Inicijacijski ratnici i uzimanje opojnih sredstava

Izvori koji potvrđuju postojanje ovih inicijacijskih ratnika prije svega su sage poput, primjerice, „Sage o Egilu“ koja nam omogućuje da shvatimo mnoge stvari o tome što je to bio nordijski 'berserk'. Osim toga, nemojmo zaboraviti ni arheološke nalaze poput brončane ploče pronađene u Švedskoj, točnije u Torslundu, na kojoj je prikazan neki čovjek imenom Ulfhedinn, naoružan kopljem i kratkim mačem, što je oružje karakteristično za ljude vukove. U svakom će slučaju, osim mitova, trebati mnogo istraživati i povijest kako bi se otkrila uloga i mjesto ovih ratničkih figura.

U nordijskim je zemljama bila poznata gljiva (možda 'amanita muscaria' ili muhara) koja se zajedno s pivom dijelila ratnicima prije polaska u bitku kako bi im se ulila hrabrost te ih se učinilo imunim na bol zahvaljujući djelovanju koje je ova gljiva imala na nervni sistem. Njezin je učinak bio toliko snažan da su se ratnici nastavljali boriti čak i kad bi im ruka bila odsječena ili pluća probijena, ne prestajući sve dok ih smrt ne bi oborila s nogu. Gljiva očito nije bila zdrava te je kod mnogih stvarala ovisnost, izazivala alergije, a u mnogim je slučajevima dolazilo i do smrtnog ishoda uzrokovanog predoziranjem ili nekom vrstom anafilaktičkog šoka. Isto tako, ona nije bila zdrava ni za duh ratnika koji je bivao postupno uništavan (slično modernim sintetičkim drogama) zbog čega su se slabiji duhovi mogli uništiti, gubeći sjećanje i samosvijest, te na koncu napadajući čak i vlastite suborce.

Uzimanje droga praćeno odgovarajućim obredima tipičan je fenomen šamanstva. Štoviše, 'berserkiri', 'ulfhedniri' i 'svinfylkingi' bili su istinski ratnici-šamani koji su odgajani i obučavani ne samo u umijeću ratovanja, nego i u poznavanju šamanskih tajni zbog čega su primali svojevrsni “poziv” za ulazak u jedno od navedena tri bratstva. Oni su bili posvećivani Odinu kao najizvrsnijem bogu-šamanu, koji ih je, prema nordijskoj mitskoj predaji, dovodio ne samo u stanje bijesa, nego ih je i tjelesno preobražavao. Naravno, likantropija ovih ratnika nije ni povijesno dokazana niti se nalazi u nekim drugim izvorima osim drevnih nordijskih saga. Oni su ustvari uzimali jednu vrstu obrednog pića pod nazivom 'bragafull', koje se sastojalo od piva s visokim procentom alkohola i u nekim slučajevima od mješavine opojnih sredstava te vjerojatno gljive koju smo prethodno spominjali. Bragafull je bilo piće berserkira jer su ulfhedniri slavili svoje obrede plesom oko vatre, pijući pritom pivo bez droge iz za to određenih rogova. Oba su šamanska obreda dovodila ratnike u stanje transa koje im je omogućavalo kanalizirati energiju zvanu 'ond' i pasti u “bijes”, koji se zvao 'whodiz'. Opsjednuti ovim svetim bijesom, ratnici su padali u posebno emotivno stanje koje se nazivalo 'berserkergangr' ili “srdžba berserkira”, što je termin koji se odnosi kako na ljude vukove tako i na ljude veprove.

Vojni pohod nordijskih ratnika

Osim obreda, razlikovale su se i metode ratovanja. Čini se da su berserkiri ratovali sami, dok su se ulfhedniri običavali boriti u grupi. Pritom su se zaogrtali samo kožama vlastitih životinjskih totema, ne noseći i ne koristeći se nikakvim kacigama ili oklopima. Što se tiče oružja, ulfhedin je uglavnom koristio koplje i kratki mač, dok je berserkir uvijek nosio koplje (Odinovo oružje), a po potrebi i mač. O ljudima veprovima malo se toga zna. Poznato je samo da su se borili u grupi te da su koristili klinastu obrambenu formaciju pod nazivom “veprova glava” na čelu koje su se nalazila dvojica najboljih ratnika (tzv. “rila”). Zahvaljujući ovakvoj formaciji, bolje im je uspijevalo prodrijeti u neprijateljske redove. Što se tiče oružja, prednost su davali sjekirama.

Forn sidr - predkršćanska religijska tradicija

Pod terminom 'forn sidr' shvaća se religiozna tradicija koja se temelji na predkršćanskim vjerovanjima antičkog nordijskog svijeta. Danas ovaj termin koriste mnoga skandinavska poganska udruženja, iako on ima određenu povijesno-filološku vrijednost. Kada je kršćanstvo počelo otvarati sebi put prema nordijskom društvu, lokalno je stanovništvo počelo praviti razliku između onih koji su se obratili na novu religiju (na staronordijskom 'inn nyi sidr') i onih koji su ostali vjerni predkršćanskoj religiji nazivanoj “stara tradicija” ('inn forni sidr'). S vremenom su skovana sljedeća dva termina:

1) 'Heidni', što znači “poganin”, koji potječe od staronordijskog termina 'heid' kojim se označava bilo ograđeni otvoreni prostor (srodan s terminom 'harg' koji je obilježavao sveti prostor gdje su se obavljali obredi), bilo pridjeva “jasan”;

2) 'Kristni', što znači “kršćanin”.

Termin 'forn sidr', koji se danas koristi za označavanje pripadnika poganske vjerske tradicije nordijske matrice, stilistički je ispravniji u odnosu na druge termine poput, primjerice, “asatru” ili “teutonska vještica” ('wiccan'). Prvi termin proizlazi iz nordijske riječi 'As' kojom se označava pripadnik nordijske ratničke božanske obitelji Asa i 'trui' ili 'tru' što znači “odanost”. Termin bi, dakle, značio “onaj koji je odan Asima”, označavajući na taj način štovatelje Asa. 'Asatru' je po prvi put skovao i u širem smislu upotrijebio Islanđanin Sveinbjörn Beinteinsson, utemeljitelj Islandske bratovštine Asatru između 60-ih i 70-ih godina XX. stoljeća. Godine 1973. Asatru je bila priznata kao službena religija na Islandu, a 2003. i u Danskoj. Trenutno se radi na tome da ova religija službeno bude priznata u Norveškoj i Švedskoj (gdje je prihvaćena, ali ne i službeno priznata) kao i u Sjedinjenim Državama. Drugi se termin oslanja na wiccansku terminologiju i njime se označava vještica ili vještac, što se temelji na nordijsko-germanskom panteonu definiranom “teutonskim”. Upotreba pridjeva “teutonski”, koji na nekim područjima često zamjenjuje pridjeve “njemački” ili “germanski”, nipošto ne predstavlja koncept u njegovoj cjelovitosti, budući da se on više odnosi na jedan narod, točnije na germansko pleme Teutonaca ili na jedan kasniji koncept (“teutonski” kao sinonim za “njemački” počinje se javljati u romanticizmu koncem XIX. stoljeća).

Iz mitoloških i povijesnih izvora može se izdvojiti devet kreposti koje predstavljaju osnovu antičke nordijske etike. To su: hrabrost, istinoljubivost, čast, odanost, gostoljubivost, marljivost, odlučnost, neovisnost i samodisciplina

Termin 'forn sidr' predstavlja sve ono što pripada antičkoj poganskoj vjeri prakticiranoj na području nordijskih zemalja. On obuhvaća vjerovanje u božanstva iz obitelji Asa (poput Odina, Thora, Tyra, Baldera, Ula, itd.), u božanstva iz obitelji Vana (Frey, Freya, Njord, itd.), u duhove zaštitnike i duhove prirode (poput filgjura i disa, ženskih duhova koji su pratili čovjeka tijekom njegova života štiteći ga; vaettira, duhova mjesta; sjovaettira, duhova voda; alfara, elfova ili vilenjaka; dvergara ili patuljaka) i u druga božanska ili polubožanska bića koja se nalaze u nordijskoj kozmogoniji (poput Hele, božice smrti koju kasniji mitovi prikazuju kao kćer zlog Lokija, iako je ona vjerojatnije bila dio starijeg vjerskog sistema ili neke predgermanske nordijske religije). Osim toga, 'forn sidr' se temelji i na vjerovanju u sudbinu, odnosno na uvjerenju da su neke stvari u ljudskom životu unaprijed određene i moraju se dogoditi. Sudbina nikoga i ništa ne štedi i nalazi se iznad svega, uključujući čak i božanstva.

U okviru antičke nordijske religioznosti, velika se važnost pridavala magiji i njezinim mnogostrukim aspektima:

1. 'Seidr' je praktična magija kojom su se općenito bavile žene. Ona je uključivala sve vrste čaranja što je moglo imati praktičnu vrijednost, budući da se pomoću njih moglo postići ozdravljenje, steći materijalna dobra pa čak i naškoditi neprijateljima.

2. 'Spadomr' je praksa gatanja pomoću runa ili tumačenje znakova životinjskog ili atmosferskog porijekla. Kao pomoć pri gatanju često su se promatrale vodene struje, stabla ili stijene koje su smatrane boravištima nadnaravnih sila.

3. 'Galdr' je bilo čaranje koje se naglas pjevalo (termin potječe od glagola 'gala' što znači “vikati”) i koje je obično bilo povezano s preciznim obrednim praksama. 'Galdr' je često bio skopčan s primjenom runske magije te je imao različite ciljeve poput ozdravljenja ili poboljšanja vlastite sreće, a ovoj se praksi pribjegavalo i u ratnim situacijama kad bi se željelo poboljšati ratničke sposobnosti ili svojstva vlastitog oružja.

4. 'Nidr' je bio oblik magije koji se koristio za proklinjanja. Poput 'galdra', i on se naglas pjevao i to tri puta kako bi bio učinkovitiji. Osim toga, čaroliju se običavalo i zapisivati pomoću runa.

Osim toga, 'forn sidr' je usmjeren na očuvanje drevnih predaja i pokušaj prenošenja predkršćanskog kulta u obliku u kojemu je bio prakticiran u prošlosti. Drugim riječima rečeno, 'forn sidr' ima za cilj očuvanje onih praksi i obreda koji su se stoljećima nalazili u osnovi vjerskog života starih nordijskih naroda prije nego što ih je kršćanstvo počelo mijenjati i suzbijati. On se može definirati izvornom tradicionalnom religijom budući da 'in primis' nastoji prenijeti povijesnost spomenutih praksi i obreda.

Kada govorimo o temeljnim principima drevne nordijske religioznosti, treba naglasiti da je ona prije svega politeističke naravi, budući da njeguje kult brojnih nadnaravnih bića i božanstava među kojima se na poseban način ističu dvije božanske obitelji, Vani i Asi, kao i različite vrste duhova poput landvaettira ili duhova zemlje, disa ili duhova zaštitnika, duhova predaka, itd. Nordijsko poganstvo nije obilježeno nekom dogmatskom misli i ne postoji neka službena teologija, a u njegovoj se osnovi nalazi mnoštvo mitova i predaja sadržanih, primjerice, u „Poetskoj“ ili „Proznoj edi“ kao i u islandskim sagama. Bogovi su dio stvaranja i egzistencije, ali ne i početka. Prema njima čovjek treba gajiti odnos ispunjen poštovanjem, odanošću i prijateljstvom, a ne strahom i podložnošću. Središte nordijske religijske etike nalazi se u odgovornosti prema samima sebi i vlastitoj obitelji, koju su antički nordijski narodi smatrali veoma važnim elementom, te prema zajednici u kojoj se živi. Iako ne postoje stroge zapovijedi koje bi određivale što je moralno, a što ne, ipak postoje određene ideje i zamisli koje su nasljedovale mnoge društvene grupe. S obzirom na to, iz mitoloških i povijesnih izvora može se izdvojiti devet kreposti koje predstavljaju osnovu antičke nordijske etike. To su: hrabrost, istinoljubivost, čast, odanost, gostoljubivost, marljivost, odlučnost, neovisnost i samodisciplina.

Kao što je jasno vidljivo, riječ je o veoma praktičnim vrednotama kao što je uostalom praktična i cjelokupna nordijska religioznost. U duhovnosti antičkih nordijskih naroda ne postoji jasna razlika između svetog i profanog, nego obje ove dimenzije koegzistiraju i trajno se međusobno prožimaju. Kao posljedica toga ne postoji ni stroga odvojenost stvarnog svijeta od onoga koji nadilazi čistu fizičku percepciju. Stoga magija čini neodvojivi dio antičke nordijske religioznosti, dok su upotreba runa i šamanske prakse poput seidra plod ove koncepcije prema kojoj ne postoji odijeljenost između ljudske i božanske sudbine, između naravnog i nadnaravnog. Magija ipak nije nužna pretpostavka nordijske religioznosti. Što se tiče smrti, nije postojao strah od nje, nego se ona shvaćala kao poziv da se život živi “punim plućima”. Time se ne želi reći da ne postoje određena shvaćanja zagrobnog života kao i zahtjevi koje ta shvaćanja postavljaju pred nordijskog čovjeka. Antički su Nordijci jednostavno preferirali živjeti aktualni trenutak, ne baveći se previše onim što će se dogoditi u budućnosti. Na koncu, iako ne manje važno, treba istaknuti važnost i poštovanje koje su nordijski narodi gajili prema prirodi koja je bila čašćena bilo kao božanstvo bilo u samoj sebi.

[Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]