Kad suvremeni kršćani osjećaju teškoću u pokušaju da jezikom svog vremena i iskustva govore o uskrsnuću, možda je barem neka utjeha spoznaja da se pred tim »fenomenom« ništa jednostavnije nisu osjećali ni prvi Isusovi sljedbenici. S obzirom na uskrsnuće u evanđeljima – prije pretpostavljene i opjevane kršćanske radosti i klicanja – otkrivamo uglavnom strah, šutnju, nevjericu, čuđenje, sumnju, ili slikovito rečeno susrećemo spora i okorjela srca te zatvorene oči. Makar na pojmovnoj i idejnoj razini bilo već pripremljeno u kasnom židovstvu, uskrsnuće Isusa iz Nazareta od samih početaka izaziva nelagodu jer se ne da jednostavno i lako ni u riječ ni u sliku. Kod njega jednostavno fali riječi, čak i kad se saberu sve riječi svijeta. Uzmanjka i prikladnih slika, ostajući na gotovo suvremenoj apstrakciji. Možda zato što uskrsnuće ne pripada činjenicama i podacima koje možemo mjeriti, provjeravati, opisivati i prikazivati. I možda se zato kršćansko prvo tisućljeće prilično ustezalo od izravnih prikaza uskrsnuća. Ono bitno pripada području vjere. I to ne bilo kakve vjere, nego povjerenja u Boga života i pravednosti. Odatle sva priča i počinje. Bez dokaza i bez fantaziranja, a s puno pitanja. Njih vjera ne podcjenjuje niti magično rješava, nego ih zadržava i nosi.

'Raspeti je živ': to je kratki, emfatični izričaj s posljedicama: za ljude, za Boga, za Raspetoga.


Prah i pepeo

Prije svega govor o uskrsnuću polazi s terena velike i neizbježne ljudske teme smrti kao zadnje riječi nad životom. I onda još šire: teme propadanja i prolaznosti kao zakona nad postojanjem. Oboje, zakon prolaznosti i zadnja riječ smrti, gospodare poviješću univerzuma i živih bića.

Nemilosrdna je smrt. Ona je činjenica, i to sasvim gruba činjenica. Ljudi oduvijek stoje na distanci s njom. Kako je s drugim živim bićima, nismo sigurni jer nemaju mogućnosti da nam se priopće ili možda mi nemamo receptore da ih prikladno registriramo. Ipak, opažanje veli da se općenito živa bića ne osjećaju lagodno pred prestankom življenja, da žele izbjeći smrt i što dulje ostati na životu. A opet uzajamna privlačnost je fatalna: i živa bića – svjesna ili nesvjesna svejedno – neprestance idu u susret smrti, dok se ona japanski točno i prema svom redu vožnje do njih dovlači. Dakako njezin red je vrlo nepredvidiv i nije vezan isključivo uz vanjske simptome. Ona ponekad halapljivo proždire, ponekad dugo gušta. Uglavnom, još od prvih živih bića pa sve do zadnjega, ta dama nikad nije nezadovoljna i gladna otišla s poprišta. Niti će otići.

Otkad su ljudi svjesni sebe, postavljaju pitanje o smrti. Otada pokušavaju različite a uzaludne pogodbe sa smrću, podmićujući je žrtvom, prinosom, molitvom. Otada također za nju rezerviraju i posebno carstvo, uglavnom negdje ispod, u tamnim dubinama zemlje, u pećinama iz kojih izlaza nema. Smrt se ugnijezdila usred života i kako stvari stoje tu će i ostati. Usprkos ljudskoj silnoj želji, usprkos više ili manje domišljatim mitskim religioznim objašnjenjima o njezinu nastanku, među koje treba ubrojiti i biblijsko, usprkos znanstvenim postignućima i popularnim eliksirima: ona se sudbinski svezala sa životom kao neki njegov pol i nadopuna. Pa ipak ljudi oduvijek osjećaju strah od njezine prisutnosti, htjeli bi je zaobići i prevariti. A smrt je neprevarljiva i neumorna.

Procesi prirode kao što je izmjena godišnjih doba – osobito od zime prema proljeću i od suše prema kišnom razdoblju –, kretanje nebeskih tijela s njihovim mijenama, sijanje i klijanje sjemena, bolest i ozdravljenje te na koncu stanje sna i buđenje: sve to čovjeka asocira na smrt ali i na mogućnost buđenja iz tog stanja. Prirodni ciklusi navode na slutnju – i želju! – kako se također u smrti događa nešto slično spavanju ili procesima preobrazbe i rasta. U tome svemu čovjek traži neko pouzdanje da će i njegov život i tijelo poput sjemenke niknuti na novi život, da će se čovjek iz smrti probuditi kao iz sna, da stanje mrtvila nipošto nije konačno, jer doći će proljeće. U tim slikama buđenja, podizanja i ustajanja, rasta i razvoja čovjek je protezao svoju nadu da ipak sve neće nestati u prahu i pepelu, da će nešto ostati, dapače da će ostati ono najvrednije, najbolje, ono što ne bi trebalo propasti kad – činjenično – propadne meso i kost, živci i sluh, mozak i misao, kad nestane slike naših odnosa, kad se pokidaju niti i više se ne vidi dalje…

Smrt je za ljude jednostavno nerješiv problem. Ona donosi kraj ljudskom naporu i umoru, ali i radosti i sreći. Donosi olakšanje od neprijatelja i bolesti, ali i more tuge za djetetom, voljenim, prijateljem. Upravo je zato pobjeda nad smrću jedna je od velikih tema svih religija. Možda i jedna od zavodljivih tema, u koje je puno investirano, a s nesigurnim ishodom. Koliko god se upinjale i kakve god tehnike primjenjivale, religije ne uspijevaju pobijediti smrt na važnom području ljudske tjelesnosti, materijalnosti, ljudskog identificiranja s poznatim oblicima.

Možda ipak središte religioznog govora o smrti i nije u – na koncu doista nemogućem – dokidanju i pobjeđivanju smrti, nego u njezinu osmišljavanju i prihvaćanju. Za nas je važno da ni srce kršćanske vjere ne pripada smrti niti strahu od nje, nego životu i povjerenju u njega. I opet: ne životu kao odsutnosti smrti, ne životu kao zaokruženom, savršenom i ni u čemu manjkavom, nego životu koji je jednostavno širi, obuhvatniji, smisleni život, kojemu smrt nije fatalna činjenica niti razlog očaja i tjeskobe. O takvom životu govori uskrsnuće, buđenje, podizanje i prihvaćanje na novi život. Ono je metafora za potpuno novi život.


Bog vjerni

Smrt je redovito dovodila u pitanje moć bogova iz različitih panteona čovječanstva. Oni su, doduše, bili besmrtni, ali nisu – osim iznimaka – baš imali efikasno rješenje protiv opće prolaznosti i umiranja. Čak je smrti polazilo za rukom da i ponekog boga privede u svoje carstvo, u kojem se dalje traje bez ikakve radosti, ugode, okusa, sreće. Bez sjećanja. Carstvo sjena, nad kojim vlada smrt, bilo je izdašna tema za mnogobrojne priče koje su imale svrhu pouke, opomene, popravljanja ili zastrašivanja. O povratku iz tog carstva, uglavnom nije bilo govora. Tek poneki, i u pričama neuspjeli, pokušaj poput onog Orfejeva.

Biblijski Bog nije »od početka« jednoznačno bio samo Bog života. Njemu je pripadala također smrt koja opet nije imala nikakve autonomne ingerencije, ali jest imalasvoje područje zvano Šeol. Stari zavjet se uglavnom utječe Bogu za pomoć na zemaljskoj strani života. U ono što slijedi nakon smrti nisu polagane velike nade. Sazrijevanje slike Boga kao i ljudska očekivanja postupno su iznjedrila predodžbu Boga koji će nad smrću imati zadnju riječ i koji kao Bog života nema nikakvog posla – osim, recimo ljudski, neprijateljstva – sa smrću. Dugo je trajao proces ljudskog duha i rasta Božje objave, dok Bog nije postao jedino Bog života, nespojiv sa smrću i njoj apsolutno protivan. Ono što se pri tome pojavljuje jest očekivanje da Bog života svojom božanskom svemoći slomi moć smrti, da podigne i probudi na život one kojima smrt gospodari. Uskrsnuće mrtvih relativno je kasna tema u Bibliji i više se veže uz pitanje samoga Boga koji je vjeran svojim obećanjima, nego uz pitanje smrti, njezine moći i posebno uz pitanje maštanja o načinu na koji će Bog pobijediti smrt. Religiji – pa i biblijskoj – mašte dakako nikad nije nedostajalo.

Upravo je to središnje uvjerenje Biblije: 'Bog vjerni koji ne ostavlja svoga stvorenja.' Da stvorenje prolazi kroz kušnju smrti, da ne biva lišeno najozbiljnijeg i najbolnijeg pitanja o samoći, da prolazi kroz propadanje i promjenu – sve to ostaje zakon kojeg biblijski Bog ne dokida i na koncu tajna u čije pozitivno rješenje smijemo vjerovati. Kad se Biblija služi slikama poput oživljavanja suhih kostiju ili metaforičkim govorom o ustajanju mrtvih, njezina nakana nije da govori o načinu i detaljima tj. da kaže: upravo tako će se to dogoditi, tako će se kosti spojiti, tako će mrtva tjelesa ustati, tako će leševi oživjeti. Biblija ne govori o zombijima, nego o dubokom i iskrenom uvjerenju da Bog svoje stvorenje ne ostavlja ništavilu i propasti, ne prepušta naprosto fiziološko-biološkim zakonitostima – ali niti ih krši – nego oživljava za zajedništvo sa sobom, zajedništvo života kojem smrt nije zadnja instanca i više nije uopće nikakva instanca. Zajedništvo u kojem ništa ne propada, nego sve biva spašeno: svaki trenutak, svaki oblik, svaka uspomena, svaki pogled…

Biblijski Bog pri tome nije tek svemogući Bog koji iz svog ureda čeka pogodan trenutak da jednim potezom, jednom riječju razriješi stvari i probleme. Biblijski je Bog, koji je sasvim jasno i Bog Isusa iz Nazareta, do svake svoje božanske »pore« umiješan u ljudsku povijest i povijest njegova stvorenja. Svoju sudbinu vezao je uz sudbinu svijeta: i to se može sasvim mirno izreći bez bojazni da će se Boga poistovjetiti sa svijetom ili prirodom. On i dalje ostaje Bog i svijet njegovo stvorenje, ali između njih postoji odnos, koji nadilazi odnos nadređenog i podređenog. Taj odnos je nošen uzajamnim zanimanjem, priznavanjem i potvrđivanjem. Bog stoga ne odbacuje i ne reagira nervozno na ljudsku tjeskobu pred izobličavanjem i nestankom poznatog života u smrti, nego se odlučno stavlja na stranu čovjeka obećanjem da neće ostaviti svoga stvorenja, obećanjem koje »traži« povjerenje i ostvaruje se jedino kroz povjerenje. Takav sućutni Bog, ne tek neupitni princip i hladna objektivnost, pokazuje svoju osjetljivost za stvorenje, za čovjeka u vrlo delikatnom trenutku smrti, u situaciji propadanja poznatog svijeta i nevolji samoće. Taj Bog obećava svoju blizinu. Pri tome ne postoji način da se sve to provjeri.

U zanimanju za čovjeka i stvorenje biblijski Bog ne ulaže bilo što, možda par svojih svemoćnih riječ ili neko nezamislivo čudo. On zalaže najvrjednije od svog života, svu svoju svemoć stavlja na kocku pred ljudima i od njih »očekuje« jedino povjerenje, samo vjeru u njega kao Boga koji ne ostavlja, kojem nije nevažna suza u ljudskom oku, koji nadu ne iznevjerava, ljubav ne podcjenjuje, pravednost voli, pravdu želi, raduje se s radosnima, plače sa zaplakanima. Bog koji se do kraja, do kosti, do prašine uključio u ljudsko postojanje sa svim njegovim paradoksima i uzvišenim trenucima. Bog koji u svojoj vječnosti osjeća ljudsku želju za trajanjem života i toj želji izlazi u susret na sasvim nov, a opet poznat način. Odustati od tog Božjeg osjećaja znači odustati od njega kao Boga života.


Sasvim osobna priča

U petak popodne, ili točnije u petak predvečer, dokotrljan je velik kamen na ulaz u grobnicu isklesanu u stijeni. Ona je bila predviđena za jednu drugu smrt, koja još nije stigla i trebala je biti popraćena s očitijim obredima žalosti, bez žurbe i na nivou dobrostojećih ljudi. U grobnicu Arimatejca Josipa tog petka nepoznate godine, u nijemoj žurbi i užurbanoj tjeskobi, položeno je izmučeno tijelo Nazarećanina Isusa. S tijelom je ipak učinjeno sve što je propisano: povijeno je u čisto platno te uz pobožne molitve i obrede smješteno u grobnicu. Tipični ženski pogledi tuge i osjetljivosti za detalje pratili su polaganje u grob tijela čovjeka kojeg su voljeli i služili mu. Marija Magdalena, Marija Josipova i Jakovljeva, druga Marija, Saloma: stajale su pred grobnicom, spremne da svakog trenutka krenu pod pravila Zakona i u svetkovanje subote. Nisu odustale od Boga života, ali nisu ni očekivale nastavak priče njihova učitelja.

Ljudi redovito na ukopima ne očekuju mnogo. Sam obred zapravo djeluje smirujuće na one koji ostaju iza pokojnika: učinili su što je još jedino preostalo. U slučaju ukopa Isusa iz Nazareta baš je trebalo takvog smirivanja. Izdaja, napuštanje, izručenost bezočnoj sili i laži, mučenje i izrugivanje, na koncu ponižavajuća i prokletnička smrt – sve se to sručilo na njega kojeg su jedni smatrali prorokom, drugi govorili da je Ilija, treći da više sliči Jeremiji. Njegovi učenici smatrali su ga Božjim pomazanikom, Mesijom-Kristom. Sve se to polomilo u kriku ostavljenosti, u samrtnom hropcu proroka koji je stao na žulj funkcionarima Boga i odvjetnicima nacije. Još prije: u optužbi za bogohulstvo, u optužbi da se izjednačava s Bogom, u užasnom razapinjanju na križ, u zadnjoj riječi smrti. Zato se uz osuđenog, mučenog, ubijenog i pokopanog Isusa iz Nazareta nije vezalo mnogo očekivanja, ako ikakvo jest. Vjerojatno ni on nije očekivao uplitanje više instance u njegov slučaj koji nije zabilježen ni u jednom sudskom zapisniku. Isus jest Boga nazivao Ocem, jest govorio o sebi kao sinu Božjemu, ali obračun i pogubljenje bili su po zakonu. Božjem zakonu.

U događanju s Isusom iz Nazareta bilo je u igri kudikamo više od pukih židovskih prepiranja oko slova zakona, oko crtica i točkica. U Isusu je bilo više strasti i energije, nego što se redovito očekuje kod obnovitelja, preporoditelja, navjestitelja nacionalnog i političkog spasenja. S tom strašću on je naviještao jednu novost koja se zove Božje kraljevstvo i apelativno govorio ljudima o novim odnosima među njima. Božje kraljevstvo ipak nije tek novost ljudskih odnosa u čitavom njihovom spektru, nego novost odnosa s Bogom, čak novost Boga samoga. Isus naviješta Boga koji se raduje povratku grešnih i zalutalih, ali i Boga koji ne odustaje od pravednosti. Njegov Bog se ne drži sitničavo propisa i odredaba, makar se i pozivali upravo na njegovo ime, nego gleda čovjekovo srce u kojem stanuje želja za prihvaćanjem i praštanjem. Navještaj Božjeg kraljevstva otvara novi pogled na Boga i za Boga. Upravo taj novi pogled opet vodi na put prema »centralnoj tajni vjere«: Božjem radikalnom angažiranju u sudbini i za život njegova pomazanika.

Zbog svoje reputacije Bog je u Isusu 'morao' prolomiti zakon koji se poziva na njega dok ubija nevina. Zbog svoje reputacije Bog je Isusu 'morao' otvoriti put u život koji ne može dokrajčiti više nijedna smrt, ne može pogubiti nijedna sila i laž, ne može izručiti nijedna izdaja i zakon. Prema zakonu i samim time prema Božjoj volji ubijen je pravednik. Prema tom istom zakonu, prema svetim pismima, prema Božjoj volji pravednik nije ostavljen u krilu i vlasti smrti. Njegov život pripada svetoj Božjoj vlasti i odatle se očituje, ukazuje kao živi život, kao obećanje koje nije zanemareno i vjernost koja ostaje do kraja. Sve ostalo o načinu i sve ostalo o izgledu, trajanju, mogućnosti uskrsnuća, treba ostati izuzeto iz volje za fantazijom. Središtu kršćanske vjere pripada kratka nosiva rečenica: 'Raspeti je živ'. Dokaze koji bi nepobitno to utvrdili nikad nećemo moći imati. Niti to trebamo. Dosta je vjera u Boga koji ne ostavlja i povjerenje u svjedočanstvo onih koji su s njime dijelili život.

Do vjere u takvog Boga stiže se »hrvanjem« s naučenim i tradicionalnim slikama Boga i njegova djelovanja. Osobito pak sa starozavjetnom slikom Boga povijesti, koji na pobjednički način ostvaruje svoje planove. U priči o uskrsnuću, nama dakako sasvim familijarnoj, ostaje do kraja nešto skandalozno, ostaje mučno rješiva sudbina čovjeka patnika. Nju ne možemo riješiti onako kako mi to hoćemo: da sve na koncu prekrije jedan fini happy end pokrov i Isus sa pobjedničkom zastavom ustane pred svojim neprijateljima. I s ukazanjima i sa stišanim trijumfom i sa svetom Božjom moći – koja se paradoksalno očituje više kao nemoć – uskrsnuće ne može tek tako ostaviti pitanja koja je postavila povijest patnje čovjeka i stvorenja ili, ako hoćemo pomalo tipski, koja je postavio Veliki petak. Ne možemo zaboraviti bezbroj pitanja izviknutih u povijest Božje šutnje.

Uskrsnuće treba vratiti iz svođenja na razinu prirodnih ciklusa i njihova ustrajnog ponavljanja. Ono nije pobjeda impulsa života, prevlast sila života u prirodi, s proljećem, s kišama, sa zrakama sunca. Uskrsnuće nije – koliko god folklorna simbolika bila jaka i važna – vezano uz jaje, čak ni veliko jaje svijeta iz kojeg uvijek iznova nastaje život. Uskrsnuće Isusa iz Nazareta nije ništa prirodno, što susrećemo u svom svakodnevnom iskustvu. Ako ga se zamišlja kao povratak mrtvoga u život – kako se ni prema evanđeljima ne može shvatiti – ono nije ljudsko iskustvo. Kao velika metafora konačne Božje vjernosti i pravednosti, kao buđenje na sasvim novi oblik postojanja, novi oblik života koji uključuje identitet i povijest, ono je stvar vjere i jedino se u tom kontekstu može prihvatiti i razumijevati. Kao i gorućem grmu, i uskrsnuću se uvijek pristupa nogama vjere, one vjere koja ne traži niti može naći dostatne i neupitne razloge za svoje »iskustvo«. Na koncu, kršćanskoj vjeri je doista dostatna jednostavna i sažeta tajna: 'Raspeti je živ!'

Autor: fra Miro Jelečević