Osobite pojedinosti koje obogaćuju ovu epizodu o Thorovim lukavstvima u njegovoj borbi protiv gigantâ, omogućile su nastanak različitih interpretacija. Ostajući na području hipoteza, vjerojatno se u narativnim zapletima krije i opis mitske inicijacije u viši stupanj, tijekom koje Thor – kao prototipski ratnik – mora pokazati svoju hrabrost u onomu što je njegov prvi “službeni” duel.

Dogodilo se da je Odin jednoga dana prolazio zemljom gigantâ. Na leđima Sleipnira, veličanstvenog osmonogog konja, otac bogova ponosno je jahao nebom Jotunheima. Kaciga od teškog zlata koja je odbijala sunčeve zrake na Zemlju sigurno nije mogla proći nezamijećena. Zaneseni i iznenađeni, svi su giganti gledali ovaj neuobičajeni prizor, pitajući se tko bi mogao biti ovaj tajanstveni nebeski vitez. Možda malo zavidan, Hrungnir je skočio na leđa Gulfaxija, pastuha blještavih mišića i – što je posebno povećavalo njegovu ljepotu – grive načinjene od najsjajnijih zlatnih niti. Siguran u sebe, gigant se približio božanskom konjaniku i prijezirnim mu tonom rekao da ima lijepog konja, ali da se ipak nipošto ne može natjecati s njegovim. Uvrijeđen tolikom preuzetnošću, Odin je kao odgovor na to podbo Sleipnira i brzo kao munja skočio naprijed, izazvavši ga na utrkivanje. Nimalo uplašen i ne znajući za Sleipnirov magični kas, Hrungnir ga je slijedio, bacivši se u smionu utrku preko nepoznatih planina i dolina.

Međutim, premda je Gulifaxi galopirao brzo kao nikada prije, ipak nije uspijevao dostići sivog konja jer mu je njegovih osam nogu omogućavalo nevjerojatan zalet i mahnit trk bez i najmanjeg napora. Tako su za veoma kratko vrijeme dvojica jahača bila pred vratima Asgarda. I ne opazivši to, Odin je u božansku utvrdu uveo giganta i njegovog konja. Poštujući sveta pravila gostoprimstva, bogovi su ponudili Hrungniru da pije, a s obzirom na njegov divovski stas piće su mu poslužili u velikom peharu iz kojega je obično pio Thor. Ostavši bez daha zbog veličanstvene utrke, gigant je iskapio nekoliko vjedara medovine, dragocjenog božanskog pića. Međutim, kako nije bio naviknut na takav nektar, posve se napio i počeo se hvalisati. Rekao je da će uzeti Valhalu i odnijeti je sa sobom u zemlju gigantâ, te da će čitav Asgard strovaliti u Zemljinu utrobu i raspršiti sve bogove izuzev Freye i Sif, koje će mu, kao božice neviđene ljepote, uveseljavati njegove dane.

Iziritirani uvredljivim naklapanjem giganta, bogovi su tada ostavili po strani svaki obzir te su, zasićeni njegovim hvastanjem, pozvali Thora, njihovog snažnog branitelja. Najavljen munjama i gromovima, crveni je gospodar groma stigao u tren oka te je, rasrđen zbog prisutnosti jednog od svojih stalnih neprijatelja na tom svetom mjestu, upitao tko mu je dao dopuštenje da uđe. Sam Hrungnir mu je odgovorio, rekavši da je to krivnja uzvišenog Odina. Međutim, stišćući svoj malj i bacajući bijesne poglede, Thor nije želio saslušati razloge, nego je rekao da će mu ubrzo razbiti lubanju i tako ga kazniti za njegovu aroganciju. Ciljajući na Thorov osjećaj časti, Hrungnir se požalio da nema sa sobom nikakvo oružje, te da bi bio kukavičluk, čin nedostojan jednog božanstva, okoristiti se na taj način nenaoružanim gigantom. Nipošto ne odustajući od svog odlučnog tona, izazvao ga je da se odmjeri s njime u jednom regularnom dvoboju. Usprkos tome što se borio i ubio mnogobrojne gigante, ovo je bilo prvi put da je Thor bio izazvan na “dvoboj” sa svim elementima viteštva. Naravno, Thor je prihvatio izazov, odredivši mjesto i datum obračuna.

Stigavši u svoju zemlju, Hrungnir je ispričao o svojim pustolovinama i o dvoboju. Budući da su poznavali snagu čarobnog Thorova oružja, giganti su smatrali da Hrungnirova snaga, premda ogromna, ipak nije dostatna. A ulog u igri bio je previsok jer ako Thor bude pobijedio sigurno će ih sve pobiti. Tako su, dovukavši brda gline na mjesto dvoboja, počeli oblikovati glinenog giganta, gigantsku lutku koja je trebala stajati uz bok Hrungniru u svečanom izazovu. Malo kasnije mogao se vidjeti golemi ljudski oblik koji je metrima daleko bacao svoju sjenu. Međutim, glinenom gigantu nedostajao je život pa su zato u iskopanu rupu u njegovom grudnom košu stavili srce kobile koje je još kucalo. Bilo je to najveće srce koje su pronašli.

Hrungnir je posjedovao i druge izuzetne kvalitete. Primjerice, njegovo je srce bilo od tvrdog kamena s tri iskrivljena vrška, dok mu je glava nalikovala ogromnom kamenu živcu tako da su neki tvrdili da gigant nije bio ništa drugo do utjelovljenje granitne planine, sposobne misliti i kretati se snagom neke čarolije. Povrh toga, Hrungnir je imao ruku od veoma teške stijene koja mu je služila kao štit, dok je u drugoj ruci, kao jedino oružje za napad, držao izbrušeni kamen, jedan od onih tvrdih kremenova što se koriste za oštrenje noževa.

Konačno je stigao i taj dan. Na svojoj kočiji koju su vukli jarci, bog je krenuo na put praćen mladim Tjalfijem, svojim vjernim slugom. Pri prolasku božanskih kočija planine su se tresle, pucajući i rušeći se u ogromne ponore, a užasni pljusak tuče uništavao je usjeve. Nebo se crvenilo od sijevanja munja. Postupno, kako se približavala pozornici na kojoj se trebao odigrati dvoboj, božanska se srdžba manifestirala sa svim svojim atmosferskim obilježjima. Thora su već opazila dvojica gigantâ koji su ga uspravni i veličanstveni očekivali. Naravno, pogled na sve one žalosne predznake smrti i uništenja nemalo je impresionirao dvojicu izazivača. S obzirom na to, pripovijedalo se da prestrašeni glineni kolos nije mogao kontrolirati svoj blatni stomak te se, sa simptomatičnom klonulošću, olakšao, plaveći blatnjavom mokraćom okolno zemljište.

Međutim, Hrungnir se nije obeshrabrio. Ponosan i prijeteći, nastavio je čvrsto držati ogromni granitni štit, dok je u drugoj ruci premetao ubojiti kremen spreman za pogodak. Tom se prigodom Tjalfi pokazao vještim strategom, budući da se približio Hrungniru te mu, glumeći špijuna, rekao da će ga Thor, suprotno onomu što je običavao činiti, napasti odozdo tako što će se neočekivano pojaviti ispod njegovih nogu. Tada je naivni gigant uzeo svoj štit te ga, poslušavši mladićev savjet, postavio ispod svojih nogu. Trenutak kasnije, Hrungnir je čuo prasak s grmećeg neba i vidio je Thorova kola okružena visokim plamenim jezicima i njega kako baca munju. Gigant je odmah svom snagom bacio na njega oštri kameni projektil. Međutim, božanski malj, čudesni Mjölnir, već je letio prema Hrungnirovoj lubanji. Dva su se oružja srela u zraku na pola puta. Gigantovo je oružje bilo razbijeno na tisuće komadića koji su pali na tlo. Prema drevnom nordijskom vjerovanju, iz ovih je krhotina nastala prvotna materija za brušeno kamenje. Ipak, jedan od ovih komada zabio se u Thorovu glavu koji se, ostavši bez svijesti, srušio na tlo. Za to vrijeme, budući da je posjedovao čudesnu moć da uvijek pogodi svoj cilj, Mjölnir je udario u Hrungnirovu lubanju, užasno je zdrobivši i raskomadavši njegovo tijelo na komade. Jedna mu je noga odletjela i pala pravo na vrat klonulog boga koji je ležao blizu. I Tjalfi se također dao na posao te je, premda se nije radilo o hrabrom protivniku, Hrungnirovog glinenog saveznika pretvorio u bezobličnu masu.

Dvoboj se završio, potvrdivši po tko zna koji put Thorovu superiornost i božansku nadmoć. Međutim, gospodar groma nepomično je ležao pod težinom gigantovog bedra, dodatno mučen probadajućom boli uzrokovanom krhotinom kamena. Tjalfi je očajnički pokušavao osloboditi svoga gospodara, ali su njegovi napori bili uzaludni pred takvom jednom težinom. Tada su se okupili svi bogovi te su, formirajući složnu ekipu, pokušali smaknuti sad već smrdljivu i gnojnu nogu. Međutim, ni oni nisu uspjeli. Iznenada se, iako još uvijek nesiguran na svojim nježnim nogama – jer je bio rođen tek prije tri dana – približio maleni Magni i bez vidljivog napora oslobodio oca. Veliki su bili Thorova radost i ponos! U želji da za ovo djelo na odgovarajući način nagradi svoga sina, plod njegovog svetogrdnog spolnog odnosa sa giganticom Jarnsaxom, uhvatio je čudesnog Gulfaxija i poklonio mu ga. Neki su pakosnici govorili da se tom prilikom Odin jako naljutio na svoga sina, jer je on za sebe želio toga pastuha koji je izazvao njegovog Sleipnira.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 34. tekst


Ipak, Thorove patnje nisu bile gotove jer mu je u lubanji ostala ona zabodena krhotina. U onim vremenima živjela je u tom primordijalnom svijetu neka goropadna starica imenom Groa, žena Aurvandilija zvanog Hrabri. Žena je bila poznata po tome što je poznavala nekoliko čarolija i tajanstvenih formula. Bog se uputio čarobnici kako bi ga oslobodila one užasne i nesvakidašnje glavobolje. Groa je uzela Thorovu glavu među svoje ruke i započela je pjevati magične pjesme. Na zvuk ovih nabrajanja bol se odmah ublažila, a krhotina je počela izlaziti iz lubanje. Oduševljen fenomenalnim ozdravljenjem, bog nije sačekao da mu vračara objavi svršetak obreda, nego joj je, misleći da joj čini uslugu i u želji da je razveseli, spomenuo da je vidio njezinog muža Aurvandilija Hrabrog. Budući da godinama nije vidjela svoga muža smatrajući ga mrtvim, Groa je odmah prekinula tretman, nagovarajući Thora da joj ispripovijeda sve pojedinosti. Bog joj je rekao da mu je tijekom jednog od svojih putovanja u Jotunheim pomogao da prijeđe preko neke rijeke sa snažnim ledenim strujama, tako što ga je prenio na leđima u jednoj košari.

Međutim, usprkos tomu što ga je Thor upozorio da to ne čini jer je temperatura bila veoma niska, odvažni je muž vračare ispružio ruku izvan košare. Posljedice nije trebalo dugo čekati. Aurvandilijev se palac smjesta zaledio pa mu ga je bog morao odrezati, nastojeći izbjeći prijeteću gangrenu. Možda u želji da udovolji svojoj vidarici, Thor joj je pokazao jednu zvijezdu – neki su smatrali da se radilo o tzv. Jutarnjoj zvijezdi – govoreći da je ona palac njezinog muža koji je on bacio na nebeski svod kako bi mu izrazio svoju zahvalnost. Budući da je terapeutski obred bio prekinut, uskoro je krhotina opet počela mučiti Thora. Međutim, tome više nije bilo lijeka jer se jedanput prekinut magijski slijed više nikad nije mogao ponoviti. Ipak, vračara je rekla da će se krhotina zabijena u božansku glavu pomjerati, uzrokujući užasne boli, samo kada netko na Zemlji baci u zrak kamen za oštrenje. Zbog toga su u antičkoj nordijskoj kulturi kamenovi za oštrenje bili okruženi aureolom svetog poštovanja i nije bilo dopušteno igrati se njima.