“Idun and the Apples” by James Doyle Penrose (1890)

San o vječnoj mladosti i moći zaustavljanja neumoljivog proticanja danâ nekom čarolijom nepoznatom običnim smrtnicima, nalazi se u različitim oblicima u mnogim tradicijama. Posjedujući iznenađujuće paralele s grčim mitom o Hesperidinim vrtovima, nordijski mit pripovijeda o čudesnim zlatnim jabukama, neprocjenjivom voću namijenjenom bogovima koji su, jedući ih na svojim gozbama, bili zaštićeni od zuba vremena. [1]

U hladnim i beskrajnim zimskim večerima i bogovi su voljeli zabaviti svoje goste pripoviješću o događajima iz dalekih vremena te, obnavljajući sjećanje na savladane opasnosti, izvući dragocjene pouke za budućnost. Jedne večeri sveti zbor Asa ugostio je kralja Aegira, gospodara mora i Heimdallovog djeda. Nakon raskošne gozbe, Bragi, najvještiji među njima u plemenitom umijeću vođenja razgovora za stolom, ustao je i počeo pripovijedati kako su prije mnogo vremena bogovi bili izgubili i ponovno vratili Idunine jabuke. Naravno, svi su nazočni poznavali čudesnu moć skrivenu u zlatnim plodovima koje je u kovčežiću od jasenova drveta ljubomorno čuvala Bragijeva supruga Idun. Oni su, tako reći, stalno ubrizgavali novi život u božanske žile, ulijevajući im neiscrpivi životni sok koji su uzaludno pokušavali načiniti vještice i čarobnjaci u napicima i lijekovima namijenjenim lakovjernim ljudima.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 31. tekst

Gladeći valovitu bradu, Bragi je pripovijedao o tome kako su Odin, Loki i Hoenir napustili zidine Asgarda u nastojanju da još jednom zadovolje svoju neiscrpnu želju za pustolovinama. Neumorno putujući, božanski je trojac posjetio različite predjele, uspinjući se na planine i prelazeći doline, uživajući u krajolicima koje ljudsko oko nikad nije vidjelo. Uronjeni u samotnu ljepotu neoskvrnjenih fjordova i udišući hladni zrak, koji je možda bio ljepši i od onoga u Asgardu, bogovi su ogladnili. Bacivši se u potragu za hranom, božanski su putnici uskoro čuli karakterističan zvuk krda goveda na pašnjaku, koji je dolazio iz obližnje doline. Ovo je mukanje u njihovim ušima odjekivalo kao najljepša glazba, te su se začas približili životinjama, uistinu veličanstvenim primjercima, te uhvatili najugojenije govedo koje je bilo najdostojnije da se nađe na božanskoj trpezi. Ostalo je još pripraviti veliki seydir, određenu elementarnu vrstu peći. Ponavljajući postupke koje je drevni nordijski narod dobro poznavao, bogovi su iskopali duboku jamu u zemlji te su između dvije kamene ploče zagrijane vatrom stavili govedo, pokrivajući sve to nekom vrstom biljnog poklopca napravljenog od granja i listova. Svako malo mudro su puhali u seydir, održavajući žeravicu stalno usijanom.

Međutim, kada su, nakon što je prošlo potrebno vrijeme, pomislili da je govedo kuhano, opazili su da je životinja još uvijek bila sirova kao da ju snažna toplina, koju je proizvodila ona primitivna peć ni za trenutak nije dodirnula. Tada su njih trojica lišćem ponovno pokrili seydir te su, nakon što su ponovno raspirili žeravicu, počeli strpljivo čekati. Nakon što je proteklo prilično vremena, sad već sigurni da će utoliti svoju rastuću glad, bogovi su se približili seydiru i otkrili ga. Međutim, meso je i ovaj put bilo crveno, krvavo i potpuno nejestivo. Suočeni s ovim misterijem, njih su trojica ostali ozlovoljeni i započeli su žustro međusobno raspravljati, nastojeći dokučiti kako se mogla dogoditi takva jedna stvar. Međutim, čak ni mudri otac bogova nije uspio dati objašnjenje toga neobičnog i zbunjujućeg događaja. Potišteni i razočarani, njih su se trojica spremali napustiti to mjesto ispunjeno mračnim čarolijama, kada su iz grana obližnjeg hrasta začuli glas. Poskočivši, oni se okrenuše i ugledaše ogromnu ženku orla. Ponosno ugniježđena, “gospodarica ptica” odlučnim je tonom rekla da je ona onemogućila kuhanje životinje. Pobuđujući sve veću božansku radoznalost, veličanstvena grabežljivica je nadodala da će oni uzaludno pokušavati skuhati govedo, ukoliko joj prije toga ne ponude jedan njegov dio. Nakon kratkog dogovora, njih su se trojica složili jer su se plašili da se ispod lika ptice skriva neka lokalna sila koju treba poslušati.

[Loki u pandžama grabežljivice]

Poput čarolije, miris kuhane govedine odmah se raširio na sve strane, još više podražavajući osjetila bogova. Sletjevši moćnim krilima na seydir, orao je pandžama zgrabio svoj dio: dva buta i dvije plećke! To je zbilja bio priličan “zalogaj”, uskraćen bogovima i nesumnjivo potvrda orlove superiornosti što je u Lokijevim ušima izgledalo poput teške uvrede. Raskidajući dvostruke veze dogovora i pravila gostoljubivosti, bog je dograbio jednu motku i pokušao njome udariti proždrljivu grabežljivicu. Orao je izuzetnom vještinom uspio pandžama zgrabiti motku i moćnim zamahom krila vinuo se u visine, povukavši za sobom i bijesnog Lokija zakačenog za drugi kraj motke. Orao se brzo udaljio, dosežući neizmjerne visine i jedva dodirujući vrhove planina. Kao nedragovoljno breme, Loki se očajno otimao. Više su puta njegova stopala udarala u vrhove veoma visokih hrastova, nanoseći mu oštre bolove i užasne rane. U strahu da će se strmoglaviti, budući da je osjećao kako mu se ruke otkidaju od tijela, Loki je preklinjao orla da ga negdje spusti, a on će mu zauzvrat dati što god poželi. S okrutnim podrugljivim podsmijehom, grabežljivica odgovori da će ga poštedjeti samo ako joj donese jabuke vječne mladosti koje čuva Idun. Kako bi stišao orlovu srdžbu i izbjegao užasnu smrt, Loki je obećao da će mu donijeti svete plodove tako što će ih ukrasti njihovoj čuvarici.

Tako je Loki spasio svoj život. Nakon povratka u Asgard, počeo je razrađivati jedan od svojih lukavih planova kako bi nadmudrio naivnu Idun. Ciljajući na taštinu, koja stanuje u svakom ženskom srcu, Loki joj se približio pripovijedajući joj svojim uvjerljivim i slatkorječivim glasom da su u jednoj šumi nedaleko od zidina Asgarda postojale još ljepše jabuke od onih koje je ona čuvala. Ukrašavajući svoje riječi neusporedivom vještinom, pošlo mu je za rukom uvjeriti je da se uputi s njime u šumu, te da sa sobom ponese dragocjene plodove kako bi ih usporedila s izmišljenim jabukama koje je on vidio. Kad su izašli izvan zidina Asgarda, daleko od božanskih pogleda, Loki je poveo Idun na proplanak okružen stoljetnim stablima. Iznenada su začuli munjevito lepetanje krila, tipični znak dolaska orlova. I zaista, pojavio se orao koji se snažno dojmio božanskog dvojca. Veoma dobro poznajući snagu ptice, Loki se sklonio u stranu, ostavljajući sirotu Idun na milost i nemilost snažnih pandži grabežljivice koja ju je, opazivši svoj plijen, zgrabila i odnijela prema dalekim zemljama. Međutim, prije nego je odletio, orao je otkrio svoj pravi identitet. Bio je to gigant Tjazi, gospodar Trimheima, jednog od najvažnijih kraljevstava Jotunheima.

Sada kada nisu mogli više jesti čudesne jabuke i uživati u njihovom svježem revitalizirajućem mesu, bogovi su postali sijedi, nesigurni na nogama, pružajući ne baš uzbudljiv prizor iznenadne prolaznosti. Posvuda je u Asgardu zavladala melankolična rezignacija koja je karakteristična za stare osobe, željne samo da dokončaju svoje dane. Jabuke i njihova čuvarica nestali su preko noći. Sigurno je postojao neki izdajnik, podlac koji je tajnu vječne mladosti predao u ruke njihovih neprijatelja. Također pogođen staračkom slabošću, Odin je sazvao božansku skupštinu kako bi otkrio i kaznio eventualnog izdajnika. Nije trebalo mnogo da se utvrdi kako je posljednji koji je viđen s Idun bio Loki te je, poznajući njegovu urođenu zloću, lako bilo dokučiti da se jedino on mogao uprljati takvim jednim sramotnim grijehom. Probadajući ga pogledima ispunjenima mržnjom, bogovi su se natisnuli oko Lokija i zaprijetili mu da će ga prvo mučiti, a onda i ubiti ako im ne bude vratio dragocjene jabuke. Kao što je i bilo uobičajeno činiti u sličnim situacijama, Loki je od Freye posudio plašt od sokolovog perja koji je ona posjedovala te je, obukavši ga, odletio pravo prema zemlji gigantâ na dalekom sjeveru.

Ugledavši uskoro Tjazijevo boravište i vješto se krećući u svojoj pernatoj odjeći, Loki se spustio blizu njega. Oprezno se približio jednom prozoru kraljevske palače te je, vidjevši da giganta nema, ušao unutra. Ovdje je pronašao uplakanu Idun koja je postala Tjazijeva sluškinja. Božica mu je rekla da se ne plaši jer je gigant otišao barkom u jedan od svojih uobičajenih ribolova te će se kasno vratiti. Ne gubeći vrijeme, Loki je čarolijom pretvorio Idun u lješnjak te se, uhvativši je svojim umjetnim pandžama, vinuo u visine, nadajući se da će između sebe i giganta ostaviti dovoljnu “sigurnu udaljenost. Međutim, Tjazi se ipak ranije vratio te se, opazivši odsutnost božice i njezinih jabuka, pretvorio u sad već poznatog orla i krenuo u potjeru za bjeguncima. Veoma brzo opazio je čudnog sokola koji se brzo poput vjetra kretao prema božanskoj utvrdi. Bogovi su na Asgardovom nebu opazili Lokija i njegovog progonitelja pa su, prema jednoj taktici koja se i ranije pokazala uspješnom, nanijeli velike gomile piljevine i postavili ih nasred gradskog trga. Kada su Loki i njegova suputnica sletjeli, bogovi su potpalili vatru. U pokušaju da ščepa sokola, orao se spustio suviše blizu tla zbog čega su ga dohvatili plameni jezici koji su se visoko uzdizali s lomača od piljevine. Spremni da pokupe plodove ove neobične “protuzračne obrane”, bogovi su svojim kopljima proboli Tjazija.

Glas o Lokijevom pothvatu i Tjazijevom ubojstvu brzo je stigao do ledenih zemalja gigantâ. Vođena očajem i mržnjom, Skadi, Tjazijeva kći, spremala se utažiti svoju žeđ za osvetom. Naoružana do zuba teškim oklopom i velikom kacigom, Skadi se pojavila ponosna i opasna pred vratima Asgarda. Njezina je pojava jako uplašila bogove koji su veoma dobro poznavali uništavajuću snagu bijesa i mržnje, eksplozivnu mješavinu koja je više nego jednom potaknula divlje upade rasrđenih gigantâ. U pokušaju da izbjegnu smrt i uništenje, bogovi su pred nju poslali glasnike, predlažući joj da izabere jednog od njih kao muža, pod uvjetom da taj izbor napravi tako što će gledati samo njihova stopala, ne znajući pritom njihov pravi identitet. Jednom riječju, dali su joj mogućnost da postane božica, biće koje će častiti smrtnici. Prijedlog se svidio gigantici koja je, ipak, postavila još jedan dodatni uvjet za odbacivanje osvete: Asi su je morali nasmijati.

Božanski zbor je prihvatio bizarni zahtjev i dao je znak da, kao prva stvar, započne neobični obred “izbora muža”. Asi su se pojavili ispred Skadi tijela potpuno pokrivenog odjećom. Samo su im stopala bila vidljiva. Promatrajući božanske udove, djevojka je odabrala boga koji je imao najbjelje noge, misleći da se radi o Balderu, Odinovom sinu čuvenom po svojoj ljepoti i nevinosti, ali i po blistavoj bjelini svoje kože (slika dolje). Međutim, Skadi je bila zavedena u zabludu, jer se radilo o Njordu, bogu koji je neprestano stajao u moru, tako da mu ih je slana voda potpuno izbjelila.

Trebalo je sad ispuniti Skadin zahtjev. Međutim, gledajući namrgođeno i srdito lice gigantice, nitko nije vjerovao da bi ona mogla pokazati i najmanji znak veselja. Zbilja je bilo teško izmisliti neku duhovitu priču ili komični lik koji bi bio u stanju ukloniti s tog lica bijes i tugu. Ipak je na koncu Lokijeva izopačena mašta smislila jedan uistinu smiješan prizor. Kao apsolutni gospodar ovakvih situacija i majstor varki, on je prvo zavezao uže za bradu jedne koze. Potom se razgolitio i drugi kraj užeta pričvrstio za vlastite genitalije. Međusobno tijesno vezani, i Loki i koza povlačili su jedno drugo, ispuštajući, svatko prema svojoj prirodi, bolne krikove. Loki je zatim plačljivim glasom pomiješao krikove zadovoljstva s iskrenim izrazima bola, nespretno simulirajući seksualno uzbuđenje. Predstava se završila kada je Loki, oponašajući grčeve koji prethode orgazmu, pao u naručje gigantice koja je, ne mogavši se više suzdržati, prasnula u zvonak smijeh. Pripovijedajući ovu epizodu, drevni nordijski pjesnici podsjećali su kako smijeh uklanja svaku kriznu situaciju, liječeći svaku nesuglasicu svojom veselom zvučnošću. Skadi se pomirila s Asima koji su je prihvatili među njih. Na koncu je Odin, kao posljednju nadoknadu za smrt njezinog oca, pretvorio Tjazijeve oči u dvije zvijezde, koje su stari Nordijci znali prepoznati na ispunjenom nebeskom svodu, nazivajući ih “Gigantovim očima”.



[1] Prema mišljenju nekih znanstvenika, prisutnost jabuka u mitu o božici Idun nije izvorno nordijskog porijekla, budući da ih starije varijante ovoga mita uopće ne spominju, nego tek općenito navode da navedena božica posjeduje lijek koji sprečava starenje bogova. Osim toga, uzgajanje jabuka nije bilo poznato u nordijskim zemljama barem do kasnoga srednjeg vijeka. Stoga neki autori smatraju da se termin kojim se označavaju Idunine jabuke (epli) općenito može primijeniti na bilo koju vrstu okruglih plodova. Inače, varijante ovoga mita postoje u mnogim drugim mitologijama u kojima se susreću plodovi čudesnih moći nad kojima bdiju posebni čuvari i koje su često puta predmet žestokih sukoba. Za ilustraciju ove tvrdnje dovoljno je imati na umu irsku legendu o Tuirennovim sinovima koji kradu jabuke iz Hisbernijinog vrta, grčki mit o Hesperidinim jabukama ili veoma poznatu biblijsku pripovijest o stablu spoznaje dobra i zla koje se često identificira s jabukovim.