Iako je kao Odinov pobratim prihvaćen u obitelj Asa, treba reći da Loki (Loptur, Hvedrung) pripada rasi gigantâ, budući da su njegovi roditelji giganti Farbauti i Laufey (ili Nal). Kao izraziti kavgadžija i smutljivac, Loki se stalno nalazi s nekim u sukobu i uvijek je spreman na smišljanje prijevara. Budući da je po prirodi lažljivac i zlobnik, te da je vješt u dvosmislenom govoru više nego i jedna druga božanska figura (nisu poznati kultovi koji bi bili njemu posvećeni), on je personifikacija podlog lukavstva i profinjenog umijeća spletkarenja zbog čega je i smatran gospodarom lukavosti i zloće. Premda je na mitskoj razini više nego jednom definiran kao “sramota Asa”, svadljivac i nitkov, upravo je njegovo lukavstvo veoma često izvlačilo bogove iz neprilika. Njegove dosjetljivosti i njegov jezik učinili su od njega lik sa zabavnim crtama, pridajući mu karakteristike triekstera, odnosno “božanskog šaljivdžije” prisutnog na raznim kulturnim područjima. [1]


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 20. tekst

Kao neosporni prvak prerušavanja, Loki je posjedovao izuzetnu ljepotu. Njegove su crte lica odražavale hladnu savršenost stvorenja zlih duhova, izazivajući u isto vrijeme i divljenje i strah. Riječ je o meduzinoj privlačnoj i odvratnoj ljepoti, znaku izuzetne podvojenosti koja okružuje takva stvorenja. Kao neukrotivi organizator pustolovnih putovanja u zemlje gigantâ, Loki je, kao uostalom i mnogi drugi bogovi, bio u tijesnom srodstvu s divovskim stanovnicima Jotunheima. Njegovi su roditelji bili Farbauti, “Udarci opasnosti”, i Laufey, “Lisnati otok”, dostojan par koji će u njegove žile uliti zlobnost tipičnu za mrazne gigante. Djetinjstvo ovoga boga obavijeno je tajnom. Poznata su samo imena njegove braće Bilista i Helblindija. Međutim, što se tiče rodbine, Loki se mogao pohvaliti visoko pozicioniranim vezama, jer je u dalekim vremenima sklopio s Odinom čudan sporazum o savezništvu, utemeljen na svetoj vezi krvnog bratstva. [2]

Ipak, žalosna je sudbina očekivala njegove srodnike, osuđene na podnošenje poniženja i okrutnih patnji, osobno ispaštajući zbog teških Lokijevih grijeha. Njegova supruga Sigyn bit će prisiljena bdjeti nad izmučenim muževljevim tijelom, hvatajući u jednu zdjelu otrovnu tekućinu koju će zmija ispuštati na Lokijevo lice kao kaznu bogova zbog Balderovog ubojstva. A okrutnošću koja će nadmašiti čak i Lokijevu zlobu, Asi će njegova sina Valija pretvoriti u proždrljivog vuka, koji će u tom životinjskom obličju rastrgati vlastitog brata Narija ili Narfija čija će crijeva biti iskorištena za izradu užeta kojim će ovaj bog biti privezan za mjesto svojih muka.

Kao biće spolnosti nesigurnih granica, zbog čega ga neki autori smatraju simbolom homoseksualnosti, Loki će nerijetko koristiti svoj polimorfizam kako bi se sjedinio s plahim pastusima. Primjerice, preobrazivši se za tu priliku u ljupku kobilu, Loki je, nakon jednog grešnog odnosa, “porodio” osmonogog konja Sleipnira kojega je ponosno jahao Odin. Međutim, druga i još čudovišnija stvorenja nastala su iz Lokijeve požude i seksualne podvojenosti. Ta su bića bila utjelovljenja i živa oruđa zla i mračnih planova o uništavanju, povezanih s njegovim imenom. S užasom opisujući ove događaje, stari su Nordijci pripovijedali o nemani Angrbodi, “Donositeljici zla”, gigantici posvećenoj bludničenju, osuđenoj da zbog svoje odvratne izopačenosti gori na lomači sve do konačne propasti svijeta. Cjelokupni obred odvijao se na glavnom trgu u Asgardu u prisutnosti svih bogova koji su svojom nazočnošću potvrdili svetost ovoga pogubljenja. Kada su plamenovi oslabili, polagano ustupajući mjesto žeravici, Loki se, na zaprepaštenje svetog božanskog zbora, približio pougljenjenim ostacima i potaknut morbidnom uzbuđenošću koju je osjetio gledajući ovaj prizor smrti, uzeo pohlepnim rukama srce bludnice koje je još uvijek kucalo i progutao ga. Prodirući u Lokijevo tijelo, topli krvavi zalogaj imao je čudan oplođujući učinak, potpomognut možda božjim spolnim apetitom bez granica, tako da je, nakon kratkog vremena, njegova utroba donijela na svijet tri čudovišta: ogromnu zmiju, vuka i tužnu djevojčicu lišenu svake ljepote.

Veoma su brzo bile poznate osobine i pogubne funkcije ove užasne Lokijeve djece. Čudovišta, krvni srodnici i saveznici u izazivanju nesreća, kretala su se ulicama božanskog grada. Svjestan njihove opasnosti, Odin je izdao naređenje da ih se protjera na najudaljenija mjesta. Zmija je bila strovaljena u oceanske dubine, gdje je nastavila prekomjerno rasti, stežući svojim tijelom kuglu zemaljsku u željezni stisak. Stoga nije slučajno što je ovaj gmizavac nazvan Midgarskom zmijom. Ona je bila Thorov glavni neprijatelj koji ju je u brojnim prigodama pokušavao istjerati iz njezinog vodenog utočišta i ubiti je. Bogovi su imali velikih poteškoća u uklanjanju vuka, gorostasne zvijeri poznate pod nazivom Fenrir. Njegovo je zarobljavanje hrabrog Tyra koštalo desne ruke. Djevojka, poznata pod imenom Hel, protjerana je u dubine Niflheima, gdje su bogovi od nje učinili gospodaricu mrtvih, jezovitu kraljicu s užasnom pratnjom slugu, koja je određivala kazne i patnje pokojnicima koji su neslavno izgubili život (kukavice, preljubnici, ubojice, krivokletnici).

Na koncu vremenâ, kada otkuca čas odlučujuće bitke između sinova svjetla i sinova tame, Loki će biti jedan od vođa hordi zla, zapečativši tim činom do kraja svoju tragičnu pripadnost mračnim silama i neprijateljima bogova.

[1] Postoji i mišljenje prema kojemu je Loki ustvari Odinova hipostaza ili barem personifikacija njegove mračne strane.

[2] Lokija se često može susresti i kao Thorovog vjernog pratitelja u mnogim njegovim pustolovinama. To čudno “drugovanje” i zajedničko djelovanje ove dvojice potpuno različitih bogova često se koristi kao dokaz da dobro i zlo moraju koegzistirati u svijetu.