Različito dokumentirana u nordijskoj tradiciji, legenda o Helgiju, poznatom prije svega po njegovoj prijevremenoj ratničkoj zrelosti, nudi prototip tragičnog junaka koji je veoma slavan, ali je i zatočen u svojoj dramatičnoj i neumoljivoj sudbini. Kao i u drugim sličnim legendama, i ovdje su prisutni motivi ljubavi prema jednoj valkiri i beskonačan niz obračuna i osveta izazvanih mržnjom između suparničkih obitelji.

Orlovi su visoko letjeli na nebu Sigmundovog kraljevstva jer je ovom kralju Volsungija kraljica Borghild upravo porodila Helgija. Kao ponosne ptice posvećene vrhovnom bogu Odinu, ove su grabežljivice svojim nebeskim plesom pozdravljale rođenje ratnika kojemu je sudbina namijenila velike uspjehe, zaodijevajući se slavom više i od legendarnog Hiorvardovog sina čije je ime nosio i čija je – prema nekim vjerovanjima – bio reinkarnacija. Odvajkada je neko nasilno pravo na osvetu sukobljavalo Sigmunda i kralja Hundinga, gospodara Hundlanda. Sukobljene su se strane uzajamno uništavale s neprekidnim nizom ubojica, desetkujući mnoštvo ratnika i srodnika. Samo je smrt jednog od suprotstavljenih kraljeva mogla okončati neprijateljstvo i razdor.

Helgi je u međuvremenu napunio petnaest godina, što se u onim vremenima smatralo odraslom dobi. U potpunosti poštujući proroštva koja su izrečena kada je rođen, mladić je pokazivao takvo iskustvo i vještinu u rukovanju oružjem da ga se nitko nije usuđivao izazvati. Osim toga, nije mu manjkalo ni one opreznosti i lukavosti što je veoma važno u ratničkom umijeću. Sve je ove darove i vještine Helgi imao priliku pokazati kada mu je pošlo za rukom prodrijeti u Hundingovo kraljevstvo, uhoditi neprijateljske čete i zatim se, zahvaljujući vještom prerušavanju, neozlijeđen vratiti u vlastitu zemlju. Nešto kasnije, Helgi se s izuzetnim majstorstvom suočio s neprijateljskim brodovljem, ubivši pritom omraženog Hundinga. Odjek ovog njegovog pothvata bio je takav da je od tada postao poznat pod imenom “Helgi, Hundingov ubojica”.

Presudni susret njegovog života, odnosno događaj koji je promijenio njegovu budućnost, dogodio se u jednoj od mnogobrojnih luka u koje su uplovili njegovi brodovi. Tom je prigodom Helgijev oklop još uvijek bio umrljan krvlju poraženih neprijatelja kada je vidio kako mu se, jašući na valovima, približava jedna prelijepa valkira, veličanstvena u svojoj nezemaljskoj ljepoti. Odinska je djevica počela razgovarati s iznenađenim junakom. Otkrila mu je pojedinosti mnogih njegovih dvoboja, munjevitih pokreta i tajnih udaraca poznatih samo njemu. Smijući se zabavljena njegovim iznenađenjem, na koncu mu je rekla i za porijeklo one zgrušane krvi na njegovom oklopu te da je ona bila njegova nevidljiva saveznica, štiteći ga u mnogim njegovim pothvatima. Na uporna Helgijeva pitanja, tajanstvena je jahačica odgovorila da se zove Sigrun te da je kći kralja Hognija. Prema predaji, smatralo da se je ona ustvari reinkarnacija dražesne valkire Svave u koju je bio zaljubljen Hiorvardov sin Helgi. Sigrunina je slika ostala utisnuta u Helgijevom umu koji je, između zaglušne buke bitki i pljačkaške okrutnosti, stalno razmišljao u svojoj zaštitnici.

Helgijev susret s valkirom Sigrun


Međutim, za to vrijeme s veličanstvenim darovima na Hognijevom se dvoru pojavio princ Hodbrod, sin kralja Granmara, proseći ruku mlade valkire. I premda Sigrun nije gajila nikakve osjećaje prema svomu proscu, kralj je prihvatio Hodbrodovu ponudu. Tada je, povrijedivši obiteljska pravila i sveto poštovanje prema roditeljskim odlukama, djevojka pobjegla jašući kroz zrak i more, koristeći se tako darovima koje joj je povjerio Odin. Sigurna u sebe, došla je do Helgijeva tabora, gdje je nježno uzela prinčevu ruku i poljubila je s bezgraničnom blagošću, a onda mu ispričala sve što se dogodilo. Pritom mu je priznala da ga je zavoljela još od prvoga trenutka, te da bi je zbog toga mogla stići roditeljska srdžba.

Potaknut ljubavlju, Sigmundov je sin okupio svoju flotu i isplovio, jedreći prema Granmarovim zemljama. Međutim, uskoro je zapuhala žestoka oluja koja je počela bijesno bacati Helgijeve brodove, stavljajući na tešku kušnju vještinu mornara. Odjednom se, kao čarolijom, pojavilo devet valkira, Sigruninih prijateljica, zbog čega su vjetrovi odmah prestali puhati, a valovi su se umirili. Božanska je volja očito bila na njihovoj strani.

Odmah po iskrcavanju, Helgi je poslao poslanike do Granmara, pozivajući ga da, kao što je bilo uobičajeno, odredi mjesto bitke. Tom se prigodom moglo vidjeti mnoštvo vrsnih ratnika kako se okupljaju pod Granmarovim stijegovima, pri čemu su prednjačili Hogni i njegov dvor te svi kraljevi sinovi i njihovi jahači. Među njima jedino nije bilo Daga, jednog od Sigrunine braće. Ipak, ova moćna vojska ništa nije mogla protiv Helgijeve hrabrosti i njegovih ratnika, koje su pomagale i valkire, tako da su za kratko vrijeme tijela mnoštva ratnika krvlju natopila bojno polje. Provodeći drevne rituale sa svečanim bratskim zakletvama, Dag je proslavio sklapanje mira s Helgijem, dajući mu pristanak da oženi njegovu sestru. Ipak, Helgijeva je duša bila uznemirena jer je po tko zna koji put prolijevanje krvi obilježilo njegove korake, a što je bilo još gore, to je bila krv njegovih budućih srodnika. Razmjenjujući prijekorne poglede sa svojom ljubljenom ženom, stalno je mislio na okrutnu sudbinu koja je izazvala tolike nesreće.

Godine su prolazile i njegov je život s mladom valkirom bio okrunjen rođenjem sinova. Činilo se da je mir konačno došao u svaki trenutak njihovog života. Međutim, obuzet smrtnom mržnjom, Dag je potajno kovao svoju osvetu. Svakog je dana prinosio žrtve Odinu, zazivajući njegovu pomoć. Na koncu mu je, iskoristivši Helgijevu dobru vjeru, pošlo za rukom iznenaditi zeta i probosti ga kopljem. Bez ikakve milosti, Dag se uputio sestri i odmah joj rekao za Helgijevu smrt zbog čega je pala ničice, gotovo umrijevši od prevelike tuge. Ipak, u svojoj je tuzi našla dovoljno snage da prokune brata koji se okaljao teškim grijehom krivokletstva, poželivši mu da se pretvori u proždrljivog vuka, u tužnog šumskog stanovnika prisiljenog da se hrani strvinama u raspadanju.

Helgijev posljednji pozdrav sa Sigrun


Helgijevo je mrtvo tijelo bilo sahranjeno u grob koji su Sigrunine suze svakodnevno kupale poput – kako su to običavali govoriti nordijski pjesnici – “rose što prekriva polja u prvi osvit zore”. Na njemu je udovica pjevala pjesme pohvale, veličajući ratničke sposobnosti svoga muža i preporučujući ga Odinu. Prije nego ga je prihvatio u Valhalu, otac bogova mu je dopustio da se vrati na zemlju kako bi razgovarao sa svojom ženom. Tako je jednoga dana, gotovo umrijevši od straha, Sigrunina sluškinja ispričala svojoj gospodarici da je vidjela konjanike, likove bez tjelesne čvrstoće koji su iščezavali, kako galopiraju po Helgijevom grobu. Budući da je dobro poznavala tajne onostranog svijeta namijenjenog junacima, Sigrun se odmah uputila na grob gdje je susrela muževljev duh.

Prilikom ovoga posljednjeg i definitivnog pozdrava, Helgi ju je zamolio da prestane tugovati, da zajedno s njime kuša dragocjenu omamljujuću tekućinu, ostavljajući po strani pogrebne pjesme, te da legne pored njega. Zatim je, položivši glavu na krilo svoje žene, Helgi “kao mrtvac ponovno kušao životne radosti”, kako su s određenom ironijom primjećivali stari nordijski pripovjedači. Ipak, odmah nakon toga, Helgi je morao otputovati putem bez povratka koji je vodio u Valhalu, dok je Sigrun, zbog ogromne žalosti, odmah umrla i bila pokopana pored svoga muža. Prema legendi, ovaj se par nastavio reinkarnirati u drugim osobama i protagonistama sličnih događaja, obnavljajući na taj način onaj vječni ciklus ljubavi između Helgija i valkire.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 44. tekst