Još od drevnih vremena rune su bile obavijene velom tajne, budući da nitko sa sigurnošću nije dokučio kada su nastale niti čime su bile inspirirane. Prema nekim znanstvenicima, one su formirane kao svojevrsna imitacija italskih pisama, prije svega etruščanskog i venetskog, dok su prema drugim autorima autohtone i nasljeđe su veoma starog indoeuropskog sakralnog pisma. Lingvistički gledano, riječ “runa” ima konotaciju tajne. Vjeruje se da riječ potječe od indoeuropskog korijena 'ru', što znači “misteriozna ili tajna stvar”. Svaka oznaka koju zovemo runa riznica je različitih znanja i značenja, ali toj se mudrosti može pristupiti samo marljivim učenjem runske vještine u svim njezinim aspektima. U pokušaju da pružimo dovoljno cjelovitu sliku ovoga drevnog nordijskog pisma, koje se često javlja u mnogim mitskim pripovijestima, ovu ćemo temu obraditi s povijesno-lingvističke i magijsko-obredne točke gledišta.

Najstariji je runski natpis pronađen u Danskoj na jednom ceremonijalnom zlatnom rogu, nazvanom „Rog iz Gallehusa“ prema lokalitetu na kojemu je bio pronađen. Napisan je na protonordijskom jeziku, koji su filolozi rekonstruirali kao zajednički nordijskim narodima i koji se smatra neposrednim pretkom suvremenih nordijskih jezika

Započinjući s njihovom znanstvenom definicijom, može se reći da su rune pismo koje su nordijski narodi upotrebljavali još od arhaičnih vremena (prvi natpisi potječu iz II. i I. stoljeća pr. Kr.) pa sve do XII. stoljeća nove ere, iako je poznat jedan runski natpis na Grenlandu koji je datiran u XV. stoljeće. Moguću informaciju o nastanku runa nudi arheološki nalaz poznat pod nazivom 'Kaciga B iz Negaua', koji je pronađen u Njemačkoj. Na ovoj se kacigi nalazi natpis na venetskom pismu, ali je tekst, izgleda, bio jedan oblik antičkog germanskog jezika. Natpis glasi: „Heriagastiz teiwa“, što bi u prijevodu možda značilo “Herjagastir (načini?) / (za) boga?”. 'Heriagartiz' je imenica sastavljena od germanskih termina 'herja' ili 'harja' što znači “vojska” ili “borba” i 'gastiz' što se može prevesti kao “gost”. Moguće je da je riječ o vlastitom imenu. Termin 'teiwa' mogao bi biti ili antička forma slabog glagola 'tawa' (činiti) ili arhaična verzija germanskog boga Tiwaza (Tiw ili Tyr u kasnijim tradicijama). Riječ je neposredno povezana s drugim indoeuropskim korijenima koji ukazuju na riječ “bog”, poput latinskog 'deus', grčkog 'theos', keltskog 'dia' i vedskog 'dyaus' (u germanskom postaje 'tiw[as]').

Vjerojatno je u početku postojalo zajedničko pismo za sve germanske narode, koje runolozi nazivaju „arhaičnim futharkom“ sastavljenim od 24 znaka. 'Futhark' je konvencionalni naziv za runsko pismo koje je nazvano tako zbog fonetskih vrijednosti prvih šest runa ('f-u-th-a-r-k'), kao što i riječ “alfabet” potječe od prva dva slova grčkog alfabeta (alfa i beta). Stariji futhark od 24 slova oblikovan je u Skandinaviji gdje se odigrala tzv. “runska revolucija” u vikinškom razdoblju u kojemu je broj korištenih runa bio sveden na 16. Ne zna se točno zbog čega je došlo do ove promjene. Prema nekim autorima, ova je promjena bila proizvod želje za pojednostavljenjem i ubrzanjem pisanja, što je teško prihvatljiva teorija, budući da sa 16 znakova jedna runa može imati i do šest različitih zvukova, otežavajući bilo čitanje bilo pisanje. Vjerojatno je reduciranje pratilo promjenu nordijskog društva od stabilne prema dinamičnoj formi, a kao narod trgovaca Nordijci su imali potrebu za pismom sposobnim za pravljenje kratica kako bi se moglo priopćavati što više stvari u malo vremena i na malo prostora (natpisi za svakodnevnu upotrebu bili su urezivani na komadiće drveta i/ili na koru). Ipak, riječ je o slabo primjenjivoj teoriji.

Kontinentalni germanski narodi napuštaju korištenje runa već u IV. stoljeću posl. Kr. pod pritiskom latinizacije i kršćanstva, dok je njihovo korištenje puno dulje preživjelo kod Anglosaksonaca u Engleskoj gdje su bile upotrebljavane sve do IX. i X. stoljeća s alfabetom koji je u sebe uključivao 33 znaka, zatim u manjoj mjeri kod Frisonaca koji su usvojili „anglosaksonski futhark“ koji je nazvan i „anglo-frisonski futhark“, te kod nordijskih naroda koji su prilično dugo zadržali običaj pisanja runama (osim zadržavanja veoma arhaičnih lingvističkih i grafičkih slova čak i kad su drugi germanski narodi razvili svoje runsko pismo).

Izvor fotografije: www.flickr.com

U početku su runski natpisi bili deklarativnog, zavjetnog ili magijskog karaktera. Najstariji je runski natpis pronađen u Danskoj na jednom ceremonijalnom zlatnom rogu, nazvanom „Rog iz Gallehusa“ prema lokalitetu na kojemu je bio pronađen. Napisan je na protonordijskom jeziku, koji su filolozi rekonstruirali kao zajednički nordijskim narodima i koji se smatra neposrednim pretkom suvremenih nordijskih jezika i staronordijskog kao naredne faze protonordijskog ili 'urgermanischa' ('urnordiska'). Natpis glasi: „Ek HlewagastiR holtijar horna tawido“, što bi u prijevodu značilo: “Ja, Hlewagastir [sin?] Holtija načinih rog.” U njemu su izraženi mnogi arhaični elementi germanskog jezika. Genitiv 'holt' pomoću nastavka 'jar' (što ukazuje na prisutnost semivokala “j” koji zatim ispada u nordijskom), kao i preterit slabog glagola 'tawa' (činiti) s nastavkom 'in' pokazuju kako je korištenje pisanog jezika još uvijek bilo vezano za prijašnja razdoblja (rog je datiran u V. stoljeće, ali jezik ima mnogo starije morfološke strukture). Vremenom je runsko pismo prešlo u natpise na stijenama, prije svega u one svečane (najjednostavnije imaju sličnu shemu: X (srodnik u pokojnikovom životu) postavlja kamen u sjećanje na Y (pokojnika), koji je učinio određene stvari) ili rjeđe zavjetne (jedan kamen u Švedskoj nosi natpis „Tor vigi“, što znači “Neka Thor blagoslovi”).

S obraćenjem na kršćanstvo rune nisu nestale, iako su im na stijenama bili pridruženi i kršćanski simboli kao što je križ koji je ipak bio popraćen poganskim simbolima poput zmajeva, spirala, itd. Štoviše, runski su natpisi bili korišteni i u kršćanskim kontekstima tako da mnogi skandinavski natpisi iz XI. stoljeća donose formulu: „Gudh hiálpi salu“ ('hans'), što znači: “Neka Bog pomogne duši njegovoj.” Tek u Srednjem vijeku pismo je počelo ulaziti u svakodnevnu upotrebu, zadobivajući važnost te, iako se prednost davala upotrebi latinskog alfabeta koji su koristili učeni ljudi u čitavoj Europi, rune su ipak ostale predmet proučavanja i njihovo je poznavanje prenošeno bilo usmeno bilo kodificirano u pisanim zbirkama, a od XVI. je stoljeća započelo i razdoblje kritičkog proučavanja runa (runologija) i natpisa. Ipak, običaj urezivanja runa u magijske svrhe ostao je ukorijenjen sve do XX. stoljeća. Tako su početkom prošloga stoljeća u Švedskoj domaćice često znale urezivati rune, čineći to u obredne svrhe ili, kako su se običavale izražavati, “za dobru sreću”. Time zalazimo na područje magijskog korištenja runa.

U nekim se islandskim sagama pripovijeda o “proročici” ('völva') koja baca runske kosti i štapiće, te na taj način traži odgovore nakon zazivanja pravednih božanskih sila. Ove su proročice običavale padati u trans prije proricanja, što je obred veoma sličan obredima mnogih naroda sa šamanskim religijama

Prema nordijskim mitovima, vrhovni je bog Odin dokučio tajnu runa koje su već otprije postojale “u zraku, ali nitko nije znao urezati njihovu moć” (poema „Harove riječi“). Žrtvovavši se samomu sebi, tako što se objesio i probo svojim kopljem na stablu koje pridržava svijet (Yggdrasil) kroz “devet dana i devet noći”, Odin je došao do mistične ekstaze nakon teških patnji u kojoj je dokučio tajnu runa i prisvojio je (usp. „Poetska eda, Harove riječi“, stihovi 138 i dalje). Potom je bog usavršio ovo umijeće i naučio je iskorištavati neograničene magijske moći runa. Prema mitskim predajama, rune mogu vezati neprijatelje i potpuno ih oslabiti, a onoga tko zagospodari njihovim umijećem (ili njihovim oružjem) učiniti nepobjedivim ili neranjivim. Postoje rune koje uzrokuju zaljubljivanje, oslabljuju ili osnažuju, koje olakšavaju porođaj ili seks pa čak i rune koje izazivaju bol, bolest i smrt. Ove magijske sposobnosti runa ipak su poznate samo Odinu i malobrojnim drugim bogovima koji se bave magijom, poput Freye, velike božice i čarobnice koja je, prema mitskim predajama, upravo Odina poučila umijeću ljekovite magije.

Osim bogova, i neki izuzetno obdareni ljudi mogli su poznavati runsku magiju. To je slučaj s Egilom Skallagrimssonom, islandskim pjesnikom i ratnikom koji je protagonist istoimene sage. U jednoj se epizodi pripovijeda kako je Egil izbavio od smrti neku djevojku urezujući ljekovite rune na njezin češalj. Djevojka je bila oboljela zbog jednog prijašnjeg zapisa magijskih runa koji je načinio neki mladi nestručnjak i slab poznavatelj runskog umijeća, želeći je potaknuti na ljubav prema sebi. U jednoj drugoj epizodi, Egil urezuje rune osvete na “stup srama”. Riječ je o veoma moćnom sredstvu proklinjanja koje se koristilo kod sjevernoeuropskih naroda. Uzimala se odsječena konjska glava i stavljala se na stup na koji su se urezivale rune osvete. Glava se potom okretala prema kući osobe koju je trebalo prokleti čime se ovaj čin završavao. Egil ju je okrenuo prema norveškom kralju Eriku Blodiksu (Krvava sjekira), s kojim je imao neke neraščišćene račune. Ubrzo nakon toga kralj je bio uhvaćen i protjeran u Englesku.

Jedna druga epizoda, prikazana u mitovima, je legendarni susret između junaka Sigurda (poznatog kao Sigfried u ciklusu o Nibelunzima) i valkire Brunhilde. Nakon što ju je spasio iz plamena, Sigurd kao nagradu dobiva pouku u magijskom umijeću runa. U poemi „Harove riječi“, Odin nabraja moći koje proizlaze iz poznavanja runa nekom Lodfafniru kojemu daje i savjete o životu. Nažalost, nije jasno poznato specifično korištenje runa na magijskom, gatarskom i obrednom području kod Germana i Nordijaca. Moguće je tek načiniti hipoteze, oslanjajući se na antičke sage (kasniji izvori, oskudna vjerodostojnost) ili na informacije koje su donijeli vanjski i ne uvijek objektivni kroničari. Tako, primjerice, u „Sigfridovoj pjesmi“ valkira uči junaka trikratnom urezivanju rune 'Tyr' na mač kako bi se poboljšala učinkovitost ovoga oružja, budući da je to runa hrabrosti i snage koja je ime dobila po istoimenom bogu rata. Što se tiče njezine fonetske vrijednosti, ona odgovara slovima t, d, dt i td.

Primjere gatanja iz runa u antičkim vremenima prije svih donosi Tacit u svomu djelu „Germania“, gdje piše da Germani traže zaštitu urezujući znakove (gotovo sigurno rune) na štapove i šivajući ih na odjeći. U nekim se islandskim sagama pripovijeda o “proročici” ('völva') koja baca runske kosti i štapiće, te na taj način traži odgovore nakon zazivanja pravednih božanskih sila. Ove su proročice običavale padati u trans prije proricanja, što je obred veoma sličan obredima mnogih naroda sa šamanskim religijama. Na području skandinavskih zemalja takvu kulturu imaju Laponci zbog čega neki smatraju da su ove prakse “transa” plod višestoljetne povezanosti između nordijskih naroda i Laponaca. I Odin je također, prije nego je došao u posjed runa, bio u transu. Osim toga, postoji i vjerovanje da je ovaj bog mogao u transu putovati izvan svoga tijela što je značajka mnogih šamana.

Usmeno prenošenje poznavanja runa zacijelo je povezano s “runskim poemama”, pjesničkim stihovima koji svaku pojedinu runu uvode s kratkim opisom i njezinim imenom. Do nas su došle tri vrste runskih poema na anglosaksonskom, staronorveškom i staroislandskom jeziku. Posljednje dvije vrste praktično su sastavljene na istom jeziku (zapadnonorveškom ili zapadnonordijskom), ali očituju različite karakteristike u korištenju termina i stihova pa su zbog toga prikazane odvojeno. Postoje ozbiljne rasprave i dvojbe koja je vrsta skandinavskih runskih poema starija, iako najveći broj autora naginje mišljenju da je to islandska. Što se tiče anglosaksonske runske poeme, ona koristi arhaični futhark od 24 znaka, za razliku od skandinavskih koje koriste samo noviji futhark od 16 runa. Vjerojatno su arhaične rune češće bile korištene za magiju i proricanje, dok je tek runski alfabet, predviđen za natpise i svakodnevne potrebe, bio predmet evolucije. Urezivanje je arhaičnih runa preživjelo i kada se neki predmet želio obdariti magijskom moći ili posvetiti. Pronađeni su dršci anglosaksonskih mačeva iz X. i XI. stoljeća na kojima je bilo urezano ime njihovog vlasnika i niz runa iz arhaičnog futharka vjerojatno magijskog karaktera.

Danas se rune koriste uglavnom za proricanje, oslanjajući se poglavito na vrijednost koju su im pripisali pioniri New Agea i ezoteričnih struja. Način se gatanja mijenja prema osobi koja ih koristi. Posebno se velika važnost pridaje nazivima pojedinih runa, iako je malo onih za koje se zna kako su se nekada upotrebljavale i tumačile.

[Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]