U mentalnom sklopu starih nordijskih naroda osveta je bila općeprihvaćena društvena praksa duboko ukorijenjena u svakodnevnom životu, posebice u razdoblju koje je prethodilo obraćenju na kršćanstvo, kada još nisu postojale dogmatske i doktrinarne norme nove religije porijeklom s juga kojima se nastojalo regulirati život i običaje stanovništva. Ipak, i nakon obraćenja osveta je dugo vremena ostala u središtu logične misli nordijskih naroda, posebice s obzirom na čast i njezino vraćanje ukoliko bi ona bila izgubljena. Čast je bila temeljna vrednota u nordijskom mentalitetu. U „Poetskoj edi“, zajedno s tekstovima na staronordijskom jeziku koji možda potječu iz X. stoljeća, nalazimo primjere važnosti koja se pridavala časti. U poemi „Riječi Uzvišenog“ (77), gdje se pod “Uzvišenim” misli na boga Odina, navodi se primjer koliko je bilo važno održati živim vlastito dobro ime: „Umiru stada, umiru prijatelji,/ i ti ćeš sam morati otići; /ali znam jednu stvar /što nikada neće umrijeti, /sud o mrtvom čovjeku.“

Kao daljnja svjedočanstva ove prakse postoje i brojni runski natpisi posvećeni mrtvim ljudima. Oni poglavito pripovijedaju o njihovim pustolovinama i često se susreću fraze poput 'draenginn godi' (dobra ratnika), 'hermadr mikill' (veliki vojskovođa) ili 'god thegn' (umiješni vođa). Osim toga, na nekim runskim stijenama u Švedskoj može se pročitati formula 'hann flydi ikkki' (nemoj bježati), čime se označuje da je netko odvažno poginuo u bitci.

Čast se obično ljubomorno branila i bilo je dovoljno sasvim malo da bi se nekoga uvrijedilo. Često je dolazilo do pravih fizičkih obračuna u kojima se uvrijeđeni sukobio sa svojim protivnikom u dosta puta smrtonosnom dvoboju koji se na staronordijskom zvao 'holmgangr'. Mnogi su klasični pisci opisivali germanske, odnosno nordijske “barbare” kao surove i snažne ljude koji su se običavali svako malo raspaliti, odmah gubeći prisebnost što su nadasve prezirali Rimljani koji su bili veoma skloni disciplini i samokontroli. U svome djelu „Germania“ (98. posl. Kr.) rimski povjesničar Tacit navodi da su oružani sukobi bili veoma česti te da je iz njih rijetko izlazio samo jedan pobjednik. Štoviše, češće se događalo da su obojica sudionika umirali od zadobivenih rana.

Za muškarce je čestu uvredu predstavljala optužba za plašljivost i manjak hrabrosti u borbi. Druga se uvreda sastojala u tome da se nekoga nazove 'skegglos', što znači “golobradi” ili, u manje doslovnom značenju, “balavac”, čime se željelo izraziti mišljenje da netko nije pravi muškarac

Najveći dio informacija o kulturi germanskih naroda prenijeli su nam nordijski narodi naseljeni na području Skandinavije, koji su u odnosu na kontinentalne Germane vremenski bili kasnije kristijanizirani pa su, zahvaljujući tomu, dulje očuvali vlastita pravila i običaje zajedno sa svojom poganskom religijom. Stoga ćemo se isključivo pozabaviti nordijskim izvorima kako bismo se zadržali na problemu osvete kao fenomenu koji se javlja u mnogim mitskim i legendarnim pripovijestima.

Kao što smo rekli, čast se mogla izgubiti na mnoge načine od kojih su glavni sljedeći:

1. Postojala je prije svega sramotna pjesma (na starnordijskom 'nidr'), odnosno kompozicija u stihovima ili u obliku pjevane recitacije koja je vrijeđala neki određeni subjekt, ciljajući čak i na negativne aspekte njegove osobe (tjelesni nedostaci, loše navike, ružan karakter, itd.). Ukoliko je sramota bila javno recitirana (obično od strane nekog skalda ili bilo koga tko je znao sastavljati stihove), uvreda je bila veoma teška jer se klevetala neka osoba pred većom ili manjom zajednicom. Sramota je mogla postati i prokletstvo, koje se obično urezivalo pomoću runa na stup na čiji je vrh bila nataknuta konjska glava koja bi potom bila okrenuta prema domu onoga tko bi trebao biti žrtva toga prokletstva.

Sramota je, osim toga, mogla nastati i zbog neke optužbe ili verbalne uvrede. Moć je riječi bila odlučujuća pa stoga ne začuđuje što je zakletva smatrana obvezujućom po život jer se izražavala posredstvom riječi. Zakletve su bile izgovarane poglavito prigodom velikih svečanosti koje su se održavale tijekom zimskog solsticija ili u prisutnosti nekog boga pozvanog za “svjedoka”. U djelu Snorrija Starlusona pod naslovom „Krug svijeta“ („Heimskringla“), u kojemu se opisuju životi norveških vladara polazeći od švedske mitske dinastije Inglinga (potomaka boga Freya koji su izbjegli u Norvešku), spominje se epizoda o uništenju Thorovog hrama u Nidarosu (danas Trondheim) od strane kralja Olafa Tryggvassona. Snorri opisuje da se u hramu nalazio veliki prsten nad kojim su se izgovarale svečane zakletve (na staronordijskom 'at strenga heit' što znači “sklopiti zakletvu”). Riječ je bila i magična zbog čega su čarolije na sjeveru recitirane glasno, ponekad čak i pjevane, a recitirana su bila i prokletstva. Velika važnost koja se pridavala verbalnom govoru sasvim je razumljiva u jednoj kulturi utemeljenoj na usmenom prenošenju kao što je to bila nordijska.

Obred čaranja

Za muškarce je čestu uvredu predstavljala optužba za plašljivost i manjak hrabrosti u borbi. Druga se uvreda sastojala u tome da se nekoga nazove 'skegglos', što znači “golobradi” ili, u manje doslovnom značenju, “balavac”, čime se željelo izraziti mišljenje da netko nije pravi muškarac. Slična je uvreda bila i nazvati nekog muškarca 'ergi' što bi se moglo prevesti kao “izopačeni”, čime su označavani oni koji nisu htjeli “imati posla” sa ženama ili nekim tzv. muškim stvarima (mizogini, eremite, asocijalci, homoseksualci, ali i smeteni ili slabo muževni pojedinci). Za muškarca je još teže bilo biti optužen za prakticiranje gatanja ili neke druge magijske prakse koja je općenito bila rezervirana za žene. Optužene se u tom slučaju nazivalo 'seidrkona' (gatara, čarobnica) i odmah ih se izoliralo zbog njihovog “izopačenog” ponašanja. I u nekim mitskim pripovijestima imamo primjere toga. Tako u edskoj pjesmi „Lokijeve optužbe“, Loki se sprda s Odinom javno obznanjujući da se on posvećuje magiji i gatanju odjeven u žensku odjeću, što bi se moglo shvatiti kako u metaforičkom tako i u doslovnom smislu. Budući da su čarobnice i proročice obično odijevale specifičnu odjeću, možda su se i muškarci, koji su se posvećivali ovim praksama, oblačili na isti način. U svakom je slučaju često prerušavanje i mijenjanje lika jedna od Odinovih glavnih karakteristika zbog čega se ne može isključiti mogućnost da je proricanje prakticirao u liku žene. Isto tako, sve bi to moglo biti obično Lokijevo pretjerivanje kako bi pojačao svoju klevetu.

Ukoliko bi se željelo uvrijediti ženu, općenito se ciljalo na njezinu spolnost pa ju se moglo napadati ako bi bila pretjerano lascivna, ali i ako bi bila previše sramežljiva. I ženin je fizički izgled bio veoma važan pa je vrijeđanje žene zbog njezine “ružnoće” bilo rašireno i općeprihvaćeno. Veoma česta uvreda sastojala se u definiranju neke žene “tamnom i ružnom”, imajući u vidu da je u nordijskoj kulturi bijela koža smatrana sinonimom ljepote i plemenitosti. Za ilustraciju toga možemo uzeti Gerd, giganticu i kasniju suprugu boga Freya, koja je u „Edi“ opisana s kožom tako bijelom da je blistala, dok su u velikom broju nordijskih saga mnoge žene prikazane sa zavidnom osobinom “bijelih i blistavih ruku”.

2. Čast se mogla izgubiti i na praktičan način kao što su poraz u dvoboju ili gubitak vlastite sreće tuđom krivicom. Osim toga, u igri je često bio i ljubavni element. Žene su u nordijskom društvu bile dovoljno slobodne i neovisne pa su imale mogućnost odbijati prosce. Događalo se da se neka žena odbije udati za nekog muškarca dajući prednost njegovom suparniku, što je bilo ponižavajuće za onoga tko bi bio odbijen, budući da je izgubio čast u očima zajednice jer nije bio dovoljno “muževan” da bi osvojio ženu.

3. Međutim, najneposredniji način za gubitak časti bio je gubitak spora na javnoj skupštini (tzv. 'thing'). 'Thing' je bio neka vrsta narodne skupštine koja je mogla biti lokalnog ili nadlokalnog (čitavog naroda) karaktera. Imala je zakonodavnu i sudačku funkciju. Na njoj su se raspravljali pravni slučajevi i rješavale zakonske nejasnoće. Osim toga, utvrđivali su se i trgovački dogovori te se učvršćivali savezi i prijateljstva kao i bračna obećanja.

U nordijskom društvu nije postojala velika razlika između dragog prijatelja i krvnog srodnika. Štoviše, često se snažno prijateljstvo dviju osoba potvrđivalo miješanjem njihove krvi

Neki su ljudi bili odgovorni za presude ('thingamenn'). Obično su to bili plemeniti ljudi i u svakom slučaju zemljoposjednici, cijenjeni članovi zajednice na koju su oni imali i određeni utjecaj. Moglo se raditi i o veoma mudrim ljudima koji su bili poštivani zbog njihovog poznavanja zakonske materije. U tom su se slučaju nazivali i 'lagumenn'. Prije svakog zasjedanja 'logsagumad' (čovjek koji kazuje zakone) napamet bi izrecitirao lokalne zakone, nakon čega bi ljudi od zakona zauzimali svoje mjesto i ispitivali razne slučajeve. Oni su mogli obuhvaćati različite probleme, od krađe stoke do javne uvrede, od nanesene nepravde do neplaćanja duga pa čak i ubojstva. Ubojstva su obično bivala rješavana na dva načina:

1. Ubojica je bio prisiljen isplatiti obitelji ubijenog ogroman novčani iznos ili drugu vrstu materijalnog dobra (praksa ukorijenjena u nordijskim običajima poznata pod latiniziranim nazivom 'guidrigildo' koji u srednjovjekovnom nordijskom pravu potječe od germanskog termina 'geld(az)' što znači “bogatstvo” ili “zlato”);

2. Ubojica se stavljao izvan zakona (na staronordijskom 'varg' ili 'veum' što znači vuk /lopov/ u svetom prostoru /mjestu/”) te bi bio prisilno protjeran. Izgnanik je bio čovjek koji je morao živjeti izvan zajednice, koji je često morao tražiti utočište u šumama i kojega je mogao svatko ubiti bez straha od odmazde ili kazne. Razumljivo je da je postojao veliki strah od takvog jednog opasnog života zbog čega se stavljanje nekoga izvan zakona na 'thingu' smatralo teškom kaznom. U sagama nalazimo primjere kako su se slobodni i bogati ljudi mogli iskupiti unatoč osudi na progonstvo. Primjerice, Erik Crveni je zbog ubojstva bio protjeran s Islanda nakon čega je otputovao na Grenland i tamo osnovao naprednu koloniju.

Međutim, često se događalo da obitelj ubijenog nije bila zadovoljna presudom thinga, bilo da se radilo o protjerivanju ubojice iz zajednice bilo da je on morao platiti otkupninu. U tom se slučaju najčešće pribjegavalo osobnoj osveti (na staronordijskom 'hefnd'). Ipak, osveta nije morala biti nužno provedena zbog povratka časti. Naravno, postojala je osveta za iskupljenje nekog srodnika ili prijatelja koji je podnio nepravdu ili se osvećivalo ubojstvo neke drage osobe. U nordijskom društvu nije postojala velika razlika između dragog prijatelja i krvnog srodnika. Štoviše, često se snažno prijateljstvo dviju osoba potvrđivalo miješanjem njihove krvi. Obično se velika privrženost očitovala prema majčinom bratu koji je obavljao ulogu sličnu očevoj u odgajanju djeteta. I prijateljev srodnik ili srodnikov prijatelj mogli su biti osvećivani poput vlastitog srodnika ili prijatelja. Pritom posebnu pozornost u tom kontekstu zaslužuju ljudi koji su sklapali ratnička savezništva. Označavani staronordijskim terminom 'felagar', oni su se smatrali istinskom braćom i svaki je od njih bio spreman osvetiti smrt drugoga. Jedan od primjera čuvenih felagara su 'Jomsvikingar' (Jomovi vikinzi), glasovita grupa vikinških ratnika koji su stanovali u utvrdi Jom i pridržavali su se samo svojih zakona, ne podlažući se nikakvom kralju. Na koncu, neki je ratnik mogao osvetiti ubojstvo svoga kralja ili gospodara kojemu se zakleo na odanost i koji ga je primio na dvor.

Osveta je u nordijskim mitovima prisutna kao što je to bila i u svakodnevnom životu. To je sasvim normalno, imajući u vidu da mitovi često nisu ništa drugo do prenošenje društvenih konvencija jednoga naroda u nadnaravnu sferu gdje su protagonisti bogovi, junaci ili polubožanska bića. Mitski događaji uvijek daju bilo primjer bilo “objašnjenje” nekog fenomena ili običaja. Tako se, prema nordijskoj mitološkoj koncepciji, Sunce gibalo nebom jer su ga vukle kočije koje je progonio vuk, a grom je odjekivao jer je bog Thor bacao svoj malj. Moguće je da su mitovi u ta davna vremena bili samo priče te da su malobrojni stvarno vjerovali da je grom bio bačeni božji malj. Međutim, važno je bilo stvoriti i razviti neku mitologiju i legende kako bi se pružio osjećaj identiteta, razumio svijet i njegovi prirodni fenomeni te prenijela vjerovanja i kultura.

Među epizodama najpoznatijih božanskih mitova koji govore o osveti posebno mjesto zauzima pripovijest o ubojstvu boga Baldera, Odinovog i Frigginog sina. Balder je bio bog svjetlosti i opisan je kao “nevina i tiha duha”. Prema „Proznoj edi“ Snorrija Starlusona, nakon Ragnaröka, odnosno eshatološke bitke i uništenja svijeta u kojemu će bogovi izginuti u sukobu s gigantima, on će se vratiti iz kraljevstva mrtvih kako bi vladao novim svijetom. Prema mnogim znanstvenicima, Balder je ustvari božanstvo koje se kasnije javlja u nordijskoj mitskoj tradiciji kao poganska inačica Krista. Ipak, prema mitu, njega je ubio njegov slijepi brat Hoder, nepoznato božanstvo koje se možda shvaćalo kao personifikacija zime. Bogovima je na koncu pošlo za rukom uhvatiti Lokija, koji je bio idejni tvorac ovoga zločina, i osvetiti mu se, zatočivši ga u utrobi zemlje vezanih ruku i nogu sa zmijom koja na njega ispušta užarene kaplje otrova. Osim toga, užad kojima je vezan načinjena su od crijeva njegovog sina kojega je rastrgao vlastiti brat pretvoren u vuka. Tako se osveta bogova protegnula i na Lokijeve potomke. Svi su ovi događaji ispripovijedani kako u „Snorrijevoj edi“ u poglavljima „Obmanuti Gilfi“ i „Rasprava o skaldskom umijeću“ tako i u „Poetskoj edi“ u poglavljima „Balderovi snovi“ i „Lokijeve optužbe“. Balderova je smrt zanimljiva jer nam nudi primjer osvete koju je provela jedna obitelj suočena s ubojstvom svoga člana (bogovi koji osvećuju Balderovu smrt). Osim toga, mit se može razumjeti i kao uveličani prikaz osvete koju je zajednica mogla zahtijevati i ispuniti nad onim tko je ubio njezinog cijenjenog člana (u tom se slučaju svijet shvaća kao zajednica, Balder kao njezin istaknuti član, a Loki kao prekršitelj zakona). Još je zanimljivija tema Odinove osobne osvete, koji osobno biva uzdrman i duboko potresen smrću sina te uvodi motiv osvete suprotstavljene, tako reći, njezinom klasičnom modelu: očeva osveta sina, a ne sinova osveta oca.

Kažnjavanje boga Lokija

Jedan drugi mit za protagonistu ima boga Thora kojemu biva ukraden malj Mjölnir. Nakon što je otkrio da je kradljivac gigant Trim, upućuje se u zemlju gigantâ (Jotunheim) kako bi ga ponovno vratio u svoje ruke. Osvetit će se za nepravdu, uništivši kradljivca zajedno s njegovom obitelji i prijateljima. Ova je epizoda ispripovijedana u „Poetskoj edi“ u poemi „Trimova pjesma“. Odin je protagonist i edske poeme „Grimnirove riječi“ u kojoj je opisano njegovo zarobljavanje od strane kralja Geiroda koji ga izgladnjuje, držeći ga svezanog između dvije vatre. Odin će se na koncu osvetiti, ubijajući zlog kralja i postavljajući na prijestolje njegovog brata Agnara koji se prema njemu prijateljski ophodio.

U junačkim je mitovima osveta pozadina pothvata junaka, ljudi obdarenih izvanrednim osobinama i nadljudskim sposobnostima (neuobičajena fizička snaga, velika mudrost, čudesne moći). Navodimo popis nekih legendi o nordijskim junacima i načinu na koji su oni provodili svoju osvetu:

1. U legendi o Volundu Kovaču koji biva zarobljen, mučen i prisiljen izrađivati blago za pohlepnog kralja opisana je njegova krvava i iznenadna osveta. Naime, dočekavši povoljnu priliku, Volund ubija kraljeva dva sina i siluje mu kći koja s njime ostaje trudna. Kada se pojavljuje pred kraljem i obznanjuje mu svoja djela, ovaj je toliko izgubljen da ne uspijeva ni tražiti osvetu. Nemajući više nasljednike, jer su mu sinovi mrtvi, a kći nosi u utrobi kopile, ni časti jer se dopustio prevariti, kralj je jedino mogao bespomoćno podnijeti Volundovu osvetu.

2. U legendi o Hoginu i Hitinu pripovijeda se o dva kralja koji su u početku bili prijatelji. Štoviše, kao znak duboke odanosti i prijateljstva, Hogin je vlastitu kćer Hildu ponudio Hitinu za ženu. Međutim, do Hoginovih je ušiju uskoro doprla glasina da se njegova kći predala Hitinu još prije službenog sklapanja braka zbog čega je svoga prijatelja izazvao na dvoboj kako bi osvetio nanesenu uvredu. U ovoj se legendi javlja motiv osvete koja može postati opsesivna. Naime, dvojica će se junaka nastaviti boriti do konačne propasti svijeta jer svaki put kad se međusobno poubijaju, Hoginova ih kći Hilda oživi, nadajući se da će se njezin otac pomiriti s njezinim zaručnikom. Međutim, njih se dvojica nastavljaju ustrajno boriti, misleći samo na svoju povrijeđenu čast.

3. U slavnoj pripovijesti o Starkadu, Storverkovom sinu, unatoč tomu što je izvrstan ratnik dostojan hvale, glavni je lik prisiljen živjeti sramotnim životom jer pripada rodu gigantâ. To ga je učinilo neprijateljem Thora koji se, ne mogavši ga uništiti jer je bio pod Odinovom neposrednom zaštitom, osvećuje tako što mu dodjeljuje život pun grozota i patnji. Na koncu će ovaj hrabri ratnik umrijeti siromašan i zaboravljen od sviju. Pripovijest želi pokazati da se svi mogu osvećivati pa čak i bogovi ljudima.

4. U legendi o Hrolfiju Krakiju, o istoimenom danskom junaku govore kako Snorri Starluson u svojoj „Proznoj edi“ tako i Saxo Grammaticus u djelu „Pothvati Danaca“ pri čemu se osveta pojavljuje kao 'light motiv' u mnogim njezinim dijelovima. Prije svega u djelu Saxa Grammaticusa na početku susrećemo Hrolfijevu majku koja spava s njegovim ocem kako bi osvetila vlastitu majku koju je davno taj isti čovjek silovao. S obzirom na to, Hrolfijev je otac istodobno i njegov djed. Odrastavši i postavši kralj, Hrolfi će zaratiti sa švedskim kraljem Adilsom na nagovor svoje majke koja je u međuvremenu postala Adilsova supruga. Iako su Danci pobijedili, Šveđani se osvećuju žestokim napadom na kraljevsku palaču i ubojstvom njihovog kralja Hrolfija. Međutim, junaka će osvetiti njegov mladi štitonoša imenom Vog. Zanimljivo je primijetiti da se u ovoj legendi javlja i Odin koji, prerušen u seljaka, nudi gostoprimstvo Hrolfiju i njegovim ratnicima, dajući im pritom dragocjene savjete kako poraziti švedskoga kralja. Međutim, posljednji savjet da sa sobom ponesu magično oružje koje im je bog dao, nisu poslušali zbog čega Hrolfi doživljava nesretnu sudbinu. U ovoj se pripovijesti jasno očituje vjera u usud duboko ukorijenjena u mentalitet nordijskih naroda, vjera u unaprijed određenu sudbinu i nemogućnost njezine promjene.

Hrolf Kraki na čelu svoje vojske

Kao pisane prozne pripovijesti koje obrađuju različite teme, motiv je osvete prisutan i u mnogima nordijskim sagama. Naravno, budući da se često radilo o romansiranim i pustolovnim pripovijestima napisanim s ciljem da zabave, argumenti su u mnogim aspektima pretjerani. Međutim, tek ako analiziramo pojavljivanje teme osvete u sagama, možemo shvatiti stvarnu simboličnu vrijednost koju je ona imala. Naime, u sagama ne samo da su osvete često realizirane, nego su, štoviše, više puta ustrajno tražene pa je njihovo realiziranje postajalo pitanje časti, jer je i onaj komu ne bi pošlo za rukom osvetiti se gubio vlastitu čast.

Saga koja ponajbolje od svih drugih izražava koncept osvete svakako je saga o Volsunzima, odnosno o rodu od kojega potječe Sigurd, možda najslavniji nordijski junak koji je na europskom kontinentalnom području poznatiji kao Sigfrid. Kao što je već rečeno, Sigurd je bio potomak roda Volsunga. Ova je obitelj, čiji je zaštitnik bio Odin, više puta upadala u labirint osobnih osveta. Tako je njihov praotac Volsung poginuo u bitci od ruke kralja Sigeira. Povrh toga, Sigeir na silu uzima za ženu Volsungovu kćer Signi, a njegovih devet sinova jednog po jednog baca pred krvoločnu vučicu koja ih žive proždire. Pokolj uspijeva preživjeti samo Sigmund, Sigurdov otac, koji će kasnije osvetiti braćinu i očevu smrt. Međutim, ova je osveta bila oprezno i pomnjivo pripremana. Naime, želeći iskušati njihovu snagu i hrabrost, Sigmund je jednog po jednog pozivao sebi vlastite nećake koji su bili rođeni iz veze njegove sestre Signi i kralja Sigeira. Međutim, budući da su mladići bili slabi i nisu mogli osvetiti smrt svoga djeda, Signi je pod lažnim likom odlučila spavati sa Sigmundom kako bi na svijet donijela Sinfiotla, mladića koji se pokazuje dostojnim volsunške krvi. Sigmund sa Sinfiotlom napada Sigeira i ubija ga. Budući da je žeđ Sigmunda i njegove sestre za osvetom bila tako jaka, oni se ne ustručavaju pobiti nevine i stupiti u incestuozan odnos kako bi je utažili. Sam Sinfiotl još kao dječak savjetuje Sigmunda da se brzo osveti i potiče oca-ujaka na osvetu. Kasnije Sinfiotl ubija i svoga suparnika u ljubavi za kojega potom ustanovljuje da je bio brat Sigmundove supruge Borghild koja će, pak, isto tako zahtijevati osvetu, tražeći da mladić bude prognan. Budući da Sigmund to odbija učiniti, Borghild uzima stvar u svoje ruke i uspijeva otrovati Sinfiotla. Sigmund osvećuje ubojstvo svoga sina i nećaka, protjerujući vlastitu ženu s dvora. Kasnije će Sigmund poginuti u borbi, ali će novoj supruzi Hjordis povjeriti zadaću da othrani njihovog sina kojega nosi u utrobi kako bi ga osvetio. Ovaj je sin upravo Sigurd koji je još prije rođenja upleten u krug osvete i određen da osveti smrt svoga oca. I ne samo to: kao što se vidjelo, čitava je obitelj dugotrajno upletena u osobne osvete. Kada Sigurd bude odrastao uspjet će ubiti ubojicu svoga oca.

Prema jednoj od verzija ove legende, Sigurd će kasnije susresti valkiru Brunhildu koja će ga, između ostaloga, poučiti magijskom korištenju runa i dati mu dragocjene savjete o životu među kojima i sljedeće:

◊Ne osvećuj se svojim srodnicima;

◊ Sačekaj još jedan dan prije nego ubiješ onoga tko ti je nanio nepravdu (pokazujući da osveta ne mora biti odmah konzumirana);

◊ Ne vjeruj čovjeku kojemu si ubio srodnika ili prijatelja čak i ako se pokaže ljubaznim, jer bi mogao potajno snivati osvetu.

Iz svega što je do sada rečeno jasno je vidljivo da je fenomen osvete u drevnim nordijskim sagama i mitovima uvijek bio diktiran pravilima časti. Bila je to ukorijenjena praksa i izuzetno logična u nordijskom i općenito germanskom mentalitetu. Riječ je o praksi koja je dugo vremena uspjela preživjeti. Nije toliko obraćenje na kršćanstvo dokinulo osjećaj osobne pravednosti i traženje krvne osvete, koliko pojava racionalnosti i osjećaja za pravednost utemeljenog na zakonima i vremenitoj moći države. Međutim, da bi se to ostvarilo moralo se čekati prosvjetiteljstvo i nastanak snažne nacionalne države (između XVII. i XVIII. stoljeća). Kroz čitav su se Srednji vijek društvene prakse temeljile na veoma starim nepisanim običajnim kodeksima koji su usmeno prenošeni kao dio autohtone nordijske kulture.

[Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]