Gunlod u spilji poslužuje Odina medovinom pjesništva

U nastojanju da dokuči uzrok nastanka i postojanja određenih društvenih ili prirodnih fenomena, antički je čovjek uglavnom pribjegavao stvaranju različitih mitova i legendi kao svojevrsnih “interpretacijskih ključeva” za njihovo iščitavanje i razumijevanje. S obzirom na to, ni nordijska mitologija nije izuzetak od ovoga pravila u što ćemo se moći osvjedočiti čitajući naredne mitske pripovijesti.


“Zanos” nije samo ono što pokreće opasne ratnike posvećene Odinu, nego je prisutan i u očaravajućem i tajnovitom fenomenu poetskog stvaranja, tamo gdje se nordijski pjesnik osjeća obuzetim “svetom vatrom” koja u njemu snažno i neprestano plamti. Stoga u nordijskoj tradiciji Odin postaje bog pjesnika, inspirator i sam tvorac poetskog umijeća shvaćenog kao ekstatični zanos koji vodi otuđenju od samoga sebe. Dugačko i složeno mitsko pripovijedanje utemeljuje i hrani ovu tradiciju, obogaćujući je simboličnom slojevitošću i značenjima, te prikazujući Odina kao donositelja poezije među ljude. U onom dalekom dobu, sretnom vremenu u kojemu su ljudi još mogli gledati bogove i razgovarati s njima licem u lice, mudri Kvasir, ponosni sin božanskih Asa i Vana, slobodno je lutao svijetom. Kao glasnik najviše mudrosti, koji je uklonio razdor i uništenje izazvano “prvim ratom među ratovima”, on je odgovarao na bilo koje pitanje, čak i ono najteže. Bio je živuća slika spokojne sigurnosti mudraca i jasan odsjev iskrenosti i nevinosti.

Tijekom jednog od ovih svojih zemaljskih putovanja, Kvasir je jedanput stigao do kuće dvojice patuljaka, braće Fjalara i Galara. Ne znajući za podmuklost i zloću koji su vladali u tom svijetu, Kvasir je ponudio svoje znanje gospodarima kuće, jednostavno izlažući tajne ljudskoga života i osnove filozofije sreće. Međutim, kao izrazite personifikacije najgluplje podlosti i neznanja, patuljci su njegove rečenice tumačili kao govor jednog uobraženog i napornog bića. Iziritirani i ispunjeni dosadom, podla su braća na koncu ubila ovoga sina bogova koristeći se lukavstvom, umijećem u kojemu su bili majstori. Kako još uvijek nisu bili zadovoljni rezultatima ovoga svoga užasnog zločina, njih su se dvojica okaljali još jednim nedjelom: prerezali su Kvasirove žile i svu njegovu krv ulili u tri posude. Son, Bodn i Oderir (Nadahnuće) bila su imena koja su dali ovim groznim posudama. Toj su dragocjenoj tekućini, životnom soku izvučenom iz najmudrijeg od svih stvorenja, dodali med, stvorivši na taj način medovinu sposobnu da učini pjesnikom ili znanstvenikom svakoga tko bi bio sretan da popije njezinu makar i najmanju kapljicu. Bogovima, sumnjičavim zbog Kvasirovog nestanka, dvojica su zle braće ubojica rekli da je on umro ugušen samim svojim znanjem.

Nakon nekoliko dana, u kuću dvojice ubojica stigli su i zatražili gostoprimstvo gigant Giling i njegova žena. I ovaj put dvojica su patuljaka prekršili sveta pravila gostoprimstva, potvrđujući se mračnim slugama sila zla. Pozvali su giganta da se zajedno s njima provoza barkom te su ga, prema planu dostojnom njihove pakosti, bacili u more dobro znajući da on ne zna plivati. Gigant se uistinu utopio, nastradavši nemoćan pred udarima velikih valova i podmuklosti patuljaka. Saznavši za muževljev nesretni udes te utučena zbog njegova nestanka, gigantova žena nikako nije prestajala plakati i jadati se. Međutim, njezine tople suze sigurno nisu mogle raznježiti dvojicu prvaka zloće poput Fjalara i Galara. Žalopojke nesretne i utučene udovice počele su ljutiti Fjalara, umornog i uznemiravanog monotonim zvukom njezinog naricanja. Stoga ju je, u dogovoru s bratom i obnovivši prešutni sporazum o zloći koji ih je ujedinjavao, odlučio ukloniti. Sudbina koju joj je namijenio bila je užasna. Prvo joj je obećao da će ju odvesti na točno mjesto gdje se Giling utopio. Međutim, kada se žena pojavila na vratima prateći patuljka, Galar joj je, smjestivši se visoko u zasjedi, oborio na glavu ogroman kamen izvučen iz starog mlinskog žrvnja. Grozan se prizor odvijao pred očima njih dvojice dok su, zadovoljni svojom okrutnošću, promatrali komade razmrskanog mozga koji su umrljali okolno tlo.

Za to vrijeme se u Jotunheimu Gilingov sin, divlji Sutung, bezuspješno pitao zašto se njegovi roditelji još nisu vratili s putovanja te je, plašeći se da im se nije nešto loše dogodilo, krenuo u potragu za njima, slijedeći isti put kojim su oni prošli. Nakon nekoliko dana, Sutung je konačno stigao u blizinu boravišta patuljaka ubojica. Nije mu trebalo mnogo kako bi istražio i otkrio njihove zločine. Ne dopustivši da bude uhvaćen u mrežu zle podmuklosti patuljaka, gigant je zarobio dvojicu braće prije nego što su mogli shvatiti tko je on. Imajući na umu patnje koje su oni nanijeli njegovim roditeljima, smislio je egzemplarnu kaznu: čvrsto ih je vezao uz jednu stijenu koja je trebala biti potopljena nadolazećom plimom. Polagana smrt uzrokovana ledenim morskim vodama bila je upravo ono što su zasluživali. Međutim, i ovaj su se put Fjalar i Galar, sigurno zaštićeni od nekog zlog božanstva, uspjeli osloboditi. Prije nego što su valovi počeli oplakivati hrid, obećali su Sutungu dragocjenu medovinu pjesništva ako ih ostavi na životu. Gigant nije mogao odoljeti iskušenju da postane posjednikom takvog jednog neprocjenjivog blaga za kojim su žudjeli i bogovi i ljudi, te je prihvatio ponudu, žrtvujući svoje sinovske dužnosti na oltaru vlastite ambicije. Dobivši čudesnu tekućinu, Sutung se vratio u zemlju gigantâ. Svjestan vrijednosti triju posuda, dragocjeni je plijen sakrio u jedno stjenovito ždrijelo imenom Hnitbjorg, što znači “Zaključana spilja”. Kao čuvara blaga, koji je koštao života njegove roditelje, Sutung je u mračnu pećinu prognao svoju mladu kćer, lijepu Gunlod (slika gore), jedinu osobu na svijetu kojoj je mogao vjerovati.

Za to vrijeme i u Asgardu su malobrojni bili oni koji su vjerovali u verziju priče što su je ispričali patuljci. Zahvaljujući svome daru sveviđenja, Odin je veoma dobro znao pravi razvoj događaja i spremao je svoju osvetu. Zaodjenuvši odjeću jednog od svojih brojnih zemaljskih likova, otac je bogova odlučno krenuo na zadatak povratka božanske medovine. Nakon dugotrajnog putovanja, bog je pod imenom Bolverk (Zlotvor), koje je često koristio u tim prigodama, stigao u zemlju gigantâ. Ovdje je, na jednom ogromnom polju, naišao na devet gigantâ koji su svojim velikim srpovima želi bijele prezrele klasove. Koristeći se svom elokvencijom, u čemu je bio veoma vješt, “Zlotvor” je predložio gigantima da naoštri oštrice njihovih srpova kamenom što će, uvjeravao ih je, dati izvanredne rezultate, udvostručujući brzinu žetve i umanjujući njihov umor. I zbilja, nakon oštrenja, srpovi su postali veoma brzi: klasje je padalo na tlo brzinom koja nikada do tada nije viđena i devet divovskih seljaka nije moglo vjerovati svojim očima.

Zamišljajući koliko bi truda sebi prištedjeli pomoću ove izvanredne alatke, upitali su tajanstvenog putnika za cijenu brusa. S prikrivenom ironijom, putujući oštrač unaprijed je obznanio da će cijena u svakom slučaju biti previsoka te je iznenada bacio brus u zrak. U pokušaju da ga dohvate i zaposjednu, njih su se devetorica divljački potukli, stvorivši nerazmrsivu gužvu, a kamen, koji je za to vrijeme kružio nad njima, padao je kao neka bomba na klupko divovskih udova. Nakon sudara s neobičnim projektilom, na polju je ostalo žito poprskano bujicom krvi gigantâ, rastrganih i oslabljenih užasnim ranama. Gospodar zemljišta, Baugi, Sutungov brat, ubrzo je pronašao leševe svojih seljaka sad već u fazi raspadanja. Upravo u tom trenutku, držeći se svoga jasnog plana, Bolverk je odglumio da po prvi put prolazi ovim krajevima. Putnik je od giganta zatražio noćenje, izrekavši pritom čak i riječi sućuti zbog neobjašnjive nesreće koja ga je snašla. Našavši se jedanput u Baugijevoj kući, bog je uspio uvjeriti giganta da ga zadrži, obećavši mu da će sam odraditi posao devetorice gigantâ. Pritom je postavio jedan jedini uvjet: kao nagradu želi samo jedan gutljaj čarobnog pića koje je čuvao Sutung. Ponešto iznenađen ovim čudnim zahtjevom, gigant je primijetio da ne može po svojoj volji raspolagati bratovim dobrima, ali da ipak može pokušati. U svakom slučaju, prvo rezultati, a onda nagrada!


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 28. tekst

Zahvaljujući njegovim skrivenim moćima, Bolverku je pošlo za rukom da sve odradi sam, te je koncem ljeta predao Baugiju izuzetnu količinu žita. Iznenađen i izvan sebe od uzbuđenja od pogleda na prikupljeno blago, gigant nije mogao a da ne kaže da je zadovoljan. Stoga je “slučajnog” seljaka otpratio do brata. Međutim, usprkos bratovim riječima, Sutung ga je odbio i gnjevno izjavio da nikada nitko neće popiti ni jednu jedinu kap one čudesne tekućine. Odin se ipak nije predao, nego je u pratnji Baugija otišao do pećine gdje je bila skrivena medovina. Ovdje je bog uspio probušiti granitni zid čarobnim svrdlom te se, pomoću jedne druge čarolije, pretvorio u dugačku zmiju te je, zahvaljujući tom gmizavom obliku, ušao u pukotinu. Zapanjen i prestrašen, Baugi je zavirio u rupu, uzaludno pokušavajući zgrabiti gmizavca. Međutim, Odin je snažno puhnuo u rupu te je, poput bolnih projektila, desetine šiljatih krljušti probolo neopreznog giganta. Oslijepljen i nadmudren, Baugi nije mogao učiniti ništa drugo doli grditi seljaka pretvorenog u zmiju. Za to vrijeme, nastavljajući sa svojom misijom, Bolverk je brzo gmizao kroz pukotinu sve dok nije došao do spilje gdje je lijepa Gunlod ljubomorno čuvala tri posude. Zmija je kliznula preko njezinih svodova. Zatim je, kao vječiti napasnik i zavodnik, tri noći počivao uz bok ljepotice. Opasana njegovim zagrljajem i uživajući, nakon duge izoliranosti, u radostima fenomenalnog spolnog odnosa, djevojka nije mogla svome slučajnom ljubavniku odbiti tri gutljaja napitka koji je čuvala. Odinova žeđ bila je zaista neutaživa: prvim je gutljajem ispraznio Oderir, drugim Bodn, a trećim i posljednjim ispio je i Son.

Postigavši svoj cilj i ravnodušan prema suzama zavedene djevojke, “Zlotvor” se pretvorio u orla te je, leteći što je brže mogao, pobjegao tijela punog medovine. Saznavši za dvostruku krađu – napitak i kćerinu čast – i Sutung je uzeo obličje jedne velike ptice i bacio se u potjeru za bogom. Nakon određenog vremena, dvije su čudesne ptice opažene na nebu Asgarda. Poznajući pravi identitet veličanstvene grabežljivice i tajnu koju je čuvao u želucu, bogovi su pripravili velika vjedra na trgu božanskog grada i zapalili ogromne krijesove. Osjetivši se ugroženim od krilatog giganta, Odin je u liku orla ispljunuo dragocjenu tekućinu u vjedra. Za to je vrijeme vatra, koju su zapalili bogovi, dohvatila Sutungova krila, koji se, ostavši bez magičnih trikova, strovalio na tlo. Žureći da ispljune medovinu, Odin je ispustio jednu kapljicu izvan zidina Asgarda. Ta kapljica, nazvana “hrana ludog pjesnika”, može dati pjesnički zanos svakome tko je pronađe. Upravo su zbog toga drevni nordijski pjesnici govorili da je poezija ili dar ili krađa. U svakom slučaju, budući da ljudsko nadahnuće uvijek dolazi od ove jedine kapljice, čini se da luđaci i pjesnici govore istim jezikom.

(Miroslav Jurešić, Prometej.ba)