Iako se u raznim mitovima mogu pronaći prilično slična vjerovanja o postanku svijeta i živih bića, treba naglasiti da je prije svega o podneblju, mentalitetu i načinu života pojedinog naroda ovisilo čemu će se pridati najveća važnost i kako će mitologija biti ustrojena, odnosno kakve će funkcije biti raspodijeljene među bogovima. Tako su stari Grci za grmljavinu i nevrijeme “krivili” Zeusa, Egipćani su plavljenje Nila pripisivali Ozirisu, a Maye poštovali boga kiše Čaka. S obzirom na to, u pokušaju da se dokuči i shvati nordijska mitologija, potrebno je posjedovati barem okvirnu sliku života nordijskog čovjeka prije više od tisuću godina. Ako, dakle prihvatimo činjenicu da su nordijska mitologija i narodna predaja nastale iz bespoštedne borbe ovih naroda sa snijegom, ledom i uzburkanim morem u zemljama sjevera, te neprestanim okršajima na kopnu i moru, lako ćemo shvatiti zašto su njihove priče o nastanku, ali i svršetku svijeta tako mračne i hladne, nerijetko vrlo nasilne i gotovo uvijek prožete snažnom dozom pesimizma. Prije nego prijeđemo na glavne protagoniste velikih mitskih zbivanja, prikazat ćemo najprije događaje koji su doveli do stvaranja svijeta i oblikovanja nordijske mitske pozornice.

Nastanak svijeta

Nordijska mitologija pripovijeda da je u početku postojao samo 'Ginungagap', odnosno ponor nad ponorima, ogromna fascinantna i pusta primordijalna praznina, usporediva s kaotičnim 'ništa', koju je naseljavala neka nepoznata sila, neshvatljiva i nedokučiva za ljudski um. Etimološkom analizom ovoga termina došlo se do zaključka da on ima dva različita moguća značenja od kojih bi jedno moglo biti povezano s riječju 'géna', odnosno “zjapeći bezdan”, što se veoma dobro uklapa u nordijski opis postanka svijeta u kojemu se i govori o postojanju jednog ogromnog ponora. Ova riječ ima zajednički korijen i s grčkom riječju 'cháinen', što znači “biti otvoren”, odakle potječe termin 'kaos'.[1] Drugo, pak, značenje proizlazi iz izraza 'ginn' što znači “magija” ili “čarolija”, čime se aludira na shvaćanje Ginungagapa kao fenomena magijske prirode. Bilo kako bilo, nije nevjerojatno da se oba spomenuta termina nalaze u temeljnom značenju ove riječi koja na taj način poprima značenje magičnog ponora.

Led Niflheima slika je statičnosti početaka, hladnoće koja zarobljava život u osvit vremenâ, dok je u vatri Muspelheima u potenciji sadržan opći oganj koji će okončati postojanje kakvo mi poznajemo

Budući da se ova tajanstvena sila nalazila u stalnom komešanju i nekontroliranom previranju, vremenom je došlo do nastanka prva dva svijeta o kojima nam govori nordijska kozmogonija.[2] Tako se sjeverno od Ginungagapa formirao Niflheim, područje vječne hladnoće kojim su dominirali led i najgušća magla, dok se južno nalazio Muspelheim, svijet iz kojega je dolazila toplina uzrokovana divljim ognjem koji je nezaustavljivo proždirao sve pred sobom. Na ovom području neprijeporno je vladala primordijalna i strahovita sila vatre koju civilizacija još nije zauzdala. Oblikovan od riječi 'nifl' (magla) i pojma 'heim' (zemlja, domovina, dom), termin Niflheim se u svom doslovnom značenju može prevesti kao “Zemlja magle”. Puno je problematičnije razjasniti termin Muspelheim, budući da je on povezan s nekim antičkim germanskim pojmovima kojima se označavalo propast svijeta, točnije opći požar koji će dovesti do uništenja svega postojećeg. Od mnoštva predloženih etimoloških značenja, izgleda da je najsmislenije ono koje se oslanja na povezivanje germanskih riječi 'mund' (vrijeme) i 'spillr' (uništenje) u izraz 'muspell' što bi značilo nešto poput “svršetka vremenâ”. Imajući u vidu sve ono što smo do sada rekli, kao i ulogu koju će u okviru nordijske eshatologije sinovi Muspelheima imati u konačnom obračunu između sila dobra i sila zla, čini se da je “Zemlja općega ognja” najprihvatljiviji prijevod ovoga termina.

Prva primordijalna stvorenja nordijske mitologije

Budući da je općenito u mitološkim tradicijama razdvojenost dva elementa nužni preduvjet stvaranja, jasno je da su postojanje ova dva suprotstavljena svijeta kao i njihova međusobna napetost mogli pokrenuti proces nastanka i razvitka života. Gledano u nordijskim mitološkim okvirima, Zemlja magle i Zemlja općega ognja dva su oprečna, ali i komplementarna principa iz čije interakcije i harmonije započinje proces stvaranja. Štoviše, iako se upuštamo u prilično rizične interpretacije, možemo nadodati da ova dva primordijalna svijeta predstavljaju na neki način prošlost i budućnost života. Tako je led Niflheima slika statičnosti početaka, hladnoće koja zarobljava život u osvit vremenâ, dok je u vatri Muspelheima u potenciji sadržan opći oganj koji će okončati postojanje kakvo mi poznajemo. U tom bi kontekstu dva pola nordijskog shvaćanja svijeta istovremeno predstavljala bogat niz plodnih i komplementarnih suprotnosti: toplo-hladno, sjever-jug, prošlost-budućnost. Kao što nam pripovijedaju nordijski mitovi o postanku svijeta, iz napetosti ovih suprotnosti nastalo je jedno ogromno vrelo imenom Hvergelmir (Grmeći kotao) iz kojega je istjecala obilna količina uzavrele tekućine, formirajući jedanaest velikih otrovnih i užarenih rijeka, poznatih pod zajedničkim imenom Elivagar, što u doslovnom prijevodu znači “Olujni valovi”.[3] Udaljavajući se od svoga vrela, ove su se rijeke postupno hladile, dok se na njihovoj površini stvarala pjena koja je u slojevima počela prekrivati čitav Ginungagap gustim pokrovom od leda i mraza. Međutim, budući da su njegovi južni dijelovi bili izloženi iskrama i toplini, koje su donosili vjetrovi iz Muspelheima, led se na ovom području topio dajući toplu vodu čije su kapljice počele “oživljavati”. Upravo u ovom trenutku i u ovom negostoljubivom zjapećem bezdanu, smještenom između južnog kraljevstva ognja i sjevernog kraljevstva leda, slučajni susreti plamenih iskri i ledenih kaplji u noći vremenâ pokrenut će događaje koji će dovesti do rođenja svijeta i nordijskih božanstava.

Gigant rođen iz zemlje

Kao što je već rečeno, Ginungagap se nalazio između pustog područja prekrivenog maglom i ledom imenom Niflheim i područja kojim je kraljevao oganj i toplina pod nazivom Muspelheim. Toplina i hladnoća bili su fenomeni koji su dominirali primordijalnom atmosferom. Došavši u međusobni dodir, ove su dvije sile omogućile nastanak blagotvorne topline i formiranje plodnih kapi rastopljenog leda. Iz ovih malenih djelića kaosa u previranju rodio se Ymir, primordijalni hermafrodit koji je bio praotac sila zla poznatih pod nazivom “mrazni giganti” ili “giganti od leda”.[4] U okviru nordijske kozmogonije njegova pojava predstavlja biće koje je prvo pozvano na život, ali i koje je prvo osuđeno na smrt kako bi se od njegova mrtvog tijela mogao stvoriti postojeći svijet.

Kao što smo već spomenuli, Ymir se smatra praocem svih zlih bića, što za sobom povlači sasvim logično pitanje o izvoru ovoga njegovog zla. Prema drevnim predajama, odgovor na postavljeno pitanje nalazi se u činjenici da je on nastao iz ledenih kaplji otrovnog Elivagara (jedanaest rijeka o kojima je bilo govora) zagrijanih toplinom iz Muspelheima. S obzirom na to, istočni grijeh u nordijskom načinu shvaćanja nije posljedica slobodne odluke, nego je rezultat činjenice da se već u ovim “kapljama života” nalaze čestice otrova, koje će po samoj svojoj naravi onečistiti svo njegovo kasnije potomstvo.

Borovi sinovi stvaraju svijet

Naziv Ymir vjerojatno je povezan sa staronordijkom riječju 'ymr' (mrmljanje) pa bi u tom slučaju njegovo ime značilo “Mrmljalo” pri čemu se imaju na umu prvi zvukovi koje je proizvodio život u nastajanju.[5] Smatran je ocem i majkom gigantâ. Bio je toliko ogroman da je opružen prekrivao čitavu Zemlju. U golemim šupljinama njegova tijela krila se moćna vatra, što je njegovom tijelu davalo veoma visoku temperaturu. Poznat je i pod nadimkom Aurgelmir, što etimološki vuče korijen iz riječi 'aurr' (vlaga) čime se označavao sveti sok koji istječe iz Kozmičkog jasena Yggdrasila, natapajući svih devet svjetova nordijskog univerzuma. Ipak, i ovaj gigant od blata i zemlje imao je svoje trenutke umora tijekom kojih je iscrpljen počivao na onoj istoj materiji koja ga je rodila. Za vrijeme jednog od ovih trenutaka počinka, gigant je donio na svijet svoja prva čudovišna stvorenja. Naime, budući da se znojio dok je spavao, iz nekoliko kapljica znoja, nataloženih u udubini njegove lijeve ruke, rođen je prvi par divovskih bića. Osim toga, na sličan je način iz smrdljive izlučevine Ymirovih nogu nastao i šestoglavi gigant Trudgelmir čije ime znači “Glasnorik”. On je bio otac Belgermira, giganta koji će svoje sunarodnjake spasiti od istrijebljenja. Znojenje gigantovih pazuha nije poznavalo odmora, a svaka je kaplja u sebi nosila sjeme života jednog giganta, tako da se u kužnim isparenjima i nečistoći rodilo mnoštvo divovskih bića užasnog izgleda, koja su bila gospodari zla.

Iz pjene nastale topljenjem leda rođena je i Adhumula, “Hraniteljica”, ogromna krava na čijem se vimenu Ymir osvježavao i hranio. Očito je bila riječ o vimenu ogromnih dimenzija koje su odgovarale zahtjevima takvog jednog “dojenčeta” i koje je moglo dati četiri obilne rijeke mlijeka. Čudesna mliječna proizvodnja Adhumule bila je još izvanrednija ako se ima na umu da se životinja hranila isključivo ližući vrhove veličanstvenih gromada leda, koje su se nalazile na pozadini ledenog obzorja. Iz ovoga vječitog leda krava je dobivala neku slanu tvar veoma bogatu hranjivim i plodnim sastojcima, tako da je svojim lizanjem jednog dana oblikovala kosu bića s ljudskim crtama. Slijedeći tajanstvene naloge svoga majčinskog nagona, drugog je dana vrhom jezika izvajala lice, a trećeg je dana konačno dovršila svoje djelo stvorivši čovjeka imenom Buri što znači “Roditelj”.[6] Takvo nešto nikada se nije vidjelo, a Buri je u svojoj veličanstvenosti bio prekrasan i snažan. Međutim, u jednom svijetu poput ovoga nije se moglo biti sam, pa je Buri, posluživši se spolnom podvojenošću svoga tijela, rodio sina na svoju sliku i priliku kojemu je nadjenuo ime Bor što znači “Rođeni”.[7]

Međutim, Bor nije želio ići očevim stopama i združio se s Bestlom[8], kćeri giganta Boltorna čije ime znači “Žalac zla”. Dobili su trojicu sinova koji su bili određeni da donesu revolucionarni poredak stvari. Odin, Vili i Ve bili su bića obdarena ne samo inteligencijom, nego i snagom. Prema nekim autorima koji su se bavili proučavanjem nordijske mitologije, njihova imena ustvari predstavljaju različite aspekte Odinove osobnosti. U svakom slučaju, žudeći za vlašću, Borovi su sinovi zametnuli bijesnu borbu s Ymirom. Protiv njihove lukavosti, gigant rođen iz zemlje nije mogao ništa učiniti, te je na koncu ubijen snažnim udarcem u glavu. Krv se u obilnim mlazovima razlila, izazvavši pravi sjajnocrveni potop koji je plavio i odnosio sve pred sobom. Crvena je bujica osudila na okrutnu smrt sve gigante, izuzev Belgermira (Medvjedov urlik) koji se zajedno sa ženom uspio spasiti tako što se uhvatio za jedno zalutalo šuplje deblo. Ymirov prsni koš bačen je u ponor nad ponorima (Ginungagap) kao užasno svjedočanstvo pobjede trojice braće. Među ostacima u raspadanju kretale su se larve, nesvjesne klice novoga života. Odin i njegova braća udahnuli su im inteligenciju i svijest, pa su iz ovoga bezobličnog komešanja nastali prvi gnomi, bića malenoga rasta i praroditelji patuljaka i elfova.

Malo kasnije, trojica su braće uzeli Ymirovu lubanju i od nje načinili nebeski svod. Kao potpornje za ovu ogromnu kupolu postavili su četvoricu patuljaka koji su se zvali Austri (Istok), Vestri (Zapad), Nordri (Sjever) i Sudri (Jug). Njihova su imena označavala četiri strane svijeta. Bogovi su uzeli nekoliko užarenih iskri, koje su poput meteorita doletjele iz Muspelheima, te ih stavili u središte Ginungagapa, mračne labirinte velikog ponora, tako da mogu rasvjetljavati Zemlju i nebesa. To su zvijezde i Mjesec. Kasapljenje ogromne lešine nije se time završilo. Kostur je upotrijebljen za oblikovanje planinskih lanaca i stijena koje se prostiru preko Zemljine kore, dok je krv iskorištena za stvaranje vode kojom su ispunjene šupljine u Zemlji, čime su nastala jezera i mora. Čvornata i bodljikava kosa poslužila je za stvaranje onih gustih šuma kroz koje svjetlost dana jedva uspijeva prodrijeti. Osim toga, s neuobičajeno nasilnom gestom, mozak je bio raskašen i razbijen na komade koji su kao oblaci bačeni na nebeski svod. Okrugla i opasana oceanskim vodenim prstenom, morem koje je dublje i plavlje od svih drugih, Zemlja je bila izdignuta, onakva kakva jest, iz morskih bezdana. Na njezinim krajnjim dijelovima trojica su braće stvorila teritorij pod nazivom Jotunheim, koji je bio namijenjen gigantima. Na sjevernom kraju neba postavljen je Hresvelg, gigant s krilima od orlovskog perja, koji svojim krilima stvara vjetar svaki put kad se sprema za let o čemu svjedoči i poema „Vaftrudnirove riječi“ (36-37):

Hresvelg je ime giganta

što u liku orla

stoji na rubu nebesa:

od njegovih krila,

kažu,

dolazi vjetar na sve ljude.[9]

Bogovi su zatim, koristeći guste i nakostriješene Ymirove obrve, podigli u središtu Zemlje ogroman zid koji je opasivao teritorij dodijeljen ljudima. Zid je imao funkciju zaštite ovoga teritorija pod imenom Midgard (Srednja zemlja) od uništavajućeg bijesa gigantâ. Sad je ostalo još stvoriti ljude. Tijekom jedne šetnje obalom, trojica Borovih sinova našli su dva debla koja je donijela struja, te su ih isjekli i načinili od njih ljudske forme. Potom im je Odin udahnuo dušu i život, Vili razum, a Ve osjetila.

U jednoj drugoj verziji mita protagonisti stvaranja prvih ljudi su Odin, Hoenir i Lodur. Međutim, u ovoj verziji bogovi ne nalaze debla, nego beživotna tijela. Kako bilo da bilo, prva ljudska bića dobila su odjeću i imena. Prema vrsti drveta od kojega su stvoreni, muškarac je nazvan Ask (Jasen), a žena Embla (Brijest). Ask i njegova družica naselili su Midgard i od njih vodi porijeklo ljudska rasa.

_______________________________________________________

[1] Kao primordijalno stanje koje je prethodilo nastanku svijeta, Ginnungagap je, ne samo etimološki, najbolji ekvivalent Kaosu grčkih mitova.

[2] Postoje četiri glavna izvora koja govore o nordijskoj kozmogoniji. To su tri pjesme iz Starije ede: Voluspa (Viđenje proročice), Vaftrudnismal (Vaftrudnirove riječi) i Grimnismal (Grimnirove riječi), te njihova sinteza u Proznoj edi.

[3] Snorri Starluson donosi dva različita popisa imena ovih jedanaest kozmičkih rijeka. Prvo navodi da u Elvigar spadaju: Svol, Guntra, Fjorm, Fimbultul, Slid, Hrid, Sylg, Ylg, Vid, Leipt i Gjoel. Međutim, nakon toga nudi drugačiji popis rijeka koje izviru u Hvergelmiru i teku kroz boravište bogova: Sid, Vid, Sekin, Ekin, Svol, Guntro, Fiorm, Fimbultul, Gipul, Gopul i Gomul, kojima pridodaje trinaest drugih rijeka: Tyn, Vin, Vina, Vegsvin, Tjodnuma, Tol, Hol, Grad, Guntrain, Nyt, Naut, Non, Hron. Prema njemu, ove se rijeke dijele u dvije velike kategorije: one koje teku kroz božanske teritorije i one koje prolaze kroz svijet ljudi i silaze u kraljevstvo mrtvih.

[4] Njegovi su potomci bili Swartead, otac rase pjevača čarolija, Witolf, otac vještičje rase, te Wilharm, predak čarobnjaka, dok je sam Ymir bio prvi od rase orka.

[5] Na istoj liniji značenja nalazi se jedna druga moguća etimologija prema kojoj ime ovoga giganta proizlazi iz glagola ymia što znači “vrištati”. Pored ove interpretacije, postoji i mišljenje prema kojemu ime Ymir potječe od protogermanske riječi jumijaz čiji se korijen nalazi u indoeuropskom jemo što znači “blizanac” (sanskrt. yama, lat. geminus). Iako na prvi pogled ovo tumačenje može izgledati neprihvatljivo, imajući u vidu da Ymir nije imao blizanca, ono ipak ima neku svoju nutarnju logiku kao što će se vidjeti u daljnjem izlaganju.

[6] Ime Buri potječe od staronorveške riječi bera što znači “rađati”, koja vuče korijenje iz indoeuropskog bher “donijeti” (na svijet). Prema jednom drugom mišljenju, korijen ovoga imena treba tražiti u albanskoj riječu bur koja znači “čovjek” što automatski implicira ideju da je Buri bio prvi čovjek.

[7] Prema jednom drugom mišljenju, ime Bor potječe od staronorveške riječi bora što znači “bušiti”. S obzirom na to, ovo bi se ime moglo prevesti kao “Bušilac” što je vjerojatno povezano s Borijevom seksualnom aktivnošću.

[8] Bestlino bi se ime moglo povezati s antičkom riječju böst što u doslovnom prijevodu znači “bračna ljubav”.

[9] Prema nekim znanstvenicima, orao Hresvelg je onaj isti orao na kojemu sjedi mitski sokol Vedrofolnir. Međutim, budući da to ne potvrđuje nijedan izvor, ovo mišljenje ostaje tek neutemeljena hipoteza.