Fragmenti jedne mudrosti svakodnevnog življenja utemeljene na umjerenosti i na dobroj dozi ciničnog nepovjerenja prema bližnjemu, kao i izreke sadržane u drevnom tekstu i pripisivane Odinu imaju za cilj ponuditi dovoljno realističan presjek antičkog nordijskog društva. Iz ovih poučnih izreka, savjeta i opomena, koje osciliraju između ozbiljnosti i šaljivosti, izvire, kao kontrast stereotipnoj slici “ratničkog i okrutnog” nordijskog naroda, mentalitet tipičan za svijet seljaka, pažljivih upravitelja i branitelja vlastitih bogatstava i privrženih sitnim svjetovnim radostima. Linije vodilje ispravnog ponašanja i sveta pravila koja je trebalo obdržavati s prijateljima i neprijateljima, s bogatima i siromašnima, gostima i rođacima, na gozbama i skupštinama, bila su ukorijenjena u svijesti svakog Nordijca kao vječni i nepromjenljivi nepisani zakon.

Kao onaj koji pamti ljudske slabosti i posjeduje bezgraničnu mudrost, Odin je drevnim Nordijcima dao dragocjene propise za život prožet pravednošću i radošću. Riječi Oca bogova ili “Uzvišenog” – kako je još bio nazivan – bile su ukorijenjene u obiteljskoj tradiciji i prenošene s oca na sina. Njima su se olakšavale svakodnevne brige, ulijevajući smirenost i sigurnost u ljudsko djelovanje.

U ona mračna vremena, Odin je naučavao sumnjičavost i nepovjerenje: “Kad otvaraš vrata, vodi računa o tome da onaj tko ulazi ne bude neprijatelj”. Međutim, svladavši nužni oprez, gost je morao biti prihvaćen s najvećom ljubaznošću, nudeći mu toplinu krova i hranu, kao i istu onu brigu koja je bila rezervirana za svoje najdraže. Naravno, prema jednom drugom zlatnom pravilu, posjetitelj nije smio zloupotrebljavati gostoprimstvo jer je “i najdraži prijatelj postajao omražen ukoliko bi se previše zadržavao u kući gostoprimca”.

U svijetu u kojemu su ljudi suviše često bili prisiljeni živjeti sami, prijateljstvo je smatrano neprocjenjivim blagom i neophodnom poputbinom čak i za bogove. Kako bi istaknuli blaga skrivena u čistom prijateljstvu, antički su Nordijci običavali donositi riječi koje je Odin “osobno” izgovorio: “Jednom sam sâm putovao i zalutao s puta, ali sam pronašao bogatstvo u prijatelju”. Prijatelji su, nadodavali su ovi antički mudraci, “jedina čovjekova radost”, jer s bratskom sućuti zajedno s nama proživljavaju naše tjeskobe i brige, spremni pružiti ruku u uzajamnom savezništvu protiv neprijatelja i poteškoća.


Iz
zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 29. tekst

Međutim, i sam doživjevši gorka razočaranja i gnusne izdaje, gospodar je Asgarda poučavao ljude stalnoj mizoginiji. On je potpuno negirao vrijednost koja se pripisivala riječima i osjećajima žena, “jer su njihova srca oblikovana na okretljivom točilu i po prirodi su prevrtljiva”. Ove božanske tvrdnje skrivaju izuzetni nemir i proturječje jednog muškog društva plemenitih ratnika koji su prezirali smrt i opasnost, ali koji su sebe često predstavljali kao nježne ljubavnike i nemoćni plijen ženske privlačnosti.

Kao pristalica umjerenosti, Odin je ipak pozivao na oprezni lom etičkih normi, uočavajući božanskom oštroumnošću opasnosti dosadnog potiskivanja životnih nagona: “Treba biti mudar, ali ne previše”. Tako se u njegovim riječima odražavalo odbacivanje glupog mrtvljenja i beskorisnih lišavanja koja su se često povezivala s mudrošću. Naravno, imajući na umu slabost ljudske prirode, Odin je naučavao da ne treba pretjerivati s udovoljavanjem nagonima, kaljajući vlastito tijelo opojnim užicima u ženskom tijelu ili pivu. U oba slučaja, kako su govorili stari Nordijci, muškarac je žrtva nekontrolirane sile, a njegove su misli i djela pomućeni.

Kao božanstvo koje je štitilo savršenog ratnika, Otac je bogova davao korisne savjete za zaštitu života kao najdragocjenijeg dobra čak i za smione ratnike. Uvijek kroz prizmu stalnog nepovjerenja prema bližnjemu, Odin je naučavao da muškarac nikada ne smije odlagati oružje. Štoviše, čak i u trenucima prepuštanja blagodatima mira, nije se smjelo prestati s vježbama u dvobojima i ratničkim zabavama i u svakom je trenutku trebalo biti spreman za obranu vlastitih posjeda.

Unatoč tomu što su ovom uzvišenom pripadniku Asa bile posvećivane smrti odvažnih ratnika, on nipošto nije veličao smrt u borbi kao jedini dostojan svršetak zemaljskog života. Braneći posljednje udisaje egzistencije snažno zagrljene proticanjem dana, Odin je tvrdio da i “hromi može jahati, sakati može biti vođa, gluhi se može boriti, jedan slijepac vrijedi više nego mrtvac. Jednom riječju, mrtav čovjek nikome ne služi”.

Kao vrsni poznavatelj ljudske duše, Otac je bogova pozivao da se riječi procjenjuju prema ustima onoga od koga su dolazile, ne dopuštajući se lako izbaciti iz takta te olako i bespotrebno posezati za oružjem, budući da se “mudrac ne svađa s budalama”, nego pušta da ga glupost mimoiđe i ne okalja ga.

Božanska se mudrost bavila čak i pojedinostima osobne higijene, ukazujući na sitna pravila koja garantiraju zdrav život. Odin je tako savjetovao da se zadovoljavaju vlastite prirodne potrebe tijekom noći kako bi tijelo sutradan bilo odmorno i svježe. Osim toga, kao pripremu za iscrpljujuće dane poljskog rada, savjetovao je obilan doručak, nagomilavajući na taj način energetske zalihe kako bi se zadovoljio sveprisutni apetit potaknut svježim zrakom nordijskih fjordova.

Međutim, najveći nauk, sama osnova nordijske filozofije i ideal pomoću kojega se suočavalo s nevoljama i patnjama koje su pratile težak život Nordijaca čine riječi koje je Odin izgovorio s obzirom na glasovitost, slavu i poštovanje: “Životinje umiru, srodnici umiru, i ja ću sam umrijeti. Ali postoji jedna stvar za koju znam da nikada neće nestati: slava koju ostavljamo iza nas kada umremo”.