Kao što smo već prethodno spomenuli, nakon što su trojica Borovih sinova ubili primordijalnog giganta Ymira, pojavili su se crvi kao klice nesvjesnog života koji je kuljao iz njegove krvi, mesa i kostiju od kojih su bili načinjeni voda, zemlja i stijene. Uočivši njihovo postojanje i vođeni svojim stvaralačkim zamislima, bogovi su se okupili na svetom zboru kako bi odredili sudbinu ovih spontano nastalih stvorenja te dali smisao i svrhu njihovoj egzistenciji. [1] Kao plod ovoga božanskog savjetovanja, donesena je odluka da se ovim novim živim bićima dadne ljudski izgled, inteligencija i moć rasuđivanja, te da ih se naseli ispod zemlje, kao i u spiljama i otvorima smještenima među kamenjem i stijenama. [2] Tako je nastala rasa patuljaka, radišnog podzemnog naroda koji će postati neodvojivim dijelom nordijske mitološke tradicije.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 15. tekst

Etimološka analiza staronordijske riječi dvergar (eng. dwarf), kojom se označavala rasa patuljaka, u bitnome pomaže boljem razumijevanju naravi ovih nadnaravnih bića drevne nordijske kozmogonije. Prema nekim autorima, ovaj termin treba razumijevati i tumačiti u povezanosti sa sanskrtskim dhvaras, izrazom kojim se označavala neka vrsta ženskih demona, tako da bi patuljci u tom kontekstu bili nešto poput “demonskih bića”. Protivno tomu, druga struja autora ovu riječ povezuje s antičkom perzijskom riječju drwa (sićušni ili deformirani), kao i s letonskim glagolom drugti (smanjiti se), pa bi s obzirom na to patuljci prije svega bili malena i deformirana stvorenja. I pored poteškoća u točnom određivanju naravi i domene djelovanja patuljaka, ipak je moguće napraviti njihov prilično vjeran prikaz. Pučke pripovijesti [3], poput, primjerice, Snjeguljice i sedam patuljaka, očuvale su njihov karakter lakomih ali i vrijednih gospodara podzemnoga svijeta, dok su romani J. R. R. Tolkiena zadržali njihov dovoljno vjeran opis, premda su u znatnoj mjeri oplemenili njihovu sliku i lišili ih nadnaravnog karaktera. Puno je teže dokučiti tko su ili što točno patuljci predstavljaju u nordijskom mitološkom svijetu.

Čini se da je kao polazišnu točku za definiranje karaktera i naravi ovih nadnaravnih bića, najbolje uzeti analizu njihovih imena kojima obiluje mnoštvo mitskih pripovijesti i legendi. U tom svjetlu, treba prije svega naglasiti da su patuljci poglavito stvorenja ktoničkoga svijeta, tijesno povezana sa zemljom i onostranim svijetom, igrajući veoma važne uloge čak i na kozmičkoj razini. S obzirom na to, tradicija prije svega navodi Nordrija, Sudrija, Austrija i Vestrija, četvoricu tzv. kozmičkih patuljaka koji su pridržavali nebeski svod na četiri glavne strane svijeta. Njima se pridodaju i druga dvojica imenom Nyi i Nidi, koji su upravljali punim mjesecom i mlađakom. Što se pak tiče povezanosti patuljaka s onostranim svijetom, za ilustraciju možemo uzeti pripovijest o švedskom kralju imenom Sveigdir, opsjednutim traganjem za zemljom bogova u kojoj je obitavao njegov praotac Odin. Jedne je večeri nakon zalaska Sunca, dok se vraćao kući s jedne svečane pijanke, ugledao nekog patuljka gdje sjedi na velikoj stijeni pored koje je prolazio. On je pozvao Sveigdira da ga slijedi u otvor stijene, uvjeravajući ga da će tamo moći susresti samoga Odina. Kralj je spremno prihvatio poziv i pošao za patuljkom, nakon čega se stijena zatvorila za njim i nitko ga više nikada nije vidio.

Ova je kratka pripovijest zanimljiva iz više razloga. Prvi se sastoji u činjenici da stijena u koju patuljak poziva kralja Sveigdira na uznemirujući način podsjeća na grobnicu. U nordijskim su legendama ovakve grobnice često bile viđene kao “prolazi” prema kraljevstvu mrtvih. Štoviše, u nekim ih sagama susrećemo otvorenima kako bi mrtvi mogli komunicirati sa svojim živim srodnicima ili, obratno, kako bi se omogućilo živima da se susretnu sa svojim pokojnicima. Sve u svemu, poziv koji patuljak upućuje Sveigdiru ima očito značenje: da bi susreo Odina, kralj mora umrijeti. Pritom se on javlja kao neka vrsta čuvara ulaza u nadnaravnu dimenziju postojanja što je sasvim u skladu s drevnim nordijskim vjerovanjima koja su patuljcima i pripisivala ovu funkciju. Dodatnu potvrdu iznesene tvrdnje pronalazimo u stihovima čuvene edske poeme Viđenje proročice, u kojoj je donesen prizor patuljaka kako stojeći cvile “pred kamenim vratima”, vjerojatno pogođeni spoznajom da će ih dolazak Ragnaröka prisiliti da otvore sve prolaze prema svijetu mrtvih.

Dakle, potpuno je neupitna tijesna povezanost između patuljaka i svijeta mrtvih, budući da i jedni i drugi obitavaju u grobovima i dubinama zemlje. U tom svjetlu može biti tumačeno i pitanje koje u poemi Alvisove riječi Thor upućuje patuljku imenom Alvis: “Zašto si tako blijed među nosnicama? Jesi li proveo noć među mrtvacima?”. Osim toga, dodatnu potvrdu ove povezanosti pružaju i njihova mnogobrojna imena među kojima ističemo sljedeća: Dain (Mrtvi), Duf (Usnuli), Fulang (Smrad), Haugspori (Hodač po grobovima), Nar (Lešina), Durnir (Spavač), itd. Što se tiče patuljka Modsognira, čije ime znači “Onaj što isisava snagu”, moguće je da on predstavlja neku vrstu nečistog demona ili vampira. Čini se da razlog tijesne povezanosti ovih nadnaravnih bića s fenomenom smrti i onostranom dimenzijom treba prije svega tražiti u samim počecima svijeta, pri čemu se ne smije zaboraviti činjenica da su se oni formirali kao crvi u mrtvim ostacima primordijalnog giganta Ymira. Međutim, Ymirovo žrtvovanje ima ambivalentan karakter, budući da je riječ o događaju iz kojega će nastati svijet, ali i sva živa bića koja ga naseljavaju. Ne treba se, dakle, iznenaditi ukoliko mnoga osobna imena patuljaka podsjećaju upravo na osobine ovih drevnih i iskonskih bića, smještenih u same početke stvaranja rasa. Tako Ai znači “Pradjed” (to je ime i jednog od praroditelja ljudskih društvenih klasa), Buri (Rođeni), Ingi ili Yngvi (Praroditelj), Nain (Bliski rođak), Nefi (Unuk), Olnir (Sin). Osim toga, u dalekim su se vremenima patuljci također shvaćali i kao duhovi zaštitnici obitelji, spremni da u svakom trenutku pomognu njihovim članovima.

Kao stvorenja nadnaravnog svijeta, patuljci nisu jasno razlikovani od drugih stvorenih rasa. Tako su, primjerice, imena nekih patuljaka, poput Jakija (Ledena svijeća) i Frostija (Zaleđeni), ustvari imena mraznih gigantâ. Osim toga, u već spomentuoj legendi o kralju Sveigdiru, odnosno u Popisu Inglinga autora Tjodolfra or Hvinija, mjesto na koje je on naišao unutar stijene nazvano je “blistavom dvoranom Sokmimirovih” za koju je dalje rečeno da je “puna gigantâ”. Sokmimir je ime giganta za kojega u poemi Grimnirove riječi sam Odin tvrdi da ga je ubio. Osim s gigantima, patuljci se često miješaju i s elfovima, posebice s tamnim elfovima (dökkalfar), naseljenima na mjestu zvanom Svartalfheim, koje se izgleda podudara sa svijetom patuljaka. [4] Naime, u dijelu svoje Prozne ede pod naslovom Obmanuti Gilfi Snorri Starluson pripovijeda da je Odin poslao Freyovog slugu Skirnira u Svartalfheim, u potragu za patuljcima koji su posjedovali umijeće izrade dovoljno snažnog užeta za vezivanje vuka Fenrira. Osim toga, u svojoj Raspravi o skaldskom umijeću isti autor također pripovijeda da je Odin jednom drugom prilikom poslao Lokija u Svartalfheim, u potragu za patuljkom Andvarijem i blagom koje je on čuvao.

Bilo kako bilo, mnoga se imena patuljaka često odnose na tamu i sjenu što dovodi do zaključka da je jedan dio ovih nadnaravnih bića bio u službi sila zla. U tom kontekstu možda treba promatrati i njihov strah od danjega svjetla, budući da ih je izlazeće Sunce moglo okameniti. [5] Na ovakav je način okončao patuljak Alvis koji je, prema jednoj mitskoj pripovijesti, zatražio od Thora ruku njegove kćeri Trud. Budući da mu se nije svidjela ideja da njegova kći pođe za patuljka, a ne želeći ga otvoreno uvrijediti, bog se domislio lukavstvu. Opravdavajući se žeđu za mudrošću kao i željom da potvrdi Alvisovu mudrost, Thor ga je zadržao sve do zore postavljajući mu različita pitanja i zagonetke. Unatoč svojoj ogromnoj mudrosti, patuljak ipak nije opazio stvarnu nakanu boga groma pa se s izlaskom Sunca okamenio. I Tjodolfr or Hvini potvrđuje ovaj njihov karakter sinova noći kada u svom Popisu Inglinga patuljka koji poziva kralja Sveigdira definira kao “opreznog danju”. Na ovo se shvaćanje nadovezuju i imena poput Solblindija (Oslijepljen Suncem), Dagfina (Od dana poginuli), Blain (Tamni), Bruni (Mračni), Niping (Pomračeni), Blindvid (Slijepogled), itd.

Kao podzemna bića, patuljci su smatrani i vrsnim poznavateljima kovina i čuvarima tajne primordijalne vatre koja ih je oblikovala. Stoga se u nordijskom mitološkom shvaćanju uvriježila slika patuljaka kao najvještijih kovača i obrtnika koji su, zahvaljujući svomu umijeću, stvorili najdragocjenije predmete u vlasništvu bogova. [6] Među ove patuljke obrtnike spadaju, prije svih drugih, Ivaldijevi sinovi koji su, prema predaji, načinili Freyov čarobni brod Skidbladnir, Odinovo koplje Gungnir i Sifinu zlatnu periku čije su vlasi imale sposobnost da rastu poput prirodne kose. U okviru iste predaje javljaju se i druga dvojica patuljaka. Riječ je o braći Eitriju (Otrov) i Broku (Grbavac) koji su, zbog opklade s Lokijem, iskovali i darovali Odinu čarobni prsten Draupnir, Thoru malj Mjölnir, a Freyu zlatnog vepra Gulinburstija. I Freya je posjedovala jednog vepra imenom Hildisvini kojega su načinila dvojica patuljaka imenom Dain (Mrtvi) i Nabi (Grba), te prelijepu ogrlicu Brisingamen [7] na kojoj su radila četvorica patuljaka koji su se zvali Alfig (Moćni elf), Berling (Malena greda), Dvalin (Otezalo) i Grer (Bučni). [8]

Budući da su gospodari zemaljske utrobe i dragocjenih kovina koje ona sadržava, patuljci su poznati i kao ljubomorni čuvari ovoga kraljevstva i njegovog blaga. U tom je kontekstu možda najpoznatija pripovijest o Andvariju, patuljku koji je živio u Svartalfheimu, često se pretvarajući u ribu i plivajući u jednom jezeru. Upravo je u njegovu posjedu bio famozni čarobni prsten Andvaranaut koji je imao moć neograničenog umnažanja zlata i drugih dragocjenosti. Zahvaljujući ovom magičnom predmetu, Andvari je raspolagao ogromnom količinom blaga koje mu je, na Odinov nalog, zaplijenio bog Loki zbog čega je patuljak bacio prokletstvo na sve njegove buduće posjednike. Upravo pripovijest o ovom prokletom blagu predstavlja okosnicu Sage o Nibelunzima.

U svojstvu čuvara kapija između Zemlje i onostrane dimenzije, patuljci mogu biti tumačeni i kao stražari čija je osnovna uloga bila onemogućavanje pristupa onima koji su željeli prodrijeti u njihov svijet kako bi se dočepali u njemu pohranjenog i skrivenog blaga. Pritom ne treba zaboraviti činjenicu da su u grobnicama iz davnih vremena, vođe i plemenitaši često bili pokapani s vrijednim predmetima koji su mogli namamiti pljačakše grobnica. Ova povezanost između materijalnog bogatstava i svijeta mrtvih potvrđena je u mnogim kulturama, uključujući i klasičnu grčku kulturu u kojoj kralj mrtvih Had nosi epitet Plutona što znači “Onaj koji obasipa bogatstvima”. A da je barem teoretski bilo moguće ući u grobnice kako bi se uzela njihova blaga, potvrđuje i Snorri Starluson kada u svojoj Sagi o Ynglinzima opisuje Odinove moći:

Odin je znao gdje su bila skrivena sva zemaljska blaga, a poznavao je i pjesme koje su mu otvarale zemlju i stijene, kamenje i grobove: samim je svojim riječima vezivao one koji su tamo živjeli, a onda je ulazio i uzimao sve ono što mu se sviđalo.

Kao podzemna stvorenja povezana s ktonskim svijetom i čuvari sna pokojnikâ, patuljci su u okviru nordijske mitološke kozmogonije obnašali funkciju stražara nad grobovima, spiljama i stijenama koje su krile zemaljska blaga, vratima između ovostranog i onostranog svijeta. U tom se svjetlu mogu promatrati i neka imena patuljaka, od kojih mnoga daju dojam da je riječ o nadnaravnim bićima koja su bila izuzetno borbena i neprijateljski raspoložena prema ljudima. Za ilustraciju ove tvrdnje, možemo navesti nekoliko imena: Dori (Štetni), Dolgtvari (Neprijateljsko koplje), Dolgtrasi (Žedan borbe), Eikinskjaldi (Hrastov štit), Hilding (Ratnik), Mjodvitnir (Bijesni vuk), Trasir (Prijeteći), itd. S druge strane, neki patuljci nose imena koja ih karakteriziraju kao svijetla i blistava stvorenja što se možda može protumačiti upravo ovom njihovom povezanošću s bogatstvima čiji sjaj osvjetljava utrobu zemlje. Među njih se ubrajaju Blavor (Svijetli), Fain (Šareni), Gloi ili Gloin (Blistavi), Liomi (Sjajni), Mjoklitud (Veoma obojeni) i Lit (Šareni). Ovaj se potonji patuljak javlja u pripovijesti o Balderovoj smrti kao jedan od nazočnih na njegovoj sahrani pri čemu je tragično poginuo. Naime, dok je Thor svojim maljem Mjölnirom blagoslivljao Balderovu posmrtnu lomaču, Lit se motao između njegovih nogu pa ga je razljućeni bog groma jednim udarcem odbacio u oganj gdje je živ izgorio.

Vjerojatno poradi njihovog drevnog porijekla, patuljci su u okviru nordijskog mitološkog shvaćanja smatrani i bićima duboke mudrosti, poznavateljima svih zemaljskih tajni te stručnjacima u čarolijama i runama. Na poseban način dvije edske poeme pod naslovom Alvisove riječi i Harove riječi obrađuju drevnu mudrosti kao jedno od glavnih svojstava rase patuljaka. Glavni je protagonist prve poeme Alvis o kojemu je već bilo riječi, dok druga poema spominje dvojicu patuljaka čuvenih po njihovom bezgraničnom znanju. Riječ je o Dvalinu kao patuljku koji je više nego itko drugi stručnjak u urezivanju runa, te o Tjodroriru (Onaj što pokreće narod) koji svojom pjesmom ulijeva snagu Asima, hrabrost elfima i mudrost Odinu. Na sličan je način u mitu o porijeklu poezije rečeno da su medovinu, koja čini pjesnicima one što je piju, pripravila dvojica patuljaka, tako što su ubili mudroga boga Kvasira i njegovu krv pomiješali s medom. Oni su bili Fjalar (Mudri) i Galar (Pjevač magijskih pjesama). Čini se da se i ime patuljka Mjodvitnira, što znači “Vuk medovine”, može povezati s ovim mitom.

[1] Bogove ovdje treba razumijevati isključivo kao nadopunu već postojeće stvarateljske sile, budući da je proces života kao takvoga već bio pokrenut i bez njihove izričite volje. Isto tako, sigurno treba odbaciti hipotezu onih autora koji smatraju da su sami patuljci bili subjekti svoga usavršavanja. Primjerice, Sophus Bugge tumači da su ovi primordijalni patuljci načinili mnoge “lutke” od zemlje kojima su zatim bogovi udahnuli životni dah.

[2] Prema Snorriju Starlusonu, patuljci obitavaju u vlažnoj zemlji i blatu, stjenovitim spiljama i pukotinama te u enigmatičnim krajevima Joruvelira, odnosno pjeskovitim poljanama.

[3] Iako ne može biti pouzdan izvor za znanstvenu rekonstrukciju mitske slike patuljaka, nordijski folklor obiluje zanimljivim pojedinostima i vjerovanjima. Tako se za njih smatralo da se lako prebacuju s jednoga mjesta na drugo, te da se odijevaju u crvene ogrtače koji ih čine nevidljivima. Osim toga, patuljci su se voljeli skrivati iza stijena i prkosno ponavljati posljednje riječi svakoga govora koji bi čuli zbog čega se jeku običavalo nazivati “razgovorom patuljaka”. U mnogim zemljama sjeverne Europe njihov se vladar naziva Andvari, Abdvari, Alberik, Elbegast, Gondemar, Laurin ili Oberon. Patuljci nordijskih legendi općenito su ljubazni i uvijek su spremni pomoći, posebice u kućanstvu tako što mijese kruh, melju brašno, proizvode pivo i obavljaju brojne druge poslove. Međutim, veoma brzo napuštaju kuću ako ih se ismijava ili se loše postupa s njima. Prema jednoj legendi, kada je kršćanstvo istisnulo nordijska vjerovanja, patuljci su obuzeti srdžbom zauvijek napustili ove zemlje kako bi kaznili ljude zbog njihove slabe vjere u drevne bogove. Prema nekim pučkim vjerovanjima, patuljci su zavidjeli ljudima na njihovoj visini i često su pokušavali poboljšati svoju rasu, ženeći se ljudskim ženama ili kradući nekrštenu djecu pri čemu su ostavljali svoju kako bi ih dojile ljudske majke. Stoga je žena, ukoliko bi željela povratiti vlastito dijete i riješiti se onoga patuljačkog, trebala pripraviti pivo u ljusci od jajeta ili namazati tabane djeteta patuljka te ih primaknuti vatri sve dok, privučeni njegovim krikovima, roditelji patuljci ne dođu, uzmu svoje dijete i vrate ono ljudsko.

[4] Imajući u vidu njihove nadnaravne moći, kojima su se divili čak i bogovi, lako je moguće da su u nordijskom mitološkom svijetu patuljci shvaćani nekom vrstom nižih božanstava kao što su to, primjerice, bili svijetli elfovi ili vilenjaci. Odatle možda potječe njihovo često identificiranje s tamnim elfovima koji su također posjedovali nadnaravne moći, živjeli su u podzemnom kraljevstvu i nisu se pojavljivali na svjetlosti dana zbog čega se često nazivaju i “skrivenim narodom”. Imajući u vidu sve ove paralele, moguće je zaključiti da izraz “tamni elfovi” vjerojatno predstavlja neku vrstu pjesničke metafore ili drugi naziv za patuljke.

[5] Prema predaji, zbog svoje tamne kože, zelenih očiju, velike glave, kratkih ptičjih nogu patuljci su bili toliko ružni da su ih bogovi prognali u podzemni svijet te im izričito zabranili pojavljivanje danju pod prijetnjom da će ih sunčeva svjetlost okameniti. Iako je averzija prema sunčevoj svjetlosti prvenstveno karakteristika zlih bića poput giganta ili trolova, odatle ipak ne treba izvlačiti preuranjene zaključke o općenito mračnoj naravi patuljaka, budući da je to prirodno svojstvo svih onih stvorenja koja neprekidno žive u mraku zemljine utrobe.

[6] Kao što smo već istaknuli, patuljci su zamišljani kao stanovnici skrovitih i dalekih mjesta u utrobi Zemlje, gdje obrađuju kovine i kuju čarobne predmete za bogove i junake, kao što su to u grčkim mitovima činili kiklopi za olimpske bogove. S obzirom na to, treba spomenuti da je u drevnim kulturama posao kovača oduvijek bio promatran s poštovanjem zbog njegove sposobnosti da neobrađenu materiju pretvori u oružje i predmete za svakodnevnu upotrebu, kao i zbog njegova rada s vatrom, opasnim, ali i stvarateljskim elementom.

[7] Brisingamen znači “ogrlica Brisingija”, što je naziv patuljaka iz roda vatre.

[8] Među djela patuljaka spada i čarobno uže Gleipnir kojim je vezan vuk Fenrir. To se isto može reći i za Gram, mač koji je u svojim pothvatima koristio legendarni junak Sigurd, budući da je Regin, patuljak koji je podigao i odgojio Sigurda, bio veoma vješt kovač. Njihovoj vještini treba zahvaliti i nastanak određenih vrsta kaciga zvanih hulidshjalm (kacige koje skrivaju), kao i ogrtača koji su činili nevidljivim onoga tko bi ih nosio. Povrh toga, patuljci se spominju i kao graditelji nebeskog boravišta pod nazivom Lyr. Njihova su imena: Uni (Zadovoljni), Iri (Irac), Ori (Nadahnuti), Bari (Grubi ili Ludi), Var (Pažljivi), Vegdrasil (Putni konj), Dori (Štetni), Uri (Kovač), Deling (Svijetli), Atvard (Čuvar) i Lidskjalf (Razglobljeni). Zanimljivo je što se u ovom popisu javlja i Loki koji je, kao što je poznato, pripadnik božanske obitelji Asa. Također i gradnja jedne druge palače, u cjelosti načinjene od zlata i smještene u Nidaveliru, na sjevernoj strani svijeta, pripisana je rodu patuljaka Sindrija (Iskra). Na njihov posao kao kovača aludiraju i mnogobrojna imena poput Hanara (Vješti), Filija (Turpija), Heptifilija (Držak turpije), Kilija (Klin), Nofija (Sposobni), Skafida (Strugač), Skirvira (Vješti obrtnik), itd.