Završni dijelovi čudesnog putovanja kroz drevna vjerovanja nordijskih naroda

Bogata bilješkama o magijskim praksama i vjerovanjima vlastitim arhaičnoj nordijskoj kulturi, pripovijest o životu odinskog junaka Hadinga, prenesena u kasnijoj verziji Saxa Grammaticusa koji je gotovo sigurno koristio norveške i islandske izvore, bila je predmetom pomnjive analize od strane glasovitih znanstvenika. Ipak, skrivena u narativnom zapletu, ostaju sjenovitim mnogobrojna mjesta koja čine tajanstvenim mnoge crte i postupke ovoga junaka.

Kao primjer apsolutne posvećenosti Odinu i slijepe vjere u oca bogova, stari su Nordijci običavali navoditi pripovijest o Hadingu. Ovaj budući protagonist brojnih ratničkih pustolovina bio je sin Grama, jednog od prvih danskih kraljeva. Međutim, nakon ubojstva njegovog oca od strane norveškog kralja Svipdaga, bio je prisiljen još u ranoj mladosti izbjeći u Švedsku. Ovdje ga je prihvatila jedna zajednica gigantâ koji su boravili na planinama. Oni su ga povjerili gigantici imenom Hardgreip koja je bila obdarena grudima izuzetnih dimenzija. Sišući potoke mlijeka iz gigantskih grudi svoje hraniteljice, dječak je odrastao krupan i snažan. Međutim, u njegovom umu nije bilo mjesta za dječije igre, budući da je on samo razmišljao o osveti te kako uništiti Svipdaga i njegovo kraljevstvo.

Kad je napokon odrastao, Hading je htio napustiti gigante kako bi krenuo u svoj životni pothvat, ali ga je Hardgreip zadržala. Naime, njegova je hraniteljica počela prema njemu gajiti osjećaje koji nikako nisu bili materinski, budući da je ovaj lijepi ratnik izazivao njezine nikada zadovoljene erotske želje. Kao nagradu za dugotrajni period dojenja, starica je imala namjeru uživati u prvim toplim ljubavnim zagrljajima neiskusnog mladića. Budući da je ona bila veoma moćna žena, poznavateljica magijskih umijeća i nadasve stručnjakinja u nekromantiji, nije joj se nikako moglo suprotstaviti. Hardgreip je urezivala rune života na jedan komad drveta koji je zatim stavljala pod jezike mrtvih što im je davalo dar govora. Koristeći se time, ona je otkrivala neistražive tajne svijeta mrtvih i budućnosti. Činilo se da je Hading osuđen da bude doživotni rob odvratne razvratnosti ove vještice, kada su iznenada ostali giganti nasrnuli na Hardgreip doslovno je raskomadavši i oslobodivši mladića.

Spasivši se iz kandži gigantice, junak je napokon mogao započeti svoj hod putem slave. Upravo je u ovom trenutku u njegov život ušao Odin. Moćni se zaštitnik ratnika pojavio pred Hadingom u svom uobičajenom liku starog slijepog lutalice. Nakon što mu se junak zakleo na vječnu vjernost, Odin ga je potaknuo da sklopi svečani savez s jednim čuvenim hrabrim vikingom imenom Liser. Dvojica su junaka proslavili drevni obred bratstva, zarezavši noževima svoje meso i pomiješavši krv u udubini koju su napravila njihova stopala. Odin je više puta pomogao svomu štićeniku, spašavajući ga od sigurne i sramotne smrti. Primjerice, jedanput su se dvojica krvne braće borili protiv Lokera, tiranina Curlandija. Usred bitke, kad je već prijetila opasnost da njih dvojica budu nadvladana neprijateljskim oružjem, iznenada se pojavio mitski Sleipnir, osmonogi sivi pastuh kojega je jahao Odin, ponudivši svoja leđa junaku i izvukavši ga na sigurno. Bog je tom prigodom svomu štićeniku dao piti neko slasno piće, vjerojatno božansku medovinu, a zatim mu je povjerio neke tajne i magijske tehnike pomoću kojih se mogao pokidati svaki lanac i izbjeći svako zatočeništvo. Osim toga, rekao mu je da ako želi povećati svoju snagu i ratnički bijes, tada treba zaklati jednog lava, te pojesti njegovo sirovo meso i popiti njegovu još toplu krv.

Naoružan tajnama koje mu je povjerio Odin i osnažen energijom stečenom krvlju i mesom zvijeri, Hading je otputovao u Švedsku gdje je izravnao račune s ubojicom svoga oca, osvojivši Svipdagovo kraljevstvo. Postavši poznat po ovomu svom pothvatu, junak je krenuo na plovidbu po morima čitavoga svijeta, proživljavajući sve ljepote i teškoće mornarskog života. Jedanput, bježeći pred napadima neprijateljskog brodovlja, sa svojim se brodovima sklonio u zaljev Botnia. Ovdje je živjelo neko čudno biće imenom Fingalk, koje je bilo pola čovjek, a pola zvijer. Njegovo porijeklo nitko nije znao. Hading se namjerio na ovoga tajanstvenog hibrida te ga je bez razmišljanja ubio. Iznenada se iz ništa stvorila neka žena koja ga je oštro ukorila, rekavši mu da je ubio “dobroga boga”, zaštitnika toga mjesta, te da više neće imati sreće ukoliko ne bude prinio ljudsku žrtvu zbog ovoga svog blasfemnog čina. I uistinu, unatoč Odinovom zaštitništvu, Hadingovi su pothvati neslavno propadali sve dok, uvjerivši se u moć ubijenog čudovišta, nije odlučio prinijeti mu traženu ljudsku žrtvu.

Međutim, najčudesnija Hadingova pustolovina nesumnjivo je povezana s imenom Ragnhilde, kćeri norveškoga kralja koju je oteo jedan okrutni gigant. Čim je to saznao, Hading je pohitao da je oslobodi kako bi popisu svojih slavnih djela pridodao i ovaj pothvat. U krvavom okršaju s gigantom, junak je zadobio teške rane koje mu je sama djevojka zahvalno izliječila. Osim toga, kako bi ga zauvijek vezala za svoju sudbinu, ona mu je oko noge stavila jedan prsten. Kasnije, kada je stasala za udaju, Ragnhild je bila pozvana da izabere svoga muža iz mnoštva prosaca koji su se okupili na dvoru. Naravno, među njima se nalazio i njezin spasitelj kojega je ona, zahvaljujući znaku raspoznavanja što mu ga je stavila nekoliko godina ranije, uspjela prepoznati i udati se za njega.

Upravo u vrijeme kada se oženio Ragnhildom, Hading je doživio viđenje koje ga je dubinski zbunilo. Ukazala mu se žena nakićena nepoznatim travama. Proživljavajući ovaj san pun realističnih pojedinosti, Hading je u nevjerici upitao ženu gdje rastu ove trave. Umjesto odgovora ona ga je nježno uzela za ruku i povela neistraženim stazama koje su se postupno spuštale u podzemni svijet. Tamo su prošli kroz nenastanjene krajeve obavijene gustim maglama, ali pokrivene čudesnim livadama, beskonačnim prostranstvima zelenih trava upravo poput onih koje su privukle njegovu pozornost. Nakon nekog vremena, Hading i njegov “san” stigli su u blizinu jedne rijeke pune podvodnih struja koje su nosile svakovrsno oružje: štitove, koplja, mačeve i oklope. Pronašli su most preko kojega su prešli rijeku na čijoj je drugoj obali Hading vidio zapanjujući prizor: ogromnu vojsku mrtvih ratnika koji su bili nepokretni i uhvaćeni u samom trenutku smrti, još držeći u rukama oružje poput kipova posvećenih ludilu rata. Međutim, žena ga je povela dalje. Uskoro su stigli do jednog velikog i nepremostivog zida. Poput čarolije u čaroliji, žena je ispod odjeće izvukla pijetla, zakrenula mu vratom i potom ga bacila na zid. U tom se trenutku začuo njegov pijev. Pijetao je bio živ! I kao što svojim svojstvenim pijevom budi obične smrtnike u zoru, tako se i Hading vratio u svakodnevnu zbilju, svjestan da je doživio putovanje na drugi svijet.

Nimalo potresen viđenjem mrtvih ratnika, Hading se vratio uobičajenim morskim upadima i po drugi put u svomu životu susreo Odina. Bilo je to u jednoj norveškoj luci gdje se otac bogova popeo na njegov brod. Ovaj ga je put bog naučio rasporediti vojsku u “formi svinje” pri čemu je naprijed trebalo isturiti najčvršće i najagresivnije čete koje će probiti neprijateljski prvi bojni red poput divljih svinja koje njuškom i kljovama nasrću na lovce. Iscrpivši vojne savjete, Odin je zatim prorekao Hadingovu smrt, rekavši mu da neće umrijeti od ruke neprijatelja, nego da će se sam ubiti.

U međuvremenu, njegov je odnos s Ragnhildom prolazio kroz duboku krizu, budući da kraljica nije mogla podnijeti razbijanje valova na obali, kričanje galebova, oštri miris morske soli. Ukratko, ni najmanje nije voljela more. Ona je željela živjeti u sniježnim planinama, obuvati krplje i udisati čisti zrak visokih vrhunaca. Međutim, navikao provoditi najveći dio svoga vremena na brodovima, kralj je očito bio drugog mišljenja tako da su svakodnevne svađe postajale sve češće. Obični su ljudi govorili da je ovaj kraljevski par bio svjetovna verzija odnosa između boga Njorda i božice Skadi. Bili su to isti problemi loše spojenog bračnog para.

Hadingov je život imao onakav završetak kakav je Odin i predvidio. Jednoga su dana na dvor kralja Hundinga Švedskog stigle tužne vijesti da je njegov prijatelj Hading bio mrtav.

Kralj je odmah dao pripraviti veličanstveni pogrebni obred u Hadingovu čast te je, kao što se običavalo, napunio pivom veličanstvenu mješinu uistinu divovskih razmjera koju je trebalo piti u “zdravlje” mrtvaca. Međutim, tijekom slavlja, možda kao žrtva alkoholnih isparenja, Hunding je pao u ogromnu posudu, utopivši se u tom jezeru pjenušave tekućine. Tragičnost ove neobične nesreće shvatila se tek kasnije kada se, navrativši iz tko zna kojih krajeva, pojavio Hading, senzacionalno demantirajući glasine o svojoj smrti. Tek što je doznao za smrt svoga prijatelja, junak je sebi oduzeo život, javno se objesivši kao žrtva bolne grižnje savjesti. Tako se okončao život Hadinga, Odinovog štićenika, kojemu je bilo suđeno da ponovi dramatičnu smrt svoga zaštitnika. Međutim, za razliku od oca bogova, on nije uskrsnuo.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 46. tekst

Ilustracije: Nermina Reko