Tematizovanje apokalipse nije nikad passé, upravo zbog toga što svojom katastrofalnom inercijom suštinski prekida kontinuitet svakodnevne apatičnosti i letargije u koju nas neumitno gura savremeni konzumeristički poredak stvarajući iluziju reda, sigurnosti i svhodnosti. Baš kao u Pekićevom "Besnilu" koje anticipirajući apokalipsu unosi diskontinuitet u lažnu sigurnost civilizovane džungle, besprekorne organizacije i trijumfalističke slike ljudskog bića upućujući je na neizbežnu tragičnu sudbinu i kraj, tako i naše samosvesno društvo u svojoj predapokaliptičnoj i prodronalnoj fazi kada su simptomi bolesti očigledni, polako korača prema sopstvenom ambisu.


Sličnu kataklizmičnu apodiktičnost nalazimo  u ovom savremenom zombi flicku, savršene scenografije i još bolje karakterne dramaturgije, te konstantne manihejske napetosti između likova iz koje se nazire samopožrtvovanje sa jedne i volja za dominacijom i moći sa druge strane, te ljudske svireposti koja se oslobađa usled haosa i gubitka svakog poretka i smisla.


Neko će pitati kakva je veza između političke teologije i zombi žanra? Osim apokaliptičnog prekida kontinuiteta naše uljujkane stvarnosti i rušenja svih oslonaca na kojima gradimo svoje naznačenje kao i dramatičnog iskoraka u nesigurnu i tragičnu realnost koja nas lišava svakog razumnog objašnjenja iste - diskontinuitet u koji nas stavlja neko životno iskušenje, traumatično ili osvešćujuće iskustvo, tu je i druga dimenzija u kojoj nalazimo ovu naočigled bizarnu vezu. Ona se nalazi u mimikriji, to jest, imitaciji života, tek prividu da neki subjekat ili objekat poseduju smisao, skladnost, svrhu ili život. Društveno-politička stvarnost kao subjekat nameće privid suverenosti, poretka i slobode, dok običan čovek postaje objekat eksploatacije, demagogije i mehanicističko-tehnološke utilizacije dajući mu lažni smisao o sopstvenoj svrsishodnosti. Tako marginalizovano i obespravljeno ljudsko biće životari poput walkera (zombi u frazeologiji ove serije) ne shvatajući da je uistinu izgubilo život dok spolja ostaju bezlični mehanički impulsi koji teže za samoodržanjem -  to jest zadovoljavanjem osnovnih egzistencijalnih potreba.

 

Ilustraciju ovoga  možemo pronaći u poslednoj epizodi prve sezone gde naučnik Centra za kontrolu bolesti (CDC) glavne junake upoznaje sa naučnim specifičnostima retrovirusa koji zahvata centralni nervni sistem i prvo usmrćuje žrtvu a zatim oživljava samo deo mozga koji je zadužen za osnovne mehaničke funkcije, dok deo zadužen za emocije, pamćenje, volju, bilo kakvu racionalnost - čovekovu ličnost i ljudskost zauvek ostaje mrtav. Drugim rečima, ljudsko biće ostaje mrtvo, dok ljuštura i dalje daje znake prividnog života imajući samo jedan animalni poriv - neutoljivu glad za ljudskim mesom kao osnovnom i jedinom egzistencijalnom potrebom. Paralelizam sa stvarnošću i svom tragikom egzistencijalne aporije običnog čoveka više je nego očigledan kako iz perspektive objekta koji je zarobljen, tako i iz perspektive subjekta - povlaštenih političkih elita,  klasa i hegemona koji ga zarobljavaju usled korporativne svesti u kojoj ne postoji ništa drugo osim neutoljive gladi za profitom. Sa druge strane, objektu porobljavanja ne ostaje ništa drugo osim prihvatanja nužnosti bistvovanja i mehanicističkog shvatanja sopstvene sudbine. Ljudski život tako postaje „dah“, kao u Beketovom komadu u kojem čovek vrišti, ne skrivajući svoju užasnutost pred spoznajom sopstvenog besmisla. Proživljavanje takvog besmisla dovoljno je teško samo po sebi, ali neizvesnost njegovog kraja je još teža jer se ljudski život na kraju gasi ne nalazeći smisao svog postojanja i ne nalazeći nadu u sopstveno izbavljenje koje nesvesno traži. Takva filosofska inercija vodi čovečanstvo u očajanje, a ono je po rečima Sv. Jovana Zlatoustog upravo ono što čoveka odvodi u propast.


walking dead

 

Ipak, diskontinuitet u ovakvoj tragičnoj situaciji bića donosi nam kritička refeksija koja je usmerena upravo protiv centara moći koji stvaraju privid beznađa. Ovakva kritička refleksija koju nalazimo u političkom čitanju teološkog nudi nadu kao suštinski element održanja. Nada i predstavlja osnovnu motivacionu snagu za oslobođenje sveta. To nije nada mitološkog Prometeja, koja je iluzorna i prevarljiva, niti je to nada koju nalazimo kod Beketovog “Godoa”, a ponajmanje nada koja je predmet “svih zala, jer produžava muke čovekove”, kako je to Niče svojevremeno tvrdio. Nasuprot tome, eshatološka nada je upravo temelj autentične čovekove egzistestencije, početak naznačenja, jer bez eshatološke nade nema ni hrišćanske vere. Sve drugo vodi nas u ambis nihilizma, jer “prestati nadati se, znači prestati živeti”, kako to blagoglagoljivo zaključuje Dostojevski. Nada koja proizilazi iz hrišćanske vere jeste anticipacija budućeg sveta za sve čovečanstvo, te početak novoga stvorenja i izbavljenja čitavog ljudskog roda. Upravo je nada osnovni nus i pokretač tokom celog serijala koja daje smisao čak i onda kada primećujemo odsustvo svakog smisla.


Jednu drugu analošku referencu nalazimo u sukobu koji je tematizovan u trećoj sezoni. Sukobu između glavnog junaka Rika (Rick Grimes) - lika koji se bespoštedno bori za opstanak grupe i Guvernera - čoveka koji u opštem apokaliptičnom haosu i bezvlašću podigao utvrđeni grad Vudbury (Woodbury) kao prividnu oazu mira. Rik koji je pre apokalipse bio zamenik šerifa, osoba je na relativno jakog karaktera, senzibiliteta, integriteta, snažnih moralnih ubeđenja, ipak ranjiv i na momente pokolebljiv, ne imun na krize identiteta, ipak  jedna karakterna konstanta u kojoj svi nalaze oslonac i zaštitu. Sa druge strane, Guverner daje sličan utisak, autoritarne osobe u čije zaštitu se uzdaje nekoliko stotina žitelja utvrđenog grada. Ipak, iza slatkorečive i harizmatične ličnosti - izbavitelja, krije se hladnokrvni i totalirni sociopata za čije mračne tajne žitelji ne znaju već samo malobrojna skupina vojnika koja sa njim upravlja gradom - pljačkajući i ubijajući izvan grada. Oba lika, poseduju veberovsku harizmatsku komponentu autoriteta, međutim sukob dramskih karaktera se nalazi na relaciji odnosa između moći i autoriteta. Veber moć definiše kao mogućnost prinude, a autoritet kao legitimno pravo i očekivanje da će vaši predlozi biti prihvaćeni i sleđeni. Drugim rečima, moć uvek podrazumeva da iza nje stoji mogućnost upotrebe sile, dok autoritet implicira slobodu volje. Autoritet se prepoznaje u liku Rika Grajmsa i u njegovoj dominatnoj ulozi koja se konstantno i bezuslovno žrtvuje za druge - autentičnom slugi i mesiji, dok je figura Guvernera utemeljena na moći kao uvek prisutnoj upotrebi  sile i primeni nasilja što je u nastavku četvrte sezone više nego očigledno - lažnom mesiji. Sukob dva dramska lika koji svoju kulminaciju dobija u jednoj od najboljih epizoda četvrte sezone, zapravo je klasična manihejska borba između dobra i zla koja u hrišćanskom kontekstu dobija obrise eshatološke bitke između sila svetla i sila tame.


dr. Nikola Knežević politički je teolog

i urednik sajta Religija, politika i pomirenje.