Nakon upoznavanja događaja koji su prethodili stvaranju svijeta i oblikovanju nordijske mitske pozornice, u ovoj ćemo tematskoj cjelini upoznati glavne protagoniste koji su odigrali veoma važnu ulogu u formiranju religiozne misli antičkog nordijskog čovjeka. S obzirom na to, potrebno je istaknuti da mitologija ovih sjevernoeuropskih naroda obiluje različitim mitskim figurama od kojih ćemo se ovdje dotaknuti samo onih važnijih kako bismo izbjegli nepotrebno detaljiziranje i otežano razumijevanje. Asi i Vani, valkire i legendarni junaci, giganti i patuljci samo su jedan dio bogatog i fascinantnog mozaika nordijske mitologije s kojim ćemo se upoznati.

Dvije božanske obitelji

U nordijskoj mitologiji, onako kako se ona odražava u pisanim izvorima, bogovi su podijeljeni na dvije velike obitelji: Ase i Vane.[1] Još uvijek nesigurnom ostaje etimologija ova dva naziva, budući da je neutemeljena antička predaja koja je Ase povezivala s Azijom, pretpostavljajući na taj način njihovo porijeklo s ovoga kontinenta. Jedna novija hipoteza, premda također nepotvrđena definitivnim dokumentiranim dokazima, ovaj naziv povezuje s antičkim germanskim korijenom 'ans' (kolac, greda) ukazujući na primitivne prikaze nordijskih božanstava urezanih u drvo. Što se tiče božanske obitelji Vana, njihovo ime korijen možda vuče iz indoeuropskog termina 'wen' čije je osnovno značenje “ljubav” (usp. rimsku božicu Veneru). Znanstvenici se puno više slažu oko funkcionalne podjele božanskih obitelji, prema kojoj bi Vani simbolizirali sile plodnosti i rodnosti, dok bi Asi predstavljali raslojeniji i diferenciraniji mitski svijet. U taj kontekst uklapa se i epizoda o ratu između ove dvije božanske obitelji, koji se dogodio na početku vremenâ. Ovu su epizodu neki znanstvenici uključili u širi kontekst indoeuropske religije, povezujući je sa sličnim događajima prisutnima, primjerice, u rimskoj i indijskoj tradiciji.

Prema nekim znanstvenicima, ovaj bi rat mogao biti odraz društveno-vjerske revolucije na području sjeverne Europe, koja se odigrala u nordijskom brončanom dobu (oko 800. pr. Kr.), kada su se grupe indoeuropskih naroda s istoka i juga pomiješale s lokalnim domaćim stanovništvom. Neke teorije podržavaju tezu da je ovo domaće stanovništvo u osnovi bilo matrijarhalno s religijom utemeljenoj na plodnosti i životu koji je ovisio o poljoprivredi i ribolovu. Poput svih indoeuropskih naroda, strani su “osvajači” s istoka vjerojatno imali patrijarhalno i ratničko društvo s “krvoločnim” i strogim božanstvima, te su po svoj prilici bili nomadi ili polunomadi, živeći od lova i pljačke. Tijekom narednih stoljeća došlo je do stapanja ova dva sloja stanovništva s laganim prevladavanjem istočnog naroda što potvrđuje početak korištenja željeza na području nordijskih zemalja. Društvo, dakle, poprima obrise tipičnog germanskog društva s istaknutim kultom snage, muževnosti i ratničke hrabrosti. Stoga ne začuđuje mišljenje većine znanstvenika da se početak germanske kulture nalazi u tzv. “nordijskom krugu”, odnosno na području sjeverne Njemačke, Danske i južne Skandinavije. Međutim, kao što nisu mogli biti iskorijenjeni domaći narodi, tako vjerojatno nisu mogla biti iskorijenjena ni njihova najvažnija božanstva. Žene, koje su imale središnju ulogu kao i u svim drugim drevnim narodima, bile su “preobraćene” u majke i supruge, ali su ipak ostale dovoljno neovisne da mogu nasljeđivati materijalna dobra i donositi odluke u kući. Osim toga, upravo su se žene bavile glavnim kultovima te su bile čarobnice, proročice i iscjeliteljice. Iako je ovo samo teorija, budući da ne postoji dovoljno dokaza o tome što se dogodilo, ipak ovo može biti primjer načina na koji se prožimaju mit i povijest.

Grafički prikaz glavnih božanstava nordijske mitologije

Kada je zlato bilo jedini poznati metal, a mir i napredak vladali su među bogovima Asima, u Asgard je stigla jedna zavodljiva i dražesna čarobnica. Gulveig, odnosno “Žeđ za zlatom”, bilo je ime ove prelijepe i tajanstvene žene. Ona se kretala među bogovima stalno sijući neslogu i uzrokujući zavisti i mržnje, potičući ih da se više nego jednom međusobno posvađaju. Gulveig je, naime, bila majstorica u magiji 'seidr', najzlokobnijem magijskom umijeću koje potiče na činjenje najužasnijih zločina. Ova čarobnica, koja je došla tko zna otkuda, veoma je brzo počela kvariti duhove bogova, te stupove moralnosti i poštenja Asa. Tada su se bogovi okupili i nakon jedne vatrene rasprave, budući da je među njima očito bilo i onih koji se nisu željeli odreći Gulveiginih ženskih dražesti, osudili su vješticu na smrt. Upravo u središtu Valhale podignuta je lomača načinjena od oštrih kopalja, te su na nju, nakon što je zapaljena vatra, doveli ovu fatalnu ženu. Međutim, ona je tri puta izašla nepovrijeđena s lomače. Njezin podrugljivi smijeh ispunio je užasom i čuđenjem bogove koji su puni nevjerice promatrali ovakvo jedno čudo. Ipak, na koncu je plamen progutao njezino tijelo, a od Gulveig nije ostalo ni traga, osim pepela koji je vjetar pomeo.

Međutim, čini se da je Gulveig bila rođakinja jednog člana Vana, druge božanske obitelji koja je živjela u Vanaheimu. Načuvši neke nesigurne informacije koje su dolazile iz Asgarda, Vani su uputili Asima poslanike, zahtijevajući hitni povratak njihove privlačne rođakinje. Kao veoma mudar bog, Odin je odmah shvatio spletku koja se krila u pozadini ovoga zahtjeva kao i potajne razloge zbog kojih je Gulveig bila poslana među njih. Postalo je očito da je ona upućena Asima kako bi među njima posijala razdor što bi Vani iskoristili kao razlog za napad. Bila je to stara strategija koja se nije očekivala od tako dostojanstvenih i čuvenih božanstava. Međutim, svjestan vrijednosti i snage Asa, Odin nije uzmaknuo i bez okolišanja je izjavio da su javno pogubili vješticu kao kaznu za njene zločine. Vani su očito očekivali samo ovo. Pomnjivo su smislili i razradili lukavi 'casus belli' te su, ne čekajući isprike, objavili rat Asima.

Na koncu, suočene s tolikim rušenjem i umorne od ovog gotovo bratoubilačkog rata vođenog među bogovima jednakog dostojanstva, obje su suparničke obitelji odlučile odložiti oružje i zle čarolije te sklopiti sporazum o pravednom miru

Nimalo uplašeni, Asi su se pod Odinovim vodstvom uputili prema Vanaheimu. Ovdje je, prema drevnim ritualima, otac bogova snažno bacio koplje na neprijateljski teritorij, objavljujući svetošću ovoga čina da je neprijateljstvo moglo započeti. Nikada prije svijet nije bio pogođen takvim ratnim užasima, nikada se nisu vidjela takva uništavanja i prolijevanje krvi. I Asi i Vani borili su se ponosno i odlučno, ali iz bučnih bitaka nisu izlazili ni pobjednici ni pobijeđeni. Ishod rata ostajao je u stalnoj ravnoteži, potvrđujući uzajamnu vrijednost ove dvije božanske obitelji. Ipak, jednoga su dana Vani pomoću čarolija uspjeli razbiti zidine Asgarda. Na koncu, suočene s tolikim rušenjem i umorne od ovog gotovo bratoubilačkog rata vođenog među bogovima jednakog dostojanstva, obje su suparničke obitelji odlučile odložiti oružje i zle čarolije te sklopiti sporazum o pravednom miru.

Tada se mogao vidjeti veličanstven prizor sklapanja mira. Kako bi se osiguralo poštivanje primirja, razmijenjene su desetine talaca. Tako su dvojica Asa imenom Hoenir i Mimir otišli živjeti među Vanima, dok su se Njord, njegov sin Frey i kći Freya uputili među Ase. Nakon toga, praćeni svojima slugama, odjeveni u najraskošniju odjeću i jašući na bogato ukrašenim konjima, bogovi su se uputili na veliki summit kako bi definirali uvjete mira. Nakon iscrpljujućih pregovora, odlučili su da je najbolje međusobno se bolje upoznati, te naučiti uzajamno se poštivati, a u bližoj ili daljoj budućnosti možda bi se ove dvije božanske obitelji mogle i sjediniti u jednu veliku božansku obitelj. Kako bi potvrdili svoj dogovor, predstavnici Asa i Vana dali su donijeti jednu ogromnu mješinu i pljunuli su u nju, zapečativši božanskom pljuvačkom ponovno stečeni mir. Međutim, nisu se samo time zadovoljili, nego su izgovorili tajanstvene formule, nakon čega se iz mješine, koja je postala veličanstvena maternica od gline, rodio Kvasir, najmudrije biće na svijetu i živuće svjedočanstvo božanskog dogovora.

Tkalje sudbine

Norne su parke ili moire[2] nordijske mitologije, božice sudbine čiji je zadatak bio tkati niti koje određuju trajanje i odvijanje života svih stvorenja na svijetu. Ljudi, životinje, biljke i nadnaravna bića, uključujući čak i bogove, bili su podložni kriteriju norni kao jedinih stvorenja koja su uistinu mogla biti definirana “vječnim” u kozmogoniji nordijskih naroda. Naime, osobitost nordijskog mentaliteta bilo je vjerovanje da sve ima svršetak te da ništa nije vječno, uključujući i bogove kojima je suđeno izginuti na koncu vremenâ. Sudbina je jedina vječna stvar, a njome upravljaju upravo spomenute tri norne ili suđenice koje, kako svojim imenima tako i svojom pojavom, predstavljaju tri različita utjelovljenja vremena.[3]

Nije nam točno poznato kako se zamišljao utjecaj sudbine na čovjeka imajući u vidu da se u sagama često mogu susresti pohvale ljudima koji su svojim vlastitim snagama bili kovači vlastite sreće i na taj način odredili svoju sudbinu. Ipak, iz tih istih izvora izbija duboko temeljno uvjerenje da se svi veliki događaji nalaze u rukama sudbine kojoj se nikako ne može izbjeći. Primjerice, u „Sagi o Oduru“ neka je čarobnica prorekla istoimenom junaku kako će umrijeti, upozorivši ga da će za njega biti fatalna lubanja njegova konja. Nastojeći izbjeći naviještenu nesreću, Odur je smjesta ubio i zakopao svoga konja, uvjeren da je na taj način uspio promijeniti vlastitu sudbinu. Međutim, kada je kao starac jednoga dana sjeo blizu mjesta gdje je pokopao toga konja iz lubanje je mrtve životinje izmigoljila otrovnica i ujela ga zbog čega je junak na mjestu ostao mrtav. Pripovijest jasno pokazuje da se ne može izbjeći vlastitoj sudbini čak ni pomoću lukavstva. A to najbolje znaju sami bogovi.

Obdaren najvišom spoznajom svega što će se dogoditi na svijetu, Odin savršeno zna kako će se okončati njegov život te da će biti ubijen od strane vuka Fenrira u eshatološkoj bitci na koncu vremenâ. Isto tako zna kako će izginuti drugi bogovi, ali i to da će nakon Ragnaröka nastati novo razdoblje kojim će kraljevati mir. Međutim, i pored ove spoznaje, on ništa ne može učiniti kako bi promijenio nadolazeću budućnost i mračne događaje koje ona sa sobom nosi. Svjestan je da će biti onako kako je unaprijed određeno, ma što on učinio. Stoga se ljudi trebaju ugledati na njega i hrabro prihvatiti svoj udes. Štoviše, sam im Odin savjetuje da nikada ne požele upoznati vlastitu sudbinu. Čovjek je, dakle, tvorac vlastite sreće i sudbine u mjeri u kojoj donosi određene odluke i čini djela koja posljedično proizlaze iz tih odluka. Međutim, glavne su crte njegova života već određene i put koji mora prijeći već trasiran. Vjerojatno se na taj način može shvatiti vjerovanje u udes, koje je bilo jako prisutno kod nordijskih naroda.

Specifična aktivnost kojom se norne bave sastoji se u tkanju mitske tapiserije imenom Virda[4], odnosno u dizajniranju uzorka koji je sam po sebi neizmjenjiv, ali unutar kojega djelovanje pojedinca ili kolektiva utječe na budućnost na način koji je izmijenjiv i otprije nepoznat. Naravno, pri obavljanju ovoga posla svaka norna realizira njoj svojstvenu zadaću pa tako najstarija norna imenom Urd (Prošlost ili Početak) izvlači osnovu i počinje presti niti života određujući na taj način trenutak rođenja određenog bića. Druga se norna zove Verdandi (Sadašnjost ili Postajanje) i ona je odgovorna za odmotavanje pređe, praveći čvorove i petlje te “zaplićući” niti koje će na koncu ona sama raspetljati, naravno pod uvjetom da je to sudbinom predviđeno. Isto tako, može jednostavno pustiti da nit ravnomjerno “klizi” kroz njezine ruke. Na taj su se način objašnjavali mali i veliki problemi u životu kao i razlog zbog kojega je nekima život mučan i težak, dok je drugima ugodan i lagan. Treća se suđenica zove Skuld (Budućnost ili Udarac) i njezin je zadatak presijecanje niti tkanine života čime se određuje trenutak smrti bića kojemu je ta nit pripadala. U nekim je izvorima navedeno da je Skuld i ime jedne od glavnih valkira, ali nam nije poznato je li riječ o istom biću ili se radi o dvije različite mitske figure. Ovim je trima božanstvima povjeren još jedan važan zadatak: zalijevanje Yggdrasilovog korijenja koje je zbog toga bilo pokriveno finim slojem bijele plodne tvari. Pored toga, one čuvaju i tajne kozmosa te stvaraju nadolazeće životne staze na što čak ni bogovi ne mogu utjecati. Često ih se prikazuje zauzetim urezivanjem runa, pisma koje se koristilo za kratke magične i apotropaične natpise, na drvene pločice ili u međusobnoj igri pri čemu kao ulog stavljaju sudbine ljudi. Od svetih nordijskih životinja, ovim su trima suđenicama bili posvećeni labud, pauk (vjerojatno zbog svoje aktivnosti tkanja mreže) i zmija kao životinja koja se smatra simbolom beskonačnosti zbog prirode njezinog kretanja.

Vjerovalo se da norne obitavaju u podnožju velikog jasena Yggdrasila, točnije u blizini jednog od njegova tri korijena koji je uronjen u blistavo bijelo Urdino vrelo.[5] „Poetska eda“ donosi podatak da su norne porijeklom iz Jotunheima, zemlje gigantâ za koje se vjerovalo da su najstarija bića na svijetu, starija čak i od bogova, zbog čega su često bili obdareni velikom mudrošću.[6] Stoga je u tom kontekstu moguće da su i norne podrijetlom od rase gigantâ, imajući u vidu njihovu starost i superiornost nad bogovima koji su se također morali podvrgnuti zamislima sudbine. Osim njih, postoje i druge suđenice od kojih su neke dobre, a neke zle; neke su od roda bogova, neke od roda vilenjaka, a neke od roda patuljaka kao što je navedeno u stihovima čuvene nordijske poeme „Viđenje proročice“.

[Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]

[1] Prema mnogim znanstvenicima, štovanje božanske obitelji Vana je starije od štovanja Asa i vjerojatno je povezano s matrijarhalnim kultom plodnosti nordijskih naroda u razdoblju neolitika.

[2] Moire (grč. 'Moirai') ili parke (lat. 'Parcae') su božice sudbine, odnosno tri sestre suđenice. Prema grčkoj i latinskoj mitologiji, prva, imenom Kloto, počinje presti nit života, odnosno određuje trenutak rođenja; druga, imenom Lahezis, prede ovu nit, odnosno održava život; treća, imenom Atropos, kida nit života čime određuje trenutak smrti.

[3] U nordijskoj se mitologiji često javlja ova tzv. ženska trijada (djevojka, zrela žena i starica) koja simbolizira tri različita utjelovljenja vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost.

[4] Virda je i naziv 25. rune u nordijskom alfabetu. Riječ je o tzv. 'bijeloj runi' ili 'Odinovoj runi'. Ukoliko se u mantici (gatanju) bacaju i čitaju rune koje se odnose na odsutnu osobu, izlazak Virde može značiti da nije dopušteno primiti informacije o toj osobi.

[5] Prema nekim drugim izvorima, norne žive ispod lûka duginog mosta Bifrosta.

[6] Primjerice, prema nordijskoj mitskoj predaji, gigant Mimir je bio čuvar Vrela mudrosti kojemu je Odin ostavio u zalog jedno svoje oko kako bi mogao piti s ovoga vrela. Isto tako, postoji pripovijest o gigantu Vaftrudniru koji je smatran najmudrijim bićem na svijetu sve dok ga Odin, posluživši se lukavstvom, nije ubio u igri poznavanja stvari na svijetu i njihovih naziva.