Jedna od karakteristika nordijskih mitova je nastojanje da se u vlastiti fantastični jezik prevedu prirodne pojave, uključujući ih u narativne zaplete bogate simboličnim poveznicama. U osnovi, riječ je o nastojanju čovječanstva da otkrije istinsko i dubinsko značenje stvari, u predznanstvenom načinu shvaćanja zbilje. Kulture, koje još nisu bile razdijeljene strogo znanstvenim sektorima znanja, uključuju se u cjelovitost mitskog svijeta koji na sebi svojstven način tumači različite prirodne fenomene poput uzastopnog izmjenjivanja dana i noći, svjetla i tame, svih onih pojava zaogrnutih velom tajne, koje čak ni naše razrađene znanstvene teorije nisu uspjele posve razriješiti.

U ova primordijalna vremena, Sunce i Mjesec slobodno su lutali nebom, posve nesvjesni svoje snage i sudbine, a zvijezde nisu bile podložne nikakvim zakonima niti su poznavale svoja boravišta. Stoga su bogovi donijeli odluku da urede nebeski svod te su svim nebeskim tjelesima odredili njihovu ulogu i mjesto. Prije svega, putanju su Sunca usmjerili prema jugu, te dali imena jutru i večeri, ponoći i podnevu. Potom su neke zvijezde pričvrstili za nebeski svod, a nekima su načinili točne putanje njihovog kretanja. Izmjerili su i mjesečeve mijene, te im odredili slijed i trajanje. Na koncu su uredili mehanizme nebeskog svoda, uvodeći u stvoreni kozmos red i stabilnost. Na taj su način dani precizno međusobno odijeljeni čime je započelo računanje mjeseci i godina, odnosno mjerenje vremena.

U ovo se nordijsko mitološko viđenje nastanka fenomena vremena i početka njegovog računanja, savršeno uklapa pripovijest o gigantu imenom Norfi, jednom od prvih koji je nastanio Jotunheim. On je imao kći Not (Noć), ženu divlje ljepote koja je, kože tamne poput gara i crne kose, istovremeno bila i privlačna i zastrašujuća. Not se udala za Naglfarija (Pomrčina), a iz njihove se veze rodio Aud (Prostor).[1] Međutim, ova gigantica nije se mogla zadovoljiti samo jednim mužem pa je stupila u drugi brak s Anarom (Drugi)[2], iz kojega je dobila kćer koju su nazvali Jord ili Erda, što znači “Zemlja”.[3] Ipak, Not još nije našla ono što se općenito naziva srodnom dušom pa je nastavila provoditi nemirne noći. Konačno je upoznala Delinga (Svijetli), te se, pogođena njegovom ljupkošću i blistavošću njegovog lica, vjernim zrcalom imena koje je nosio, udala za njega.[4] Činili su uistinu dobar par i predstavljali su rijetko ostvareni san o spajanju suprotnosti.

Not i Dag

Sreća ovoga para bila je upotpunjena rođenjem sina Daga, čije ime znači “Dan”. Dječak je posve nalikovao ocu jer je njegova koža bila svijetla i bijela kao snijeg, a njegova je kosa odbijala sunčeve zrake šireći svud unaokolo osjećaj blaženstva. Bogovi su željeli konkretno pokazati svoju radost zbog tolike ljepote pa su roditeljima poklonili dva veličanstvena konja i raskošnu kočiju. Dva su konja bila toliko brza da su mogli napraviti krug oko Zemlje za samo dvanaest sati. Not je svoga konja nazvala Hrimfaxi (Mrazogrivi), jer su na kraju njegovog svakodnevnog galopiranja oko Zemlje s njegovih žvala padale fine niti pjene koje su, položene na vlati trave, svakog jutra bile vidljive smrtnicima. To je jutarnja rosa pretvorena u mraz. Tek što bi Not stigla u sedlu svoga konja, Dag bi krenuo u galop sa svojim Skinfaxijem (Sjajnogrivim), pa bi, kao i njegova majka, jahao dvanaest sati, dosežući sve točke Zemlje. Načinjena od niti koje su bile blistavije od sjajnoga zlata, griva konja šalje na Zemlju sunčevu svjetlost, osvjetljavajući sva mjesta preko kojih bi prelazio divovski konjanik.

Osim ove pripovijesti, postoji i legenda o tzv. nebeskim kočijašima, koja govori o tome kako je jedan od prvih stanovnika svijeta, imenom Mundilfari, imao dvoje djece od kojih je jedno bilo muško, a drugo žensko. Ovo dvoje djece bili su uistinu nesvakidašnje lijepi s onim njihovim ružičastim tenom i punim obrazima. Ponosan svojim potomstvom, otac je smatrao da njegova djeca ne mogu imati bilo kakva imena, već imena dostojna njihove ljepote. Tada je djevojčicu nazvao Sol (Sunce), a dječaka Mani (Mjesec), vjerujući da su im po svom estetskom savršenstvu ravna samo ova dva nebeska tijela. Međutim, bogovi, koji su stvorili Sunce od užarene iskre, osjetili su se uvrijeđenima zbog tolike obijesti. Kako je jedan obični smrtnik mogao prisvojiti imena nebeskih tjelesa koja su oni stvorili? Tolika taština strogo se kažnjavala.

Iako se u međuvremenu udala za Glena (Sjaj), Sol je smjesta bila uzeta sa Zemlje i stavljena na nebo kao vozačica kočije koja je prevozila Sunce. Ogromnu kočiju, stalno oblizivanu strahovitim plamenim jezicima, vukla su dva snažna konja imanom Arvark (Ranilac) i Alsvid (Najsnažniji). Preko njih je bio prebačen čarobni pokrov koji je osiguravao hlađenje njihovih trbuha, te ih štitio od plamena. Osim toga, između Sunca i Zemlje nalazio se jedan ogromni štit pod nazivom Svalin koji je sprečavao da njegove snažne zrake ne sprže tlo. Veličanstvena se kočija, kojom upravlja prelijepa Sol, svakoga dana kreće od istoka prema zapadu, pri čemu je progoni užasni vuk imenom Skol[5], što znači “Izdajnik”. Ovu je zvijer u čuvenoj Željeznoj šumi na istoku Midgarda rodila jedna užasna vještica koja je majka i mnoštva drugih proždrljivih zvijeri razasutih po čitavom svijetu.

S druge strane, Solin brat Mani bio je postavljen na kočiju koja prevozi Mjesec, upravljajući njezinim izlaskom i zalaskom. Međutim, na zvjezdanom nebu Mani se osjećao usamljeno i bespomoćno. Stoga je jednoga dana oteo sa Zemlje Vidfinove sinove Bila[6] i Hinkija, dvojicu dječaka koji su gledali odraz Mjeseca u zdencu, te ih vezao za Mjesečevu kočiju.[7] I zbilja, ako se pozorno promotri Mjesečeva površina, mogu se vidjeti tamne mrlje. To su ova dvojica nesretnih dječaka koji se koprcaju, pokušavajući se osloboditi. Upravo su zbog toga, sjedeći pred ognjištem, stari pripovijedali ovu priču svojim unucima, jer je uvijek postojala opasnost da Mani ukrade drugu djecu kada idu zagrabiti vode na zdencu i glupo se izlože opasnosti pokušavajući vidjeti njegovo dno. I Manija i njegovu pratnju slijedi jedan drugi proždrljivi vuk imenom Hati, što znači “Mržnja” ili “Neprijatelj”, koji je također sin čudovišne vještice. Budući da su se nalazili u stalnom bijegu ispred ova dva užasna vuka, Sol i Mani nikada nisu mogli namjerno prekinuti ciklus koji su bogovi pokrenuli, nastojeći time ublažiti svoju uvrijeđenost, ali i osiguravajući svijetu dovoljnu količinu svjetlosti i toplote, nužnih za održavanje života.

Vukovi Skol i Hati progone Sunčevu i Mjesečevu kočiju

Maštovitosti drevnih nordijskih pripovjedača nisu mogle promaći ni razlike koje su postojale između određenih godišnjih doba, što su također pokušali uklopiti u mitološke okvire karakteristične za njihov mentalitet i podneblje. Kao odgovor na pitanje zašto su ljeta topla, a zime hladne, postoji priča o dvojici gigantâ imenom Sumar (Ljeto) i Vet (Zima) čiji su se očevi karakterno toliko razlikovali da se to prenijelo i na njihove sinove. Tako je Sumarov otac Svasud živio toliko sretnim životom da su po njemu nazvane sve ugodne i radosne stvari, a njegov je sin postao najugodnije i najtoplije godišnje doba. Naprotiv, Vetov otac Vindloni (ili Vindsval) bio je jako strog i hladan pa je njegov sin poprimio njegov karakter, postavši najhladnije godišnje doba.

Kao izuzetno mudra bića čija rasa potječe iz samih početaka svijeta, giganti su imali veliku moć nad prirodnim elementima. Tako se pripovijeda o drevnom gigantu Forniotu, vladaru ledenih zemalja, koji se smatra prvim zemljoposjednikom na svijetu. On je imao trojicu sinova: Aegira (More), Logija (Oganj) i Karija (Vjetar), koji su bili veoma čuveni i moćni. Aegir (poznat i kao Hler ili Gimir) je bio gospodar mora i za ženu je imao morsku božicu Ran za koju se smatralo da posjeduje mrežu kojom hvata utopljenike i odnosi ih u svoje obitavalište. Njihovih devet kćeri (tzv. undine) utjelovljavalo je devet različitih karakteristika morskih valova. Osim toga, prema drevnom vjerovanju, one su i majke boga Heimdalla, čuvara Asgarda.[8] Pripravljale su pivo po kojemu je Aegir bio posebno poznat, tako da su se bogovi rado okupljali u njegovom domu kako bi pili i nazdravljali. Prema nordijskim mitskim predajama, Aegir je živio na otoku Hleseyu i to u palači koja je bila “svetište rasvijetljeno zlatom”. Logi je gospodar divljeg ognja po čijem je imenu nazvana i provincija Halogaland. Prema nekim drugim predajama, Frosti je bio njegov i Skjalfin otac kojega su oni osvetili kada ga je ubio kralj Agni iz Ynglingara. Kao što smo rekli, ime trećeg Forniotovog sina Karija znači “Vjetar”, što jasno upućuje na njegovu domenu djelovanja. On je imao sina imenom Frosti (Hladnoća) pod čijim se gospodstvom nalazio led i hladnoća, te unuka Snera (Snijeg). Sner je, pak, imao četvoro djece: sinove Torija (Mjesec četvrtog vjetra) koji je vladao nad drugom polovicom zime, Fona (Susnježica), Mjola (Svježi snijeg), te kćer Drifu (Mećava). Kao što značenja ovih imena jasno svjedoče, riječ je o alegorijskim figurama primordijalnih gigantâ koji predstavljaju zimu i njezine elemente u svoj njihovoj snazi i neprijateljstvu.

Kozmički jasen

'Yggdrasil' ili 'Lerad', poznat i kao 'Kozmički jasen' odnosno 'Stablo svjetova', predstavlja biljnu metaforu svijeta shvaćenog kao organsko biće i kao simbolično obilježje dobra i zla. Slična stabla mogu se naći i u mitsko-obrednim okvirima šamanizma i samog kršćanstva kao što je slučaj sefirotskog stabla[9]. U slavenskoj mitologiji Yggdrasil je poznat kao “Stablo života”. Čini se da se naziv Yggdrasil poziva na šamansku tradiciju, točnije na izraz “konj Strašnoga”, gdje se Yggr odnosi na termin “Strašni” kao jedan od naziva za Odina, poglavara nordijskih božanstava, dok je imenica “konj” metafora vješala. Time se aludira na pripovijest o Odinovom samovješanju, koje je u mnogim aspektima slično prividnoj smrti zahtijevanoj od šamanskog pripravnika, pomoću kojega vrhovni nordijski bog stječe tajne magijske mudrosti. Prema jednoj priči, mudrost je stekao tako što je žrtvovao svoje oko stavljajući ga u Mimirov izvor u podnožju Yggdrasila kao zalog da bi smio piti iz njega. Prema ovoj priči Mimirova je glava čuvar vrela. Da bi saznao tajnu runa žrtvovao je sebe samom sebi, viseći razapet na Kozmičkom jasenu, proboden kopljem devet dana i noći bez hrane i pića. Proniknuvši tajnu runa, pao je s drveta, a kada je uskrsnuo iz mrtvih znao je mnoge stvari skrivene od ljudi.

Kozmički jasen Yggdrasil

Yggdrasil je najljepše stablo na svijetu koje podupire cijeli kozmos i povezuje nebo i zemlju. Njegovo je deblo veoma snažno i vitko, a njegova krošnja nadvisuje čak i sama nebesa i nemoguće je vidjeti njegov vrh. Njegove su grane nastanjene čudesnim životinjama obdarenim magičnim moćima. Jedna od njih je gigantski orao, čuvar drevnih tajni, među čijim je očima ugniježđen Vedrofolnir, opasni sokol užasavajućeg pogleda. Osim toga, koru drveta ugrožavaju Dain, Dvalin, Duney i Duratror, četiri jelena iskrivljenih vratova koji neprestano brste njegovo lišće, a da pritom ipak ne uspijevaju nanijeti veliku štetu ovom ogromnom stablu. Duž njegovog debla trčkara vjeverica Ratatosk, “Zub koji buši”, koja je nositelj orlovih poruka i prijetnji mračnim stanovnicima u korijenju stabla. Prema njemačkoj filologinji Gianni Chiesa Isnardi, vjeverica Ratatosk predstavlja brzinu, a njezin je zadatak omogućiti da se antagonizam između neba i zemlje, između dobra i zla, između duhovne i materijalne sfere nikada ne prekine.

Prema odinističkim vjerovanjima, grane Kozmičkog jasena Yggdrasila prolaze kroz svih devet postojećih svjetova. Riječ je o dva prvobitna svijeta: Niflheimu, kraljevstvu leda, i Muspelheimu, kraljevstvu ognja; Asgardu – domu Asa, glavne obitelji bogova; Vanaheimu gdje borave Vani, druga obitelj bogova; Svartalfheimu ili Nidaveliru, kraljevstvu tamnih elfova ili patuljaka; Alfheimu ili Ljossalfheimu, kraljevstvu svijetlih elfova ili vilenjaka; Midgardu, kraljevstvu smrtnika; Jotunheimu gdje vladaju giganti; te na koncu o Helheimu, podzemnom svijetu kamo odlaze duše ljudi umrlih od prirodnih bolesti ili starosti. Na astralnom planu, ovi su svjetovi smješteni jedan iznad drugog, neprestano se krećući oko Yggdrasila koji predstavlja njihovu rotacijsku os.

Tri su korijena koja pridržavaju čudesno stablo i koja svojom labirintskom razgranatošću osiguravaju čvrstoću njegovog debla. Prvi se korijen nalazi u Asgardu. Ovdje je smješteno i sveto Urdino vrelo iz kojega izvire tekućina koja je imala moć da svaku stvar poprskanu njome učini sličnom bjelanjku jajeta. U blizini životvornog izvora mogle su se vidjeti dvije ptice koje, često se napajajući vodom iz izvora, posjeduju blistavo bijelo perje. Ove su ptice praroditelji labudova koji su zbog svoje čistoće i bjeline posvećeni bogovima. Osim toga, na izvoru svakoga dana piju i tri norne ili suđenice, božanstva koja upravljaju sudbinama bogova i ljudi. Njihova imena simboliziraju različita utjelovljenja vremena: Urd (Prošlost), Verdandi (Sadašnjost) i Skuld (Budućnost). Osim toga, prema mitskim predajama, nedaleko ovoga vrela nalazi se i ravnica imenom Idaval na kojemu bogovi Asi svakodnevno održavaju savjetovanje.

Drugi se korijen nalazi u Jotunheimu gdje je stablo moglo računati na jedan drugi izvor obdaren magičnim moćima, koji se zvao Mimir. S ovog je izvora Odin jednoga dana pio čime stekao neograničeno znanje. Međutim, da bi to mogao učiniti morao je bogu Mimiru, čuvaru ovoga izvora, ostaviti u zalog svoje oko. Treći se korijen nalazi u labirintima podzemlja, mračnim krajevima pokojnika. On je okaljan mnoštvom otrovnih zmija, gmizavim inkarnacijama sila zla. Ovi gmizavci izjedaju i ubrizgavaju svoj otrov u ogranke jasenovog korijena, nanoseći mu užasne boli i ogromne patnje. Na čelu ovih monstruoznih gmizavaca nalazi se Nidog, što znači “Užasni proždrljivac” ili “Derač kože”, krilati zmaj koji je veoma vješt u glodanju kore svojim kukastim zubima. Ničemu nisu vrijedile prijetnje divovskog orla ugniježđenog među granama, a vjeverica Ratatosk uzaludno je trčala gore-dolje uz deblo prenoseći upozorenja neobuzdanom čudovištu da prestane sa svojim djelom laganog i iscrpljujućeg uništavanja. Za Nidoga se vjerovalo da će se u vrijeme Ragnaröka boriti na strani Lokija. Međutim, ni u jednoj poemi Nidog se ne bori u ovoj konačnoj bitci između sila dobra i sila zla, zbog čega se pretpostavlja da za vrijeme borbe ostaje u Niflheimu. Od ostalih zmija koje nagrizaju korijenje Yggdrasila spominju se još Goin, Moin, Grabak, Grafvolut, Ofnir i Svafnir.[10] Kao Kozmičko stablo, nositelj kozmosa i svjetova, Yggdrasil će svojim drhtanjem, izvorom užasnih kataklizmi, navijestiti da je konac vremenâ gotovo stigao, a kada se sruši sa sobom će povući sve stvoreno.

[Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]

__________________________________________________

[1] Značenje imena Aud veoma je problematično i nejasno. U staronorveškom 'audr' prije svega znači “bogatstvo” sa svim posljedicama koje proizlaze iz koncepta obilja i plodnosti. U poetskom načinu izražavanja može poprimiti značenje “sudbina” ili “udes”, dok, naprotiv, upotrijebljen kao pridjev 'audr' označava nešto “pusto, prazno i nenaseljeno” što upućuje na iskonski kaos, odnosno na “pustu i praznu” Zemlju kako je opisuje i Knjiga Postanka.

[2] Anarov lik najvjerojatnije treba identificirati s Odinom. Naime, osim što je Anar jedan od Odinovih epiteta, postoji i jedna pripovijest Snorrija Starlusona u kojoj se za Jord kaže da je “bila njegova kćer i njegova žena”. U tom slučaju, moguće je ustvrditi da se Odinova figura podudara s još starijom figurom Notinog muža Anara.

[3] Kao što je poznato, Jord je majka najstarijeg Odinovog sina Thora. Potrebno je naglasiti da postoje dvije različite pripovijesti o njezinom podrijetlu. Prema jednoj, nju su od Ymirovog prsnog koša napravili Borovi sinovi Odin, Vili i Ve, dok je, prema drugoj, ona Notina kći iz njezinog braka s Anarom.

[4] Imajući u vidu da je Not imala čak tri braka, odatle bi se moglo zaključiti da su njezina tri muža ustvari različiti aspekti jedne te iste figure (svijetlo i mračno nebo). Njezinim sjedinjenjem s Not nastali su Eter, Zemlja i Dan.

[5] U okviru nordijske mitološke predaje figura vuka Skola vjerojatno služi kao pokušaj objašnjenja fenomena pomračenja Sunca.

[6] U „Obmanutom Gylfiju“ Snorri Starluson spominje božicu imenom Bil koju smješta u božansku obitelj Asa. Njezino ime možda znači “trenutak” i vjerojatno se može povezati s astralnim ritmom vremena ili nekom osobitom nadnaravnom silom koja se manifestira u unaprijed određenim momentima poput možda cikličnosti Mjesečeve sile.

[7] Prema jednoj drugoj verziji, spomenutu je dvojicu dječaka ustvari oteo Odin. Dok su se jednog dana vraćali sa zdenca Byrgir, noseći na leđima vedro Segir i štap Simul, Odin ih je iznenada uzeo sa Zemlje i povjerio Maniju kao ispomoć u reguliranju Mjesečevih mijena.

[8] Njihova su imena Himingleva (Ona kroz koju se vidi nebo), Dufa (Tamna), Blodughada (Krvava kosa), Hefring (Uzdižuća), Ud (Pjenušavi val), Hron (Val koji izvire), Bylgja (Val), Drofn (Pjenušava) i Kolga (Hladna).

[9] 'Sefirotsko stablo' ili kabalističko 'Drvo života' predstavlja simboličnu sliku stvorenog svijeta koji nastanjuje Bog, prožimajući ga svojim božanskim duhom i životnošću.

[10] U poemi „Grimnirove riječi“ (35) rečeno je da zbog toga “jasen Yggdrasil podnosi patnju kakvu ljudi ne poznaju”, ali tako mora biti jer svaka životinja koja proždire i nagriza njegove dijelove simbolizira snagu koja doprinosi entropiji kozmosa i vodi neizbježnom i nužnom zatvaranju ciklusa.