Kao božanstvo s brojnim imenima od kojih svako podsjeća na neki njegov pothvat ili osobinu, Odin je prije svega otac bogova i ljudi. [1] Njegov se kult počeo razvijati u Njemačkoj u VII. stoljeću da bi se do X. stoljeća proširio na područje skandinavskih zemalja. Za njega se može reći da je jedno od najtajanstvenijih i najkontroverznijih božanstava cjelokupne europske poganske panorame. Etimologija Odinovog imena upućuje na njegovu veoma dobro definiranu karakternu osobinu kao nasilnog i primordijalnog božanstva. Naime, bilo u staronorveškom obliku Voden bilo u starom visokom njemačkom Wuotan ili u onom niskom Wodan, kao i u engleskom Woden, ime Odin znači “srdžba”. [2] Uostalom, ovo se značenje zadržalo i u modernom njemačkom Wut (srdžba, bijes). Iako se sfera akcione simbolike boga ne iscrpljuje u ovom jedinom smjeru, ona ipak obuhvaća mnoga područja ljudskog djelovanja, poprimajući s vremena na vrijeme osobine boga oca, nadahnitelja pjesnika ili posjednika misterijske mudrosti. [3]

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 16. tekst

Strahoviti divlji urlici dopirali su iz daljine, stižući do ušiju prestrašenih vojnika. Svojom surovošću oni su naviještali dolazak divljih hordi okrutnih ratnika žednih krvi poput vukova koji su sišli sa snježnih planina. Već ošamućeni i zaslijepljeni strahom, vojnici su znali da se nalaze pred bićima koja su pola ljudi, a pola divlje životinje. Prezirući opasnost i ne obazirući se na rane, ta se bića nenaoružana bacaju u borbu, nagrizajući njihovu obranu poput strijela i ubijajući svakoga tko bi se našao pred njima. Ovi mračni donositelji smrti i uništenja bili su jaki poput medvjeda ili divljih bikova. Ni vatra ni željezo nisu imali nikakva učinka na njih. Zaodijevali su samo medvjeđe ili vučje kože što je pridonosilo isticanju njihovog izgleda neprijateljskih poslanika zla.

Životinjski ratnici, personifikacije razarajućeg bijesa, bili su mitski berserkir, odnosno “ljudi u medvjeđoj koži”, i ulfhednir, “ljudi u vučijoj koži”. Oni su pripadali kultnim društvima posvećenima Odinu kojega su štovali kao boga rata. Članovi ovih društava, koja su po svojim osnovnim karakteristikama bili prave sekte, podlagali su se okrutnim obredima inicijacije, gutajući, kako izgleda, i opojne tvari i koristeći droge koje su ih činile neosjetljivima za tjelesnu bol. Možda upravo u tim opojnim sredstvima treba tražiti izvor izuzetnog destruktivnog naboja koji je karakterizirao njihov borbeni delirij, tzv. furor bersercicus, kao što je bilo definirano.

[Odin u pratnji svojih vjernih gavranova]

Međutim, oružje koje je Sigfod, “Otac pobjede” (jedno od Odinovih imena), koristio kako bi pomogao svoje štićenike sigurno nije bilo časno jer je čarolijama obuzdavao oružje neprijatelja, čineći ga nepokretnim u njihovim rukama i osujećujući svaki pokušaj hrabre obrane. Ili bi se, pak, događalo da ratnici budu iznenada zaslijepljeni te bi, ne opažajući čak ni neprijatelja, bijedno izginuli pogođeni kopljima Odinovih “preporučenih”. Na ovaj aspekt boga veoma jasno aludira jedan drugi njegov naziv: Herblindi, “Zasljepljivač ratnika”. Uostalom, u sličnim slučajevima uvijek postoji drugi aspekt koji mu pripisuje onaj tko bi kao pobjednik izašao iz bitke i koji bi zbog toga zahvaljivao Hertieru, “Razveseljivaču vojske”.

Međutim, Odin je bio izuzetno kapriciozan, spreman u svakom trenutku povući svoju pomoć bez ikakva vidljiva razloga, ožalošćujući svoje odabranike smrtnim pakostima. Ipak, Odinov je duh lebdio prije svega nakon bitke, kada bi njegove ženske poslanice valkire, jašući krilate konje, silazile na sjajnocrveno bojno polje i uzimale tijela hrabrih ratnika koji su zaslužili ulazak u Valhalu, raj za odvažne. [4] Upravo zbog toga Odin je nazivan Valfod, odnosno “Otac ubijenih”, jer onaj tko hrabro pogine u bitci, tzv. val, postaje njegov posvojeni sin. Ovaj njegov karakter psihopompskog božanstva nalazi se u osnovi njegove identifikacije s Merkurom u Tacitovom rimskom shvaćanju, premda je ovo rimsko božanstvo lišeno mnogih Odinovih karakteristika. Identifikacija koja je prisutna i u nordijskom prijevodu izraza dies Mercurii (naša srijeda) vidljiva je kod nekih nordijskih naroda kao “Wodenov dan” (usporediti i suvremenu englesku riječ Wednesday ili švedsku onsdag).

U žilama boga oca sviju bogova kolala je i krv gigantâ, koja sigurno nije bila božanska. Naime, Odina je na početku vremenâ rodila gigantica Bestla, Borova žena, koji je bio sin primordijalnog bića Burija, oblikovanog jezikom krave Adhumule u slanom ledu kojim je bila okovana Zemlja. U tim mračnim vremenima Odin je imao i dvojicu braće Vilija i Vea, njegove pomagače u Ymirovom ubojstvu, makroantropa koji je, zahvaljujući svojoj ogromnoj lešini, dao prvotnu materiju za stvaranje svijeta. Željan moći, Odin se poslije toga ukaljao užasnim zločinom bratoubojstva, krvavo uklonivši braću koji su mu počeli predstavljati smetnju kako bi postao apsolutni gospodar Asgarda. Inače, dugo vremena nakon kristijanizacije nordijskih zemalja u narodu je duboko ukorijenjen ostao strah od Odina i njegova bijesa. Tako norveške i švedske pučke legende često pripovijedaju o “olujnom galopu” u kojemu Odin jaše praćen duhovima mrtvih. Pučka tradicija ovaj “galop” obično smješta u period zimskog solsticija, točnije u vrijeme najduže noći u godini ili pak na blagdan svete Lucije. Odinov “divlji lov”, kako još nazivaju ovaj fenomen, veoma je opasan, budući da kao žrtve uzima sve one koji se nađu njemu na putu. Ponekad se u švedskim legendama javlja i lik uhvaćene “lovine” koja je gotovo uvijek neka žena koja je imala ljubavne odnose s Odinom ili je prešla na kršćanstvo zbog čega je ovaj bog kažnjava.

Odinovo boravište u Asgardu je Valaskjalf, odnosno “Stijena odabranih”, gdje, sjedeći na svom tronu Hlindskjalfu, vidi sve ono što se događa u svijetu. Njegova je supruga Frigg, božica plodnosti i rodnosti, s kojom je izrodio sve druge bogove, izuzev Thora, prvorođenca rođenog iz njegove dugotrajne ljubavne avanture s Jord, “Majkom Zemljom”. Kao kompleksna mitska figura, raslojena različitim i suprotstavljenim simboličnim vrijednostima, Odin je i bog mudrosti. Postoji pripovijest o tome da je on, kako bi pio s Mimirovog vrela, čarobnog izvora svakog znanja postavljenog u blizini jednog od korijena Yggdrasila, dao u zalog jedno svoje oko Mimiru, mračnom čuvaru izvora. Od tada se božansko oko nalazi u hladnim vodama ovoga vrela kao bolna cijena plaćena za stjecanje jednog dragocjenijeg viđenja: pogled mudraca koji zna opažati bit stvari iza njihove pojavnosti.

Odina se često prikazuje kao boga lažljivca koji svojim prijevarama i lukavim strategijama uspijeva ostvariti neke vlastite ciljeve i probitke. Kako bi se dočepao čarobne medovine koja daje pjesnički talent i mudrost, prijevarom zavodi njezinu čuvaricu imenom Gunlod, kći giganta Sutunga. Isto tako prijevarom postaje jedino sveznajuće biće na svijetu, odvodeći u smrt giganta Vaftrudnira koji je postojao od početka svijeta i koji je bio čuven po svojoj mudrosti i znanju. Lukavošću prisiljava i vlastitog sina Thora da prizna poraz u međusobnom natjecanju u dovitljivosti, služeći se klevetničkim optužbama. Također, Odin prijevarom navodi legendarnog nordijskog junaka Starkada, koji mu je bio duboko odan i posvećen, da mu žrtvuje svoga kralja i prijatelja. Unatoč junakovom pokušaju da mu ovu žrtvu prinese na simboličan način, Odin je magijom čini pravom zbog čega kralj nesretno umire, a na Starkada se kao posljedica toga svaljuje čitav niz nesreća. [5] Sve ove navedene epizode snažno potvrđuju Odinovu mračnu i prijetvornu stranu koja ga je u svakom trenutku mogla okrenuti protiv njegovih štićenika.

Ljubav prema mudrosti i žudnja da dokuči i najskrovitije tajne potaknuli su Odina da se podvrgne jednom drugom krvavom obredu. Žrtvujući se samomu sebi, otac bogova se objesio na jednoj grani Kozmičkog jasena Yggdrasila. Iako je kroz devet dana i devet noći lišen svijesti visio obješen na svetom stablu, bog ipak nije time bio zadovoljan. Pomoću jednoga koplja podvrgnuo se dodatnom mučenju, teško se njime ubadajući i ranjavajući. To je tzv. “Odinova rana”, znak urezan u živo meso kao svjedočanstvo pripadanja ovom bogu, rana koju su mnogi ratnici nanosili sebi u nastojanju da mu se zahvale i iskažu štovanje. Dok je Odinovo iscrpljeno tijelo podnosilo užasne patnje, njegov je duh slobodno lutao u potrazi za novim obzorima, uklanjajući skučene granice onoga već poznatog. Na ovom putovanju, koje je u mnogim aspektima slično šamanskim kao i onim profanijim putovanjima izazvanim teškim drogama, Odin je vidio rune, slova obdarena posebnim magijsko-proricateljskim moćima, te ih je prisvojio, prikupljajući ih sa zemlje. Uz ovu epizodu povezuju se imena poput “Visibog” kao i niz svjedočanstava koja, čini se, dokazuju postojanje ljudskih žrtava prinošenih tijekom tajanstvenih obreda. Osim toga, Odin je i bog poezije koji daruje bilo nadahnuće bilo talent. Štoviše, on sam je pjesnik te se izražava isključivo u sibilskim i često puta nerazumljivim stihovima što predstavlja još jedan element njegove podvojenosti i tajanstvenosti.

Veoma često užasna je dosada spopadala Odina, čineći mu nepodnošljivom božansku atmosferu u Asgardu i potičući mu želju za kontaktom s običnim smrtnicima. Tada bi se prerušavao i lutao svijetom, naplaćujući dobrotu bogatstvom, susretljivost mudrošću, a okrutnost osvetom. Za vrijeme ovih izbivanja njegovo bi tijelo ležalo u kataleptičnom snu. I premda je bio najvažniji od bogova, često se prerušavao u starca, oblačeći odjeću koja je poznavala i bolja vremena i koja je bila sva razderana i bez rukava. Vafud, odnosno “Lutalica”, jedan od naziva koje je Odin preuzimao na tim zemaljskim hodočašćima, ogrtao se širokim tamnoplavim ogrtačem kako bi se zaštitio od hladnoće i oslanjao se na kvrgavi štap sa željeznim vrhom. Nitko ne bi mogao ni pomisliti da je taj slijepi starac duge, sijede i neuredne brade, te lica polusakrivenog mekanim šeširom širokog oboda, bog kojega zazivaju ratnici i gospodar svih bogova. Za razliku od svojih zemaljskih manifestacija, u Asgardu, među bogovima, Odin nema nikakvih fizičkih nedostataka.

U drugim prigodama, kada se zahtijevala njegova “službena” nazočnost, primjerice, na svetim sastancima u podnožju jasena Yggdrasila, Odin se znao razmetati svim atributima koje su mu dodjeljivali njegov rang i važnost. Tada bi jahao veličanstvenog konja Sleipnira, “Klizača”, sivog pastuha s osam nogu, obdarenog izvanrednom sposobnošću da jednako dobro galopira kako zemljom tako i zrakom i morem, jureći brže od vjetra. Ova izuzetna životinja bila je plod jedinstvene veze lukavog boga Lokija, koji je bio veoma vješt u životinjskim preobrazbama, s moćnim pastuhom Svadilfarijem. Na Odinovim ramenima nalaze se dva divna gavrana koji se zovu Hugin, “Misao”, i Munin, “Sjećanje”. [6] S prvim svitanjem svakoga dana ove crne ptice kreću na svoj let, dosežući najudaljenije krajeve svijeta, a na svom povratku u sumrak izvještavaju svoga gospodara o svemu onomu što su vidjeli i čuli. Zahvaljujući ovoj dvojici pernatih izvidnika bog je stalno informiran o svjetskim događanjima. Zato je on često nazivan i bogom gavranâ. Hugina i Munina spominje i poema Grimnirove riječi, koja potječe iz Starije ede:

Hugin i Munin

lete svaki dan

Zemljinim prostranstvom;

bojim se da Hugin

vratiti se neće,

još se više brinem za Munina.

Uz bokove vrhovnog božanstva Asa, najavljivani svojim užasnim zavijanjem, prijeteći su, s ogromnim razjapljenim čeljustima, napredovali Geri (Proždrljivi) i Freki (Pohlepni), dva gladna vuka koji simboliziraju borbeni zanos ulfhednira. [7] Oni jedu Odinovu hranu za vrijeme večere u Valhali jer njemu samom ona nije potrebna. Vino mu je i jelo i pilo, kao što to svjedoče stihovi Grimnirovih riječi:

Geri i Freki

hranu dobivaju od

slavljenog Oca ratnikâ,

jer samo se vinom hraneći,

oružja vladar

Odin zauvijek živi.

Odin je vitlao blistavim kopljem, čuvenim Gungnirom, koji su iskovali patuljci Brok i Sindri. Kao neumoljivo oruđe smrti, ovo božansko oružje jedanput bačeno usred bitke, sâmo je nastavljalo udarati, zadajući užasne rane nesretnim Odinovim neprijateljima. Najvještiji patuljci zanatlije i kovači, tvorci čarobnog koplja, poklonili su bogu i zlatni prsten Draupnir, “Onaj što kaplje”, obdaren čudesnom sposobnošću da se samoreproducira svakih devet noći u osam primjeraka identične težine i ljepote. Ovaj neprocjenjivi dragulj, izvor neograničenog bogatstva, bit će stavljen na pogrebnu lomaču prelijepog Baldera, nesretnog Odinovog sina ubijenog Lokijevom zloćom i zavišću kao zlatna poputbina za njegovo tužno putovanje na drugi svijet. Budući da je božica Frigg poslala svoga drugoga sina, Hermoda, put podzemnoga svijeta Helheima kako bi tamo ponudio otkupninu za poginulog brata, Balder mu je na povratku predao prsten Draupnir da ga vrati Odinu kao uspomenu. Tako se ovaj dragocjeni predmet ponovno vratio u ruke svoga prvobitnog vlasnika.

[Odin pita za savjet Mimirovu glavu]

Izgleda da je Odin ljubomorno čuvao i jednu užasnu relikviju kao svjedočanstvo svoje očinske ljubavi. Riječ je o glavi Mimira, boga koji je zajedno s Hoenirom bio poslan među Vane kao zalog mira nakon dugotrajnog rata između ove dvije božanske obitelji. Vani su običavali pitati za savjete mudrog Hoenira, ali je on prihvaćao odgovoriti samo ako se mogao konzultirati s Mimirom, nemalo ljuteći time gospodare Vanaheima. Siti da uvijek čekaju dolazak boga, Vani su mu jednoga dana odsjekli glavu, uklanjajući na taj način zapreke koje je postavljao njihovim savjetovanjima s Hoenirom. Kao otac bogova pa tako i Mimira, Odin se uputio u kraljevstvo Vana, te je, pun prezira i boli, tražio da mu se preda njegova okrutno odsječena glava. Vrativši se u Asgard, bog je čarobnim travama pokrio Mimirovu glavu te je, izgovarajući samo njemu poznate litanije, uspio spriječiti njezino truljenje. Od tada, u trenucima potrebe, Odin je razgovarao s mumificiranom glavom, pjevajući magične napjeve i pitajući za savjete o postupcima koje treba poduzeti.

Upravo s Mimirovom glavom Odin će se konzultirati kada na koncu vremenâ bude vodio bogove i svoje ratnike protiv demonskih hordi. Međutim, ničemu nisu vrijedili savjeti odrubljene glave, jer će, usprkos svojim magičnim umijećima i misterijskoj mudrosti, otac bogova poginuti, progutan moćnim čeljustima vuka Fenrira.

____________________________________________________

[1] Mnogobrojni su nazivi i epiteti koji su se pripisivali Odinu: Svih-Otac (Alfod), Heran ili Herjan (Veleuništavatelj), Nikar ili Hnikar (Podjarivač), Nikuz ili Hnikud (Vodenbog), Fjolnir (Mnogoznajući), Oski (Ostvariželja), Omi (Ječigovor), Biflidi ili Biflindi (Tresikoplje), Svidar (Gospodar Vremena), Svidrir (Kopljobog), Vidrir (Gospodar vjetra), Jalg ili Jalk (Škopac). Zove se i Valfod (Otac Poginulih), Hangagud (Visibog), Haptagud (Okov-bog), Farmagud (Teret-bog), itd.

[2] Čuveni njemački znanstvenik iz XI. stoljeća Adam Bremenski u svom opisu nordijskih poganskih bogova, govoreći o Odinu navodi na latinskom “quid furor est”, što znači “onaj koji je srdžba”. Ova se Odinova osobina može zamijetiti prije svega u njegovoj ulozi boga rata, ali i u izrazu furor bersicus, odnosno “divljoj srdžbi” koja spopada ratnika, čineći ga neosjetljivim na strah i smrt, a samim tim i savršenim strojem smrti.

[3] Odin je prije svega bio bog plemića i velikih vođa, a ne običnog naroda koji obrađuje zemlju. Sa sigurnošću se može reći da su ga se ljudi više plašili, nego voljeli zbog čega njegova uloga božanskoga oca nikada nije bila ispunjena onim duhom veličanstvenosti koji su, primjerice, posjedovali Zeus kod Grka ili Jupiter kod Rimljana. Mitske ga pripovijesti redovito prikazuju kao mračnog pa čak i zloglasnog boga koji se bešćutno igra sudbinama ljudi. Iako su ove pripovijesti nastale kasnije i prožete su kršćanskim utjecajem, ipak treba naglasiti da Odin nikada nije uživao onu popularnost koju su imala neka druga božanstva poput Thora ili Freya.

[4] Prema nekim autorima, ovaj mit korijen vuče iz keltske mitologije, a nordijski su ga narodi preuzeli tek u IX. stoljeću, zahvaljujući čestim kontaktima s škotskim i irskim Keltima.

[5] Na jednom drugom mjestu opisuje se rasprava između Odina i Thora o Starkadovoj sudbini, pri čemu mu prvi obećava svoju zaštitu i besmrtnost u borbi, a drugi nesreće i zao udes. Međutim, kasnije se ovaj dar besmrtnosti pokazao veoma upitnim, budući da u sebe nije uključivao i neranjivost pa je junak često užasno trpio zbog rana zadobivenih u borbi. Naravno, Odina se pritom nije moglo optužiti da nije ispunio obećanje, budući da ono nije uključivalo neranjivost.

[6] Kao mistične životinje koje su u mnogim kulturama bile povezane s vidovitošću i svijetom mrtvih zbog njihove sklonosti žderanju lešina, gavrani su bili na poseban način posvećivani Odinu. Imajući to u vidu kao i neke druge njegove osobine i funkcije, može se pretpostaviti da je Odin u davnim vremenima bio bog mrtvih.

[7] Kao neprijateljska i borbena, te proždrljiva i opasna životinja, vuk je često posvećivan Odinu. Inače, u nordijskoj mitologiji ova zvijer ima dvostruku ulogu, budući da se s jedne strane smatra jednim od najvećih neprijatelja ljudskoga roda, dok s druge strane predstavlja životinju koja daje gotovo totemsku moć i koju treba duboko štovati kao čuvara tajni. Zanimljivo je istaknuti da će u nordijskoj eshatološkoj bitci upravo vuk ubiti Odina.

.