Hreidmar se pokazao oduševljenim božanskom ponudom i otvorio je vrata, pozvavši Odina, Lokija i Hoenira da uđu

Završni dijelovi čudesnog putovanja kroz drevna vjerovanja nordijskih naroda

Mitska slika patuljaka kao posjednika čudesnih dragocjenosti koje su često čuvale čudovišne zvijeri, prisutna je u cjelokupnom europskom folkloru. Isto tako, poznata je i predaja o junaku koji ih uspijeva ukrasti, zahvaljujući čudesnom oružju ili lukavim prijevarama. Uz ova je blaga, stvorena od strane mračnih etonskih sila, gotovo uvijek povezano neko prokletstvo, nezaustavljivo aktiviranje nesreća i zle kobi koja neumoljivo pogađa njihove nezakonite vlasnike. Tri motiva koja ćemo sada opisati pojavljuju se međusobno povezani u složenom ovdje ispripovijedanom slučaju.

Nekada davno bilo je moguće otkriti blaga neprocjenjive vrijednosti, prave planine žutog zlata i predivnih dragulja, koji su bili skriveni u dubokim spiljama ili zakopani u utrobi zemlje. Međutim, nisu svi poznavali porijeklo ovog bogatstva, događaje koji su u dalekim vremenima doveli do njihovog proklinjanja. Čak ni junaci, legendarni preci nordijskih vojskovođa, zauzeti u osvajanju dragocjenog plijena, nisu poznavali cijelu njegovu zamršenu pozadinu, skrivena značenja i uroke koji su ga okruživali. Tako se dogodilo da je slavni Sigurd osvojio ogromno blago, a da pritom nije poznavao čitavu njegovu povijest: labirint dalekih događaja, koje su više puta opisivali drevni pjesnici, pokušavajući ih razmrsiti i objasniti brojne nesreće koje su s njime bile povezane.

Priča počinje s božanskim trojcem kojeg su činili Odin, Loki i Hoenir, nerazdvojni drugovi u pustolovinama, koji su, zasitivši se nebeskog blaženstva, sišli na zemlju želeći istražiti cijeli svijet. Na jednom od ovih njihovih putovanja, bogovi su stigli do jedne blatne rijeke i iz zabave su pratili njezin tok sve do jednog slapa. Tu su, poluskrivenu bujnom vegetacijom, opazili jednu vidru koja je pohlepno proždirala tek ulovljenog lososa u ledenim vodama slapa. Iskoristivši taj trenutak, lukavi je Loki uzeo jedan kamen sa šljunkovitog dna rijeke i svom ga snagom hitnuo na zauzetu životinju, na mjestu je ubivši. Hvaleći se da je samo jednim udarcem ulovio dva plijena, Loki je pokazao vidru i lososa svojim pratiocima koji su bili gladni, a upravo je to bila hrana koju su voljeli. Tako su se, ne gubeći vrijeme, uputili prema jednom obližnjem seoskom imanju i tamo zatražili gostoprimstvo, nadodavši kako imaju hrane u obilju. Bilo je to boravište Hreidmara, veoma moćnog čarobnjaka vještog magičnim umijećima. Hreidmar se pokazao oduševljenim božanskom ponudom i otvorio je vrata, pozvavši ih da uđu.

Međutim, tek što je opazio vidru u Lokijevim rukama, životinjskim je krikom pozvao svoje sinove Fafnira i Regina. Munjevitim pokretima otac i sinovi su uhvatili Ase, iskoristivši njihovo iznenađenje. Bacajući na njih bijesne poglede, čarobnjak im je zatim rekao da su ubili njegovog sina Ota koji se, zahvaljujući jednoj od njegovih čarolija, pretvorio u vidru i otišao loviti ribu. Uostalom, nadodao je, upravo se zbog ovoga svog običaja i zvao Ot, što znači “vidra”. Veoma dobro poznajući zlokobne utjecaje Hreidmarovih uroka, božanski mu je trojac rekao da je spreman platiti bilo koju cijenu, bilo koju količinu zlata kako bi mu nadoknadili gubitak sina. Tada je čarobnjak sigurnim pokretima oderao vidru i obradio njezinu kožu. Nakon toga ju je pokazao bogovima, te im rekao da je čitavu moraju prekriti teškim zlatom i draguljima. Međutim, kako je ova vidrina koža imala čarobno svojstvo neograničenog širenja, nju se nije moglo prekriti nekim običnim blagom.

Loki je dobro poznavao skrivene podzemne putove, te je, čuven po svom iskustvu “snovača prijevara”, znao kako uhvatiti Andvarija, patuljka poznatog po blagu koje je posjedovao


Imajući to na umu, Odin je poslao Lokija, jedinog pogodnog za takvu vrstu poslova, u zemlju tamnih elfova, odnosno patuljaka koji su boravili u zemaljskim dubinama. Naime, samo su oni posjedovali slično blago. Osim toga, Loki je dobro poznavao skrivene podzemne putove, te je, čuven po svom iskustvu “snovača prijevara”, znao kako uhvatiti Andvarija, patuljka poznatog po blagu koje je posjedovao. Andvari se svakoga dana pretvarao u štuku te je običavao roniti u vodama obližnjega jezera. Koristeći se mrežom koju mu je ustupila Ran, Loki ga je uhvatio upravo dok se nalazio u vodi nakon čega ga je Andvari, prisiljen prijetnjama smrću, odveo u spilju gdje su se nalazile skrivene dragocjenosti. Patuljak mu je predao svoje ogromno blago: tisuće ogrlica filigranski napravljenih od najfinijeg zlata, grumenove plemenitih kovina velike poput kruha i skupocjeno drago kamenje u izobilju. Misleći da je izmakao Lokijevom budnom oku, Andvari je pokušao zadržati za sebe Andvaranaut, maleni zlatni prsten koji se činio beznačajnim u onom blještećem moru. Međutim, Loki je bio oprezan pa mu je munjevito oduzeo i taj prsten. Ničemu nisu vrijedile patuljkove molbe koji se nadao da će pomoću njega uspjeti ponovno napuniti svoj trezor, budući da je upravo taj prsten posjedovao moć stvaranja i umnažanja blaga.

Suočen s Lokijevim odbijanjem i pretrpljenim gubitkom, ogorčeni je Andvari bacio svoje prokletstvo: tko god bude posjedovao taj prsten bit će pogođen morem nesreća. Saslušavši patuljkove riječi i davši svoj pristanak, Loki je odgovorio da će on sam upoznati s proroštvom buduće gospodare prstena. Natovaren zlatom, Loki se vratio u Hreidmarovu kuću-zatvor i Odinu pokazao svoj plijen. Vođen neobjašnjivom željom, otac bogova je iz gomile blaga uzeo upravo prokleti prsten i sakrio ga. Hreidmar je pozvan da pristupi isplati otkupnine. Vjerojatno snagom neke lukave čarolije, rasprostrta vidrina koža prekomjerno je gutala čitave planine zlata i dragocjenosti. Ipak, na koncu je bila gotovo potpuno prekrivena Andvarijevim blagom, izuzev jedne dlake koja je virila iz vidrinih brkova. Nevjerojatno prepreden i pohlepan, Hreidmar je pokazao na nju i rekao da i ona treba biti prekrivena ili u protivnom neće poštovati dogovor. Iako nevoljko, Odin je uzeo ukradeni prsten i stavio ga na sporno mjesto. Tek je tada lukavi čarobnjak oslobodio bogove. Našavši se izvan kuće, kada se nisu imali čega bojati, Loki je konačno ispričao o Andvarijevom prokletstvu i s dužnom svečanošću izgovorio je magične riječi koje će ga aktivirati. To će blago ubuduće biti propast za svakoga tko ga bude posjedovao.

Prije nastavka pripovijedanja priče, drevni su pripovjedači skretali pozornost da je u stihovima nordijskih pjesnika bilo moguće pronaći izraze poput “otkup vidre”, “prinudna otkupnina Asa” ili “sporna kovina”. Sve su to bili opisi kojima se označavalo zlato vezano uz pripovijest o cijeni koju su platili bogovi kako bi ponovno zadobili slobodu. Zlokobni učinci blaga nisu izostali. Uskoro je u Hreidmarovom domu izbila bijesna svađa. Dvojica su sinova optužila oca da želi zadržati zlato isključivo za sebe. Smatrali su da kao Otova braća, koji je bio izvor tog nenadanog bogatstva, i oni imaju pravo na jedan dio otkupnine. Međutim, stišćući u žuljevitim rukama blago do kojega je došao zahvaljujući sinovoj koži, Hreidmar je prezirno odbio ustupiti Reginu i Fafniru čak i samo jedan komad “sporne kovine”. Jednoga dana, duha zamagljenog snovima o bogatstvu, dvojica su braće ubila oca. Prokleto je zlato odnijelo svoju prvu žrtvu. Ipak, dvojica ocoubojica nisu imali mira, te su se odmah nakon toga međusobno potukli oko razdiobe nepravedne stečevine, zaboravljajući svoje krvne veze. Na koncu je Fafnir, koji je bio nasilniji i jači od njih dvojice, imao više sreće i nemilosrdno je istjerao brata iz kuće.

Fafnir je sebi oprezno iskopao duboku jazbinu u stijeni te se, izrecitiravši tajanstvene formule, pretvorio u zmaja, čudovišnu zvijer koja je rigala plamene jezike iz nozdrva i ždrijela


Fafnir je uzeo čarobnu kacigu koju je njegov otac koristio za čarolije. Zvali su je “kacigom užasa” jer bi u onomu tko bi je pogledao izazivala osjećaj smrtnog straha. Osim toga, nastavljajući pljačkati tajanstvenu očevu oružnicu, on je prisvojio i mač, nevidljivi Hroti, te se, noseći sa sobom pretešku vreću od vidrine kože, sklonio u mračne predjele Gnita. Ondje je sebi oprezno iskopao duboku jazbinu u stijeni te se, izrecitiravši tajanstvene formule, pretvorio u zmaja, čudovišnu zvijer koja je rigala plamene jezike iz nozdrva i ždrijela. Od toga trenutka, šćućuren na hrpi prekrivenoj vidrinom kožom, Fafnir se nikada nije udaljio od blaga, držeći podalje svakoga tko se usudio prolaziti onim zemljama.

Za to vrijeme Regin je započeo putovanje svijetom, sve dok jednoga dana nije stigao na dvor kralja Hjalpreka od Tiodija, postavši njegov kovač od povjerenja. Reginova vještina i njegova sposobnost u kovanju oružja i alatki, bila je poznata i u kraljevstvu Sigmunda iz plemena Volsungi, koji je, kako se onda običavalo, odlučio povjeriti mu odgoj svoga sina Sigurda. Slijedeći pouke svoga skrbnika, on je za kratko vrijeme postao plemenit vojskovođa, čuven po svom umijeću u rukovanju oružjem i urođenoj hrabrosti i odanosti. Kada je Regin smatrao da je njegov štićenik spreman za pothvate dostojne da budu opjevani u pjesmama posvećenima junacima, ispripovijedao mu je o blagu koje je čuvao zmaj, te ga je, govoreći mu o nepravdi koju je morao pretrpjeti, uvjerio da otputuje tamo kako bi osvojio ono ogromno bogatstvo. Sigurdove su ruke vitlale mačem imenom Garm koji je Regin iskovao. On je imao toliko naoštrenu oštricu da je junak uspijevao uzduž rasjeći vunenu nit nošenu riječnom strujom. Osim toga, kako bi isprobao njegovu čvrstoću, Sigurd je snažno udario po Reginovom nakovnju. Mač se ni najmanje nije okrznuo, dok se metalna alatka raspolutila na dva dijela, uzdužno rasječena čudesnom oštricom.

Od tada pa nadalje Sigurd je bio poznat kao “Sigurd, ubojica zmaja”


Regin je pratio Sigurda do Gnita i pokazao mu jazbinu zmaja Fafnira. Zajedno su proučavali kretanje monstruoznog čuvara. Samo jedanput na dan zmaj je napuštao svoje leglo kako bi se osvježio u vodama obližnje rijeke, ali uvijek s blagom koje je snažno držao u svojim pandžama. Junak je tada iskopao jamu na uobičajenom Fafnirovom putu te se, nezamijećen od zmaja, spustio unutra. Kada je kao i svakoga dana Fafnir krenuo, bio je prisiljen gmizati preko jame. Tada mu je svom svojom snagom Sigurd odozdo zabio mač u utrobu, rastrgavši je na smrt. Tek nakon ubojstva zmaja ponovno se pojavio Regin koji se skrivao tko zna gdje, naloživši mu da iz zmaja izvadi srce i da ga isprži, jer ga je želio pojesti kako bi stekao očeve magične moći. U međuvremenu, kovač je skupljao krv koja je u mlazovima istjecala iz bratovog tijela da bi je onda još toplu popio. Napivši se tople tekućine, odmah se ispružio i pao u duboki san.

Vjeran nalozima svoga skrbnika, Sigurd je izvadio Fafnirovo srce te ga je ispekao, nabivši ga na ražanj. Malo poslije, prstom je dodirnuo pečenje kako bi kušao je li pečeno, te se pritom opekao. Tada se dogodilo neobjašnjivo čudo. Naime, junak je primaknuo opečeni prst jeziku želeći slinom ublažiti bol na koži i upravo je u tom trenutku shvatio da je u stanju razumjeti jezik ptica. Još uvijek iznenađen zbog ove iznenadne moći, junak je čuo riječi koje su mu svojim cvrkutanjem uputile sjenice. One su ga upozoravale na Regina koji ga je, prema njihovim riječima, namjeravao ubiti kako bi prisvojio zlato. Potaknut ovim otkrićem, Sigurd se tihim koracima približio izdajničkom kovaču te ga je ubio u snu. Potom je u bisage, obješene o sedlu na konju, veličanstvenom pastuhu imenom Grani, natrpao blago koje je pripadalo patuljku Andvariju. Nitko ne zna kako mu je pošlo za rukom staviti onoliko blago u kožne bisage na konju. Očito se poslužio jednom od onih moćiju koje je zadobio kada je opekao prst na Fafnirovom srcu. Sada je mogao otputovati, spreman da uveća svoju slavu novim junačkim djelima. Od tada pa nadalje bio je poznat kao “Sigurd, ubojica zmaja”.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 47. tekst

Ilustracije: Nermina Reko