Kao zaštitnik i branitelj božanskog poretka, trajno zauzet teškim borbama protiv zlih gigantâ, Thor (Vignir) je prije svega najsnažniji bog nordijskog panteona koji je prije svega obdaren jednom izuzetnom fizičkom snagom. [1] Vjerojatno je upravo ovaj njegov karakter veoma snažnog zaštitnika bogova i ljudi, kao i protivnika čudovišnih bića, omogućio njegovu identifikaciju s Herkulom u Tacitovoj rimskoj interpretaciji. Pa ipak, široki spektar njegovog simboličnog zaštitništva i izuzetna raširenost njegovog kulta doveli su do toga da se naziv dana, koji je u antičkoj nordijskoj sedmici bio njemu posvećen, prevede kao dies Jovis, dodjeljujući mu na taj način istu važnost i funkciju rimskog Jupitera. [2] Za Thora se sa sigurnošću može ustvrditi da je bio jedno od najslavnijih i najštovanijih nordijskih božanstava. Još od pradavnih vremena njegov je kult zauzimao veoma važno mjesto u svakodnevnom životu običnog naroda, a kolika je bila njegova popularnost najbolje svjedoči podatak da je s dolaskom kršćanstva Thorov malj, a ne Odinovo koplje zadržano kao identitetski simbol onih koji nisu željeli napustiti vjeru svojih otaca.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 21. tekst

Bučna tutnjava, kojoj su prethodile zasljepljujuće iskre, naviještala je prolazak kočija crvenoga Thora, moćnoga gospodara groma i munja, Odinovog i Jordinog prvorođenca. [3] Veličanstveno sjedeći na kočiji, bog je žestoko šibao svoja dva jarca, Tangnjostra (Škripalo) i Tangrisnira (Škrgutalo). [4] Ova dva blistava primjerka, koja još nisu bila lišena svoga divljega duha, bili su simbolični donositelji vremenskih poremećaja, zlokobno najavljivanih zvukom njihovih čeljusti u stalnom pokretu. Valovita tamnocrvena brada i dugačka crvena kosa uokvirivali su vječito srdito lice ovoga boga. Poluskrivene gustim i stršećim crvenim obrvama, njegove su oči imale onu istu intenzivnu boju usijane žeravice. Snažni mišići, kojima se odlikovalo njegovo razvijeno divovsko tijelo, upotpunjavali su sliku Thorovog ljudskog izgleda. Pokretan svojim nemirnim duhom, ovaj se bog nalazi u stalnom lutanju kroz svih devet svjetova nordijskog univerzuma. Međutim, za razliku od njegova oca Odina kojega na izbivanja potiče želja za znanjem i mudrošću, Thora vodi isključivo njegova žeđ za borbom, koju gasi stalnim obračunima s gigantima. Međutim, jasno je da Thor nije tek neki naivni i priglupi mišićavko koji loše kontrolira svoj temeperament. Njegova je uloga izuzetno važna jer kao branitelj ljudi predstavlja božanstvo koje bdije nad pravednošću i društvenim poretkom, štiteći ih od svih zala bilo zemaljskih bilo nadnaravnih.

Thor u svom pohodu protiv giganta

Prema nekim znanstvenicima, Thorova je stvarna uloga bila puno veća nego što se općenito vjeruje. [5] Mnogi kršćanski kroničari potvrđuju da je Thor uistinu bio najvažnije božanstvo koje je stajalo na središnjem mjestu u nordijskim poganskim hramovima. [6] U svom djelu Historia de gentis septentrionalis, švedski geograf iz XVI. stoljeća Olaus Magnus piše: “Šveđani i Goti su se nekoć klanjali mnogim božanstvima... Odinu, kako su ga zvali, u vrijeme rata; Jupiteru u sredini, zazivanom za vrijeme oskudice ili krize, kojega su nazivali Thor...” Treba primijetiti da Olaus ne prevodi Odinovo ime, dok Thora izjednačuje s latinskim bogom Jupitterom Tonansom (Jupiter Gromovnik). Ovo može biti uzeto kao dokaz važnosti koju su nordijski narodi pridavali Thoru [7], što se ne može primijetiti u pustolovnim i burlesknim pripovijestima kršćanskog autora Snorrija Starlusona u kojima se ovoga boga često ismijava kao neku vrstu Konana Barbarina u božanskoj odori ili kao nordijskog Herakla. [8]

Jedna od Thorovih osnovnih karakteristika je i njegova oštra suprotstavljenost Odinu. Naime, dok se Odina prije svega shvaća kao mistično i skriveno božanstvo koje se javlja u magijski izmijenjenim oblicima ili zimskim olujama, Thor je viđen kao trajno prisutan i blizak bog koji se manifestira u snažnoj grmljavini i kiši. Za razliku od Odina koji je bog velikih vođa, čarobnjaka i pjesnika, dakle društvene elite, Thor je bog slobodnih ljudi, tzv. böndira, posebne društvene klase sastavljene od zemljoposjednika, ratnika i stočara, koji su često vršili sudsku praksu inter pares tijekom općih skupština. Osim toga, Odin je bog smrti, a Thor života. Dok Odin prihvaća isključivo velike junake, Thor ugošćuje svakoga (uključujući i robove) u svojoj nebeskoj dvorani Bilskirniru, gdje se ne bori i umire, nego se pije i jede u vječnom veselju. Odin je također gospodar magičnih umijeća i prijevare, podmukao je i prevrtljiv, za razliku od Thora koji voli otvoren sukob te neposrednu i časnu borbu.

Božje magično naoružanje obuhvaćalo je čarobni pojas sposoban da u slučaju nužde udvostruči njegovu ionako izuzetnu fizičku snagu. Njegove čvornate ruke u čarobnim željeznim rukavicama stiskale su kratki držak malja Mjölnira, “Razbijača”, sverazbijajućeg oružja i neprocjenjivog sredstva za borbu protiv zlih čudovišta i gigantâ. [9] Jedanput bačen u zrak i razbivši svoj cilj, čudesni se malj vraćao u Thorove ruke poput neke vrste neobičnog, ali veoma razornog bumeranga. U svom svojstvu nebeskog oružja, Mjölnir je i simbol munje, nezaobilazne svjetlosne prethodnice gromovima i oborinama. Upravo zbog toga ovog su crvenog boga mnogo častili seljaci, koji su u njemu vidjeli gospodara kiše, važnog elementa za postizanje dobre žetve. Kao privjesci obješeni na neobrađene lančiće, minijaturni su maljevi ukrašavali vratove seljačke djece kao svojevrsna zaštita od zlih sila. Pored toga, kako bi se zadržao u poljoprivrednoj sferi, Thor je oženio Sif, božicu plodnosti kose zlatne poput zrelog klasja, koja je bila blistava slika obilne žetve. [10] Thor je sa svojom suprugom dijelio posjede Trudvangar, “Polja snage”, gdje stanuje u ogromnoj palači Bilskirnir (Blijesak), jednoj od najvećih u Asgardu, sa svojih 540 bogato namještenih dvorana.

Kao snažna i tvrdoglava životinja, Thoru je bio posvećen jarac, hrast kao opći simbol snage i čvrstoće te posebna vrsta drveta zvana rönnr (tzv. “Thorove bobice”) zbog njegovih bobica i malenih crvenih cvjetova poput pramenova brade. Riječ je o drvetu koje je otporno i na najljuće zime zbog čega predstavlja simbol snage i odlučnosti. Poseban odnos koji su ljudi gajili prema Thoru može se i danas opaziti u nordijskim zemljama gdje postoji tradicionalni običaj stavljanja slamnatog jarca ispod božićnog drvca što je možda daleki zaostatak slamnatih maski u liku jarca koje su nordijski ratnici navlačili prilikom blagdana pod nazivom Jol. Jol je inače bio period zimskog solsticija, a izraz “Jul” i dan-danas označava u skandinavskim jezicima božićni period do 13. siječnja, datuma kada se u davna vremena slavio Midvetr, blagdan sredine zime kada je ona dosezala svoj vrhunac.

Takav jedan snažan bog, utjelovljenje životne energije, sigurno se nije mogao zadovoljiti samo jednom, premda lijepom, ženom. Iz braka s božicom Sif dobio je sina Modija (Divlja hrabrost), ali je poznato i mnoštvo njegovih ljubavnih veza s običnim smrtnicama i giganticama. [11] Međutim, izuzev Sif, samo je još jedan susret bio važan za Thora i to onaj s giganticom imenom Jarnsaxa čije ime znači “Lomiteljica željeza”. Iz veze s ovom ženom koja je pripadala rasi njegovih posebnih neprijatelja dobio je dvoje djece. To su njegov sin Magni (Divovska snaga) i kći Trud (Snaga). Kada na koncu vremenâ Thor padne kao žrtva zagušljivih isparenja Midgarske zmije, njegovi će sinovi Modi i Magni preuzeti mitski malj, odnoseći ga u novi božanski grad, svjesni da mir i blagostanje treba ponekad i silom braniti.

__________________________

[1] Zbog svojih izrazitih tjelesnih karakteristika, Thor je vrlo vjerojatno bio svojevrstan uzor skandinavskim muškarcima, budući da su njegova bujna crvena kosa i brada, izuzetni mišići i oči iz kojih je izbijala ledena vatra predstavljali svojevrsni nordijski mačo arhetip. Čak su ga i kasniji islandski izvori opisivali na taj način, nastavljajući onu tradiciju koja je stara nordijska božanstva željela prikazati kao čudesna bića iz bajki.

[2] Thorov kult nastaje u kasnijem periodu i to negdje u X. ili XI. stoljeću, gotovo isključivo na području Danske i Norveške. Znakovi njegovog štovanja zadržali su se i u nekim modernim europskim jezicima. Primjerice, engleska riječ Thursday (četvrtak) potječe od arhaične švedske riječi thorsdag što u prijevodu znači “Thorov dan”. Osim toga, ime boga groma slično je u različitim germanskim tradicijama. Tako se kod Anglosaksonaca on naziva Thunar ili Thunor, Donner kod kontinentalnih Germana, Thor kod nordijskih naroda, a određena bi se paralela mogla povući s keltskim bogom groma Taranisom. Sva su ova imena etimološki povezana bilo s korijenom dhunr (grom) bilo s indoeuropskim dr što znači “hrast” (sveto drvo boga groma), koji se nalazi u korijenu riječi druid (brat hrasta).

[3] Treba spomenuti da je u mnogim mitskim tradicijama bog “gromovnik” vrhovno božanstvo. Potvrdu ovoga nalazimo u grčko-rimskoj mitologiji u figuri Zeusa odnosno Jupitera, te u finskoj mitologiji gdje se vrhovno božanstvo Ukko smatra ocem Finaca i bogom groma.

[4] Kad bi se ukazala potreba, Thor je mogao zaklati i skuhati meso ova dva jarca. Nakon toga bi svojim maljem blagoslovio njihove kosti čime bi životinje ponovno oživjele.

[5] Prema vrsnom poznavatelju mitova Dumezilu, svaka religija ima svoje “trojstvo” koje pokriva specifična područja: mudrost i smrt, snagu i pravednost te plodnost i mir. U okviru nordijske mitologije moguće je utvrditi sljedeće “trojstvo”: Odin, Thor i Frey pri čemu Thor ima središnju ulogu, budući da je, prema Dumezilu, zajedno s Freyem najbliži realnim ljudskim potrebama.

[6] Autori još uvijek raspravljaju o postojanju nordijskih poganskih hramova. Moguće je da su oni izgrađivani u kasnijem periodu po ugledu na kršćanske crkve s kojima su se željeli natjecati.

[7] Već je Tacit pisao da Germani štuju boga Marsa (Tiwaza), Merkura (Wotana ili Odina) i Herakla (Thora?).

[8] Pripovijesti ovakve vrste očiti su pokušaj kršćanskih misionara da umanje važnost i popularnost koju je Thor uživao u nordijskoj pučkoj pobožnosti kako bi se pospješilo obraćenje naroda na kršćanstvo.

[9] Mnogi ga i danas nose kao amulet. U vrijeme pokrštavanja, Mjölnir se bio uspješno stopio s kršćanskim simbolom križa što je sigurno pridonijelo njegovom preživljavanju sve do današnjih dana. Svojevrstan je simbol snage, a može i prizvati zaštitu boga Thora. Iako je danas češće samo modni detalj, činjenica je da je Mjölnir najživlji artefakt iz stare nordijske mitologije. Zanimljivo je spomenuti da se u Švedskoj među seoskim stanovništvom sve do XX. stoljeća zadržao običaj vješanja kamene sjekire nalik Thorovom Mjölniru u stajama i na kućama. Sjekira je također antički magični simbol koji je možda karakterističan za germanskog boga Tiwaza. Prema nekim autorima, Thor je tek jedan od aspekta ovoga germanskog božanstva, koji se razvio odvojeno na području nordijskih zemalja.

[10] Jedna od osobitosti Thorovog kulta bilo je prinošenje piva i medovine, svetih pića koja su bila veoma draga ovomu bogu, budući da je njegova majka bila Jord, odnosno Majka Zemlja koja je davala najplemenitije plodove za njihovu proizvodnju. Prema nekim znanstvenicima, Thor je i božanstvo koje oplođuje zemlju, imajući u vidu da ju kiša, čiji je on gospodar, čini rodnom i pogodnom za proizvodnju hrane. Stoga ne začuđuje činjenica što je prinošenje piva spadalo u središnji dio njegovog kulta. Osim toga, Thor ima i ulogu darovatelja života što se može naslutiti i u antičkim nordijskim obredima sklapanja braka u kojima se mladence običavalo blagoslivljati simboličnim dodirom Thorovog malja.

[11] Iako veze između bogova i gigantica nisu bile ništa neuobičajeno, stvar poprima sasvim drugo značenje ako se ima u vidu Thorova bezgranična mržnja prema ovim bićima. Mnogi autori interpretiraju njegove veze s ženama iz rase giganta kao poziv vojnicima da slobodno siluju žene svojih neprijatelja nakon što ih ubiju. Međutim, treba reći da je ovakvo shvaćanje ipak bilo strano tradicionalnoj nordijskoj mitologiji.