Kao jedno od mnogobrojnih svjedočanstava o Lokijevoj prepredenosti i domišljatosti sjedinjenim s njegovom urođenom spolnom podvojenošću, pripovijest o rođenju čudesnog osmonogog konja kojega je jahao Odin uvodi dodatnu simboličnu povezanost između gospodara prijevara i oca bogova. Ova srodnost usložnjava ionako problematičnu Lokijevu klasifikaciju, potvrđujući njegov karakter onoga koji istodobno zadaje brige, ali i pruža pomoć, spreman da “sakrije sramotu Asa” ili da svojom oštroumnošću razriješi neku njihovu zamršenu situaciju.

U ono vrijeme tvrđava je Asgarda koristila svoj zemljopisni položaj kao jedinu obranu od napada gigantâ. Prirodni bedemi, strme litice i vrleti razasute svud naokolo predstavljali su teško savladivu barijeru. Međutim, imajući u vidu nevjerojatnu snagu i zloću gigantâ iz Jotunheima, bogovi su već odavno imali na umu ojačavanje božanske utvrde debljim zidovima, neophodnom preprekom za pružanje otpora stalnim prijetnjama napada. Pripovijeda se da se upravo tih dana na božanskoj skupštini pojavio neki graditelj koji je, shvativši želje bogova, ustvrdio da je u stanju izgraditi tako jake zidine da ih ni giganti ni druge mračne sile zla nikada neće moći uništiti. Osim toga, gotovo kao da je želio još više uzveličati svoju vještinu, rekao je da svoj posao može obaviti za samo jednu zimu. Suočeni s tolikom sigurnošću, bogovi su ostali bez riječi. Nitko od njih nikada nije ni zamišljao da bi se utvrđivanje moglo realizirati u tako kratkom roku. Zadivljeni riječima graditelja i sanjajući o trajnom miru zaštićenom neosvojivim zidinama, zapitali su ga kako želi biti nagrađen. Veliko je bilo čuđenje i žalost Asa kada su doznali da majstor za svoj rad zauzvrat traži prelijepu Freyu, ponos čitavog Asgarda, te Sunce i Mjesec. Održala se burna skupština kako bi se odlučilo što činiti i na koncu je dogovoreno da će graditelj dobiti svoju nagradu samo ako bude izgradio utvrdu za samo jednu zimu i bez ičije pomoći. Pomalo protiv toga, graditelj je prihvatio božanske uvjete, ali ih je pitao za dopuštenje da kao jedinu pomoć može koristiti svoga konja, pastuha Svadilfarija. Nakon kratke konzultacije i saslušavši Lokijevo mišljenje, bogovi su to prihvatili.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 30. tekst

Graditelj se odmah bacio na posao. U ledenim zimskim noćima, prkoseći kiši i snijegu i izlažući se najoštrijim temperaturama, on je tovario ogromne kamenove na leđa svoga konja koji ih je prenosio u Asgard. Zatim je danju, kamen po kamen, počeo zidati granitne zidove, veličanstvene i moćne kakve nitko nikada nije vidio. Premda su bili naviknuti na mnoga druga čuda, u Asima se budila velika začuđenost pri pogledu na sve one gromade, prave-pravcate planine u malom koje je Svadilfari bez muke prevozio. Počeli su se i plašiti da bi s takvom pomoći majstor lako mogao ispoštovati rokove primopredaje. Uostalom, ugovor je bio sklopljen pred svjedocima i nalazio se pod svetim vezama zakletve pa ga se sigurno nije moglo ne poštivati i na taj način ukaljati božansku čast i poštenje. Prvi znaci proljeća navijestili su skori istek dogovorenih rokova, a utvrda je, savršena u svakom svom dijelu, bila gotovo pri kraju.

Tri dana prije početka proljeća, kada su cijeloj građevini nedostajala još samo vrata, obuzeti malodušnošću, bogovi su se sastali na skupštinu. Zamišljajući sumornu atmosferu u koju će zapasti Asgard nakon Freyina odlaska i nestanka najdražih nebeskih svjetlila, smrknutih lica su se lica prisjetili događaja od prethodne godine. Poslušavši Lokijev savjet, tada su prihvatili ponudu graditelja i potpisali dokument koji je sada uzrokovao njihovu tjeskobu. Nesumnjivo, krivac je opet bio on: tvorac svake zloće, pokretač tisuće prijevara i podvala, biće bez ikakve duševne savjesti i dobrote – prokleti Loki. Malo je nedostajalo da gospodar ozloglašenosti pogine pod božanskom navalom koja se, vođena bijesnom srdžbom, stezala oko njega vrijeđajući ga i prijeteći mu užasnim mukama. Loki je jedva uspio uvjeriti bogove da, usprkos svemu, ništa još nije izgubljeno. Svojim će umijećem onemogućiti graditelja da dovrši svoje djelo. Budući da nisu imali drugog rješenja, Asi su oslobodili Lokija zaprijetivši mu smrću ako njegovi planovi ne uspiju.

Te iste večeri, dok je bio zauzet prenošenjem teških gromada, Svadilfari je začuo njištanje koje je dolazilo iz šume. Svojstven konjski poziv naviještao je dolazak jedne dražesne kobile koja se uskoro pojavila pred njim. Ova je životinja bila uistinu priviđenje! Prateći lake pokrete čudesnih mišića, njezina se griva skladno talasala. Izgledala je kao pravo remek-djelo nastalo u radionici nekog kipara kojega su bogovi nadahnuli. Osim toga, nosnice pastuha bile su ispunjene onim nedodirljivim i neopisivim mirisom prožetim ljubavnom željom, koju je probudila priroda u lijepom godišnjem dobu, mirisom što ga je spol kobile širio svud unaokolo. Svadilfari s pravom nije mogao dugo podnosti ovo mučenje pa je, popustivši nagonu, pokidao uzde i napustio svoje radno mjesto. Nesputano udovoljavajući isključivo svojim željama, dvije su životinje sretne galopirale čitave noći. Uzalud je graditelj pokušavao uhvatiti pastuha. Tek u zoru, iznemogao i pospan, ali i zadovoljan noćnom avanturom, Svadilfari se pojavio pred svojim gospodarom. Međutim, toga dana posao se očito nije odvijao kao obično jer su želja i strast još uvijek pomračivali pastuhov duh, podsjećajući ga na galopiranje pod mjesecom, bezbrojne konjske ljubavne plesove kroz koje je otkrio svijet zadovoljstva.

[Loki u obliku kobile odvlači Svadilfarijevu pažnju]

Sad kad mu konj više nije mogao pomoći, graditelj je shvatio da mu nikada neće poći za rukom ispoštovati dogovor. Zlostavljajući pastuha koji je sve teže teglio svoj teret od kamena, majstor je napadao sve i svakoga. Njegovi životinjski krikovi, zastrašujući zvučni izrazi divljeg bijesa, odjekivali su po cijelom Asgardu, privlačeći pozornost Asa. U tim neljudskim zvukovima bogovi su prepoznali bijes tipičan za zle stanovnike Jotunheima. Graditelj je, dakle, bio gigant. Kao što spominje jedan stari nordijski pjesnik, u tom slučaju “poništavaju se zakletve, dane riječi, obećanja i svi dogovori”. S gigantima oni nisu važili, jer se u odnosu na njih poštivao samo zakon jačega. Kao što su bili navikli činiti u ovakvim situacijama, bogovi su pozvali Thora, vječnog neprijatelja mraznih gigantâ. Ni ne saslušavši njegove razloge, gospodar groma je bacio Mjölnir na divovskog zidara. Oružje je poletjelo sjekući zrak i neumoljivo pogodilo gigantovu glavu. Tisuće komadića razletjelo se svud unaokolo, prolijevajući njegovu krv i sivu materiju. Gigantovo tijelo pridružilo se drugim zloglasnim mrtvacima u dubinama Helheima.

[Lokijev dar Odinu – osmonogi pastuh Sleipnir]

Svi su bogovi izrazili poštovanje Thoru koji je još jedanput spasio Freyinu čast i spriječio nestanak najdražih zvijezda. Možda je to bio razlog zbog kojega nitko nije opazio sumnjivu otečenost Lokijeva trbuha, koji je bio pravi tvorac ovog spasa in extremis. I zbilja, nakon određenog perioda bog je, na opće iznenađenje, porodio muško ždrijebe, prekrasan sivi primjerak koji je, što je uistinu bilo zapanjujuće, imao osam savršenih nogu. Tek se tada shvatilo kojoj je smicalici pribjegao Loki kako bi gigantovog pastuha udaljio od njegovog posla. A između dosjetki i namigivanja, smijali su se i čudnim seksualnim apetitima boga čija je mekoputnost već bila poznata. Međutim, ova najnovija avantura prilično je išla preko granica zamislivog. Promatrajući njegova sina-ždrijebe kako galopira brže od vjetra, samo je Odin našao riječi pohvale za Lokija te mu, podsjetivši ga da su jedanput “pomiješali svoju krv”, zatražio konja na dar. Od tada je u pratnji Sleipnira (to je ime dobio plod Lokijeve utrobe) Odin kao strijela prolazio nebom, kopnom i nordijskim morskim valovima, obnavljajući na taj način podvojeni savez s Lokijem Prokletim.