zemlje. Kao neumorni stražar, Heimdall ga je nedostižan danju i noću brižljivo nadzirao, sasvim malo spavajući, sličan ptici spremnoj da se na najmanji sumnjivi šum probudi. Kao neophodnu pomoć za važnu zadaću koja mu je povjerena, bog je imao izuzetno osjetljiv sluh, tako da je mogao čuti rast trave na livadama ili vunu koja je svakodnevno bujala na runima ovaca. S obzirom na to, pripovijedalo se da je on ovaj čudesni sluh dobio tako što se odrekao jednog svog uha, odrezavši ga i zakopavši ispod svetog jasena koji prolazi kroz svih devet svjetova. Kao i Odin koji je ostao bez jednog oka kako bi zadobio dublji vid koji mu omogućuje da vidi bit stvari, tako je i Heimdall imao samo jedno uho, što je pokazatelj odricanja od normalnosti i neophodna žrtva za stjecanje nadnaravnog osjetila.

U Heimdallovim rukama nalazio se Gjalarhorn, odnosno “Glasnorog”, oruđe izvanredne moći, čiji je zvuk, zahvaljujući i božjim moćnim plućima, dosezao najudaljenije kutove svijeta, objavljujući profaniranje Bifrosta i pozivajući bogove na okupljanje. [1] Međutim, ujedinjujući korisno s ugodnim, rog je bio i veličanstveni pehar iz kojega je bog srkao svježi božanski nektar, odnosno plemenitu medovinu. Upravo zbog roga Heimdalla se često optuživalo da pretjeruje u pijenju medovine o čemu svjedoče i sljedeći stihovi (Grimnirove riječi, 13):

Himinbjorg se zove dvor
gdje kažu da Heimdall
vlada svetištima;
kao čuvar bogova
pije u mirnom dvoru
razdragan dobru medovinu.

*

Tajanstvene su priče kružile o Heimdallu u šifriranim predajama u čijim su se labirintima stari Nordijci vješto snalazili, ali čiji su se ključevi davno izgubili. Primjerice, neki su pripovijedali da će u konačnoj bitci između sila dobra i sila zla na koncu vremenâ “čuvar Asgarda” biti ubijen ljudskom glavom upotrijebljenom kao užasni smrtonosni projektil. Osim toga, kao jedini koji su znali istražiti božanske enigme, pjesnici su govorili o Heimdallovom maču Hofutu, što znači “Glava”, kada su u svom nadahnutom govoru željeli označiti ljudsku lubanju. Možda su imali nakanu podsjetiti na tužne epizode okrutnosti prvih nordijskih ratničkih hordi koje su, kao što je posvjedočeno, mozak neprijatelja vadile iz njihovih lubanja i miješale ih s krečom. Od toga su pravili odvratne projektile obdarene neograničenom magičnom moći, sposobnom da uništi svakog hrabrog ratnika.

Inače, u zapletima kriptičnih stihova, govorilo se da je Heimdall bio vrstan ratnik, odvažni izazivač prokletog Lokija, lukavog gospodara prijevara, koji je jednom prilikom u pradavna vremena ukrao Freyinu dragocjenu ogrlicu Brisingamen, inače izvor stalnih sukoba i zavisti. [2] Heimdall je odmah krenuo u potjeru za Lokijem koji se lukavo skrio u tijelo tuljana. Prozrijevši njegovo lukavstvo, i Bijeli je bog bog preuzeo isti oblik, nakon čega su se njih dvojica sukobili u čudnom dvoboju, uronjeni u blatne vode jedne rijeke. Iz ovoga je duela Heimdall izišao kao pobjednik, porazivši Lokija i vrativši Brisingamen u ruke njezine prave vlasnice.

Ipak, najneistraživija tajna, izvor beskonačnih rasprava, skrivena je u riječima koje je sam bog izgovorio o svom rođenju. U jednoj od Heimdallovih magičnih pjesama, šifriranih poruka upućenih nevjernom čovječanstvu, koju je Snorri Sturluson donio u svojoj Proznoj edi, navode se sljedeće riječi ovoga božanstva:

Rođen sam od devet majki,
rođen sam od devet sestara.

*

Prenošena s pokoljenja na pokoljenje, poznata su i imena majki-sestara, “kćeri gigantâ”, kao što je rečeno u istom spjevu. [3] Nastojeći otkriti tajne skrivene u enigmatičnom dvostihu, neki komentatori smatraju da je Heimdall, osim čuvanja Bifrosta, bio božanstvo koje je štitilo Kozmički jasen, biljni stup koji je prolazio kroz svih devet svjetova nordijskog univerzuma. Također, pozivajući se na antičke predaje, smatraju da majke-sestre simboliziraju devet svjetova na koje je bio podijeljen kozmos. Prema tome, “Bijeli bog” bi u isto vrijeme bio i čuvar kozmičkog i božanskog poretka, bdijući nad stabilnošću njegovih glavnih osovina i držeći podalje mračne predstavnike sila zla.

Možda upravo zbog priprave za ovaj dvostruki zadatak, njegove su ga majke odmah po rođenju podvrgnule posebnim obredima, incijacijskim ritualima nabijenima zamršenim i tajnovitim simbolizmom, pružajući mu na taj način oklop načinjen čarolijama, na prvi pogled krhak, ali veoma učinkovit protiv bilo koje čarolije usmjerene protiv njega. Božansko je dijete bilo posuto zemljom, hladnim kapljama iz ledenih mora na krajnjem sjeveru i krvlju posvećene divlje svinje kako bi mu se ulila hrabrost i snaga. Ukratko, to je bilo jedinstveno Heimdallovo “krštenje”.

Eshatološki dvoboj između Heimdalla i Lokija

U svoj svojoj veličini božje će se sposobnosti pokazati na kraju vremenâ, kada njegov rog Gjalarhorn teško i prodorno odjekne u cijelom svemiru, pozivajući sile dobra na konačnu bitku protiv sila zla. Tom prigodom, on će morati prisustvovati padu Bifrosta, koji će srušiti divlje horde razarača svijeta iz Muspelheima. On će ipak neustrašivo nastaviti puhati u rog, pružajući zvučnu potporu ovom posljednjem prizoru smrti. Zatim će se, obnavljajući njihov stari “vodeni” dvoboj, boriti protiv Lokija te će, ne ispuštajući svoj Gjalarhorn, okončati život svoga neprijatelja. Međutim, odmah nakon toga, i sam smrtno ranjen, srušit će se na tlo. Bit će posljednji koji će pasti u borbi. Heimdall će imati još dovoljno daha da proizvede kratke, ali moćne zvukove, poslije čega će umrijeti ovaj svjedok i protagonist početka konačne propasti svijeta.

___________________

[1] Prema nekim predajama, vjeruje se da Gialarhorn leži među korijenjem Kozmičkog jasena Yggdrasila.

[2] Prema jednoj drugoj verziji, pravi kradljivac Brisingamena bio je ustvari Odin.

[3] Riječ je o kćerima čarobnjaka Aegira, vladara mora, i Ran, gospodarice utopljenika. Njihova imena su: Himingleva (Ona kroz koju se vidi nebo), Dufa (Tamna), Blodughada (Krvavokosa), Hefring (Uzdižuća), Ud (Pjenušavi val), Hron (Val koji izvire), Bylgja (Val), Drofn (Pjenušava) i Kolga (Hladna).