Tyr, gospodar bitaka

Prema nordijskom vjerovanju, Tyr je Odinov i Friggin sin, iako postoje neke predaje koje njegovim ocem smatraju mraznog giganta Himira. Kao drevno uransko božanstvo, čije ime potječe iz istog indoeuropskog korijena izraza “sjajno nebo”, Tyr je u početku morao biti najvažnije božanstvo među Asima, budući da je posjedovao iste funkcije paralelnih božanstava u drugim mitološkim tradicijama poput grčkoga Zeusa ili rimskoga Jupitera. [1] Premda je slabo spominjan u nordijskoj mitologiji, Tyrov je kult sigurno veoma star, budući da je u pradavna vremena ovaj bog bio čašćen kao veliki gospodar neba i vođa bogova. Međutim, vjerojatno je kasnije bio potisnut kako bi ustupio mjesto Odinu kao vrhovnom božanstvu. Pritom je Tyr u vrijeme formiranja imena danâ u nordijskom tjednu postao bog rata kojega su Rimljani identificirali sa svojim Marsom. Današnji engleski Tuesday i njemački Dienstag neposredni su potomci ovoga nordijskog dies Martis.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima Svijet nordijskih mitova, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 19. tekst

Pretpostavlja se da je u predvikinškom razdoblju bila čašćena jedna nordijska božica imenom Zisa ili Isis (prema Tacitu), koja je bila Tyrova ženska paralela ili možda njegova supruga. Moguće da je ovaj kult nestao u vikinškom dobu, iako se javljaju određene sumnje o tome kada u Lokijevim optužbama ovaj bog laži i prijevare napada Tyrovu ženu, ne navodeći pritom njezino ime:

*

U trenucima koji su prethodili bitci, hrabri su se ratnici nervozno kretali, stiskajući s loše prikrivenim strahom blistave mačeve. U tim trenucima nabijenima tjeskobom, oni su svoje misli upravljali Tyru, gospodaru bitaka, božanstvu zaštitniku pravedne pobjede. I kao da bi željeli otkloniti opasnost od smrti koja im je prijeteći visjela nad glavom, na drške mačeva i kopalja urezivali su rune božanskog imena, nerazumljive znakove za neupućene, ali obdarene veoma velikom moći. Nad ovim oružjem posvećenim bogu Tyru, prožeti najdubljim štovanjem, ratnici su se prigibali tri puta izgovarajući njegovo ime i zazivajući njegovu zaštitu i pobjedu.

Međutim, Tyr nije bio gospodar krvavog sukoba, bijesnog nasilja i ratne okrutnosti, nego taktički promišljene sposobnosti ratovanja kojom su, prije svih drugih, trebali raspolagati vojskovođe plemenite krvi. On je ustvari bio vrhovni zaštitnik rata shvaćenog kao ekstremno rješenje spora između dvije strane. Za razliku od Odina, Tyr je bio bog rata koji se bori za neki pozitivni cilj kao što je, primjerice, opće dobro što se može sasvim jasno iščitati iz čuvenog mita o hvatanju i zatočenju čudovišnog vuka Fenrira. Osim toga, on je bio i bog pravednosti shvaćene kao osnovna karakteristika kojom se, prema nordijskom shvaćanju, trebao odlikovati pravi ratnik. Riječ je o tragičnoj projekciji atavističke koncepcije pravednosti, pesimistično shvaćene ne kao pomirenje zavađenih strana bez prolijevanja krvi, nego kao oružani sukob čiji je cilj rješenje sukoba, a ne obrana pravednosti kao apsolutne vrednote. Upravo kao na nekom sudištu, zavađene su strane u svojim borbama slijedile jasna pravila, određujući mjesto i vrijeme bitke. Kao i u dvoboju, zbog čega su ratovi često nazivani “sudačkim dvobojima”, parničari su se obvezivali poštivati ishod prepirke. Onaj tko pobijedi automatski na svojoj strani ima pravdu i pravo.

Veoma dobro interpretirajući Tyrove funkcije, Rimljani su ga nazivali Mars Thingus, “Mars thinga”, narodne skupštine zahvaćene ratobornom strašću na kojoj su se raspravljala pravna pitanja. Na ovoj se skupštini vitlalo dugačkim kopljima, jedinstvenim glasnogovornicima narodne volje, koja su se dizala ili spuštala u znak slaganja ili neslaganja. Ipak, rasprave su često napuštale više ili manje bezazleno područje thinga i prenosile su se na bojno polje gdje se, da upotrijebimo izraz drag starim nordijskim pjesnicima, odvijao Schwertding, odnosno “skupština mačeva”, tijekom koje je Tyr krvlju pobijeđenih ispisivao svoju presudu.

Kako bi pokazali hrabrost i samoprijegor ovoga božanstva, stari Nordijci su pripovijedali kako je on postao sakat, izgubivši svoju desnu ruku. Naime, poput Odina, i Tyr je svoju izuzetnost morao platiti jednim dijelom svoga tijela, sakateći se bez i najmanjeg jauka. Dogodilo se da je na počecima vremenâ Loki, bog prijevara, dobio s giganticom Angrbodom pogubnog “Donositelja zla”, užasnog vuka Fenrira, divlju zvijer sa smrtonosnim čeljustima. Vuk se u početku kretao po božanskom gradu, nemalo plašeći stanovnike Asgarda. Naravno, nitko nije imao hrabrosti odnijeti mu hranu. Jedino se Tyr, hrabar i ravnodušan prema opasnosti, odvažio davati mu bogate zalogaje. I tako je u veoma kratkom roku Fenrir poprimio divovske razmjere, sve više postajući izvorom panike za bogove. Osim toga, o njemu su kružila zlokobna proroštva te se govorilo da će na koncu vremenâ ovaj vuk raskomadati Odina i rastrgati mnoga druga božanstva. [2]

Tyr hrani Fenrira

Zabrinuti i u strahu za vlastitu sudbinu, bogovi su se okupili na savjetovanje i odlučili da vuka čvrsto zavežu i protjeraju na neko udaljeno mjesto, što je moguće dalje od božanskih zemalja. Odin se osobno zauzeo oko toga posla te je, ne gubeći dragocjene trenutke, dao da njegovi kovači iskuju najdeblji lanac s debelim i teškim željeznim karikama. Noseći sa sobom lanac koji su nazvali Leding (doslovno: “Onaj što lukavstvom veže”, metaforički: “Lisac”) Asi su se uputili do Fenrira i nagovorili ga na vezivanje, govoreći mu da žele iskušati njegovu snagu. Kada su bogovi vidjeli da je životinja obavijena metalnim ovojnicama, smatrali su da su je se konačno oslobodili. Međutim, uskoro su s ogromnim čuđenjem opazili kako se jednim jedinim slabim trzajem Fenrir oslobađa svoga trenutačnog zarobljeništva. I mašući repom i keseći blistave zube kao da svojoj njušci želi dati izraz podrugljivog smijeha, vuk je zadnjim šapama odgurnuo Leding i ponosan na sebe ponovno počeo plašiti Ase.

Uvrijeđeni i još više uplašeni, bogovi su od kovača naručili drugi lanac, teži i deblji od prvoga. Za ovaj drugi lanac moglo se reći da je remek-djelo čvrstoće, s karikama sličnim probušenim kamenovima, koje su glatko oblikovali najbolji kovači. Sigurni da će takvi okovi zauvijek zarobiti odvratnu zvijer, bogovi su se ponovno uputili do Fenrira. Pokazavši mu Dromi, kako se zvao ovaj novi lanac čiji se naziv doslovno može prevesti kao “Onaj koji obuzdava”, izazvali su ga da na ovom zahtjevnom kamenu kušnje dokaže svoju hrabrost i snagu. Promatrajući Dromi, vuk je uočio izdržljivost teških metalnih karika i pomislio, plašeći se poraza, da se ne podvrgne kušnji. Međutim, podbadan doskočicama bogova koji su ga optuživali za kukavičluk i vjerujući u svoju pojačanu tjelesnu snagu, Fenrir je prihvatio izazov. Činilo se da je ovoga puta vuk, koji je upadljivo dahtao pod težinom Dromija, konačno poražen. Vještina kovača nadvladala je sirovu snagu zvijeri, zauzdavši je nerazmrsivom omčom u bezizlaznoj metalnoj zamci. Fenrir se ipak nije smatrao pobijeđenim nego se, skupivši svu svoju energiju i usmjerivši svoj bijes u ekstremno naprezanje, stresao nevjerojatnom snagom. Lanac se pokidao! Teški komadi, prave metalne krhotine, letjeli su svud unaokolo, padajući na tlo praćeni bučnom tutnjavom i praveći duboke rupe.

Razmećući se svojom snagom, zla se zvijer oslobodila kako Ledinga tako i Dromija. Ovi mitski događaji pronašli su svoj odjek u nordijskim arhaičnim načinima govora, tako da izrazi “osloboditi se Ledinga” ili “pokidati Dromi” znače izvući se iz škripca čak i u najtežim situacijama. Činilo se da ništa i nitko ne može zaustaviti vuka koji je nastavio prijeteći lutati po boravištu bogova u svoj svojoj veličanstvenosti. Kao poznavatelj uzvišenog misterijskog znanja, Odin je odlučio pribjeći najfinijim, ali i najefikasnijim magijskim umijećima. Stoga je poslao glasnika Skirnira u Svartalfheim, kraljevstvo tamnih elfova, mudrih stanovnika zemaljske utrobe. Ovdje je jedan patuljak, stručnjak u čarolijama, izradio Gleipnir, “Otvoreni”, naizgled veoma krhko uže, mekano i glatko poput šuškave svile. Kao što su pripovijedali antički Nordijci, Gleipnir je bio načinjen od šest stvari: mačjeg paperja, dlaka iz brade žene, korijenja planine, medvjeđih žila, ribljeg daha i na koncu od ptičje pljuvačke. Bili su to sastojci koje je bilo gotovo nemoguće pronaći, ali nabijeni magičnom snagom i sposobni začarati svakoga, čak i najjače biće jer su djelovali na neistražive dubine duše.

U to vrijeme zvijer je lutala po otoku Lingi, koje se nalazilo u središtu jezera Amsvatnir, neosporno vladajući na bogatoj pustari. Dobro poznajući čarolije skrivene u Gleipniru, bogovi su se još jednom približili vuku, ponovno mu upućujući izazov. Promotrivši prividnu krhkost Gleipnira, Fenrir, koji je u međuvremenu narastao i kao dostojan Lokijev sin postao lukaviji i iskusniji, naslutio je zamku. Naime, vuk je mislio da, ukoliko je uže uistinu tako slabo kao što izgleda, tada njegovo kidanje za njega sigurno neće predstavljati neki slavan pothvat. S druge strane, ukoliko je bila riječ o nekoj čaroliji neće mu biti spasa. U oba slučaja nije trebalo prihvaćati izazov.

Ne želeći biti optužen za kukavičluk, Lokijev je sin smislio plan kako bi se zaštitio od bogova. Rekao je da prihvaća izazov samo ako jedan od Asa kao zalog stavi svoju ruku među njegove čeljusti dok bude vezivan. Bogovi su se zgledali i, osjetivši se još jedanput ismijani, pomislili su da je proždrljiva zvijer postala prokleto lukava. Međutim, Tyr, čija je hrabrost već bila poznata, istupio je naprijed i bez oklijevanja stavio svoju desnu ruku u vučija usta. Ovom je gestom garantirao božansko poštenje. Smatra se da običaj podizanja desne ruke pri zakletvi potječe upravo iz ove legende.

Ovoga puta ničemu nije vrijedio Fenrirov razorni bijes jer mu je čarobno uže onemogućavalo svaki pokret, čineći uzaludnim njegove pokušaje da se oslobodi. Jedina žrtva Fenrirovog bijesa bila je Tyrova ruka koja je, potpuno istrgnuta, nestala u njegovim snažnim čeljustima. [3] Vidjevši zvijer kako se uzaludno koprca, bogovi su prasnuli u bučni i rasterećujući smijeh, pokazatelj prohujale opasnosti i ponovno stečenog mira. Jedino se Tyr nije smijao. Bogovi su dovršili svoje djelo, vezavši zvijer za jednu stijenu koju su pomoću ogromnog malja zabili u zemaljske dubine. Kao okrutne žvale, među njegove čeljusti stavili su najoštriji mač, tako da je, otimajući se, stalno ispuštao krv i pjenu, obilne i smrdljive tekućine od kojih je nastala podzemna rijeka pod nazivom Von što znači “Iščekivanje”. Privezan za stijenu, Fenrir će trpjeti ovu užasnu patnju do konca vremenâ kada će se, zahvaljujući ogromnom naporu i pomoći zlih sila iz Muspelheima, uspjeti osloboditi, te u konačnoj bitci proždrijeti Odina. Tyr će za to vrijeme već biti izmrcvaren od strane jednog drugog vuka imenom Garm, užasnog psa postavljenog kao čuvara podzemnog svijeta.

_____________________________

---

[1] Postoji mišljenje da je Tyr smatran vrhovnim bogom prije Odina. Čini se da su istočni Germani zadržali primat Tyra, a postoje i zapisi da su Goti svomu bogu rata prinosili ruke svojih žrtava. Tyr ili na protogermanskom Tiwaz doslovno znači “bog” što je možda dokaz njegove izvorne važnosti. Osim toga, indoeuropski korijen njegova imena upućuje na sličnost s drugim nenordijskim većim božanstvima poput grčkoga Zeusa, vedskog Dyausa ili hetitskog Siusa, što također može ukazivati na njegovu antičku važnost. I anglosaksonski je Saxnot vjerojatno jedan od Tyrovih epiteta.

[2] Ono što se na prvi pogled može činiti kontradikcijom (tko bi hranio vuka koji će na koncu vremenâ proždrijeti oca bogova?) ustvari je jedna od bitnih Tyrovih karakteristika. Naime, u ovom se mitu on prikazuje i kao veliki poznavatelj tajni sudbine, koji zna naslutiti budućnost svijeta i založiti se za njegov univerzalni poredak, čak i onda kada to uključuje i njegov tragični svršetak. Dalekovidnost i mudrost zajedno sa sposobnošću žrtvovanja za opće dobro spadaju u Tyrove glavne osobine iz kojih logično potječu i sve druge.

[3] Stari su Nordijci običavali zglob zapešća nazivati “vučjim zglobom” kao svojevrsni podsjetnik na ovu legendu o požrtvovnosti boga Tyra.

.