Nebo je strahovito bučalo i Zemlja je bila pogođena žestokim nevremenom. Thorova kočija, koju su vukli njegovi izvanredni jarci, još je jedanput upravljena prema zemlji gigantâ. Potaknuti dosadom, Thor i njegov nerazdvojni suputnik Loki otputovali su iz Asgarda s prvom jutarnjom svjetlošću u još jednu pustolovinu. Iscrpljeni umorom od dugog putovanja, dvojica putnika su uvečer stigli do kuće nekog siromašnog seljaka. Željni samo da se odmore i okrijepe, odlučili su u njegovom domu provesti noć. Malo kasnije – bilo je gotovo vrijeme za večeru – dostojanstveni gospodar groma uzeo je svoja dva veličanstvena jarca i odrješitim ih udarcem ubio. Nakon što ih je pažljivo oderao veoma oštrim nožem, pazeći da ne ošteti njihovu kožu, Thor ih je stavio u ogromni lonac, osobno se pozabavivši njihovim kuhanjem. Kad su dvije životinje bile pripravljene kako treba, Thor je pozvao seljaka, njegovu ženu i njihovo dvoje djece, Tjalfija zvanog Brzi i Roskvu, da večeraju s njim. Božji sustolnici, koji su prisustvovali čitavom prizoru s razumljivim čuđenjem pomiješanim sa strahom, s velikim su tekom pojeli to slatko i mekano meso kakvo nikada u svom životu nisu kušali. Bila je to prava božanska gozba, dar boga koji je moćan, ali i velikodušan i dobrohotan prema seljacima, svojim štovateljima.

Nakon što je jeo, Thor je rasprostro jarčije kože ispred vatre i naredio sustolnicima da na njih polože svaku, pa čak i najmanju kost, pazeći da ih pritom na polome ili okrnje. Tajanstvena božja naredba bila je skrupulozno provedena pa se, osvijetljena vatrom iz ognjišta, mogla vidjeti lijepa hrpa ogoljenih kostiju. Možda zbog želje da kuša moždinu, mladi je Tjalfi pritom oštricom svoga noža zasjekao bedrenu kost jedne životinje, ali to nitko nije opazio. Nakon što su zahvalili bogu, seljaci su otišli spavati. Sutradan, prije nego su vrapci poletjeli, Thor se probudio, zgrabio svoj malj Mjölnir i približio se gomili kostiju ostavljenoj večer ranije. Obavijen uobičajenom jutarnjom tišinom, bog je počeo gaziti kože i njihov teret od kostiju, izgovarajući nerazumljive i tajanstvene litanije. Trenutak kasnije, snagom neke neobjašnjive čarolije, mrtvi su ostaci oživjeli i dvije blistave životinje skočile su na noge pune magične vitalnosti. Ipak, jedan od jaraca upadljivo je šepao, jer jedan od nesretnih sustolnika nije slijedio božanske upute, kompromitirajući na taj način potpuni uspjeh rituala.

Ispunjen bijesom i ožalošćen zbog oštećenja jednog od njegovih ljubljenih jaraca, Thor je počeo jakim glasom razjareno preklinjati. Zglobovi njegovih ruku, koje su bijesno stiskale kratki držak Mjölnira, pobijelili su, dok su iz njegovih crvenih očiju vrcale varnice. Jutarnja tišina bila je razbijena dubokom tutnjavom, zvučnim očitovanjem božanske srdžbe. San seljaka grubo je bio prekinut. Dršćući i problijedio, u strahu za svoj i za život svoje obitelji, siromašni se seljak bacio pred Thorove noge, moleći njegovo oproštenje i obećavajući mu sva svoja dobra. Pokazujući još jedanput svoju dobrohotnost prema seljacima, gospodar groma je to prihvatio. Međutim, doslovno tumačeći riječi starca, uzeo je Tjalfija i Roskvu koji su od tada postali njegove odane sluge.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 35. tekst


Ostavivši jarčeve koji su sada bili beskorisni, Thor i Loki su pješke nastavili svoje putovanje prema dalekom istoku. Budući da je bio brži i snažniji, Tjalfi je na svojim leđima ponio naprtnjaču sa zalihama. Nakon čitavog dana iscrpljujućeg hoda, njih su četvorica stigli u blizinu obale. Pred njima se nalazilo ogromno oceansko prostranstvo. Ne klonuvši duhom, izgradili su lađu i zaplovili prema pučini. Iako nije bilo lako upravljati ovom grubom brodicom među ogromnim valovima, ipak su, nakon nekoliko sati opasne plovidbe, opazili obalu te su se, vođeni jakim pustolovnim duhom, iskrcali na nju. Ni najmanje ne oklijevajući, nastavili su putovanje prema istoku ove nepoznate zemlje. Kako je njihovo oduševljenje bilo veliko, gotovo nisu ni opazili da su opkoljeni ogromnim stablima i potpuno okruženi tamom guste šume. Koliko god su se trudili ugledati nebo kroz krošnje stabala, ipak nisu uspijevali vidjeti sunčevo svjetlo. Nastavili su satima hodati sve dok iscrpljeni nisu odlučili pronaći sklonište preko noći. Otkrivši jednu guduru poluskrivenu šibljem, ušli su u nju gdje su se, kao nekim čudom, našli usred ogromne dvorane, idealne da se u njoj provede noć.

Međutim, nisu dugo spavali jer su oko ponoći osjetili drhtanje tla pod svojim nogama kao da je riječ o nekom snažnom zemljotresu. Zidovi dvorane, koji su izgledali veoma čvrsti, sada su se ljuljali kao listovi na vjetru. Zahvaćeni panikom, Thor i njegovi drugovi hitro su skočili, bježeći na sve strane u očajničkom pokušaju da pronađu izlaz iz ove smrtonosne klopke. Na desnoj su strani ugledali jednu drugu dvoranu, malo manju od one u koju su se bili sklonili. Opazivši da se zemljotres počeo smirivati, umorni i još uvijek uplašeni, klonuli su ispred njezina ulaza. Thor ipak čitave noći nije ispuštao svoj malj iz ruku, a s prvim je svitanjem ustao i s iznimnim oprezom izašao izviditi okolicu. Načinivši nekoliko koraka, bog je opazio da u blizini njihovog skloništa spava jedan gigant koji je hrkao poput neke ogromne svinje. Osluškujući ovu neobičnu tjelesnu glazbu, Thor se sjetio čudnih zvukova koje je čuo tijekom besane noći. Bog je shvatio da treba biti na oprezu, te je opasao svoj čarobni pojas, pripremivši se na svaki nezgodni slučaj.

U nastojanju da dokuči uzrok nastanka i postojanja određenih društvenih ili prirodnih fenomena, antički je čovjek uglavnom pribjegavao stvaranju različitih mitova i legendi kao svojevrsnih “interpretacijskih ključeva” za njihovo iščitavanje i razumijevanje. S obzirom na to, ni nordijska mitologija nije izuzetak od ovoga pravila

Upravo u tom trenutku zemlja je bila pogođena drugim veoma jakim potresom. Gigant se probudio! Njegova golemost i veličina preplašili su veličanstvenog boga groma koji ga je slabim glasom upitao tko je i kako se zove. Pomalo iznenađen, gigant je rekao da se zove Skrimir, što znači “Široki”, te ga je šaljivim tonom upitao, pokazujući na konačište boga, zašto su uzeli njegovu rukavicu. Sve zaprepašteniji, Thor je shvatio da veličanstvena dvorana u kojoj su pronašli počinak tijekom noći nije ništa drugo doli gigantova rukavica, a da je ona desna dvorana ustvari udubina predviđena za palac. Thor je bio preplašen jer su njegova snaga i moć izgleda prilično zaostajali u usporedbi sa stasom ovog veličanstvenog giganta. A kad im je Skrimir predložio da zajedno prijeđu dio puta i da sjedine namirnice, nije im ostalo ništa drugo nego da prihvate. Tjalfi je ispraznio božansku naprtnjaču u gigantove bisage, te su, iako nevoljko i nemoćni da se suprotstave, nastavili putovanje.

Zahvaljujući svojim krupnim koracima, Skrimir je uvijek bio naprijed, dok su njih četvorica sa svojim uobičajenim koracima činili dvostruki napor samo da bi mogli biti iza njega. Konačno, nakon nekoliko sati ovoga mučenja, gigant se zaustavio i rekao da se želi malo odmoriti. Pronašavši hrast prikladne veličine za svoju tjelesinu, Skrimir se ispružio u njegovom podnožju i odmah počeo hrkati, proizvodeći onu groznu glazbu koju su Thor i njegovi pratioci dobro poznavali. Gladni i iscrpljeni, njih su četvorica imali namjeru otvoriti gigantove bisage i poslužiti se večerom. Međutim, čvorovi koje je napravio Skrimir bili su tako jaki da ih, što je nevjerojatno, čak ni snaga najjačeg među bogovima nije mogla razvezati. Bilo je to uistinu previše! Osjećajući se nasamarenim, Thor je objema rukama zgrabio svoj malj i njime bijesno udario giganta po glavi. Primivši udarac koji bi razmrskao svaku lubanju, Skrimir se probudio pomalo ozlojeđen i gunđajući da mu je list iz krošnje hrasta poremetio san pavši baš na njegovu glavu. Zatim je, ugledavši njih četvoricu budne kako stoje oko njega, rekao da se slobodno posluže, pokazavši pritom na bisage. Thoru i njegovim pratiocima nije ostalo ništa drugo nego da se potišteni upute do podnožja jednog stabla i tamo se prazna stomaka predaju počinku.

Međutim, Thor nije mogao oka sklopiti, jer ga je zaglušujuće gigantovo hrkanje podsjećalo na nanesenu uvredu, što mu je bilo nepodnošljivo. Stoga se sredinom noći bog ponovno vratio svome zadatku. Zgrabio je malj i svom snagom koju je imao u tijelu udario je Skrimira po zatiljku. Iako je jasno osjetio kako se malj zabija u gigantovo meso, Thor je pretrpio još jedno poniženje. Jedini razočaravajući rezultat njegova udarca bio je da se gigant probudio, ovoga se puta požalivši da mu je žir pao na zatiljak raspršujući mu njegove blažene snove. Još jedanput Thor nije uspio. Ničemu nisu vrijedili njegova snaga i moćno čarobno oružje. Međutim, jedno božanstvo nikome se nije moglo tako lako predati, posebice kad je riječ o gigantu. Stoga je Thor sačekao da Skrimir ponovno počne hrkati kako bi poduzeo treći napad. Kada se potom začulo životinjsko disanje, Thor je svom snagom, koja mu je ostala u mišicama, zamahnuo i uputio zastrašujući udarac u sljepoočicu giganta. Bog je pomislio da je konačno uspio jer je čuo kako se malj sve do drška zabija u lubanju njegovog neprijatelja. Ipak, s golemim iznenađenjem i očajanjem Thor je morao prisustvovati još jednom neuspjehu. Skrimir se probudio osoran i mrzovoljan, žaleći se da očito nije moguće mirno spavati na tom mjestu, budući da su mu ovoga puta ptice izvršile nuždu na glavu. Budući da je već počelo svitati i da je morao krenuti drugim putem, gigant se oprostio s njima četvoricom. Međutim, prije nego je otišao, Skrimir ih je upozorio da zemlju prema kojoj idu naseljavaju bića znatno veća od njega koja će loše podnijeti njihovu patuljačku drskost. Nadodao je da bi možda bilo bolje da se vrate svojim tragovima.

Premda su bili prilično uplašeni, četvorica putnika nisu izgubili svoj početni polet pa su se, uzdahnuvši s olakšanjem zbog Skrimirovog odlaska, bacili na hodanje. Proteklo je dosta sati provedenih u šumi dok nisu opazili utvrdu koja se veličanstveno uzdizala posred jednog proplanka. Nije im polazilo za rukom vidjeti krov ogromne građevine koja je, gotovo poput orlova gnijezda, bila postavljena na veoma visoku stijenu. Trebalo im je nekoliko sati dok nisu stigli u podnožje stijene i još toliko da se popnu uz nju. Iscrpljeni naporom, napokon su došli pred glavnu kapiju. Ulaz u utvrdu bio je zapriječen debelom željeznom rešetkom koju su uzalud pokušavali ukloniti pa su na koncu bili prisiljeni da se poput mačaka provuku kroz rešetku, obeshrabreni ulazeći u veoma prostrano dvorište. Ogromnim trgom dominirala je palača koja je bacala svoju sjenu skroz preko zidina utvrde. Oklijevajući, ali radoznali da otkriju komu to pripada, njih su četvorica ušli u nju provukavši se kroz jedna odškrinuta vrata. Bilo je to boravište najmoćnijeg kralja gigantâ, Utgardlokija, što u prijevodu znači “Utgardski čarobnjak”. Premda su frenetično mahali rukama kako bi kralju iskazali dužno poštovanje, nitko ih od brojnih gigantâ, koji su ispunjavali kraljevu dvoranu, nije opazio. Tek nakon mnogih napora kralj je ugledao nezvane goste. Prepoznavši malj i crvenu kosu gospodara groma, izrazio je svoje čuđenje. Je li moguće da je to sićušno stvorenje čuveni Thor, najsnažniji od bogova? Sigurno se njegove sposobnosti, razmišljao je kralj naglas, skrivaju pod prividom slabosti. U svakom slučaju, moći će ih uskoro pokazati.

Kralj je objasnio posjetiteljima da je lokalni običaj bio razveseliti dvor ispitom hrabrosti, pa ih je stoga pozvao da upute svoje izazove njegovim prvacima. Prvi koji je istupio naprijed bio je Loki koji je, smatrajući da ne postoji nitko tko bi mu bio ravan u toj specijalnosti, izazvao onoga tko može brže od njega pojesti ogromnu količinu hrane. Utgardloki je smatrao da je izazov dovoljno zabavan, iako nije bio pravo natjecanje u hrabrosti. Pozvao je jednog svog podanika imenom Logi, što znači “Divlji oganj”. Nakon što su sjeli jedan nasuprot drugog za bogato pripravljen stol, dvojica su prvaka započeli s natjecanjem, proždirući što je moguće više donesene hrane. Za kratko vrijeme na stolu nije ostalo više ništa što bi se moglo pojesti. Međutim, dok je Loki pojeo sve meso ostavljajući samo ogoljene kosti, njegov je izazivač progutao i kosti, a da ga nisu zaustavili pojeo bi i stol i pokućstvo. Sva Lokijeva vještina u smišljanju prijevara i postavljanju zamki sada ničemu nije vrijedila. Ponižen očitim porazom, bog se bez ijedne riječi povukao u kut.

Smatrajući da nije slučajno što je poznat pod nadimkom Brzi, mladi je Tjalfi upitao kralja je li neki od njegovih prvaka spreman da se utrkuje s njim. Unatoč tomu što je izazov uputio jedan mladić, Utgardloki je pozvao Hugija, što znači “Misao”, naredivši mu da se odmjeri s Tjalfijem. Malo kasnije, kralj, sva njegova raskošna pratnja i četiri gosta prešli su na jednu veličanstvenu stazu napravljenu upravo za takva natjecanja. Dogovoreno je da se istrče tri utrke, kako bi se nagradila i izdržljivost. U prvoj utrci pobijedio je Hugi koji je deklasirao mladića, nanijevši mu težak poraz. Potican od svojih drugova i želeći uzvratiti istom mjerom za prethodni poraz, Tjalfi je u drugoj utrci napregnuo sve svoje snage. Međutim, i ovoga puta Hugi je prvi stigao na cilj gdje su zaustavio i sačekao Tjalfija, jer je imao ogromnu prednost. Posljednja je utrka definitivno pokazala da je Hugi bio daleko brži, jer je kraljev prvak stigao na cilj i još je imao dovoljno daha da se vrati natrag i potiče Tjalfija koji još nije bio ni krenuo.

Posprdnim tonom pobjednika, Utgardloki se obratio Thoru, pitajući ga u čemu bi se on želio ogledati kako bi dokazao svoje sposobnosti. Rasrđen tolikom drskošću, gospodar groma je stavio ruku na svoj malj, ali je, prisjetivši se skromnih uspjeha protiv Skrimira, rekao da nitko nije u stanju piti više od njega. Tada je kralj naredio da se donese rog iz kojega se obično pilo u službenim prigodama. Pružajući ga Thoru, rekao je da se u njegovoj zemlji dobrim pijačem smatra onaj tko uspije u jedan mah ispiti njegov sadržaj. Onaj komu su trebala dva gutljaja bio je običan pijač, dok su, nadodao je, i djeca mogla cjelokupni sadržaj popiti u tri gutljaja. Thor je zgrabio neobični pehar koji na prvi pogled nije izgledao nešto posebno velik, ali je bio izuzetno dugačak. Bog je snažno počeo piti i prestao je tek kada je osjetio da mu ponestaje daha. Bio je uvjeren da je ispio svu tekućinu koja je bila u rogu. Međutim, na poziv sve zabavljenijeg kralja, s ogromnim je čuđenjem morao ustanoviti da je razina tekućine bila ista kao i prije. Ne odmorivši se ni trenutka, Thor je ponovno zgrabio rog i pio je što je više mogao. Kada se zaustavio bio je uvjeren da ga je definitivno ispraznio. No, tekućina je još uvijek netaknuta bila unutra. Kralj se nastavio šaliti s Thorom, podbadajući ga ne baš časnim pohvalama. Pogođen u ponos, bog nije klonuo duhom, te je uporno i grčevito nastavio piti, želeći dokončati ovo natjecanje. Kada je na koncu pogledao u rog, opazio je da se razina tekućine spustila tek za par crta zbog čega ga je ljutito bacio daleko.

I najsnažniji među bogovima, branitelj Asgarda, doživio je neuspjeh. Međutim, kako nije mogao dozvoliti da bude pobjeđen, zamolio je kralja da mu pruži drugu šansu kako bi dokazao svoju vrijednost. Sve više uživajući u ponižavanju Thora i njegovih drugova, kralj mu je rekao za razbibrigu kojom su mjesni mladići običavali ubijati dokolicu: podizanje njegovog mačka. Utgardloki mu je pokazao jednog sivog debelog mačka koji je mirno ležao na stolu u središtu dvorane. Thor se odmah približio stolu i pokušao podići kraljevog mačka, gotovo i ne uzimajući za ozbiljno ovaj ispit. Međutim, nakon prvog poluozbiljnog pristupa, Thor je upregnuo sve svoje snage, ali koliko god se trudio, mačak je ostajao čvrsto usidren na svom postolju. Jedini rezultat božjih napora bilo je mačkovo lijeno podizanje jedne šape. Sad već izvan sebe od bijesa, Thor se tresao poput ranjenog lava. Želio se pošakati s nekim i iskaliti svoj bijes na nekome.

Nastavljajući sa svojim mudrim djelom psihološkog uništavanja, kralj je primijetio da se, nakon njegova neuspjeha i u igri za dječake, nitko ne bi smatrao počašćenim boriti protiv njega. Zatim je, još ga više uznemirujući, nadodao da bi se možda samo jedna starica mogla natjecati s njim. Tada se u dvorani pojavila ispijena i bijedno odjevena starica koja je hramala. Bila je to stara dojilja Eli što znači “Starost”. Srdit zbog nove teške uvrede, Thor se ustremio na staricu, zaboravivši sveta pravila dvoboja. Međutim, njegovi udarci i očajnički napadi ni za milimetar nisu natjerali staricu na uzmak. Štoviše, ona je laganim koracima napredovala ne vodeći računa o Thorovim udarcima šakama i nogama. Na koncu se mogao vidjeti jedan zbilja neobičan prizor: najsnažniji od bogova ponižen kleči pred oronulom staricom. Sve su bitke bile izgubljene, a čast definitivno dovedena u pitanje. Četvorici drugova nije ostao drugi izbor nego da se oproste i vrate kući. Pokazujući svoju kraljevsku velikodušnost, kralj se ponudio kao njihov vodič do granice.

Izašavši izvan teritorija gigantâ, kralj je upitao Thora je li zadovoljan putovanjem koje je poduzeo. Bog je, naravno, odgovorio da se osjeća poraženo i da mu to sigurno ne može predstavljati zadovoljstvo. Tada je Utgardloki odbacio svoj uobičajeni šaljivi ton, te je, gotovo kao da se ispričava, priznao da se koristio trikovima kako bi pobijedio u natjecanju. Iznenadivši nepovjerljivog Thora, nadodao je da je začarao njega i njegove drugove pribjegavajući moćnim čarolijama, tako da su vjerovali da je istina ono što je ustvari bio proizvod magijski potaknutih halucinacija. Prije svega, gigant kojega su susreli u šumi nije bio Skrimir, nego sam Utgardloki koji je, doznavši za njegov dolazak, izašao Thoru u susret, želeći iskušati njegovu snagu i pronaći moguću obranu za svoje kraljevstvo. Čvorovi koje su uzalud pokušavali razvezati bili su načinjeni od začarane metalne žice i zapečaćeni tajnim formulama. A kada je Thor vjerovao da udara giganta, njegov je malj padao po tlu, izazivajući strahovite potrese i stvarajući doline i vrleti, zbog čega je u znatnoj mjeri izmijenjen izgled prijašnjeg krajolika.

I božji su drugovi bili žrtve lukavosti i magične mudrosti kralja gigantâ. Tako je Lokija porazila personifikacija divljeg ognja koji, kao što je poznato, proždire svaku stvar, ništa ne ostavljajući za sobom. Zatim se mladi Tjalfi, premda je bio brži od vjetra, nije mogao natjecati s Hugijem koji nije bio ništa drugo do materijalizacija ljudske misli. Konačno, Thor je pio iz roga čiji je vrh bio uronjen u ocean, tako da njegova žeđ nikako nije mogla iscrpiti oceanska prostranstva. Pa ipak, na ogromno čuđenje giganta, bog je uspio znatno sniziti morsku razinu čime je nastao fenomen plime i oseke. Naravno, mačak nije bio mačak, nego Midgarska zmija, divovski gmizavac koji je svojim tijelom obavio zemaljsku kuglu. Uistinu je bio izuzetan pothvat to što mu je pošlo za rukom natjerati ga da podigne jednu šapu. Konačno, zaključio je Utgardloki, oronula starica protiv koje se Thor borio u posljednjem natjecanju nije mogla biti poražena jer je ona bila prava starost. A protiv neumoljivog prolaska godina može se boriti, ali uvijek uzaludno jer nitko ne može izbjeći polagano tjelesno propadanje. Nakon što je otkrio svoja lukavstva, kralj je rekao da mu sad, kada je upoznao njegovu snagu, nikad neće dozvoliti ulazak u svoje kraljevstvo. Upravo u trenutku u kojemu je gospodar groma bacio na njega svoj malj, Utgardloki se rasplinuo, nestajući u ništa pomoću neke svoje čarolije.