Svjetlo u tami afričke kolibe

Odlučio sam krenuti za Johanesburg čitav dan ranije, mada i nisam morao. Do tamošnjeg aerodrome je bilo nekih četristo kilometara, najviše pet sati vožnje po dobroj asfaltnoj cesti. Mogao sam stići na avion i da sam krenuo rano ujutro, na sam dan leta. Ali ne, ja sam kod domaćina insistirao da podjem ranije, imao sam dva dobra razloga za to.  Jedan je bio da nisam nipošto htio zakasniti na let,  bila je to, dakle, moja mjera predostrožnosti kojoj me, uzgred da spomenem,  naučio moj otac. On je uobičavao da se na sarajevskoj željezničkoj stanici nadje bar sat prije polaska voza, pa makar s njime išao ne dalje od Tarčina. ‘Ja volim čekati njega, on mene sigurno neće.’ –izustio  bi on tu njegovu putničku mantru kad god su mu prigovarali da kreće od kuće ranije nego li treba. Valjda mu je to ostalo iz vremena dok je bio mladić, kada je svako putovanje iz rodnog mu Bugojna, a posebno putovanje željeznicom,  bilo prava senzacija i skup dogadjaj. Očigledno, dio te njegove mladalačke traume je prenio na mene.

Drugi razlog mog ranijeg polaska  put aerodroma je bio  emocionalne prirode. Htio sam da put kroz Bocuanu potraje što duže, da rastanak sa tom zemljom koja me je uistinu opčinila, odgodim, bar za kratko. Želio sam  se još malo nagledati tih zanosnih afričkih krajolika, htio sam da mi se urežu u pamćenje, da mi ostave  dubok trag u srcu. Sve sam činio da usišem što više od te ljepote u se, da je ponesem kući - baš kao da  sam slutio da ponudjeni posao u Africi neću prihvatiti, da se tamo više vratiti neću.

Krenuli smo oko devet sati, odmah nakon doručka, gala doručka, kojeg su servirali u hotelu ‘Gaborone sun’. Šofer mi pojasni da bismo do podneva trebali preći granicu Bocuane sa Juznoafrickom republikom,  obaviti sve formalnosti, a onda   nastaviti ka Johannesburg-u. Računali smo taj dan prevaliti dvije trećine puta i  oko tri popodne stići u Rustenburg gdje bismo prespavali. To mjesto nam je preporučio director Instituta, tamo je on imao brata koji je držao malo konačište  – ‘lodge’, kako se to u Africi kaže.

Na odredište  stigosmo prije nego smo planirali. Nadjosmo hotelčić, ‘Bergsg Lodge’ se zvao. Bio je blizu centra mjesta,  nedaleko od Pete Avenije, zapamtio sam to dobro, podsjećalo me na čuvenu njujorkšku. Smjestismo se kod ljubazna domaćina i  zakratko odmorismo, kad me šofer zamoli da podje  kombijem u nedaleko selo, tamo je imao rodjake. Ja se složih, pa odmah, shvatajući da nemam šta raditi u nepoznatu mjestu, upitah da li bih mu se mogao pridružiti. On radosno klimnu glavom, činilo mi se kao da je samo to priželjkivao. Pa mi reče da je to tek dvadesetak kilometara istočno od Rustemburg-a. ‘No, potrajaće, put nije baš najbolji.”-  upozori me ljubazno.  

Sjedosmo u kombi i krenusmo ka odredištu. Ubrzo izadjosmo na periferiju gradića, a onda ugledasmo predio rijetko naseljene zaravni obrasle  niskim rastinjem, prava afrička savana, tek pokoje usamljeno drvo, valjda da pruži hladovinu spasa pregrijanu putniku namjerniku. Kako smo odmicali od Rustemburg-a cesta je postajala sve lošija, a kuće sve skromnije - od vila ogradjenih kamenim zidovima stigosmo medju potleušice, male kolibice, ali jos uvijek blještavo bijele i uredne, tako mi se pokazivahu na jarku suncu. U neka dob sidjosmo na prašnjav put i nakon par kilometara dodjosmo pred kuću vozačeva rodjaka. Upitah vozača gdje se nalazimo, kako je ime  sela, tek da znam gdje sam i da znam pričati gdje sam bio. ‘We are in Marubitshi’ – reče mi ime mjesta u koje smo upravo bili stigli.  

Nisamo  uspjeli ni ugasiti motor, a  oko nas se okupi  čitavo mnoštvo roda šoferova, nekoliko odraslih i čitav roj dječurlije. Došli su da nas pozdrave. Curice su smjerno čekale da izadjemo, dječaci su mahali rukama, dovikivali. Svaki je pri tom pridrżavao gumeno kolo, nešto nalik točku  bicikla za kojim su, kasnije spazih, trčali  guraljući ga rukom ispred sebe. To me u trenu  podsjeti  na djetinjstvo i na dragu igru kojom smo se  zabavljali dok sam stanovao na Marindvoru, u Gundulićevoj.

Mi se pozdravismo sa svakim od odraslih članova porodice i bismo pozvani da udjemo u dvorište. Posjedasmo na drvene klupe ispred kuće. Domaćini su odmah prešli na lokalni jezik, ja nisam više ništa razabirao iz njihove unakrsne priče. Svako je razgovarao sa svakim. Bio sam prepušten sebi, dobio sam vrijeme da posmatram, da uživam. Šofer, koji je sjedio do mene, se nekoliko puta izvinu što  sam izostavljen iz njihova razgovora, no ja rekoh da mi je sasvim ugodno i da se ne obaziru na mene.  Nakon neka vremena poželih protegnuti noge, pa upitah vozača da li je selo bezbjedno jer bih volio malo prošetati unaokolo. On mi se primaknu i tiho na uho reče da su svi susjedi, bliži i dalji, već registrovali da njegovi rodjaci imaju stranca u posjeti i da je to sasvim dovoljna garancija da se osjećam sigurno u njihovu selu. Ja ustadoh, pa zakoračih puteljkom koji je vodio ka vodotornju što se uzdizao na horizontu.

Bilo je još uveliko dan, sunčano i prilično toplo. Vani nije bilo nikoga, baš  kao u vrijeme sieste, popodnevnog počinka kojeg slijepo poštuju u Španiji i skoro posvuda gdje se tim jezikomgovori. Tek tu i tamo bi se  začuo cvrkut kakve ptičice. Selo je bilo smješteno u ravni, radije bih rekao nepregledno velikom platou posutom žutom prašinom iz koje je stršilo poluosušeno nisko rastinje. U daljini prepoznah još pokoje usamljeno drvo, ono nevisoko savansko, sa bogatom krošnjom nalik otvorenom kišobranu. Kućice su bile skromne, prizemnice, večinom od naslaganih sivih betonskih blokova i pokrivene tankim sjajnim limom. Na onim siromašnijim je pokrov  bio od izravnata  lima sa odbačenih metalnih bačvi za naftu – pomislih kako se ovdje ništa ne baca, sve se koristi do kraja, čak bolje nego u Holandiji gdje se štošta toga  nastoji reciklirati i ponovo vratiti u upotrebu. Zastadoh pred jednom takvom na brzinu sklepanoj potleušici smještenoj na par stotina kvadratnih metara suhe zemlje pored koje je, na tek  par koraka udaljena, stajala mala afrička koliba, okrugla, ona od sasušena blata i pruća  i sa obaveznim slamnatim krovom. Ubava mi bijaše,  ja se za trenutak zagledah u nju.

Trošna kućica i lijepa koliba u kojoj mi zasija Joshua,  Marubitshi, Južna Afrika

‘Good afternoon!’ -nazdravi mi ženski glas prenuvši me iz mog divljenja skladu i ljepoti kolibe. Okrenuh se i ugledah osobu što je stajala na vratima  obližnje trošne kućice, zbog  sjenke  plehana krova ne vidjeh joj lice, samo suvonjavo tijelo. Ja joj odzdravih. Ona me upita da se nisam izgubio, da ne tražim koga. Govorila je engleskim jezikom, ali opet sa onim  teškim lokalnim akcentom, jedva sam razabirao šta me pita. Rekoh da sam u posjeti, tu u njenu susjedstvu i da sam izašao da razgledam selo. ‘Ooo  dear, you can’t find anything interesting over here, except lot of poverty and misery.’- reče mi da se tu nema šta valjano vidjeti, sve sama bijeda i jad. Onda krenu prema meni koji sam stajao uz žicanu ogradu njena dvorišta. Izlazeći iz sjenke pokaza mi  ljepuškasto lice pa onda  pomalo tužnim glasom dodade: ‘Unfortunatly,  I am at the bottom of all of it’. Pojasni mi da je ona na dnu  te svekolike bijede.
 

Tako započesmo naš slučajan razgovor s noga - ona je stajala s jedne strane žičane ograde, u njenu vrtu, ja s druge, na cesti. Iz razgovora saznadoh da je udovica, da joj je muž poginuo u rudniku i da tu živi sa dva sina, jednim  od 12 godina, drugim od 22. Reče da je stariji  prije sedam godina imao nesreću, kamion ga je pregazio, pa je ostao nepokretan, od struka nadole. Cijelo vrijeme, svih tih sedam godina leži u kolibi preko puta, nepomičan. Preko dana je najčešće sam, prepušten sopstvenoj zloj kobi. Mladji sin joj ide u školu, tu u  selu, a ona, majka, pokušava da zaradi koru kruha noseći vodu sa udaljenog vodotornja onima koji to mogu platiti. ‘Tek par novčića’, tako nekako je prokomentarisala.

Uskoro se na vratima trošne izbe, one sa plehanim pokrovom, pokaza dječak, njen  mladji sin. Znatiželjno pogleda spram mene. Ugledah bijele zube izatopla, prijateljska osmjeha  i velike nemirne oči. Veseo dječak, pomislih u sebi. Upitah ga kako je u školi, ima li problema sa učenjem, a on, pomalo sramežljivo odgovori da nema. Još dodade kako je najbolji učenik u čitavoj školi.  Bio je u šestom razredu, završnom. Zapitah ga  još da li bi želio ići dalje, nastaviti školovanje, šta bi htio postati. ‘Teacher!’ - učitelj, odgovori kao iz topa, a onda pognu glavu, zagleda se u prašnjavo tle ispred sebe i začuti. Mati uskoči s komentarom da za to nemaju novaca, valjalo bi ga poslati u veći grad, a to je nešto što mu ne može priuštiti. Nego će i on morati nositi vodu susjedima, pomoći joj,  jer nju snaga izdaje, ne može više ni sama sobom. A i brat invalid je tu  s njima, valja o njemu brinuti, spomenu na kraju blago podižući glas da bi dječak to dobro čuo,   shvatio i prihvatio.

Žena me ljubazno pozva u kuću, na šoljicu čaja. I još dodade da bi starijem sinu bilo drago sresti me i popričati se, osamljen je, željan razgovora. Ja pristadoh na ovo drugo. A to je značilo da ću trebati zaći u onu afričku kolibu, u njoj je ležao stariji sin. Ona mi reče da udjem u dvorište i rukom pokaza prema kolibi. ‘Izvolite, Joshua leži ondje’ - izgovori opet nešto glasnije, valjda da sinu najavi da će imati posjetu.  Ja kročih u dvorište, pa se uputih prema kolibi. Sagnuh se da ne udarim glavom u nizak nadvratak i zakoračih unutra.

U kolibi me dočeka mrak i težak miris ustajala zraka. Dok su mi se oči  privikavale na tamu čuh ugodan muški glas koji me oslovi. Po zvuku sam cijenio u kojem pravcu treba da gledam i tražim neznanca. Kada se oči prilagodiše na mrak, prvo što ugledah bijahu krupne beonjače i biserno bijeli zubi iza smiješka dobrodošlice. A onda razaznah lik mladića, prelijepo lice, onu zadivljujuću afričku ljepotu koju imaju muškarci iz Sudana i  žene iz Etiopije.  Ležao je na slamnatoj prostirci okrenut vratima tako da je kroz njih mogao vidjeti nešto dnevnog svijetla i par kvadratnih metara svijeta izvanjskog. Ništa više. Koliba je bila prazna, niti namještaja, niti ognjišta, ničega u njoj. Samo on i nešto slame razasute  na nekoliko mjesta, valjda prostirka za mladjeg brata. Pridjem mu uzglavlju  i kroz otvorena vrata mi se pokaza sav njegov skučeni i ukočeni horizont, na  jednom kraju je bio on, a na drugom, udaljenom dvadesetak metara od ulaza, jedno  poluosušeno stablo, prašnjavo tle i po njemu  par razbacanih polomljenih cigala ili grumenova sasušene zemlje, s tog mjesta nisam mogao razabrati  što od to dvoje.

Pozdravismo se i predstavismo jedan drugome. Izgledao mi je radostan. Ja otpočeh razgovor, po običaju, ispitivački. On, kao da je samo to čekao,  odmah poče pričati o danima kada je još bio zdrav, o tome kako je i on bio dobar učenik, kako je bio pošao u srednju školu i snivao da će postati vozač autobusa, da će tako roditeljima, otac je tada bio živ, pomoći da kupe malu farmu ne bi li stali na noge. Govorio je veselim glasom, takav mu je bio i izraz na licu. Pričao mi je kako u ljetna praskozorja  kroz otvorena vrata kolibe očekuje da ugleda sunce na izlasku, da je po mjestu na kojem se pojavi  naučio razaznavati koje je mjesec u godini, čak i koji je dan u mjesecu. Zimi, kada se sunce ne bi pojavljivalo u njegovu skučenu vidokrugu, osluškivao je ptice, po njihovu pjevu je odgonetao da li je proljeće blizu, da li će drvo pred vratima kolibe uskoro ozelenjeti.

Nekako mi se učini da je i on, iznenadjen mojom posjetom,  procvrkutao. No, ja sam taj cvrkut s naporom pratio. Velikom.  Imao je, baš kao i majka mu, jak akcenat, teško razumljiv. Uz to je  još govorio brzo kako to obično čine usamljeni ljudi, odviknuti od dvosmjerne  komunikacije u kojoj sagovorniku treba dati vremena da čuje i razumije šta mu se govori,  dati mu priliku i da  ponešto kaže. Ja,uprkos svim naporima da ga razumijem, počeh gubiti nit njegove priče, nisam je mogao slijediti.

Gledao sam u njega, a mislima sam se pitao kako je tom mladiću, tom nabubrenom pupoljku života što je godinama  zakopan pod zemlju, pokopan u tamu zemljane kolibe. Zamišljao sam kako bih na njegovu mjestu bio nesrećan, ucviljen zbog dubokog beznadja,  gorak  sebi i  svakome. Kako bih samo sanjao da će se desiti čudo, zamišljao da si nalazim lijeka, čeznuo za časom kada ću ponovo stati  na noge, molio se sebi za spas. I plakao nad sudbinom, nad samim sobom. A on, leži godinama nepomičan u tom mraku i zrači toplinom. U  duši mu se ne ogleda ni trunka tamete kolibe, tame koja sve  okružuje i robi. Da nisam znao kakva ga je nevolja snašla, mislio bih da razgovaram s nekim koga je jučer savladala gripa ili prehlada, s nekim ko će već sutra ustati iz kreveta.

Došlo je vrijeme da idem. I dok sam mu pružao ruku da ga pozdravim za rastanak ne mogoh izdržati, a da ga ne upitam šta sanja, s kojim mislima liježe i s kojim ustaje, čemu se svome Bogu moli. Pitao sam ga očekujući da će mi reći što bih i sam na takvu mjesti odgovorio. Da će spomenuti ono što svi bolesni jedino priželjkuju.  Mislio sam da će kazati kako želi da ozdravi, da prohoda, da će htjeti novi život, poželjeti pobjeći iz postojećeg. A on bez imalo razmišljanja, onako spontano, s andjeoskim izrazom lica  i očigledno iz srca smireno odgovori: ‘Moja najveća želja, jedina molitva koju molim  je da nekako smognemo novaca pa da moj brat podje u srednju školu, na koledž. ’  

U tom času mene prodjoše trnci, samo što ne zaridah pred tim unesrećenim mladićem. Mladićem čija je ljubav za drugog veća od njegove neizmjerno velike mizerije, veća od želje za životom, veća od ljubavi za sama seba.

‘O Bože, ko je ovo predamnom?!!!’ –zapanjeno vrisnuh na sav glas, na mom jeziku, njemu nerazumljivu.

I u mahu shvatih da mi se u liku Joshua-e ukazao sami Bog. Da mi želi poručiti kakva je to ljubav koju nam On u srce hoće usaditi.

Dublin, marta 2012.

 Tekst je izvorno objavljen u časopisu Bobovac.

Prenosimo ga uz autorovu suglasnost.

branislavmik@yahoo.com